Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1348/17 (V. V.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Oduzimanje imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1348/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-1348/17, rješavajući apelaciju Veselina Vukašinovića, na osnovu člana 18. stav (3) tačka e) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Veselina Vukašinovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 018190 17 Kž od 9. februara 2017. godine i Rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 K 018190 16 K od 28.

decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Veselin Vukašinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dragan Stupar i Aleksandar Čorni iz Banjaluke, podnio je 7. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 018190 17 Kž od 9. februara 2017. godine, koja je u Ustavnom sudu registrirana pod brojem AP-1348/17. Zatim, apelant je putem punomoćnika Đorđa Stojakovića, advokata iz Banjaluke, 7. aprila 2017. godine, podnio apelaciju Ustavnom sudu, koja je u Ustavnom sudu zavedena pod brojem AP- 1366/17, protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 11 0 K 018190 17 Kž od 9. februara 2017. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 018190 16 K od 28. decembra 2016. godine.

2. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na istog apelanta, kao i da su apelacijama osporene iste odluke, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1348/17.

3. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 018190 16 K od 28. decembra 2016. godine usvojen je zahtjev Okružnog tužiteljstva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) broj T 13 0 KT 0012954 12 od 29. oktobra 2015. godine za trajno oduzimanje imovine stečene izvršenjem kaznenog djela, pa je određeno da se od vlasnika imovine – apelanta, kao trećeg lica trajno oduzima imovina - dvosoban stan sa ostavom u Banja Luci (bliže označen u navedenom rješenju; u daljnjem tekstu: predmetni stan). Istim je rješenjem određeno da se ta trajno oduzeta imovina povjerava se na upravljanje Agenciji za upravljanje oduzetom imovinom, uz naknadu troškova upravljanja oduzetom imovinom, te da po pravosnažnosti rješenja o trajnom oduzimanju imovine, u skladu sa članom 46. stav 1. Zakona o oduzimanju imovine stečene izvršenjem kaznenog djela („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 12/10, u daljnjem tekstu: Zakon o oduzimanju imovine), trajno oduzeta imovina postaje vlasništvo Republike Srpske.

4. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužiteljstvo 2. novembra 2015. godine podnijelo zahtjev za trajno oduzimanje imovine stečene izvršenjem kaznenog djela od osuđenog B. S., povezanih osoba i trećih osoba. U odnosu na apelanta postupak je razdvojen iz razloga što je bio nedostupan sudu. Tijekom postupka, sud je apelantu uručio zahtjev i poziv na ročište na koje uredno obaviješteni apelant nije pristupio, pa mu je sud za punomoćnika u tom postupku postavio advokata Đorđa Stojakovića iz Banjaluke s obzirom da su bili ispunjeni uvjeti iz člana 30. Zakona o oduzimanju imovine.

5. Dalje, navedeno je da je u predmetnom zahtjevu Tužiteljstvo istaklo da je Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 011005 13 K od 13. marta 2014. godine B. S. proglašen krivim za više kaznenih djela i to zelenaštvo iz člana 245. stav 1. Kaznenog zakona Republike srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), iznuda iz člana 242. stav 2. KZ RS i druga kaznena djela, te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 14 godine i novčanu kaznu u iznosu od 20.000,00 KM, te je od njega oduzeta imovinska korist pribavljena kaznenim djelom u iznosima označenim u presudi. Ta je presuda postala pravosnažna donošenjem drugostupanjske presude Vrhovnog suda broj 11 0 K 011005 14 Kž7 od 6. novembra 2014. godine kojom je B. S. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od devet godine i novčanu kaznu, a prvostupanjska presuda je u preostalom dijelu (koji uključuje oduzimanje protupravne imovinske koristi u iznosu koji prelazi 50.000,00 KM) ostala neizmijenjena.

6. Dalje, Okružni sud je istakao da su tijekom postupka izvedeni dokazi Tužiteljstva (navedeni na str. 2,3 i 4 Rješenja), dok obrana nije imala prijedloga za izvođenje dokaza. Osim toga, navedeno je da je sud postupao u skladu s članom 15. stav 1. Zakona o oduzimanju imovine, a to znači da se u konkretnom slučaju radilo o vođenju financijske istrage za trajno oduzimanje imovine, ne od vlasnika imovine, nego od treće osobe kod koje je pronađena imovina i kojoj je imovina prenesena na temelju pravnog posla. Ustvari, radi se o imovini koja je stečena izvršenjem kaznenog djela za koje je B. S. osuđen pravosnažnom sudskom odlukom. Dalje, ukazano je da je iz izvedenih dokaza sud utvrdio da je protiv B. S. pokrenuta financijska istraga, kao posebna vrsta istrage, kada je tijekom trajanja kaznenog postupka koji se vodio protiv njega (za kaznena djela propisana u članu

2. Zakona o oduzimanju imovine) iz prikupljenih dokaza utvrđeno postojanje osnove sumnje da B. S. posjeduje imovinu koja je stečena izvršenjem kaznenog djela.

7. Naime, s obzirom da je odredbom člana 3. stav 1. tačka b) Zakona o oduzimanju imovine propisano da se imovinom stečenom izvršenjem kaznenog djela smatra imovina počinitelja kaznenog djela, vlasnika imovine stečena prije pokretanja postupka za kazneno djelo iz člana 2. tog zakona koja je u očiglednom nerazmjeru sa njegovim zakonitim prihodima, to proizlazi da Zakon o oduzimanju imovine regulira upravo takozvano prošireno oduzimanje imovine koje nije vezano samo za konkretno kazneno djelo i isključivo počinitelja tog kaznenog djela (za razliku od oduzimanja imovinske koristi), nego propisuje zakonsku obavezu oduzimanja i svake druge imovine stečene iz kriminala kako samog počinitelja kaznenog djela, tako i povezanih osoba, ostavitelja, pravnog sljedbenika ili treće osobe kao vlasnika takve imovine, ukoliko te osobe kao vlasnici imovine ne dokažu da su imovinu stekli iz zakonitih prihoda.

8. Okružni sud je iz Ugovora o udruživanju sredstava zaključenog između izvođača GP „Stefan Milutin“, d.o.o. Banja Luka, sa jedne strane i B. S., s druge strane, koji je ovjeren kod Osnovnog suda u Banja Luci zaključio da je B. S. kupio predmetni stan. Dalje, utvrđeno je da je 19. septembra 2012. godine B. S. predmetni stan prodao apelantu na temelju kupoprodajnog ugovora broj OPU-1806/2012 koji je zaključen kod notara Gorana Golića. U navedenom ugovoru, kao prodavači stana se pojavljuju B. S. i njegova supruga T. S., kao povezano lice, za iznos od 120.000,00 KM, za cijenu koja je manja za 25.453,22 KM od one koju je platio za kupovinu stana od izvođača, i to četiri dana prije nego mu je određen pritvor. Okružni sud je ukazao da iz svih provedenih materijalnih dokaza Tužiteljstva koji su uloženi u sudski spis proizlazi zaključak da je B. S. vlasnik predmetnog stana i da je on njime i raspolagao, kao i da se predmetni stan nikad nije vodio na apelantovo ime niti ima dokaza da je apelant ikad proveden kroz knjigu etažnih vlasnika kod nadležnih organa, niti da je predmetnim stanom ikad raspolagao.

9. Na temelju navedenoga Okružni sud je zaključio da je prodaja predmetnog stana, koja je izvršena četiri dana prije lišenja slobode B. S. izvršena fiktivno, odnosno da se radi o fiktivnom kupoprodajnom ugovoru radi prikrivanja porijekla novca kojim je stan kupljen i čiji je vlasnik B. S., pa je shodno tome prigovor apelantovog punomoćnika da je predmetni stan zajednička tekovina B. S. i njegove supruge u cijelosti neosnovan, jer je predmetni stan očigledno kupljen u vrijeme inkriminiranog perioda upravo sredstvima dobivenim u vrijeme i iz vršenja kaznenih djela. Prema tome, Okružni sud smatra da je dokazima tužiteljstva na potpuno siguran način je utvrđeno da je predmetni stan prometovan u vrijeme trajanja inkriminacije, a dokazano je i to da treće lice – apelant prema svojim prihodima nije mogao kupiti taj stan, pa po logici stvari jedino ostaje da se zaključi da je B. S. putem fiktivne kupoprodaje želio da prikrije kupovinu stana koji je stekao izvršenjem kaznenog djela. Osim toga, istaknuto je da tijekom postupka, osim neargumentiranih prigovora apelantovog punomoćnika, drugih dokaza trećeg lica nije bilo, zbog čega su i ti prigovori neosnovani.

10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 018190 17 Kž od 9. februara 2017. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog punomoćnika podnesena protiv rješenja Okružnog suda od 28. decembra 2016. godine.

11. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je opisao tijek postupka i naveo da je apelantov punomoćnik žabu podnio zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog povrede Zakona o oduzimanju imovine i zbog odluke o naknadi troškova postupka. U vezi s navedenim Vrhovni sud je istakao da je, u prigovoru manjkavosti činjenične osnove osporenog prvostupanjskog rješenja, u žalbi navedeno da je to rješenje proizvod pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao i da je prvostupanjski sud na bazi pogrešne ocjene izvedenih dokaza izveo pogrešan zaključak da je nepokretna imovina koja je predmet postupka, prenesena imovina stečena izvršenjem kaznenog djela, koju je osuđeni B. S. fiktivno prodao trećem licu – apelantu, radi prikrivanja porijekla novčanih sredstava stečenih kaznenim djelom.

12. Istaknuto je da je, pozivajući se na dokaze izvedene pred prvostupanjskim sudom po zahtjevu za trajno oduzimanje imovine, prvostupanjski sud suprotno žalbenim prigovorima izveo pravilan zaključak da je prodaja predmetnog stana fiktivno izvršena, odnosno da se radi o fiktivnom kupoprodajnom ugovoru, u cilju prikrivanja porijekla novčanih sredstava stečenih kaznenim djelom, kojima je stan kupljen i čiji je vlasnik osuđeni B. S.. U prilog takvom zaključku idu mnogobrojni dokazi koje je Tužiteljstvo izvelo tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom, koji su, smatra Vrhovni sud, pravilno ocijenjeni na način koji propisuje odredba člana 295. stav 2. Zakona o kaznenom postupku Republike Srpske. Naime, svi su dokazi ocijenjeni kako pojedinačno, tako i u međusobnoj povezanosti, te je takvom ocjenom nesumnjivo utvrđeno da je predmetni stan fiktivno prodan apelantu, odnosno da je stan vlasništvo B. S., koji je taj stan kupio od novčanih sredstava stečenih kaznenim djelom.

13. Vezano za prigovore iz žalbe u kojima je istaknuto da je apelant mogao od svojih prihoda kupiti predmetnu imovinu Vrhovni sud je ocijenio neosnovanima s obzirom da iz provedenih dokaza proizlazi da je bio lošeg imovnog stanja. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke proizlazi da postoji očigledan nerazmjer između imovine u apelantovom vlasništvu i njegovih zakonitih prihoda u iznosu većem od vrijednosti stana i to 123.539,14 KM. Nadalje, iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je sa predmetnim stanom raspolagao B. S. dok ne postoji niti jedan dokaz koji bi upućivao na to da je tim stanom raspolagao apelant.

14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju. Apelant tvrdi da su osporene odluke zasnovane na potpuno pogrešnom, odnosno nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni Zakon o oduzimanju imovine te pogrešnoj primjeni instituta obligacionog i stvarnog prava. Tvrdi da je predmetni stan legalno kupio i to prije pokretanja kaznenog postupka protiv B. S. i tvrdi da je savjestan kupac. Osim toga, istakao je da vještak u svom nalazu vršio usporedbu prihoda koje je ostvarivao u vidu plaće u Medicinskom centru u Banjaluci i izdatke za izdržavanje obitelji, međutim tvrdi da je ostvarivao i druge prihode osim plaće i imao ušteđevinu, pa je iz tih sredstava sasvim legalno kupio predmetni stan.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

18. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odluke, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, prvostupanjski sud je iz dokaza provedenih tijekom postupka na potpuno siguran način utvrdio da je predmetni stan prometovan u vrijeme trajanja inkriminacije, a dokazano je i da apelant prema svojim prihodima nije mogao kupiti taj stan, pa je Okružni sud bio stava da je jedino logično objašnjenje to da je B. S. putem fiktivne kupoprodaje želio da prikrije kupovinu stana koji je stekao izvršenjem kaznenog djela. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant tijekom prvostupanjskog postupka nije ponudio nikakve dokaze koje bi suprotstavio dokazima Tužiteljstva. iako je imao tu mogućnost u skladu s odredbom člana 30. stav 1. Zakona o oduzimanju imovine. Dalje, Ustavni sud zapaža da je odluku o oduzimanju predmetnog stana koju je donio prvostupanjski sud u cijelosti potvrdio Vrhovni sud zaključivši da je prvostupanjsko rješenje pravilno i zasnovano na zakonu, odnosno da su neutemeljeni apelantovi prigovori iz žalbe kojima je osporavao prvostupanjsko rješenje. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1348/17 (V. V.) | Sudska praksa | Aktio