Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-244/19 (L. G.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Invalid
  • Invalidnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-244/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-244/19, rješavajući apelaciju Ljube Grbo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ljubo Grbo protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 002702 16 Uvp od 31. oktobra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ljubo Grbo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Berkovića, kojeg zastupa Predrag Ivanković, advokat iz Trebinja, podnio je 16. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 15 0 U 002702 16 Uvp od 31. oktobra 2018. godine.

2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Trebinju od 27. januara 2016. godine kojom je odbijena tužba protiv akta tuženog (Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske). Tim aktom je odbijena žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Opštine Berkovići kojim je odbijen zahtjev apelanta za priznavanje statusa ratnog vojnog invalida.

3. U obrazloženju prvostepene presude sud je naveo da je odredbom člana 88. stav 2. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca) predviđeno da se činjenica da je rana, povreda ili ozljeda zadobijena pod okolnostima iz člana 2. (borac), člana 5. (ratni vojni invalid), člana 7. (mirnodobski vojni invalid) i člana 11. (prava na mjesečna primanja) ovog zakona, utvrđuje samo pisanim dokaznim sredstvima iz vremena kada je rana, povreda ili ozljeda zadobijena odnosno revidiranim uvjerenjem u smislu člana 127. tog zakona. Osim toga, prvostepeni sud je naveo da je odredbom člana 90. stav 1. Zakona o pravima boraca propisano da se okolnost iz člana 2. stav 1. do člana 3., člana 5. i 7. tog zakona, pod kojima je lice zadobilo ranu, povredu ili ozljedu, odnosno pod kojima je lice poginulo, umrlo ili nestalo, dokazuje uvjerenjem koje je izdala nadležna vojna jedinica, ustanova, u vrijeme kada su se te okolnosti desile, ili uvjerenjem Ministarstva iz člana 90. tog zakona.

4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je apelant 8. septembra 2015. godine podnio zahtjev za priznavanje statusa ratnog vojnog invalida po osnovu ranjavanja koje se dogodilo 7. maja 1992. godine, na način da je apelant dok je ložio vatru od nepoznate naprave izgubio jedno oko. Vrhovni sud je naveo da dalje iz spisa proizilazi da je apelant prema priloženom uvjerenju Ministarstva odbrane Republike Srpske služio vojni rok od 17. decembra 1990. do 5. novembra 1991. godine u VP Zagreb, dok iz uvjerenja Ministarstva odbrane Republike Srpske proizilazi da je u periodu od 30. januara 1992. do 22. maja 1993. godine bio pripadnik Oružanih snaga Republike Srpske. Međutim, Vrhovni sud je naveo da apelant uz svoj zahtjev nije priložio uvjerenje o okolnostima ranjavanja koje se desilo 7. maja 1992. godine. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je tuženi organ odbio apelantov zahtjev za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida jer apelant uz zahtjev nije priložio uvjerenje o okolnostima predmetnog ranjavanja kako je to propisano odredbom člana 88. stav 2. i člana 90. stav 1. Zakona o pravima boraca. Vrhovni sud je ukazao da je navedene razloge kao potpuno i pravilno utvrđene prihvatio i nižestepeni sud u pobijanoj presudi, budući da apelant ne posjeduje uvjerenje o okolnostima ranjavanja koje je neophodno u svrhu dokazivanja načina povređivanja. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da te razloge prihvata i taj sud, jer su potpuni, jasni i u skladu sa citiranim relevantnim odredbama.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o pravima boraca u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-244/19 (L. G.) | Sudska praksa | Aktio