Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-278/19 (Z. V.)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-278/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-278/19, rješavajući apelaciju Zorana Vučića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zoran Vučić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 229156 17 Gž od 8. novembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Vučić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Ilija Đakić, advokat iz Banjaluke, podnio je 18. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 229156 17 Gž od 8. novembra 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužilac (ZP „Elektrokrajina“ a.d. Banja Luka) tražio da sud utvrdi da je on građenjem postao vlasnik sa 1/1 dijela legalno izgrađenog elektroenergetskog objekta (trafostanica), dijela zemljišta ispod elektroenergetskog objekta i zemljišta potrebnog za redovnu upotrebu ovog objekta, a koji je izgrađen na određenoj parceli. Nadalje, odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže tužioca da ukloni postavljeni objekat (trafostanicu) zajedno sa elektroenergetskom mrežom sa predmetne parcele koja je upisana kao vlasništvo apelanta sa dijelom 1/1, te da sud obaveže tužioca da apelantu isplati naknadu za korištenje predmetnog zemljišta u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo iz stanja predmetnog spisa, a na osnovu činjenica koje su stranke navele, te dokaza koje su izvele, proizilazi da je prvostepeni sud utvrdio da iz rješenja SO Banjaluka od 17. juna 1971. godine proizilazi da je pravni prednik tužioca dobio odobrenje za građenje predmetnog objekta, koji je shodno rješenju od 9. februara 1972. godine i sagradio, i da je među strankama nesporno da je predmetni objekat čije se uklanjanje traži u upotrebi od 1971/72. godine do danas, te da se koristi od strane tužioca. Osim toga, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud zaključio da je opštepoznata činjenica da je predmetna parcela u vrijeme građenja bila društvena svojina sve do 17. novembra 2015. godine kada je rješenjem RUGIP utvrđeno da je ista postala vlasništvo apelanta, te da je apelant najvjerojatnije do 17. novembra 2015. godine imao upisano pravo korištenja zemljišta u društvenoj svojini. Okružni sud je naveo da žalba apelanta ne dovodi u pitanje pravilnost činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda da je predmetni objekat, koji se nesporno nalazi na parceli koja je sada u vlasništvu tuženog, izgrađen na osnovu rješenja o odobrenju za izgradnju i montažu, odnosno rješenja o korištenju navedenog objekta. Okružni sud je naveo da iz toga proizilazi da je predmetni objekat legalno izgrađen i da na istu činjenicu ne može uticati činjenica da je apelant rješenjem od 17. novembra 2015. godine postao vlasnik predmetnog zemljišta. Nadalje, Okružni sud je naveo da je predmetni objekat postavljen od strane pravnog prednika tužioca na osnovu upravnog akta iz 1971. godine i da se od 1972. godine do danas nalazi u upotrebi, a iz čega proizilazi da je takvim upravnim aktom ograničeno pravo vlasništva na predmetnom zemljištu. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je iz tih razloga, a u skladu sa ranijom odredbom člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, odnosno sada važećeg člana 126. Zakona o stvarnim pravima, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja predmetne protivtužbe, neosnovan zahtjev apelanta kojim traži predaju zemljišta na kojem se nalazi objekat i uklanjanje objekta. Osim toga, Okružni sud je naveo da je jednak pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Srpske broj 720 P 003727 13 Rev od 22. spetembra 2015. godine.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da on kao vlasnik predmetne parcele ima pravo da zahtjeva uklanjanje spornog objekta sa nje. Takođe, apelant ističe da tuženi nije dokazao da je objekat postavljen na parcelu u skladu sa zakonom.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević