Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3844/17 (Đ. Đ.)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zastara
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje - razuman rok
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3844/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-3844/17, rješavajući apelaciju Đorđa Đukića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đorđa Đukića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 101942 17 Gž 2 od 29. juna 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 101942 16 Mal 2 od 23. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Đorđo Đukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Slobodan Perić, advokat iz Banjaluke, podnio je 13. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 101942 17 Gž 2 od 29. juna 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Mal 101942 16 Mal 2 od 23. marta 2017. godine.
2. Tužitelj Zaštitni fond Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužitelj), pravni sljednik Biroa osiguranja Republike Srpske, je 22. oktobra 2010. godine podnio tužbu protiv „Dunav osiguranje“ a.d. Banjaluka i apelanta, radi regresa.
3. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Mal 101942 10 Mal od 24. februara 2016. godine obavezan je apelant da tužitelju na ime regresnog duga isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, dok je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na „Dunav osiguranje“ a.d. Banjaluka.
4. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 Mal 101942 16 Gž od 7. jula 2016. godine apelantova žalba je uvažena, pa je prvostepena presuda, u osporenom dijelu odluke o tužbenom zahtjevu u odnosu na apelanta, ukinuta i predmet je u navedenom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Mal 101942 16 Mal 2 od 23. marta 2017. godine obavezan je apelant da tužitelju na ime regresnog duga isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
6. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je iz sporazuma o vansudskom poravnanju od 22. oktobra 2007. godine utvrdio da je taj sporazum zaključen 22. oktobra 2007. godine između tužitelja i punomoćnika oštećenog B.K., te da je tim sporazumom tužitelj isplatio punomoćniku tuženog štetu i advokatske troškove u određenim novčanim iznosima. Nadalje, Osnovni sud je istakao da je utvrdio da se navedeni sporazum odnosi na naknadu štete nastale u saobraćajnom udesu od 4. juna 2002. godine, na vozilu oštećenog, pričinjene od strane neosiguranog vozila kojim je u trenutku nesreće upravljao apelant. Također, ukazano je da je u dokaznom postupku tužitelj pročitao tužbu koju je oštećeni podnio Osnovnom sudu 15. augusta 2002. godine protiv tužitelja a radi naplate predmetne štete. Shodno tome, navedeno je da je podizanjem te tužbe prekinut tok zastare potraživanja štete proistekle iz predmetnog štetnog događaja koji se odigrao 4. juna 2002. godine. Nadalje, istaknuto je da je oštećeni narednog dana od dana zaključivanja vansudskog poravnanja, tj. 23. oktobra 2007. godine povukao tužbu protiv tužitelja, a što je Osnovni sud utvrdio čitanjem rješenja od 28. novembra 2007. godine. Dakle, istaknuto je da u momentu zaključivanja vansudskog poravnanja i isplate 24. oktobra 2007. godine potraživani iznos štete (u konkretnom slučaju regresni dug) nije bio zastario jer je vođen parnični postupak, koji je okončan povlačenjem tužbe. Prema tome, Osnovni sud je naveo da iz prednjeg proizlazi da tužitelj, kao dužnik, nije isplatio oštećenom zastarjelo dugovanje, pa je neosnovan prigovor apelanta da tužitelj od njega ne može zahtijevati ono što je dao oštećenom, shodno članu 367. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Isto tako, ukazano je da, prema važećoj sudskoj praksi, regresno potraživanje osiguravača prema regresnom dužniku po osnovu osiguranja od autoodgovornosti zastarijeva za tri godine od dana kada je osiguravač naknadio štetu oštećenom, saglasno članu 380. stav 3. ZOO. Kako je tužitelj oštećenom isplatio štetu 24. oktobra 2007. godine, a tužba je podnesena 22. oktobra 2010. godine, navedeno je da je istaknuti prigovor zastare neosnovan.
7. Nadalje, Osnovni sud je istakao da je među parničnim strankama sporna činjenica da li je vozilo kojim je upravljao apelant u vrijeme saobraćajne nesreće bilo osigurano. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je analizom izvedenih dokaza utvrdio da se saobraćajna nesreća desila 4. juna 2002. godine, a da je apelant sa „Dunav osiguranje“ a.d. Banjaluka zaključio ugovor o osiguranju isti dan, tj. 4. juna 2002. godine bez navođenja tačnog trenutka početka osiguranja. Shodno tome, ukazano je da je članom 922. ZOO propisano da ukoliko drugačije nije ugovoreno, da ugovor o osiguranju proizvodi svoje dejstvo počev od 24-og sata dana koji je u polisi označen kao dan početka trajanja osiguranja, pa sve do svršetka posljednjeg dana roka za koji je osiguranje propisano. Isto tako, navedeno je da je članom 8. tačka 1. Uslova o osiguranju vlasnika odnosno korisnika motornih i priključnih vozila od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima propisano da obaveza osiguravača iz ugovora o osiguranju počinje, ukoliko se drugačije ne ugovori, po isteku 24-og sata dana koji je u ispravi o osiguranju naveden kao početak osiguranja. Dakle, Osnovni sud je istakao da iz citiranih odredbi ZOO i Uslova o osiguranju vlasnika odnosno korisnika motornih i priključnih vozila od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima proizlazi da vozilo apelanta nije bilo osigurano u vrijeme štetnog događaja. Isto tako, ukazano je da je članom 74. stav 1. Zakona o osiguranju imovine i lica propisano da šteta pričinjena na teritoriji RS upotrebom motornog vozila čiji vlasnik, odnosno korisnik nije zaključio ugovor o obaveznom osiguranju od autoodgovornosti, a bio je dužan da se osigura, nadoknađuje se u istom obimu i prema uslovima kao i da je bio zaključen ugovor o obaveznom osiguranju od autoodgovornosti. Također, članom 74. stav 2. tog zakona propisano je da se za isplaćenu naknadu štete, kamatu i troškove, regresni zahtjev ostvaruje prema vlasniku, odnosno korisniku motornog vozila koji nije zaključio ugovor o obaveznom osiguranju od autoodgovornosti. Nadalje, navedeno je da je članom 93. Zakona o osiguranju imovine i lica propisano da jedan od poslova koje obavlja Biro osiguranja RS je da vrši obradu i isplatu šteta pričinjenih od strane nepoznatih i neosiguranih motornih vozila, vazduhoplova i brodica, kao i šteta po osnovu obaveznog osiguranja nad kojima je otvoren stečajni postupak, kao i šteta sa stranim elementom. Uzimajući u obzir da u trenutku nastanka štetnog događaja vozilo apelanta nije bilo osigurano, a što je utvrđeno iz izvedenih dokaza, Osnovni sud je naveo da je tužitelj u skladu sa članom 93. Zakona o osiguranju imovine i lica imao obavezu isplate nastale štete oštećenom licu, što je tužitelj i isplatio na osnovu navedenog sporazuma, te je Osnovni sud u skladu sa članom 74. Zakona o osiguranju imovine i lica usvojio regresni zahtjev tužitelja.
8. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Mal 101942 17 Gž 2 od 29. juna 2017. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
9. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je prema uputama sadržanim u rješenju Okružnog suda od 7. jula 2016. godine, prvostepenom sudu naloženo da u ponovnom postupku ima u vidu razloge iz rješenja tog suda kojima je ukazano da nije odlučeno o prigovoru zastare potraživanja i da nastavi dalje postupanje u konkretnom parničnom predmetu uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava, te da za donijetu odluku da valjano i razumljivo obrazloženje u smislu odredbe člana 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku. Proizlazi dakle, da suprotno navodima žalbe, Okružni sud nije izričito naložio prvostepenom sudu da održi ročište za glavnu raspravu, odnosno nije naveo u koju fazu postupka vraća predmet po žalbi (da li da se održi pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu), već je to prepustio na odluku prvostepenom sudu da cijeni da li će zakazati pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu, sve u cilju donošenja pravilne i zakonite odluke o istaknutom prigovoru zastare potraživanja. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da prema stanju prvostepenog spisa, na pripremnom ročištu koje je održano u ponovnom postupku, odnosno nakon ukidanja prvostepene presude i vraćanja predmeta na ponovno suđenje, punomoćnik apelanta je prigovorio prijedlogu tužitelja za izvođenje novih dokaza, ukazujući da je spis vraćen prvostepenom sudu u fazu održavanja glavne rasprave. Nadalje, Okružni sud je istakao da je to suprotno uputama tog suda sadržanim u rješenju od 7. jula 2016. godine, tako da je tužitelj imao mogućnost da na ponovo održanom pripremnom ročištu predloži i dokaze koje ranije nije predlagao, slijedom čega je prvostepeni sud pravilnom primjenom procesnog prava usvojio zahtjeve stranaka za izvođenje predloženih dokaza na ročištu za glavnu raspravu. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je naveo da osporena presuda nije donijeta uz povredu odredaba ZPP na koje žalba ukazuje, niti onih na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti, a niti je utemeljena na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, slijedom čega je žalbu apelanta valjalo odbiti i osporenu presudu potvrditi.
10. U predmetnoj apelaciji, apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su sudovi pogrešno i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo kada su ponovo otvorili pripremno ročište kako bi pogodovali tužitelju na način da mu omoguće predlaganje novih dokaza mimo odredbi ZPP, odnosno kada su odbili prigovor zastare potraživanja jer je očito da je tužitelj platio zastarjeli dug. Također, apelant navodi da imajući u vidu relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava očito je da tužitelj nije na zakonit način dokazao da njegovo potraživanje nije zastarjelo, te da je svjesnom manipulacijom, zloupotrijebivši svoj monopolski položaj i odsustvo kontrole nezakonitom radnjom oštetio apelanta, kao i da je očito da su spornim odlukama sudova povrijeđena njegova navedena prava. U odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka, apelant ukazuje da postupak povodom tužbenog zahtjeva traje od 2010. godine, dakle sedam godina, te traži da mu se isplati iznos od po 150,00 KM za svaku godinu trajanja postupka.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava na koja se pozvao, apelant, u suštini, nalazi u pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da osporene presude sadrže dovoljno jasna obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, redovni sudovi su naveli jasne i precizne razloge zbog kojih su apelanta obavezali da tužitelju na ime regresnog duga isplati određeni novčani iznos. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. U vezi s apelantovim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je tužba u konkretnom predmetu podnesena 22. oktobra 2010. godine, a da je postupak okončan presudom Okružnog suda od 29. juna 2017. godine. Dakle, postupak je ukupno trajao šest godina i osam mjeseci. Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Prema tome, sagledavajući postupak u cjelini, te imajući u vidu da je konačna odluka donesena prije podnošenja apelacije, kao i da je parnični postupak ukupno trajao duže od šest godina u kojem periodu su redovni sudovi donijeli četiri meritorne odluke, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema elemenata koji ukazuju da su redovni sudovi namjerno odugovlačili postupak na apelantovu štetu, odnosno da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku.
15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta pokreću ustavna pitanja na koja se u apelaciji pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević