Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-504/19 (B. M.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Eksproprijacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-504/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-504/19, rješavajući apelaciju Blage Marinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Blago Marinović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 08 0 U 001810 14 Uvp od 18. oktobra 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 U 001810 13 U od 10. februara 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Blago Marinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Studenca, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 4. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 08 0 U 001810 14 Uvp od 18. oktobra 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 U 001810 13 U od 10. februara 2014. godine.

2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu od od 10. februara 2014. godine kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tužene (Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Sarajevo) od 18. juna 2013. godine kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja Službe za prostorno uređenje i imovinsko-pravne poslove Općine Ljubuški od 2. maja 2013. godine. Navedenim rješenjem od 2. maja 2013. godine su (po usvojenom prijedlogu JP Direkcija cesta Federacije BiH, a u svrhu izgradnje autoceste na trasi Koridora Vc dionica Počitelj-Bijača, pod-dionica Zvirovići-Bijača) od apelanta potpuno eksproprisane nekretnine pobliže označene u dispozitivu prvostepenog rješenja (vlasništvo apelanta sa dijelom 1/1), te je odlučeno da za izvlaštenu nekretninu i objekte (suhozid) vlasniku pripada pravo na naknadu koja će se odrediti u posebnom postupku nakon pravosnažnosti ovog rješenja.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz spisa predmeta proizlazi da je u provedenom postupku potpune eksproprijacije predmetnih nekretnina, između ostalog, utvrđeno da je uz prijedlog za eksproprijaciju korisnik eksproprijacije priložio sve propisane isprave pa i Dopunu elaborata o eksproprijaciji iz aprila mjeseca 2013. godine (član 24. Zakona o eksproprijaciji). Zatim, da je osnovom nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke utvrđeno da će biti proširenje trase buduće autoceste na lokaciji tunel Bijela vlaka, te da je 30. aprila 2013. godine održano ročište uz učešće stranaka i vještaka (na kome se apelant nije protivio prijedlogu za eksproprijaciju i nije tražio da se izvrši eksproprijacija preostalog zemljišta). Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da je Odlukom Vlade FBiH od 1. februara 2010. godine o utvrđivanju javnog interesa za izgradnju autoceste na trasi koridora vc za dionice Vlakovo-Tarčin, Svilaj-Odžak i Počitelj-Bijača propisano (stav II) da se pristupa izradi eksproprijacionog elaborata i obavljanju poslova eksproprijacije zemljišta s objektima i infrastrukturom za potrebe izgradnje dionice autoceste navedene u stavu I ove odluke. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je naveo da nema prepreka da se elaborat o eksproprijaciji dopuni (što se u konkretnom slučaju i desilo), odnosno da se proširi pojas eksproprijacije, zato što elaborat o eksproprijaciji nije sastavni dio predmetne odluke. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da predmetne nekretnine nisu mogle biti obuhvaćene Odlukom Vlade FBiH od 1. februara 2010. godine, te da je apelantu bilo onemogućeno sudjelovanje u postupku javne rasprave, odnosno da nije mogao iznijeti prijedloge i primjedbe na iznesene ideje nadležnih tijela, zato što iz stanja spisa proizlazi da u odnosu na navedenu odluku Vlade FBiH nije pokrenut i vođen upravni spor ni od strane apelanta (član 16. stav 6. Zakona o eksproprijaciji). Vrhovni sud je naveo da nadležni organi i prvostepeni sud nisu povrijedili zakon na štetu apelanta, s obzirom da su nadležni upravni organi utvrdili da su zbog proširenja trase buduće autoceste predmetne nekretnine obuhvaćene dopunskim elaboratom za njihovu potpunu eksproprijaciju. Također, Vrhovni sud je naveo da iz zapisnika s ročišta održanog od 30. aprila 2013. godine proizlazi da je apelant učestvovao u postupku koji je prethodio donošenju prvostepenog rješenja, te da su stoga neosnovani njegovi navodi da nije mogao učestvovati u postupku koji je prethodio donošenju rješenja o potpunoj eksproprijaciji nekretnina, odnosno da je povrijeđeno načelo saslušanja stranke (član 8. Zakona o upravnom postupku).

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u zahtjevu za vanredno preispitivanje presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-504/19 (B. M.) | Sudska praksa | Aktio