Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2069/17 (V. K.)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2069/17
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2069/17, rješavajući apelaciju Vlade Karagića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Vlade Karagića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 Rs 055659 16 Rev od 15. februara 2017. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 77 0 Rs 055659 16 Rsž od 23.
juna 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 Rs 055659 13 Rs od 11. decembra 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Vlado Karagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice, kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnio je 25. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 Rs 055659 16 Rev od 15. februara 2017. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 Rs 055659 16 Rsž od 23. juna 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 Rs 055659 13 Rs od 11. decembra 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Komunalnog preduzeća za proizvodnju i distribuciju vode „Vodovod“ a.d. Kozarska Dubica (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 28. i 29. januara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su u periodu od 29. januara i 12. februara 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelant je 16. decembra 2013. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa.
6. Pripremno ročište u predmetu je održano 21. avgusta 2015. godine, a ročište za glavnu raspravu 6. oktobra 2015. godine.
7. Presudom Osnovnog suda broj 77 0 Rs 055659 13 Rs od 11. decembra 2015. godine poništene su kao nezakonite odluka privremenog Nadzornog odbora tuženog od 25. septembra 2013. godine i odluka od 6. decembra 2013. godine kojom je odbijen kao neosnovan apelantov prigovor. Prvostepenom presudom obavezan je tuženi da apelantu na ime naknade štete zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa i na ime izgubljene zarade isplati određene novčane iznose za određene periode sa zakonskim zateznim kamatama, kako je preciznije navedeno u izreci presude, te da na apelantovo ime na te iznose i periode uplati nadležnoj Poreskoj upravi RS doprinose za PIO i druge zakonske obaveze. Takođe, tuženi je obavezan da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka. Prvostepenom presudom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da se tuženi obaveže da ga vrati na posao i rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i drugim sposobnostima stečenim radom, te u dijelu zahtjeva za isplatu izgubljene zarade, uplate doprinosa, kamata i troškova spora preko dosuđenog iznosa kao neosnovan. Osim toga, odbačena je kao nedozvoljena apelantova tužba u dijelu zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da je prihvaćena njegova žalba koju je 10. oktobra 2013. godine izjavio protiv odluke privremenog Nadzornog odbora tuženog od 25. septembra 2013. godine kojom je stavljena van snage odluka prethodnog Nadzornog odbora od 27. februara 2013. godine o imenovanju apelanta za vršioca dužnosti izvršnog direktora za administrativne, finansijsko-računovodstvene i komercijalne poslove i na osnovu koje odluke je apelantu, zaključno s 25. septembrom 2013. godine, prestao radni odnos kod tuženog.
8. U obrazloženju prvostepene presude Osnovni sud je naveo da je odlukom tuženog od 23. jula 2009. godine apelant imenovan za direktora tuženog na mandatni period od četiri godine, te da je apelant 25. septembra 2009. godine sa privremenim Nadzornim odborom tuženog zaključio menadžerski ugovor čiji predmet je regulisanje međusobnih prava, obaveza i odgovornosti tuženog i apelanta (kao direktora), razrješenje direktora dužnosti i raskid ugovora, te ostalih pitanja u vezi s funkcijom direktora. Dalje je naveo da je apelant 23. januara 2013. godine podnio ostavku na funkciju direktora, a da je tuženi 25. januara 2013. godine donio odluku o razrješenju apelanta sa funkcije direktora i da je tom odlukom regulisano da apelant sa danom primopredaje funkcije novoizabranom direktoru stupa na radno mjesto v. d. izvršnog direktora za administrativne, finansijsko-računovodstvene i komercijalne poslove (u daljnjem tekstu: v. d. izvršnog direktora) na koje se raspoređuje do povratka radnice sa trudničkog bolovanja (tuženi je 27. februara 2013. godine donio odluku o imenovanju apelanta za v. d. izvršnog direktora). Zatim je naveo da je 25. septembra 2013. godine privremeni Nadzorni odbor tuženog donio odluku o stavljanju van snage odluke o imenovanju apelanta za v. d. izvršnog direktora i prestanku radnog odnosa zbog isteka mandata. Osnovni sud je naveo da je apelant protiv odluke od 25. septembra 2013. godine uložio prigovor (po apelantu žalba) o kom je privremeni Nadzorni odbor tuženog donio odluku od 6. decembra 2013. godine kojom je apelantov prigovor odbijen kao neosnovan.
9. Osnovni sud je ukazao da iz odredbi člana 117 Zakona o radu – prečišćeni tekst (u daljnjem tekstu: Zakon o radu) proizlazi da je obaveza poslodavca da o zahtjevu radnika odluči u roku od 30 dana, te da je propisana sankcija, tj. da se ima smatrati da je zahtjev radnika prihvaćen u slučaju da poslodavac u zakonskom roku ne odluči o zahtjevu radnika. S obzirom na činjenicu da je apelant izjavio prigovor na odluku o otkazu ugovora o radu, te činjenicu da tuženi kao poslodavac nije odlučio o apelantovom zahtjevu u zakonskom roku, Osnovni sud je naveo da je nastupila zakonska pretpostavka da se smatra da je zahtjev prihvaćen, odnosno da je odluka o prestanku radnog odnosa apelantu nezakonita.
10. Pored navedenog, Osnovni sud je ukazao da je odlučujući o apelantovom zahtjevu za vraćanje na posao imao u vidu da je apelant sa tuženim zaključio ugovor o radu na određeno vrijeme kojim nije regulisano da apelant ima pravo ostati na radu kod tuženog i nakon prestanka roka na koji je imenovan za direktora tuženog, niti takvo pravo proizlazi iz odredbi Zakona o radu, Zakona o javnim preduzećima i odredbi opštih akata tuženog. Takođe je ukazao da je članom 10 menadžerskog ugovora regulisano da direktor ima pravo ostati u društvu i biti raspoređen na druge poslove i radne zadatke u skladu sa njegovom stručnom spremom u slučaju raskida ugovora, što znači prije isteka roka na koji je ugovor zaključen, ali da ta odredba ne daje osnova za ostanak u radnom odnosu i nakon isteka roka na koji je ugovor zaključen, kako to neosnovano smatra apelant. Potom je ukazao da iz iskaza svjedoka S. A. i S. K. (članovi Nadzornog odbora tuženog u vrijeme zaključenja menadžerskog ugovora sa apelantom) proizlazi da je volja ugovornih strana bila da se apelantu omogući da nakon prestanka mandata (funkcije direktora) ostane u radnom odnosu kod tuženog, te da je dogovoreno da u slučaju da apelant da ostavku prije isteka mandata, da se imenuje na poslove izvršnog direktora do povratka radnice sa trudničkog bolovanja, a nakon toga da se rasporedi na druge poslove kod tuženog. U vezi s tim je naveo da na osnovu izjava ovih svjedoka nije imao dovoljno osnova da mimo odredbi menadžerskog ugovora utvrdi obavezu tuženog da nakon isteka mandata zadrži apelanta u radnom odnosu jer je volja stranaka izražena u ugovoru obavezujuća za stranke. Osnovni sud je ukazao da iz menadžerskog ugovora ne proizlazi obaveza tuženog da zadrži apelanta u radnopravnom statusu nakon isteka ugovora, ali s obzirom na to da je apelant imenovan za v. d. izvršnog direktora do povratka radnice sa bolovanja, to mu je radni odnos na određeno vrijeme produžen za obavljanje poslova i zadataka v. d. izvršnog direktora do povratka radnice sa bolovanja.
11. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je odbacio apelantovu tužbu u dijelu u kojem je tražio utvrđenje da je prihvaćena njegova žalba koju je izjavio 10. oktobra 2013. godine protiv odluke tuženog o prestanku radnog odnosa apelantu. Naime, Osnovni sud je ukazao da se ovim apelantovim zahtjevom traži utvrđivanje činjenica i da nisu ispunjeni uslovi iz člana 54 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojim je propisano da se tužba za utvrđenje može podnijeti radi utvrđivanja postojanja, odnosno nepostojanja nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitosti, odnosno neistinitosti neke isprave.
12. Presudom Okružnog suda broj 77 0 Rs 055659 16 Rsž od 23. juna 2016. godine uvažena je žalba tuženog i preinačena prvostepena presuda u osporavanom dosuđujućem dijelu i odbijen zahtjev za poništavanje odluka privremenog Nadzornog odbora od 25. septembra 2013. godine i 6. decembra 2013. godine, obavezivanje tuženog da isplati apelantu naknadu izgubljene zarade uz zakonske zatezne kamate zbog neosnovanog umanjenja plate, naknadu štete zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i drugih zakonskih obaveza na dosuđene iznose, te troškova parničnog postupka. Drugostepenom presudom odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda u osporavanom odbijajućem dijelu i dijelu u kojem je tužba odbačena kao nedozvoljena.
13. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno tumačio član 10 menadžerskog ugovora, te je ukazao da je očigledno da navedenom odredbom nije jasno određeno da li razriješeni direktor ima pravo da nakon razrješenja „ostane u društvu i da bude raspoređen na druge poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi“ kao radnik na neodređeno vrijeme ili ima pravo da „ostane u društvu i da bude raspoređen na druge poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi“ kao radnik na određeno vrijeme do isteka mandata direktora. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantovo pravo da „ostane u društvu i da bude raspoređen na druge poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi“, kako je utvrđeno menadžerskim ugovorom, jeste ograničeno vremenom redovnog isteka mandatnog perioda. Okružni sud je ukazao da je apelant u žalbi od 10. oktobra 2013. godine jasno naveo, između ostalog, da će za koji mjesec ostvariti uslove za penzionisanje i napustiti radni odnos, te da je u suštini bio dogovor stranaka u vrijeme kada je podnio ostavku na mjesto direktora tuženog da mu se omogući ostanak na poslu radi regulisanja prava na penzionisanje. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno cijenio izjave svjedoka S. A. i S. K., s obzirom na to da odredbe zaključenog menadžerskog ugovora i sadržaj apelantove žalbe upućuju na zaključak da je stvarna namjera ugovarača bila da se apelantu u slučaju razrješenja omogući rad kod tuženog do vremena kada bi mandat direktora redovno protekao.
14. Zatim je ukazao da pravilo propisano odredbama člana 117 stav 5 Zakona o radu predstavlja pravnu fikciju, te da je u konkretnom slučaju pravna fikcija da se zahtjev za zaštitu prava radnika o kojem tuženi nije odlučio u roku od 30 dana smatra prihvaćenim. Takođe je ukazao da se ona kao takva ne može utvrđivati u parničnom postupku na način kako je istakao apelant, već se iz utvrđenih činjenica da je apelant podnio žalbu protiv odluke tuženog i da je tuženi o toj žalbi odlučio nakon isteka roka od 30 dana mogu izvoditi druge, konkretne pravne posljedice koje se ostvaruju tužbom za osudu tuženog na činidbu, utvrđenjem da je apelantov radni odnos na određeni način nastao ili promijenjen, bilo isticanjem preobražajne tužbe. Okružni sud je naveo da je apelant u konkretnom slučaju podnio zahtjeve za poništenje odluka tuženog (preobražajna tužba), te zahtjev za osudu na činidbu (vraćanje na rad i isplata naknade plate), koji se svi zasnivaju na navedenoj pravnoj fikciji, pa ne postoji njegov pravni interes da u ovoj parnici posebno utvrđuje da je njegova žalba prihvaćena.
15. Nadalje je ukazao da odluka privremenog Nadzornog odbora tuženog od 25. septembra 2013. godine nije nezakonita jer je odluka istog organa od 6. decembra 2013. godine donesena nakon proteka roka od 30 dana. Naime, Okružni sud je ukazao da tim odlukama nije odlučeno samo o nekom pravu, obavezi ili odgovornosti zaposlenog, već su u pitanju odluke o izboru članova uprave javnih preduzeća, na koje se primjenjuje i Zakon o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima. Okružni sud je naveo da je odlukom privremenog Nadzornog odbora tuženog od 25. septembra 2013. godine samo utvrđeno da odluka Nadzornog odbora od 25. januara 2013. godine kao nezakonita ne proizvodi pravne posljedice nakon 25. septembra 2013. godine, a prestanak apelantovog radnog odnosa zbog proteka vremena utvrđenog menadžerskim ugovorom nastupio je, bez obzira na tu odluku, po samom zakonu, na osnovu člana 125 stav 1 tačka 6 Zakona o radu. S obzirom na to da se nije radilo samo o odlučivanju o pravima i obavezama iz radnog odnosa, već i o otklanjanju posljedica nezakonitog imenovanja člana uprave javnog preduzeća, Okružni sud je ukazao da odlučivanje po apelantovoj žalbi nije bilo ograničeno rokom iz člana 117 stav 5 Zakona o radu.
16. Presudom Vrhovnog suda broj 77 0 Rs 055659 16 Rev od 15. februara 2017. godine djelimično je usvojena apelantova revizija i drugostepena presuda preinačena tako da je odbijena žalba tuženog i potvrđena presuda Osnovnog suda u dijelu kojim je obavezan tuženi da apelantu za određeni period na ime izgubljene zarade isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama i da za isti period na apelantovo ime, na dosuđene iznose, uplati doprinose za PIO i druge zakonske obaveze nadležnoj Poreskoj upravi RS. U ostalom dijelu, u kojem je žalba tuženog usvojena i prvostepena presuda preinačena tako da su ostali apelantovi zahtjevi odbijeni, te potvrđena u ostalom odbijajućem dijelu i dijelu kojim je odbačena tužba, revizija je odbijena. Konačnom odlukom je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.
17. U obrazloženju konačne odluke Vrhovni sud je naveo da apelant zaključenim menadžerskim ugovorom, koji ima u vidu odredba člana 39 stav 3 Zakona o radu, nije zasnovao radni odnos jer nije zaključio ugovor o radu iz stava 1 iste zakonske odredbe. Takođe je ukazao da prava i obaveze iz radnog odnosa za apelanta nisu nastupile ni na osnovu odluke privremenog Nadzornog odbora tuženog kojom je imenovan za v. d. izvršnog direktora. Dalje je ukazao da takva prava i obaveze, prema odredbi člana 1 stav 2 Zakona o radu, nastaju sa danom kada radnik na osnovu ugovora o radu (koji apelant nije zaključio sa tuženim kao poslodavcem) stupi na rad kod poslodavca, a radnikom se, u smislu Zakona o radu, smatra samo lice koje je zaposleno na osnovu ugovora o radu. Imajući u vidu da apelant nije kod tuženog stekao svojstvo radnika niti zasnovao radni odnos, Vrhovni sud je ukazao da se na razrješenje njegovog radnopravnog statusa ne može primijeniti odredba člana 117 Zakona o radu na koju se apelant poziva. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da nije od uticaja na rješenje ovog spora činjenica da je o apelantovoj žalbi, koju je izjavio protiv odluke na osnovu koje je prestao raditi kod tuženog, odlučeno po isteku od 30 dana. Zatim je ukazao da je menadžerski ugovor zaključen na određeno vrijeme, kako to nedvosmisleno proizlazi iz člana 12 ugovora, a takav zaključak ne ugrožava ni sadržaj odredbe člana 10 ugovora kojim je regulisan njegov raskid i apelantovo pravo da u tom slučaju (ako je raskid uslijedio na osnovu njegove ostavke, što se i desilo u konkretnom slučaju) bude raspoređen na druge poslove i zadatke u skladu s njegovom stručnom spremom jer je taj raspored, po logici stvari, ograničen do isteka roka važenja ugovora. Vrhovni sud je naveo da sadržaj člana 9 menadžerskog ugovora, prema kojem direktor, pored prava i obaveza utvrđenih tim ugovorom, ima i sva druga prava i obaveze po osnovu rada i zaštitu prava iz radnog odnosa, kao i svi zaposleni radnici u društvu, ima dejstvo samo za vrijeme važenja ugovora. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da su redovni sudovi na proizvoljan način primijenili odredbe Zakona o radu i ZPP. Apelant je ukazao da se proizvoljnost ogleda u zaključku Vrhovnog suda da se na pitanja razrješenja radnopravnog statusa ne mogu primijeniti odredbe Zakona o radu, te da je takav zaključak izveden iz premise da apelant nije stekao svojstvo radnika kod tuženog i nije zasnovao radni odnos kod njega. Takođe je ukazao da su sudovi proizvoljno cijenili dokaze, naročito u dijelu tumačenja menadžerskog ugovora i prave namjere ugovarača, te da prvostepeni sud izjavama svjedoka (članovi Nadzornog odbora) nije dao nikakav dokazni značaj. Apelant je naveo da ugovor treba tumačiti u cijelosti i zajedno sa drugim dokazima na okolnost prave namjere ugovarača. Dalje je ukazao da je proizvoljno i nepotpuno tumačenje ugovorne odredbe člana 10 ugovora, te da su, imajući u vidu stvarnu namjeru ugovarača, sudovi izolovali član 10 iz konteksta cijelog ugovora i prave volje ugovarača i pogrešno tumačili i primijenili na sporni odnos. Apelant je naveo da su odbacivanjem dijela tužbenog zahtjeva povrijeđene odredbe ZPP.
19. U odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka, apelant je ukazao da je predmetni postupak trajao skoro četiri godine, te da je tome u najvećoj mjeri doprinijelo pasivno držanje Osnovnog suda. Apelant je naveo da je 2. marta 2015. godine uputio podnesak Osnovnom sudu u kojem je istakao da su protekli razumni rokovi za postupanje u predmetu. Takođe je istakao da ni Okružni a ni Vrhovni sud, postupajući po pravnim lijekovima, nisu ispravili propust prvostepenog suda. Apelant je zatražio da se naredi Bosni i Hercegovini i Republici Srpskoj da mu isplate iznos od 5.000,00 KM na ime naknade za nematerijalnu štetu kao priznanje za nepravdu koju je pretrpio usljed donošenja nezakonite sudske odluke i povrede prava na suđenje u razumnom roku, na fer i pravično suđenje i prava na imovinu.
b) Odgovori na apelaciju
20. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju presude, te je ukazao da se primjena materijalnog i procesnog prava ne može smatrati proizvoljnom. Takođe je naveo da je apelantu pružena mogućnost da u postupku iznese sve prijedloge, ponudi dokaze i očituje se na tvrdnje suprotne strane. Vrhovni sud je naveo da parnični postupak nije trajao nerazumno dugo.
21. Okružni sud je naveo da primjena propisa nije bila proizvoljna. U odnosu na dužinu trajanja postupka, Okružni sud je naveo da je predmetni spis zaprimljen na postupanje po žalbi 11. marta 2016. godine, a drugostepena presuda je donesena 23. juna 2016. godine.
22. Osnovni sud je naveo hronologiju postupka, kako je navedeno u činjeničnom dijelu, te ukazao da su sudije obavezane postupati u radu hronološki, prema starosti inicijalnog akta, a da je konkretni predmet obuhvaćen planom rješavanja starih predmeta za 2015. godinu. Takođe je naveo da nisu osnovani apelantovi navodi o povredi prava na koja se pozvao u apelaciji.
23. Tuženi je naveo da redovni sudovi nisu izvršili povrede prava na koja se apelant poziva u apelaciji.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09, 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku RS koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 54. stav 1.
Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, povredu prava ličnosti ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
25. Zakon o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 39. st. 1, 2. i 3.
(1) Ugovor o radu može se zaključiti radi obavljanja poslova direktora kod poslodavca radi zasnivanja radnog odnosa, ako posebnim zakonom nije drugačije uređeno.
(2) Ugovor o radu iz stava 1. ovog člana može se zaključiti na neodređeno vrijeme i određeno vrijeme do isteka roka na koji je direktor izabran, odnosno postavljen. (3) Međusobna prava, obaveze i odgovornosti direktora koji nije zasnovao radni odnos i poslodavca uređuju se posebnim ugovorom.
Član 117. st. 1, 2. i 5.
(1) Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može podnijeti zahtjev poslodavcu da mu obezbijedi ostvarivanje tog prava.
(2) Zahtjev iz stava 1. ovog člana može se podnijeti u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri mjeseca od dana učinjene povrede.
(5) Poslodavac je dužan da odluči po zahtjevu radnika u roku od 30 dana od dana postavljanja zahtjeva, a ako u tom roku ne odluči, smatraće se da je zahtjev prihvaćen.
Član 125. stav 1. tačka 6.
Ugovor o radu prestaje da važi:
6. istekom roka važenja ugovora o radu na određeno vrijeme, VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet apelacionog osporavanja je parnični postupak koji je pravosnažno okončan Presudom Vrhovnog suda broj 77 0 Rs 055659 16 Rev od 15. februara 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 31. marta 2017. godine, a apelacija je podnesena 25. maja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant navodi da mu je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
32. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
U odnosu na primjenu pozitivnopravnih propisa
33. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode, koji je apelant pokrenuo radi zaštite prava iz radnog odnosa, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
34. Apelant smatra da su u konkretnom slučaju proizvoljno cijenjeni dokazi i proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi.
35. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
36. Ustavni sud zapaža da je u konačnici, između ostalog, odbijen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da se ponište odluke tuženog, kao i da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da se obaveže tuženi da vrati apelanta na posao, dok je odbačen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da se utvrdi da je prihvaćena njegova žalba izjavljena protiv odluke privremenog Nadzornog odbora tuženog.
37. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja presude Osnovnog suda slijedi da je prvostepeni sud cijenio iskaze svjedoka – članova Nadzornog odbora tuženog, kao i odredbe menadžerskog ugovora koji su zaključili apelant i tuženi. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud jasno ukazao da na osnovu izjava tih svjedoka nije imao osnova da mimo odredbi zaključenog ugovora utvrdi obavezu tuženog da zadrži apelanta u radnom odnosu i nakon isteka mandata, iz čega proizlazi da je prvostepeni sud, čiji zaključak u ovom dijelu prihvataju Vrhovni sud i Okružni sud, cijenio navedene dokaze kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi. Shodno tome, Ustavni sud smatra da u tom pogledu nisu osnovani apelacioni navodi o proizvoljnoj primjeni odredbi ZPP.
38. Takođe, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja presuda Vrhovnog suda i Okružnog suda proizlazi da su se u dijelu u kojem je preinačena prvostepena presuda i odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje odluka tuženog ovi sudovi pozvali na relevantne odredbe materijalnog prava, odnosno Zakona o radu i tom prilikom dali jasne i argumentovane razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud, nasuprot apelantovim apelacionim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.
39. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su sudovi na sve tri instance istog stava u pogledu zaključka da apelant u konkretnom slučaju ne može zahtijevati utvrđenje da je prihvaćena njegova žalba koju je izjavio protiv odluke privremenog Nadzornog odbora tuženog zbog toga što apelant u tom dijelu tužbenog zahtjeva traži utvrđivanje činjenica, odnosno ne postoji njegov pravni interes da se posebno utvrdi da je njegova žalba prihvaćena. U vezi s tim, redovni sudovi su se pozvali na odredbe člana 54 stav 1 ZPP kojima je propisano da se tužba za utvrđenje može podnijeti radi utvrđivanja postojanja, odnosno nepostojanja nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitosti, odnosno neistinitosti neke isprave. S obzirom na citiranu odredbu, te obrazloženje koje su u vezi s ovim dijelom tužbenog zahtjeva ponudili redovni sudovi, Ustavni sud smatra da na konkretnu situaciju nisu proizvoljno primijenjene relevantne odredbe procesnog prava.
U odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka
40. Apelant ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
41. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji treba uzeti u obzir
42. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 16. decembra 2013. godine i da je okončan presudom Vrhovnog suda od 15. februara 2017. godine. Dakle, relevantan period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje jeste tri godine i dva mjeseca.
Analiza dužine trajanja postupka
43. Ustavni sud nije mogao zaključiti da se radi o naročito složenim pravnim i činjeničnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali razmotriti u konkretnom predmetu. Osim toga, s obzirom na to da se radilo o pitanjima zaštite prava iz radnog odnosa, Ustavni sud zapaža da se radilo o postupku koji je po samom zakonu hitan i koji je značajan za apelanta.
44. Analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud primjećuje da on nije doprinio dužini trajanja predmetnog postupka, naprotiv, podneskom je zatražio od Osnovnog suda postupanje u predmetu.
45. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud nakon jedne godine i osam mjeseci od dana podnošenja tužbe održao pripremno ročište (21. avgusta 2015. godine), te održao glavnu raspravu (6. oktobra 2015. godine), a nakon toga donio prvostepenu presudu 11. decembra 2015. godine. Dakle, postupak pred prvostepenim sudom je trajao nešto kraće od dvije godine. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je žalbeni postupak pred Okružnim sudom okončan za nešto duže od tri mjeseca (računajući od datuma dostavljanja predmeta na postupanje po žalbi), dok je revizioni postupak pred Vrhovnim sudom okončan za nešto duže od sedam mjeseci (računajući od dana donošenja drugostepene presude). Osnovni sud je nepostupanje po tužbi u periodu do održanog pripremnog ročišta pravdao planom rješavanja starih predmeta i obavezom sudija da postupaju hronološki po predmetima, prema starosti inicijalnog akta. Ustavni sud podsjeća da javna vlast ima pozitivnu obavezu zaštite individualnih ljudskih prava, pa tako i prava na pravično suđenje u razumnom roku i dužna je iznaći mehanizme kojim će to omogućiti, te je u tom smislu planiranje rješavanja starih predmeta pozitivan napor u željenom cilju. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud nakon početne neažurnosti u radu do koje je došlo zbog postupanja po navedenom planu u periodu od nepuna četiri mjeseca održao pripremno ročište i glavnu raspravu, te donio prvostepenu presudu. Ustavni sud smatra da, iako se radilo o postupku vezanom za prava iz radnog odnosa koji je po zakonu hitan, i pored pasivnosti Osnovnog suda u preduzimanju procesnih radnji u određenom periodu ne može se zaključiti da je trajanje postupka u ukupnom periodu od tri godine i dva mjeseca, a ne četiri godine kako to tvrdi apelant, u konkretnom slučaju prešlo granice „razumnog trajanja“ u smislu prava na pravično suđenje. Ustavni sud smatra da, imajući u vidu dužinu trajanja postupka u cjelini, a posebno činjenicu da su u periodu od tri godine i dva mjeseca redovni sudovi donijeli tri meritorne odluke, te da je apelant do konačne odluke došao prije podnošenja apelacije, ništa ne ukazuje da su redovni sudovi bezrazložno odugovlačili predmetni postupak.
46. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta koji je, istina, po svojoj naravi hitne prirode i iziskuje adekvatnu ažurnost u postupanju, nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
47. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovana.
Ostali navodi
48. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o kršenju ovog prava posebno ne obrazlaže, nego ih zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu neosnovani.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu i ZPP, detaljno i jasno obrazložili zaključke zbog čega nije osnovan dio apelantovih tužbenih zahtjeva. Takođe, nema kršenja prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje kada su sudovi u relevantnom periodu (tri godine i dva mjeseca) donijeli tri meritorne odluke, odnosno kada nije utvrđeno da su redovni sudovi bezrazložno odugovlačili predmetni parnični postupak.
50. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević