Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1875/19 (N. Đ.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1875/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. lipnja 2019. godine, u predmetu broj AP-1875/19, rješavajući apelaciju Nebojše Đurđića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nebojša Đurđić protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 127467 18 Gž od 7. veljače 2019. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 127467 18 P 2 od 21. kolovoza 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nebojša Đurđić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Milorad Đukić odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 25. travnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 127467 18 Gž od 7. veljače 2019. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 127467 18 P 2 od 21. kolovoza 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, utvrđeno je povlačenje tužbe tužitelja (MKD „Mikrofin“ d.o.o. Banjaluka) protiv tuženih (S.M, A. K., apelanta, Dž. M. i B. R.), te su odbijeni zahtjevi apelanta i tuženog B. R. za naknadu troškova postupka.

3. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da se tuženi nisu protivili povlačenju tužbe, osim što su tuženi B. R. i apelant zahtijevali naknadu troškova parničnog postupka prilikom izjašnjenja o povlačenju tužbe, nakon čega je prvostupanjski sud utvrdio povlačenje tužbe i odbio zahtjev tuženih za naknadu troškova postupka. Nadalje, Okružni sud je naveo da je odredbom članka 390. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da tužitelj koji povuče tužbu dužan je protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove, osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo poslije ispunjenja zahtjeva od strane tuženog. Naime, Okružni sud je naveo da je postupak u ovoj pravnoj stvari iniciran na osnovu mjenice, kao vjerodostojne isprave, dana 25. kolovoza 2011. godine, radi prinudne naplate novčanog potraživanja, a rješenjem od 27. prosinca 2011. godine prijedlog tužitelja je usvojen i rješenjem je određeno predloženo izvršenje. Dalje je naveo da su protiv rješenja o izvršenju izvršenici podnijeli prigovore osporavajući potraživanje tražitelja izvršenja u cjelosti, zbog čega je postupak nastavljen po odredbama ZPP-a, kao postupak po tužbi tužitelja, nakon čega je uslijedilo uređenje tužbe koju su u odgovorima tuženi osporili. Imajući to u vidu, Okružni sud je naveo da je potraživanje tužitelja, odnosno dug tuženih postojao u vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje i u vrijeme trajanja parničnog postupka, na što upućuju navodi tužitelja na pripremnom ročištu od 17. studenog 2016.godine, na kojem je on obavijestio sud da je sa tuženim S. M. zaključio Sporazum o načinu i rokovima izmirenja duga, što punomoćnik apelanta nije osporio na ovom ročištu. Dakle, Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je obavijest o povlačenju tužbe uslijedila nakon ispunjenja duga. Konačno, Okružni sud je naveo da je za odluku o troškovima postupka irelevantno tko je od tuženih izmirio dug iz razloga što su svi tuženi solidarni dužnici prema tužitelju u smislu odredbe članka 48. stavak 1. Zakona o mjenici.

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelant je naveo da je u drugom postupku tog suda, koji se vodio između istog tužitelja i apelanta po istom osnovu, nakon povlačenja tužbe, sud na zahtjev apelanta obezao tužitelja da nadoknadi troškove postupka.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su i prvostupanjski sud i Okružni sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu jasna obrazloženja prvostupanjskog suda i Okružnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi da su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. U pogledu navoda apelanta da su redovni sudovi u drugom predmetu nakon povlačenja tužbe, obvezali tužitelja da nadoknadi troškove apelantu, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1875/19 (N. Đ.) | Sudska praksa | Aktio