Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5539/18 (A. M.)

Odluka donesena 25. 06. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Naknada
  • Autorsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5539/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. lipnja 2019. godine, u predmetu broj AP-5539/18, rješavajući apelaciju Almire Međuseljac, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Almira Međuseljac protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 539302 17 Pž od 6. lipnja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 539302 15 Ps od 22. svibnja 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Almira Međuseljac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Sulejman Kadić odvjetnik iz Sarajeva, podnijela je 4. listopada 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 539302 17 Pž od 6. lipnja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 539302 15 Ps od 22. svibnja 2017. godine.

2. Osporenom odlukom Kantonalnog suda apelantičina žalba je odbijena kao neosnovana, dok je žalba tužitelja (Asocijacija kompozitora-muzičkih stvaralaca AMUS) djelimično uvažena, te se prvostupanjska presuda preinačava u pobijanom dijelu, na način da se obvezuje apelantica da tužitelju nadoknadi ukupan iznos od 4.630,00 KM na ime autorske naknade, za razdoblje od 21. lipnja 2012. godine do 30. travnja 2016. godine, te da apelantica o svom trošku objavi presudu u sredstvima javnog informiranja i da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je presudom prvostupanjskog suda utvrđeno da je apelantica u razdoblju od 21. lipnja 2012. godine do 30. travnja 2016. godine vršila povredu prava autora glazbenih djela, dok je odbijen tužitelj sa zahtjevom da se obveže apelantica da tužitelju nadoknadi iznos od 4.630,00 KM, sa zateznim kamatama za svaki dospjeli a neisplaćeni iznos autorske naknade, koji za razdoblje od 15. srpnja 2012. godine do 31. siječnja 2017. godine, ukupno iznosi 1.446,13 KM, te je odbijen zahtjev da se obveže tužena da o svom trošku objavi presudu u sredstvima javnog informiranja i da tužitelju nadoknadi troškove postupka. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da je UR restoran Brasil, vlasništvo apelantice, te da je u ugostiteljskom objektu vršena povredu autorskih prava za period od 21. lipnja 2012. godine do 30. travnja 2016. godine. Dalje je Kantonalni sud naveo da ovakav pravni zaključak prvostupanjskog suda proizilazi iz činjenice da je tužitelj nositelj dozvole za kolektivno ostvarivanje prava autora muzičkih djela izdate od Instituta za intelektualno vlasništvo od 21. lipnja 2012. godine, te iz iskaza svjedoka S.S. (zaposlenika tužitelja) koji je u okviru svojih nadležnosti neposrednim provjerama i opažanjem, utvrdio da se u objektu tuženog koristila muzika preko TV prijemnika i angažiranjem žive muzike. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da apelantica provedenim dokazima nije dovela u pitanje vjerodostojnost iskaza saslušanog svjedoka S.S, te je odbila svaki vid saradnje sa vještakom, zbog čega se neosnovano žalbom prigovara, da je izjava svjedoka bila paušalna i nepotkrijepljena materijalnim dokazima. S obzirom na to, Kantonalni sud je ukazao da je tužitelj imao ovlaštenje da vrši naplatu autorske naknade, koja je obavezna za iskorištavanje prava javnog priopćavanja, te je neplaćanjem naknade trpio štetu u vidu umanjenja imovine (obična šteta), čime su ispunjeni uvijeti za usvajanje zahtjeva iz članka 157. stavak 1. Zakona o autorskim i srodnim pravima, u vezi sa člankom 154., 155. i 158. Zakona o obligacionim odnosima. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da su ispunjeni uvijeti za naknadu štete (nastanak štete, protupravnost radnje i postojanje odgovornosti na strani štetnika, te uzročno posljedična veza između radnje štetnika i nastale štete) prema obračunu vještaka finansijske struke. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom odredbe članka 156. stavak 1. točka (1) Zakona o autorskim i srodnim pravima, neosnovano odbio zahtjev tužitelja za objavu presude u sredstvima informisanja, jer je uz zaštitu autorskog prava predviđena zaštitna mjera da se presuda objavi na trošak apelantice pa je u tom dijelu valjalo prvostupanjsku presudu preinačiti i usvojiti taj dio tužbenog zahtjeva.

Apelacioni navodi

4. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primjenili pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih prava (nediskriminacija), međutim te navode nije posebno obrazlagala.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelantice, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5539/18 (A. M.) | Sudska praksa | Aktio