Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3658/17 (M. K.)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Propisano zakonom
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3658/17
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3658/17, rješavajući apelaciju Momira Krnojelca, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Momira Krnojelca podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 Rs 026966 17 Rsž od 28. juna 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Momir Krnojelac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, koga zastupa Mile Čajević, advokat iz Banje Luke, podnio je 28. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog sud u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 Rs 026966 17 Rsž od 28. juna 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Foči (daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Republike Srpske – Ministarstvo pravde RS, koje zastupa Pravobranilaštvo RS (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 11. januara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 21. januara 2019. godine, Okružni sud 1. februara 2019. godine, a Pravobranilaštvo 22. januara 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 94 0 Rs 026966 16 Rs od 20. marta 2017. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonito Rješenje Kazneno-popravnog zavoda (KPZ) Foča broj 01-96/16 od 4. aprila 2016. godine i Rješenje Ministarstva pravde RS broj 08.030.240-83 16 od 4. maja 2016. godine, pa se tuženi KPZ Foča obavezuje da apelanta vrati na posao i rasporedi na poslove i radne zadatke tehničkog rukovodioca radnih jedinica u Privredno-instruktorskoj službi KPZ Foča, koje je obavljao sve do prestanka radnog odnosa ili da ga rasporedi na druge poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Takođe, odbijen je tužbeni zahtjev da se tuženi obaveže da apelantu solidarno naknadi materijalnu štetu po osnovu manje isplaćene plate u periodu od 6. maja 2016. godine do 31. decembra 2016. godine u ukupnom iznosu od 12.391,30 KM sa zakonskim zateznim kamatama, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Apelant je obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.200,00 KM u roku od 15 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
6. Kako navodi Osnovni sud, među strankama je sporno da li je tuženi predmetno rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu donio nezakonito jer je poseban penzijski staž računat pogrešno, tj. u dvostrukom umjesto u jednostrukom trajanju i pored činjenice što je apelant pismenom izjavom zahtijevao jednostruko računanje tog staža, odnosno da li je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe Zakona o radu koje su bile na snazi u vrijeme kada je apelant dao izjavu kojom se odrekao posebnog staža u dvostrukom trajanju. Obrazlažući svoju odluku, Osnovni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju mjerodavan Zakon o izvršenju krivičnih sankcija RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 12/10, 117/11, 98/13 i 44/16), te da sporna pitanja treba riješiti primjenom odredbi ovog zakona. Naime, član 35 stav 1 tačka g) Zakona o izvršenju krivičnih sankcija RS propisuje pod kojim uslovima zaposlenom prestaje radni odnos, odnosno tačkom g) stava 1 ovoga člana zakona regulisano je da zaposlenom prestaje radni odnos ,,kad ispuni uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju u pogledu godina života i staža osiguranja prema propisima koji uređuju oblast penzijskog i invalidskog osiguranja ili kada navrši godine života i penzijski staž za ostvarivanje prava na starosnu penziju, prema propisima koji uređuju oblast penzijskog i invalidskog osiguranja“. Dakle, iz citirane odredbe jasno i nedvosmisleno proizlazi da Zakon o izvršenju krivičnih sankcija RS propisuje kada radniku zaposlenom u ustanovi za izvršenje krivičnih sankcija prestaje radni odnos. Nadalje, članom 37 istog zakona je propisano da „na prava iz radnog odnosa, koja nisu propisana ovim zakonom, primjenjuju se odredbe Zakona o radu“. Kako je odredbom člana 35 stav 1 istog zakona jasno i nedvosmisleno propisano kada radniku prestaje radni odnos, time nema ni mjesta primjeni odredbi Zakona o radu u skladu sa članom 37 istog zakona. Dakle, prema citiranoj zakonskoj odredbi jasno je da zaposlenom u ustanovi kakva je KPZ Foča prestaje radni odnos po sili zakona kada ispuni uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju prema propisima koji uređuju oblast penzijskog i invalidskog osiguranja.
7. Presudom Okružnog suda broj 94 0 Rs 026966 17 Rsž od 28. juna 2017. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.
8. Prema mišljenju Okružnog suda, neosnovani su apelantovi žalbeni prigovori kojima se ukazuje da je izreka osporavane presude nejasna i nerazumljiva, a u obrazloženju nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ovakva apelantova žalbena argumentacija zasniva se na paušalnim tvrdnjama i nema uporište u sadržaju prvostepene presude. Naprotiv, prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je u obrazloženju presude dao iscrpne razloge koji su ga rukovodili da u cjelini odbije apelantov tužbeni zahtjev, pri čemu je svestrano i savjesno cijenio sadržaj cjelokupne dokazne građe. Naime, iz sadržaja prvostepenog rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu od 4. aprila 2016. godine proizlazi da je ono zasnovano na odredbi člana 15 stav 5 i člana 35 st. 1 i 2 Zakona o izvršenju krivičnih sankcija RS, te na odredbi člana 27 Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta KPZ Foča. Pomenutom odredbom Zakona o izvršenju krivičnih sankcija RS propisani su uslovi pod kojim radnicima zaposlenim u ustanovama za izvršenje krivičnih sankcija prestaje radni odnos.
9. Kako navodi Okružni sud, odredba člana 35 stav 1 tačka g) pomenutog zakona propisuje da zaposlenom radni odnos prestaje kad ispuni uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju u pogledu godina života i staža osiguranja prema propisima koji uređuju oblast penzijskog i invalidskog osiguranja ili kada navrši godine života i penzijski staž za ostvarivanje prava na starosnu penziju prema propisima koji uređuju oblast penzijskog i invalidskog osiguranja. Radi se o pravnoj normi koja, kako zaključuje Okružni sud, na jasan i nedvosmislen način stvara obavezu poslodavcu da na osnovu ovlašćenja propisanih odredbom člana 35 st. 1 i 2 Zakona o izvršenju krivičnih sankcija RS donese rješenje o prestanku radnog odnosa zaposlenog kada on navrši potrebne uslove uređene propisima iz oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja. Dakle, Rješenje direktora KPZ Foča broj 01-96/16 od 4. aprila 2016. godine, koje je predmet preispitivanja u ovom radnom sporu, predstavlja klasičan primjer obaveznog (a ne fakultativnog) prestanka radnog odnosa koji je direktor bio dužan da donese u slučaju kada je zaposleni (u ovom slučaju apelant) navršio godine života i penzijskog staža za ostvarivanje prava na starosnu penziju prema propisima koji uređuju oblast penzijskog i invalidskog osiguranja. Obavezno donošenje takvog rješenja uslovljeno je, dakle, navršavanjem godina života penzijskog staža shodno propisima Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.
10. Kako dalje navodi Okružni sud, nije sporno da je apelant na dan donošenja spornog rješenja o prestanku radnog odnosa ostvario 40 godina penzijskog staža, od čega osam godina i 10 mjeseci staža sa uvećanim trajanjem. Nije sporna ni činjenica da je na dan donošenja spornog rješenja apelant navršio 57 godina i šest mjeseci života, s obzirom na to da je rođen 23. oktobra 1958. godine. Okružni sud dalje navodi da je odredbom člana 41 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano da pravo na starosnu penziju ima osiguranik kada navrši 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja. Odredbom člana 42 stav 1 istog zakona je propisano da osiguranik koji nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 60 godina života i 40 godina penzijskog staža. Odredbom člana 43 stav 1 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju je propisano da se osiguraniku koji ima navršeni staž osiguranja sa uvećanim trajanjem starosna granica za ostvarivanje prava na starosnu penziju iz člana 41 tog zakona snižava za ukupno uvećanje staža. Iz svega navedenog proizlazi da je apelant u momentu donošenja spornog rješenja o prestanku radnog odnosa kod tuženog ispunjavao zakonske uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju u smislu odredbe člana 43 stav 1 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je kod takve pravne situacije tuženi pravilno postupio kada je donijela predmetno rješenje o prestanku radnog odnosa.
11. Nadalje, svoju tezu o nezakonitosti osporene presude apelant zasniva na tvrdnji da je prvostepeni sud propustio da cijeni sadržaj odredbe člana 125 stav 2 Zakona o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) koja stvara obavezu poslodavcu da kod utvrđivanja uslova za prestanak radnog odnosa poseban staž u dvostrukom trajanju računa u jednostrukom trajanju, ukoliko to radnik zahtijeva. Međutim, kako zapaža Okružni sud, odredbom ranije važećeg Zakona o radu je zaista bila predviđena obaveza poslodavca da na zahtjev radnika ostvareni posebni staž u dvostrukom trajanju računa u jednostrukom trajanju. Međutim, prema mišljenju Okružnog suda, žalba zanemaruje činjenicu da je 20. januara 2016. godine stupio na snagu novi Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 01/16) koji ne sadrži pomenutu obavezu poslodavca. U vrijeme podnošenja predmetne tužbe na snazi je već bio Zakon o radu koji je stupio na snagu 20. januara 2016. godine, a u kome je odredbom člana 271 propisano da će se postupci za ostvarivanje i zaštitu prava radnika koji su započeti prije stupanja na snagu tog zakona okončati prema propisima koji su važili do dana stupanja na snagu tog zakona. Primjenom pravila argumentum a contrario postupci za ostvarivanje i zaštitu prava radnika koji su započeti nakon stupanja na snagu važećeg zakona o radu okončaće se prema tom zakonu. Kako je apelant podnio tužbu 25. maja 2016. godine, tj. nakon stupanja na snagu važećeg Zakona o radu, evidentno je da nije osnovano njegovo pozivanje na odredbe Zakona o radu koji je prestao da važi.
12. Prema mišljenju Okružnog suda, za razrješenje ovog radnog spora je inače mjerodavno materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme nastanka pravnog odnosa, a konkretni sporni pravni odnos je nastao 4. aprila 2016. godine kada je doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu. Poslodavac prilikom utvrđivanja uslova za prestanak radnog odnosa nije imao obavezu da ostvareni posebni staž u dvostrukom trajanju računa u jednostrukom trajanju, kako to tvrdi žalba, jer ga na to nisu obavezivale odredbe važećeg Zakona o radu. S druge strane, odredbom člana 5 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju je propisano da stečena prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja mogu prestati samo u slučajevima utvrđenim tim zakonom. Kako je posebni staž u dvostrukom trajanju (uvećani staž) pravo koje je definisano odredbama tog zakona, proizlazi da je riječ o stečenom pravu iz penzijskog i invalidskog osiguranja kojeg se apelant u skladu sa članom 39 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ne može odreći. Sve navedeno upućuje na neodrživost žalbenog stava predmetne žalbe da je prvostepeni sud u ožalbenoj presudi pogrešno primijenio materijalno pravo.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
14. Apelant smatra da mu je radni odnos prestao nezakonito jer mu je poslodavac KPZ poseban penzijski staž računao pogrešno u dvostrukom umjesto u jednostrukom trajanju i pored činjenice što je apelant pismenom izjavom od 10. septembra 2014. godine zahtijevao da mu se taj staž računa u jednostrukom trajanju u skladu sa članom 125 stav 4 tada važećeg Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07 – prečišćen tekst). Dakle, kako je apelant u skladu sa citiranom zakonskom odredbom posebnom pismenom izjavom zahtijevao da mu poslodavac poseban staž računa u jednostrukom trajanju, onda je poslodavac, kako navodi apelant, u skladu sa tim zahtjevom morao i postupiti jer mu navedena zakonska odredba nije davala diskreciono pravo, to jest pravo da slobodno odlučuje da li će taj zahtjev usvojiti ili ne, nego naprotiv, tom odredbom mu je nametnuta obaveza da po zahtjevu mora postupiti i ništa više od toga.
15. Apelant navodi da tokom prvostepenog postupka tuženi, a ni Osnovni sud u svojoj prvostepenoj presudi uopšte nisu problematizovali pitanje primjene Zakona o radu, odnosno da li je na apelantov slučaj primjenjiva odredba člana 125 stav 4 tada važećeg Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07 – prečišćen tekst) u vrijeme čijeg važenja je apelant podnio pismenu izjavu kojom je stekao prava na jednostruko računanje posebnog staža ili je pak na predmetni slučaj primjenjiv novi Zakon o radu kojim ova mogućnost nije propisana. Ovo pitanje, kako dalje navodi u apelaciji, prvi put problematizuje Okružni sud koji u obrazloženju presude zaključuje da je tužba neosnovana, te da apelant nema pravo na računanje posebnog staža u jednostrukom trajanju jer takva mogućnost nije propisana novim Zakonom o radu, što znači da, prema mišljenju suda, izjava koju je apelant podnio poslodavcu u vrijeme važenja ranijeg zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.
16. Međutim, ovakav stav je, prema apelantovoj ocjeni, očigledno pogrešan jer je apelant pravo na jednostruko računanje posebnog staža stekao na osnovu Zakona o radu (važećeg u momentu podnošenja pismene izjave), što tom pravu daje karakter „stečenog prava“ koje se nakon sticanja ne može više ukidati, poništavati, ograničavati, ostavljati bez pravne zaštite i sl. jer bi naknadnim derogiranjem tog prava bila ugrožena i apelantova pravna pozicija u kojoj se našao nakon sticanja tog prava. Upravo zato što su pojedinci stekli određena prava za vrijeme važenja jednog (prethodnog) zakona, novodoneseni zakon (kojim se stavlja van snage prethodni zakon) ne može imati retroaktivno dejstvo jer bi retroaktivnom primjenom novog zakona bila derogirana (ukinuta) prava koja su pojedinci stekli po prethodnom zakonu, a što bi bilo suprotno principu vladavine prava i pravne sigurnosti na kojim počiva svaka pravna država, kao i principu zabrane retroaktivnosti.
17. Apelant navodi da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni Zakona o izvršenju krivičnih sankcija RS. Predlaže da se njegova apelacija usvoji i utvrdi povreda navedenih ustavnih prava.
b) Odgovor na apelaciju
18. Osnovni sud smatra da su navodi apelacije neosnovani jer je sud u skladu s relevantnim propisima iz navedene oblasti, a nakon provedenog dokaznog postupka, prvostepenom presudom od 20. marta 2017. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Sud je u obrazloženju svoje odluke dao valjane razloge koje je prihvatio i Okružni sud, pa stoga smatra da je uložena apelacija neosnovana i da je prvostepena presuda od 20. marta 2017. godine donesena nakon zakonito provedenog postupka, a u skladu sa zakonskim odredbama koje su navedene u obrazloženju presude.
19. Okružni sud ukazuje da se iz navoda apelacije ne može zaključiti da su osporenom presudom povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Takođe, iz navoda apelacije se ne može zaključiti da je ocjena izvedenih dokaza ili primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminatorska, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu ustavnih prava, pa se predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Detaljno iznoseći svoje argumente zašto su odluke sudova pravilne, Pravobranilaštvo ukazuje da je zakonodavac negativno normirao pravo na odricanje od utvrđenog stečenog prava, odnosno posebnog staža u dvostrukom trajanju, tačnije korišćenje prava koja proizlaze iz utvrđenog posebnog staža podvrgnuto je imperativnoj zakonskoj normi umjesto volji imaoca prava. Ustavni sud je u svojoj odluci broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine zauzeo stav da relevantne odredbe Zakona o PIO-u ne daju pravo zainteresovanim licima da odluče da li će im se u penzijski staž računati poseban staž (za koji su plaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje). Slijedom izloženog se predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
21. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 12/10, 117/11, 98/13 i 44/16) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 15.
(5)Rukovodilac Ustanove organizira rad, nadzire pravilnost i zakonitost rada, predstavlja Ustanovu, rješava o pravima i obavezama uposlenih u Ustanovi i vrši druge poslove za koje je nadležan po ovom zakonu i drugim propisima. 4.5. Prestanak radnog odnosa Član 35.
(1)Uposlenom u Ustanovi prestaje radni odnos: (…)
g) kada ispuni uvjete za ostvarivanje prava na starosnu penziju u pogledu godina života i staža osiguranja prema propisima koji uređuju oblast penzijskog i invalidskog osiguranja ili kad navrši godine života i penzijski staž za ostvarivanje prava na starosnu penziju prema propisima koji uređuju oblast penzijskog i invalidskog osiguranja, (…) (2)O prestanku radnog odnosa donosi se rješenje.
Član 37.
Na prava iz radnog odnosa, koja nisu propisana ovim zakonom, primjenjuju se odredbe Zakona o radu, Zakona o plaćama zaposlenih u institucijama pravosuđa Republike Srpske, Općeg kolektivnog ugovora i Posebnog kolektivnog ugovora za oblast pravosuđa.
22. Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07 – prečišćeni tekst) u relevantnom dijelu glasi:
Član 125. stav 2.
1. Prestanak ugovora o radu Član 125.
(1)Ugovor o radu prestaje da važi:
(...)
4. kad radnik navrši 40 godina penzijskog staža ili 65 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja.
(...)
(2)Izuzetno od tačke 4. ovog člana, kod utvrđivanja uslova za prestanak ugovora o radu radniku koji je ostvario poseban staž u dvostrukom trajanju poslodavac je dužan da taj dio staža računa u jednostrukom trajanju, ukoliko to radnik zahtijeva.
23. Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 1/16 ) u relevantnom dijelu glasi:
Član 271.
Postupci za ostvarivanje i zaštitu prava radnika koji su započeti prije stupanja na snagu ovog zakona okončat će se prema propisima koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 94 0 Rs 026966 17 Rsž od 28. juna 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. avgusta 2017. godine, a apelacija je podnesena 28. avgusta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
30. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
31. Prije svega, u konkretnom slučaju je potrebno odgovoriti na pitanje da li predmetni postupak ima karakter „spora“ u kojem su utvrđivana apelantova „građanska prava i obaveze“. Ustavni sud ukazuje na sopstvenu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojima pojam „spora“ u smislu značenja člana 6 stav 1 Evropske konvencije podrazumijeva „sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20; i Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 13, stav 94).
32. Kako se predmetni postupak odnosi na radni spor, dakle na predmet građanskopravne prirode, to je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.
33. Ustavni sud zapaža da je 20. januara 2016. godine stupio na snagu novi Zakon o radu koji je objavljen u „Službenom glasniku RS“ broj 1/16, u kojem nije bila predviđena mogućnost da se apelant izjašnjava o tome da li mu se posebni staž treba računati u jednostrukom ili dvostrukom trajanju, a u kome je odredbom člana 271 propisano da će se postupci za ostvarivanje i zaštitu prava radnika koji su započeti prije stupanja na snagu tog zakona okončati prema propisima koji su važili do dana stupanja na snagu tog zakona. Dakle, postupci za ostvarivanje i zaštitu prava radnika koji su započeti nakon stupanja na snagu važećeg Zakona o radu okončaće se prema tom zakonu, pa kako je apelant podnio tužbu 25. maja 2016. godine, tj. nakon stupanja na snagu važećeg Zakona o radu, evidentno je da nije osnovano njegovo pozivanje na odredbe Zakona o radu koji je prestao da važi.
34. Stoga, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba Zakona o radu, Zakona o izvršenju krivičnih sankcija RS i Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na koja se poziva, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud u obrazloženjima osporene presude ne može naći bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava na način kako to apelant nastoji prikazati u apelaciji. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe navedenih zakona, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizlazi arbitrarnost u primjeni materijalnog prava zbog koje bi Ustavni sud u zaštiti apelantovih ustavnih prava trebalo da tumačenje redovnih sudova i primjenu materijalnog prava zamijeni sa svojim.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi
36. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava, takođe, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je u obrazloženju osporene odluke jasno utvrđeno da se radi o primjeru obaveznog (a ne fakultativnog) prestanka radnog odnosa koji je direktor KPZ Foča bio dužan da donese u slučaju kada je apelant navršio godine života i penzijskog staža za ostvarivanje prava na starosnu penziju, a u skladu sa odredbama člana 35 stav 1 tačka g), kao i člana 37 Zakona o izvršenju krivičnih sankcija RS. Takođe, prelaznim odredbama člana 271 novog Zakona u radu nije postojala odredba da se apelant izjašnjava o tome da li da mu se poseban staž treba računati u jednostrukom ili dvostrukom trajanju jer takva mogućnost nije više postojala.
38. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za nepravilno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević