Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-651/19 (T. M.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-651/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-651/19, rješavajući apelaciju Tonija Marinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Toni Marinović protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 157898 17 Pž od 18. decembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Toni Marinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa ZOU Paponja- Bunoza, advokati iz Mostara, podnio je 11. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 157898 17 Pž od 18. decembra 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, uvažena je žalba tužioca („Elektroprivreda HZ HB“ d.d. Mostar) i prvostepena presuda preinačena na način da je obavezan apelant da tužiocu za isporučenu električnu energiju u određenom periodu isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da nikako nije mogao utvrditi da apelant nije obavljao ugostiteljsku djelatnost na spornom mjernom mjestu na osnovu Uvjerenja Službe za privredu Grada Mostara od 15. septembra 2016. godine, jer ta javna isprava potvrđuje samo da apelant nije imao registrovani obrt, a ne da ga nije obavljao. Kantonalni sud je naveo da je sa tim u vezu doveo činjenicu da je sam apelant u svom iskazu datom na ročištima i pred prvostepenim i pred drugostepenim sudom, priznao da se bavio ugostiteljskim obrtom pod nazivom Cafe Mississippi, u Mostaru, ali da je to radio bez odobrenja i da je radio zajedno sa N.B., koji je preminuo prije više od 10 godina, te da je to bilo 1993., odnosno 1994. godine. Slijedom iznesenog, Kantonalni sud je naveo da ta činjenica potvrđuje da je apelant imao zaključen ugovor o pristupanju sa tužiocem na osnovu odredbe člana 61. Opštih uslova za isporuku električne energije (u daljnjem tekstu: Opšti uslovi) koji su važili u vrijeme kada je apelant obavljao obrt na spornoj adresi. Kantonalni sud je naveo da se apelant u skladu sa odredbom člana 63. stav 1. Opštih uslova morao odjaviti kod tužioca bez obzira na to kada se iselio iz predmetnog poslovnog prostora. Kako apelant to nije uradio blagovremeno, Kantonalni sud je naveo da je na osnovu odredbe člana 64. stav 1. Opštih uslova dužan platiti ukupnu količinu potrošene električne energije na tom mjernom mjestu do momenta prijave iseljenja iz tog poslovnog prostora. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je neosnovana tvrdnja apelanta da dokazi kojima je tužilac u predmetnom postupku dokazivao svoje potraživanje (finansijska kartica potrošača, izvod iz poslovnih knjiga tužioca, ispis otvorenih stavki i dr.) ne mogu biti valjani dokazi u postupku, samo zato što su to privatne isprave tužioca. Naime, Kantonalni sud je naveo da tužilac svoje potraživanje uopšte ne može dokazivati nikakvim drugim materijalnim dokazima, izuzev navedenim vlastitim privatnim ispravama, a koje izdaje u skladu sa Zakonom o električnoj energiji, Opštim uslovima za isporuku električne energije, kao i Zakonom o računovodstvu, odnosno Zakonom o računovodstvu i reviziji.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelant navodi da nije dokazano da je on u tuženom periodu obavljao ugostiteljsku djelatnost niti da je trošio električnu energiju tužioca.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo . Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-651/19 (T. M.) | Sudska praksa | Aktio