Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4971/17 (D. S.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4971/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-4971/17, rješavajući apelaciju Dušana Stojinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušana Stojinovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 019952 17 Gž od 28. augusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dušan Stojinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srbije, kojeg zastupa Svetozar Davidović advokat iz Banjaluke, podnio je 27. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 P 019952 17 Gž od 28. augusta 2017. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 22 0 P 019952 12 P od 17. februara 2017. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je apsolutno ništav kupoprodajni ugovor zaključen između apelanta kao prodavca i Mirsada Kadunića (u daljnjem tekstu: tuženi) kao kupca 20. decembra 1999. godine, te u ime apelanta ovjeren po Senadu Ibrišagiću (u daljnjem tekstu: punomoćnik) kod Općinskog suda 21. juna. 2000. godine, a čiji predmet je bila kupoprodaja parcele označene kao k.č. 60/12 površine 1525 m², upisana u PL broj 136 KO Krkojevci, odnosno prema stanju gruntovnice parcela označena k.č. broj 162 površine 1348 m² upisan u ZK ul. broj 492 KO Krakojevci, a što je tuženi dužan priznati te trpiti da se na osnovu ove presude na ZK ul. broj 492 KO Krakojevci briše upis vlasništva na ime tuženog, te da se izvrši upis apelanta u nadležne zemljišne knjige, kao i da tuženi apelantu naknadi troškove postupka. Istom presudom odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. Općinski sud je naveo da je notorna činjenica da do 2005.godine na području Općine Sanski Most nisu postojale zemljišne knjige odnosno da se promet nekretnina vršio putem Knjige položenih ugovora kod nadležnog suda. Općinski sud je na osnovu pročitanog Rješenja Općinskog suda broj DN-218/00 od 21. juna 2000. godine utvrdio da je na osnovu ugovora o kupoprodaji zaključenog 20. decembra 1999. godine između apelanta kao prodavca zastupanoga po punomoćniku i tuženog kao kupca zastupanoga po punomoćniku Samki Ibrišagić (koji je 21. maja 2000. godine ovjeren kod Općinskog suda) dozvoljeno polaganje isprava u cilju sticanja prava vlasništva na nekretninama upisanim u PL broj 136 KO Krkojevci i to k.č. broj 60/12 ukupno 1525 m² (koja po novom avio premjeru odgovara parceli k.č. broj 162 u površini od 1348 m² KO Krkojevci ) u korist tuženog sa dijelom 1/1.

4. Dalje je, Općinski sud naveo da je na osnovu pročitane punomoći koja je ovjerena kod Opštinskog suda Vrbas utvrđeno da je apelant 19. aprila 1999. godine opunomoćio punomoćnika da u njegovo ime može sačiniti ugovor, ovjeriti i obaviti sve upravne poslove oko prenosa prava vlasništva na nekretninama označenim kao k.č. broj 60/23 površine 1348 m² upisane u PL broj 136 KO Krkojevci. Nadalje, Općinski sud je ukazao da mu je 8. maja 2000. godine dostavljena navedena punomoć uz ovjerenu izjavu apelanta o opozivu navedene punomoći (ovjerena 26. aprila 2000. godine kod Opštinskog suda Vrbas, odjeljenje Srbobran), te da je predsjednik Općinskog suda obavijestio apelanta da je razmotrio njegov zahtjev, te da eventualne nepravilnosti može otkloniti podnošenjem tužbe i da u spisu ne postoji opoziv punomoći, jer u to vrijeme nije postojao zemljišno knjižni ured, te da se isti opoziv trebao dostaviti Općini Sanski Most službi Katastar nekretnina

5. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da iz izvedenih dokaza proizilazi da su apelant i tuženi zaključili pismeni kupoprodajni ugovor putem punomoćnika na kojem su potpisi ugovarača ovjereni kod Općinskog suda, te da takav ugovor predstavlja shodno članu 9. Zakona o prometu nepokretnosti valjanu ispravu za uknjižbu prava svojine na nepokretnost i da je na osnovu takvog ugovora rješenjem Općinskog suda dozvoljen prenos prava vlasništva na predmetnim nekretninama. Općinski sud je ukazao da, u odnosu na navode apelanta da punomoćnik nije imao urednu punomoć za zaključenje navedenog ugovora (punomoć za k.č. 60/23, a ne za k.č. 60/12), smatra da se u konkretnom slučaju radilo o nedostatku za koji tuženi nije objektivno ni znao. Općinski sud je, dalje, naveo da pogotovo cijeneći činjenicu da je ugovor o kupoprodaji između stranaka u potpunosti realizovan i tuženi upisan u zemljišne knjige kao vlasnik predmetnih nekretnina i ocijenio da bi bilo suprotno načelu poštenja u pravnom prometu da se zbog nedostatka takvog ovlaštenja (a koje je uzrokovao apelant) utvrdila nevažnost tog posla.

6. Općinski sud je ukazao na odredbama člana 89. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano davanje punomoći, te da je članom 2. ZOO-a utvrđeno da forma propisana zakonom za neki ugovor ili koji drugi pravni posao važi za punomoć za zaključenje tog ugovora odnosno za preuzimanje tog posla. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je članom 9. Zakona o prometu nepokretnosti propisana pismena forma kao konstitutivni element ugovora kojim se prenose prava vlasništva na nepokretnostima, pa se zato u istoj formi mora dati punomoć i za zaključenje takvog ugovora (član 90. ZOO). Općinski sud je, dalje, ukazao na odredbe čl. 91. ZOO i 93. ZOO-a kojima je propisan obim ovlašćenja i dejstvo prestanka i sužavanja punomoći prema trećim licima.

7. Općinski sud je naveo da je činjenica da u ovom postupku sud sa sigurnošću nije mogao utvrditi da je tuženi prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora koji je predmet spora znao da je predmetna punomoć za punomoćnika opozvana od apelanta kao prodavca odnosno da apelant nije dokazao ni činjenicu da je punomoćniku bila poznata ta činjenica. Također, Općinski sud je naveo da je apelant u svom iskazu tvrdio da je dostavio punomoćniku otkaz punomoći, ali da se radi o paušalnim navodima koji nisu potkrepljeni materijalnim dokazima, a pogotovo iz razloga što je punomoćnik u međuvremenu umro. Općinski sud je ukazao da iz izjave u predmetu ovog suda koji se vodio pod brojem 22 0 P 10629 07 P (vođen prije ovog postupka između apelanta i tuženog i punomoćnika radi brisanja uknjižbe, ali ne radi utvrđivanja apsolutne ništavosti predmetnog ugovora) punomoćnik naveo da mu nije bila poznata činjenica da mu je apelant otkazao punomoć, ali da se na ove okolnosti punomoćnik nije mogao saslušati s obzirom da je u međuvremenu umro, pa sud smatra da shodno odredbama člana 93. ZOO tuženi ne može snositi posljedice propusta apelanta. Općinski sud je naveo da kako se tužbeni zahtjev apelanta temelji na činjenici utvrđivanja ništavosti to apelant ne može u skladu sa navedenom zakonskom odredbom isticati prema tuženom koji je postupio u dobroj vjeri, te shodno tome Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan i odlučio kao izreci.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 22 0 P 019952 17 Gž od 28. augusta 2017. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelanta, dok je u ostalom dijelu žalba odbačena (stav I izreke). Istom presudom žalba tuženog je uvažena i preinačena prvostepena presuda u dijelu odluke o troškovima postupka tako što je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu dok se u ostalom dijelu zahtjev tuženog za naknadu troškova postupka iznad dosuđenih odbija kao neosnovan (stav II izreke), te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastav žalbe (stav III izreke).

9. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da je nezakonito proveden dokaz čitanjem iskaza punomoćnika sa zapisnika suda u predmetu broj 22 0 P 10629 07 P (koji dokaz je predložio punomoćnik tuženog na pripremnom ročištu) s obzirom na činjenicu da je punomoćnik u međuvremenu umro, pa se izvođenje dokaza saslušanjem istog kao svjedoka u ovom postupku nije ni moglo neposredno provesti.

10. Kantonalni sud je citirao odredbe člana 89. stav 1. ZOO, te čl. 91 . i 93. ZOO-a i naveo da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o punomoćstvu kojim je apelant kao vlastodavac ovlastio punomoćnika da u njegovo ime može sačiniti ugovor, ovjeriti i obaviti sve upravne poslove oko prenosa prava vlasništva na nekretninama označenim kao k.č. 60/23, te da izvršenje ugovora o punomoćstvu od strane punomoćnika odnosno obavljanje pravnog posla od punomoćnika sa trećim licem može imati različito dejstvo

11. Kantonalni sud je naveo da se, u konkretnom postupku, s obzirom na činjenice na kojima je apelant temeljio tužbeni zahtjev ukazalo spornim da li je punomoćnik postupio protivno datom ovlašćenju iz punomoći apelanta od 19. aprila 1999. godine kod zaključenja i ovjere ugovora o prodaji nekretnina apelanta, kao i da li je punomoćnik znao da mu je u trenutku ovjere predmetnog ugovora kod suda apelant opozvao punomoć i da li je tuženi kao treće lice prilikom zaključenja i ovjere ugovora bio savjestan ili nije.

12. Kantonalni sud je zaključio da iz utvrđenih činjenica proizlazi da se punomoć apelanta odnosila na parcelu k.č. broj 60/23, da se izjava apelanta o opozivu punomoći odnosi na parcelu iz punomoći, a da je predmet ugovora o kupoprodaji nekretnina parcela upisana kao k.č. 62/12 upisana u isti posjedovni list, koja prema stanju gruntovnice odgovara parceli broj k.č. broj 162 površine 1348 m² upisan u ZK ul. broj 492 KO Krakojevci čiji je vlasnik bio apelant.

13. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je apelant isticao da punomoćnik nije imao urednu punomoć obzirom na označene parcele u punomoći i ugovoru, a tužbeni zahtjev zasnivao je na činjenici da je u vrijeme ovjere predmetnog ugovora opozvao datu punomoć punomoćniku. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud dao valjane razloge koje prihvata i ovaj sud.

14. Kantonalni sud je ukazao da ako treće lice nije znalo niti je moglo znati da je punomoćnik prešao granice ugovorenih odnosno datih ovlaštenja, obavljeni pravni posao doveo bi do zasnivanja pravnog odnosa između vlastodavca i trećeg lica te će vlastodavac taj pravni posao morati priznati kao svoj i preuzeti prava i obaveze koji za njega proizlaze iz tog pravnog posla ( član 89 stav 1. i član 9. stav 1. ZOO). Kantonalni sud je naveo da iz sadržaja odredbi člana 7. stav 1., člana 102. stav 1. i člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) proizilazi dužnost stranaka da iznesu činjenice i izvedu dokaze prikladne za sticanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost zahtjeva stranke. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je u predmetnom sporu na apelantu bio teret dokazivanja da je tuženi (kao treće lice odnosno kupac) bio nesavjestan odnosno da je znao ili morao znati da je punomoćnik prilikom zaključenja i ovjere ugovora o kupoprodaji prešao granice datog ovlašćenja iz punomoći od 19. aprila 1999.godine kao i da je apelant opozvao datu punomoć punomoćniku. Stoga je Kantonalni sud zaključio da budući da apelant navedene činjenice u ovom parničnom nije dokazao izvedenim dokazima, prvostepeni sud je pravilnom primjenom zakonskih odredbi tužbeni zahtjev apelanta odbio kao neosnovan i odlučio kao u izreci.

15. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari, koja je okončana osporenom odlukom Kantonalnog suda, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo odnosno čl. 89., 91. i 93. ZOO-a, te da je poduzeo sve njemu moguće nužne radnje da opozove punomoć i o tome je obavijestio Općinski sud koji je izvršio ovjeru spornog ugovora. Osim toga, apelant smatra da je predmetni kupoprodajni ugovor nepostojeći, a time i apsolutno pravno ništav odnosno da takav ugovor nije mogao proizvoditi pravne posljedice, kao i da je prvostepeni sud proveo nezakonit dokaz čitanjem iskaza svjedoka iz nekog drugog parničnog postupka i koji je u međuvremenu umro, budući da apelant bio lišen mogućnosti da tom svjedoku postavi pitanje u vezi sa spornom punomoći.

Relevantno zakonodavstvo

16. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 29/03 i 42/11)

17. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 29/03 i 42/11) kako je objavljivan u službenim glasilima, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Davanje punomoćja Član 89.stav (1) (1) Punomoćje je ovlašćenje za zastupanje koje vlastodavac pravnim poslom daje punomoćniku.

Obim ovlašćenja Član 91.

(1) Punomoćnik može preduzimati samo one pravne poslove za čije je preduzimanje ovlašćen.

(2) Punomoćnik kome je dato opšte punomoćje može preduzimati samo pravne poslove koji dolaze u redovno poslovanje.

(3) Posao koji ne dolazi u redovno poslovanje može punomoćnik preduzeti samo ako je posebno ovlašćen za preduzimanje tog posla, odnosno vrste poslova među koje on spada.

(4) Punomoćnik ne može bez posebnog ovlašćenja za svaki pojedini slučaj preuzeti meničnu obavezu, zaključiti ugovor o jemstvu, o poravnanju, o izabranom sudu, kao ni odreći se nekog prava bez naknade.

Dejstvo prestanka i sužavanja punomoćja prema trećim licima Član 93.

(1) Opozivanje punomoćja kao i njegovo sužavanje nema dejstvo prema trećem licu koje je zaključilo ugovor sa punomoćnikom, ili obavilo drugi pravni posao, a nije znalo niti je moralo znati da je punomoćje opozvano, odnosno suženo.

(2) U tom slučaju, vlastodavac ima pravo zahtevati od punomoćnika naknadu štete koju bi zbog toga pretrpeo, izuzev kad punomoćnik nije znao ni morao znati za opozivanje, odnosno za sužavanje punomoćja.

(3) Isto važi i u ostalim slučajevima prestanka punomoćja.

18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

19. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

20. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

21. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan budući da prema odredbama ZPP-a proizilazi dužnost stranaka da iznesu činjenice i izvedu dokaze prikladne za sticanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost zahtjeva stranke. S tim u vezi, redovni sudovi su zaključili da je u predmetnom sporu na apelantu bio teret dokazivanja da je tuženi (kao treće lice odnosno kupac) bio nesavjestan odnosno da je znao ili morao znati da je punomoćnik prilikom zaključenja i ovjere ugovora o kupoprodaji prešao granice datog ovlašćenja iz punomoći od 19. aprila 1999. godine kao i da je apelant opozvao datu punomoć punomoćniku, ali da apelant nije dokazao navedene činjenice izvedenim dokazima. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4971/17 (D. S.) | Sudska praksa | Aktio