Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1813/19 (I. M.)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1813/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-1813/19, rješavajući apelaciju Ibrahima Mujića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ibrahim Mujić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 03 0 K 014551 17 Kž 7 od 14. februara 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 014551 16 K od 13. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ibrahim Mujić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Stjepan Ćaćić advokat iz Tuzle, podnio je 23. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 014551 17 Kž 7 od 14. februara 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 014551 16 K od 13. januara 2017. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, apelant i E.M. oglašeni su krivim za krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. u vezi čl. 28. i 31. Krivičnog zakona FBiH te je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i osam mjeseci, dok je E.M. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i 10 mjeseci, u koje kazne im je uračunato vrijeme koje su apelant i E.M. proveli u pritvoru od 7. novembra 2015. do 1. aprila 2016. godine. Također, apelantu je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta (sjekire), kao predmeta koji je upotrijebljen za učinjenje krivičnog djela, te su apelant i E.M. obavezani da nadoknade troškove krivičnog postupka, dok je oštećeni A.A. upućen na parnični postupak radi ostvarenja imovinskopravnog zahtjeva.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud našao da su apelant i E.M. bili svjesni da zadavanjem udaraca oštećenom sjekirom u glavu može biti opasno po život i dovesti do smrtne posljedice, pa su uprkos tome to učinili jer su htjeli usmrtiti oštećenog, te da su postupajući po prethodnom dogovoru (djelujući zajedno) ostvarivali svoju zajedničku volju i jedinstveni umišljaj. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud imao u vidu i to da su apelant i E.M. ušli u kuću oštećenog u kasnim večernjim satima, da je E.M. imao sjekiru u ruci i da je odmah s vrata rekao „mi nekog koljemo večeras” i da „oštećeni odavde neće izaći” (kako to slijedi iz iskaza oštećenog). S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da pravilnost prvostepene presude nije dovedena u pitanje apelantovim navodima da on nije oštećenom zadavao udarce (osim što ga je u kući zatvorenom šakom udario u predio lica) i da se radnje koje je poduzeo ne mogu smatrati saizvršilačkim (već eventualno podstrekavajućim) i da nije poduzeo niti jednu radnju u cilju usmrćenja oštećenog. Vrhovni sud je naveo da pravilnost prvostepene presude nije dovedena u pitanje ni apelantovim navodima da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao isključivo na iskazu oštećenog koji je, po mišljenju apelanta, kontradiktoran u pogledu bitnih činjenica. Naime, Vrhovni sud je naveo da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je prvostepeni sud svoj zaključak o krivnji apelanta i E.M. temeljio na mnogobrojnim dokazima (iskazu svjedoka Đ.A., zapisniku o uviđaju PU Lukavac od 7. novembra 2015. godine, nalazom i mišljenjem vještaka za DNA, biološko i mehanoskopsko vještaćenje A.U., te nalazu i mišljenju vještaka sudsko medicinske struke Z.C.), te naglasio da apelant nije iznio argumente u odnosu na koje bitne činjenice je iskaz oštećenog kontradiktoran. Vrhovni sud je naveo da ne pazi po službenoj dužnosti u smislu člana 321. Zakona o krivičnom postupku FBiH na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, te naglasio da nije mogao ispitati apelantov navod o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav l. tačka k) Zakona o krivičnom postupku FBiH u kojoj apelant ne konkretizira o kojoj bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka se radi (osim što navodi da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka odluke, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant navodi da je u konkretnom slučaju povrijeđeno načelo „in dubio pro reo“ budući da su isključivo radnje apelantovog brata rezultirale nanošenjem oštećenom povreda opasnih po život. Također, navodi da mu je zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje budući da je krvični postupak u odnosu na apelanta počeo teći 7. novembra 2015. godine a okončan je 14. februara 2019.godine. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Što se tiče apelantovih navoda kojima ukazuje na kršenje principa in dubio pro reo, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnog navoda, nije ponudio činjenice niti dokaze iz kojih bi proizlazilo da je došlo do kršenja navedenog principa na štetu apelanta u predmetnom postupku, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Nadalje, u odnosu na apelantove navode koji se odnosi na dužinu trajanja postupka pred redovnim sudovima, Ustavni sud napominje da prema praksi Evropskog suda „optužba“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ima autonomno značenje i postoji od momenta kada država preduzme mjere koje impliciraju tvrdnje da je neko lice počinilo krivično djelo „što značajno utječe na situaciju osumnjičenog lica“ (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Foti i dr. protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, Serija A broj 56). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant u apelaciji ukazao da je postupak u odnosu na njega počeo teći od 7. novembra 2015. godine (od kada se apelant nalazio u pritvoru), te da je okončan 14. februara 2019. godine tj. donošenjem odluke Vrhovnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, dakle, predmetni postupak trajao oko tri godine i tri mjeseca, u kojem periodu su donesene dvije sudske odluke, što je, po mišljenju Ustavnog suda, primjereno okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević