Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2001/19 ("Tabakplast" d.o.o. Tomislavgrad)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2001/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-2001/19, rješavajući apelaciju "Tabakplast" d.o.o. Tomislavgrad, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Tabakplast" d.o.o. Tomislavgrad protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Ps 033272 17 Pž od 29. marta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Tabakplast" d.o.o. Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Jozo Ćurić advokat iz Livna, podnio je 7. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Ps 033272 17 Pž od 29. marta 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da na ime duga za isporučenu robu isplati tužitelju (BBL d.o.o. Tuzla) određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Također, odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je isporučena roba apelantu po otpremnici, bliže označenoj u izreci prvostepene presude, slabog kvaliteta, ne adekvatna za upotrebu, zbog čega je tužitelj (protivtuženi) dužan apelantu na ime pretrpljene štete i izmakle dobiti, te troškova uskladištenja isplatiti određeni novčani novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je tužitelj isporučio apelantu robu (ljepilo) koje je apelant zaprimio (otpremnica od 14. jula 2014. godine), te da je osnovom nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrdio da apelant nije platio dug za isporučenu robu. Zatim, da je prvostepeni sud na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke utvrdio da je isporučenom ljepilu istekao rok, dok je osnovom nalaza i mišljenja vještaka informatičke struke (apelant tokom postupka isticao da je o nadostacima ljepila obavijestio tužitelja elektronskom poštom 28. oktobra 2014. godine) utvrdio da se navedeni vještak nije mogao sa sigurnošću izjasniti u pogledu autentičnosti dokumentacije, te da li je i na kom apelantovom računaru nastala ta poruka, da li je i kada oštampana i isporučena na e-mail tužitelja. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da su obje parnične stranke isticale da apelantov predstavnik i isporučilac odmah po prijemu i izvršenom pregledu robe nisu sačinili nikakav zapisnik o primjedbama na količinu i kvalitet navedene robe. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da apelant nije dokazao da je odmah po prijemu robe (istog ili narednog dana od dana kada je nedostatak konstatovan) istakao primjedbe (da primljena roba nije imala označen datum proizvodnje i rok važenja, da je skoreno ljepilo i da mu je prošao rok upotrebe), te naglasio da se u konkretnom slučaju ne radi o skrivenom nedostatku (apelant istakao da čim su otvorili kante da roba nije za upotrebu i da su odbili da je upotrebljavaju), zbog čega je protekao rok za obavještavanje prodavca bez odlaganja (čl. 481. st. 1. i 2. i 482. Zakona o obligacionim odnosima). Naime, Kantonalni sud je naveo da je ljepilo pregledano odmah (prilikom isporuke 14. jula 2014.godine) i poslato na gradilište, dok je (kako tvrdi apelant) obavijest o nedostacima poslana putem e-maila tek 28. oktobra 2014.godine (što nije dokazano), te naglasio da je apelant morao (ako je našao da je roba s nedostatkom) sačiniti zapisnik o kvaliteti robe i bez odlaganja obavijestiti prodavca o nedostacima na robi, zbog čega se ima smatrati da je apelant primio robu bez prigovora na kvalitet i da je dužan tužitelju isplatiti cijenu. Osnovom navedenog, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev, a odbio apelantov protivtužbeni zahtjev.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2001/19 ("Tabakplast" d.o.o. Tomislavgrad) | Sudska praksa | Aktio