Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-321/19 (Lukas TP Nakić d.o.o. Široki Brijeg)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Uknjižba
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-321/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-321/19, rješavajući apelaciju Lukas TP Nakić d.o.o. Široki Brijeg, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Lukas TP Nakić d.o.o. Široki Brijeg protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 017771 16 Uvp od 18. oktobra 2018.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Lukas TP Nakić d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 21. januara 2019 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 017771 16 Uvp od 18. oktobra 2018. godine.

2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen je zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Banjaluci od 5. septembra 2016. godine kojom je odbijena apelantova tužba protiv rješenja tužene (Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove) od 6. oktobra 2015. godine kojim je odbijena apelantova žalba izjavljenja protiv rješenja tužene od 16. juna 2014. godine. Tim rješenjem je, na osnovu pravnosnažnog rješenja o dosudi Osnovnog suda u Banjaluci od 23. januara 2015. godine, dozvoljen upis prava svojine u Knjigu uloženih ugovora sa 1/1 dijela u korist N.Đ. na određenoj nekretnini. Osim toga, tim rješenjem je obrisana uknjižba založnog prava regulisanog ugovorom o zasnivanju hipoteke od 14. novembra 2012. godine u korist apelanta kao povjerioca, kao i zabilješka podvrgavanja i pristajanja založnog dužnika na neposredno prinudno izvršenje i zabilješka zabrane otuđenja založene nekretnine bez pisane saglasnosti založnog povjerioca, kao i uknjižba založnog prava regulisanog predmetnim ugovorom o zasnivanju hipoteke u korist apelanta kao povjerioca, te zabilješka rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Banjaluci 11. jula 2014. godine.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz podataka spisa proizlazi da je Osnovni sud u Banjaluci donio rješenje od 23. januara 2015. godine kojim se kupcu N.Đ. dosuđuju predmetne nekretnine, pa je to rješenje, koje je postalo pravosnažno 4. februara 2015. godine, dostavio Područnoj jedinici Banja Luka na provođenje. Vrhovni sud je dalje naveo da je prvostepenim rješenjem dozvoljena promjena u Knjizi uloženih ugovora u pogledu upisa prava vlasništva u korist N.Đ., te da je izvršeno brisanje uknjižbe založnog prava koje je bilo upisano u korist apelanta kao povjerioca (kako je to bliže navedeno u rješenju o dosudi). U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 93. stav 2. Zakona o izvršnom postupku propisano da se rješenjem o dosudi određuje da se nepokretnost predaje kupcu, a zemljišnoknjižnom sudu da se izvrši upis promjene prava svojine te brišu prava trećih lica za koje je to rješenjem određeno. Vrhovni sud je naveo da su pobijanom presudom pravilno prihvaćeni razlozi iz osporenog akta. Naime, u osporenom aktu je navedeno da su bili ispunjeni zakonski uslovi iz člana 94. Zakona o zemljišnim knjigama i člana 6. Pravilnika o vođenju knjige uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova, da se na osnovu pravnosnažnog rješenja o dosudi Osnovnog suda u Banjaluci izvrši upis prava svojine u Knjigu uloženih ugovora na predmetnom stanu u korist N.Đ. Vrhovni sud je naveo da apelant žalbom zapravo prigovara zakonitosti izvršnog postupka koji je prethodio donošenju rješenja o dosudi, međutim da ti prigovori nisu relevantni zato što se ne mogu isticati u predmetnom postupku. Ovo iz razloga, kako je Vrhovni sud naveo, jer je rješenje o dosudi postalo pravnosnažno 4. februara 2015. godine i poslužilo je kao pravni osnov za donošenje prvostepenog rješenja i provođenje navedene promjene u Knjizi uloženih ugovora. Vrhovni sud je naveo da iz tih razloga ne stoje navodi zahtjeva da tužena nije odgovorila na navode žalbe, jer iz obrazloženja osporenog akta proizlazi da je tužena dala uvjerljive i argumentovane razloge za odbijanje žalbe, a koje je, kao pravilne, prihvatio i nižestepeni sud, kao i taj sud.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-321/19 (Lukas TP Nakić d.o.o. Široki Brijeg) | Sudska praksa | Aktio