Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4955/17 („Plants Global Inc BiH“ d.o.o. Zvornik)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
- Dokaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4955/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-4955/17, rješavajući apelaciju „Plants Global Inc BiH“ d.o.o. Zvornik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Plants Global Inc BiH“ d.o.o. Zvornik podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 62 0 Ps 011009 17 Rev od 20. septembra 2017.
godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 62 0 Ps 011009 17 Pž od 17. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Plants Global Inc BiH“ d.o.o. Zvornik (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Slavko Zekić, zakonski zastupnik, podnio je 28. novembra 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 62 0 Ps 011009 17 Rev od 20. septembra 2017. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 62 0 Ps 011009 17 Pž od 17. maja 2017. godine.
2. Ustavni sud je, postupajući po podnesenoj apelaciji, donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP-4955/17 od 19. decembra 2018. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Presudom Okružnog privrednog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 62 0 Ps 011009 16 Ps od 22. novembra 2016. godine odbijen je tužbeni zahtjev „Elifgradnja“ d.o.o. Gradačac (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da se obaveže apelant da mu na ime duga isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom počev od 13. januara 2015. godine do isplate.
4. Okružni privredni sud je u obrazloženju presude naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da su tužitelj i apelant bili u poslovnom odnosu po osnovu četiri zaključena ugovora o izvođenju radova na stambeno-poslovnom kompleksu SPC ,,Agrokop“ u Trebinju. Okružni privredni sud je, također, naveo da su tužitelj i apelant u svojim knjigovodstvenim evidencijama knjižili međusobna potraživanja i dugovanja, te da je na osnovu te knjigovodstvene dokumentacije vještak ekonomske struke sačinio svoj nalaz i mišljenje, i utvrdio ukupne iznose njihovih dugovanja i potraživanja. Nadalje, Okružni privredni sud je naveo da iz dokumentacije koja nije knjižena i koju je apelant naknadno dostavio vještaku u postupku vještačenja, proizlazi da tužitelj nije izveo kvalitetno radove, te da je apelant morao angažovati druge izvođače da poprave radove tužitelja, zbog čega je potrošio iznos od 227.460,79 KM. Stoga, Okružni privredni sud je naveo da su apelantova potraživanja veća prema tužitelju u odnosu na iznos koji je predmet tužbenog zahtjeva tužitelja. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da tužitelj nije dokazao da mu apelant duguje zahtjevani iznos, slijedom čega je odbio njegov tužbeni zahtjev, shodno odredbama člana 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
5. Presudom Višeg privrednog suda broj 62 0 Ps 011009 17 Pž od 17. maja 2017. godine žalba tužitelja je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako da je obavezan apelant da tužitelju isplati traženi novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom od 13. juna 2016. godine, kao dana podnošenja tužbe do isplate (ranije od 13. januara 2015. godine).
6. U obrazloženju presude Viši privredni sud je cijeneći utvrđeno činjenično stanje zaključio da je tužitelj priloženim materijalnim dokazima, kao i nalazom vještaka ekonomske struke, suprotno stavu prvostepenog suda dokazao da mu tuženi duguje sporni iznos na osnovu zaključenih ugovora koji po svojoj prirodi predstavljaju ugovor o djelu iz člana 600. Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu: ZOO). Također, Viši privredni sud je istakao da apelant u postupku nije istakao protivtužbeni zahtjev, pa budući da se naknadno dostavljena dokumentacija od strane apelanta „odnosi na nekvalitetno izvedene radove, u kojem pravcu nisu provođeni dokazi“, nije od uticaja na rješenje predmetnog spora. Stoga, Viši privredni sud je uvažio žalbu tužitelja i djelimično preinačio prvostepenu presudu obavezujući apelanta da isplati tužitelju traženi iznos od 130.791,58 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana utuženja (a ne od dana sačinjavanja poslednje okončane situacije, kako je tužbenim zahtjevom traženo).
7. Presudom Vrhovnog suda broj 62 0 Ps 011009 17 Rev od 20. septembra 2017. godine odbijena je apelantova revizija koju je izjavio protiv drugostepene presude.
8. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je zaključio da je odluka drugostepenog suda pravilna i zakonita, te da je zasnovana na činjenicama utvrđenim na osnovu materijalnih dokaza koji su provedeni pred prvostepenim sudom i koje, je suprotno tvrdnji apelanta, drugostepeni sud, kao posredno izvedene dokaze, mogao cijeniti drugačije od prvostepenog suda i bez održavanja ročišta na čemu insistira apelant, pozivajući se na odredbe člana 217. stav 2. ZPP-a. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je drugostepena presuda pravilno utemeljena na relevantnim odredbama ZOO koje karakterišu i regulišu obligaciono-pravni odnos koji je nastao između apelanta i tužitelja, zaključenjem predmetnih ugovora o izvođenju radova. Također, cijeneći činjenicu da je apelant u svom podnesku od 28. decembra 2015. godine, kao i u odgovoru na tužbu, naveo da njegov dug prema tužitelju iznosi 583.711,24 KM, a dug tužitelja prema apelantu 452.916,65 KM (što je razliku od 130.791,58 KM koliko tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje od apelanta), te da i iz drugih dokaza proizilazi da dug apelanta prema tužitelju predstavlja upravo navedeni iznos, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud donio pravilnu odluku, koju je obrazložio jasnim i argumentovanim razlozima. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da su neosnovani apelantovi revizioni navodi da su pri donošenju drugostepene odluke povrijeđene odredbe, između ostalog, čl. 7., 123., 229., i 231. ZPP-a.
9. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. Apelant smatra da je tokom postupka dokazano da potraživanje tužitelja nije osnovano, jer iz konačnog obračuna kojim su regulisana međusobna prava i obaveze proizilazi da je apelant trebao tužitelju platiti samo iznos od 45.721,33 KM. Nadalje, apelant navodi da je drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu bez održavanja rasprave, a da je bazirao odluku na dokazu koji nije izveden pred prvostepenim sudom, ali da je revizione prigovore, s tim u vezi, u potpunosti izostavio Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke „koji je samo zaključio da je drugostepena presuda pravilna i zakonita“.
Relevantni propisi
10. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te („Službeni glasnik RS“, br. 17/93 i 3/96). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst:
Član 600.
Ugovorom o djelu poslenik (preduzimač, izvođač radova) obavezuje se da obavi određeni posao, kao što je izrada ili opravka neke stvari ili izvršenje nekog fizičkog ili intelektualnog rada i sl. a naručilac se obavezuje da mu za to plati naknadu.
11. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst:
Član 7.stav 1.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 217. stav 2.
Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.
Član 229. stav 1.tač. 2.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
2) ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi.
Član 231.
U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su, suprotno apelantovim navodima, redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su zaključili da je apelant dužan da tužitelju isplati traženi iznos novca shodno zaključenim ugovorima, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pored toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant uglavnom ponavlja identične navode koje je ranije isticao u toku postupka po reviziji, a kojima ukazuje da je drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu bez održavanja rasprave, te da je bazirao odluku na dokazu koji nije izveden pred prvostepenim sudom. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na obrazloženje Vrhovnog suda iz kojeg jasno proizilazi da je taj sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, pomenute apelantove navode imao u vidu i da ih je obrazložio u svojoj odluci, ističući zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju, pa proizilazi da su paušalni apelantovi navodi istaknuti u ovom pravcu. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević