Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2378/17 (RTM-TV1 d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Otkaz
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Radni spor
- Radni odnos
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2378/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-2378/17 rješavajući apelaciju RTM-TV1 d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija RTM-TV1 d.o.o.
Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 100613 15 Rev od 20. marta 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 100613 14 Rsž od 16. decembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 100613 11 Rs od 11. aprila 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. RTM-TV1 d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 9. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 100613 15 Rev od 20. marta 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 100613 14 Rsž od 16. decembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Rs 100613 11 Rs od 11. aprila 2014. godine.
2. A.B. (u daljnjem tekstu: tužitelj) je podnio tužbu protiv apelanta radi poništenja odluke i isplate. Tužitelj je u tužbi naveo da je bio u radnom odnosu kod apelanta po osnovu ugovora na neodređeno vrijeme, te da mu je apelant 31. augusta 2011. godine otkazao ugovor o radu uz objašnjenje da zaposleniku nije dozvoljeno da bez prethodne pismene saglasnosti poslodavca osnuje privredno društvo ili započne samostalnu djelatnost identičnu ili sličnu djelatnosti poslodavca. Dalje, je u tužbi navedeno da apelant nije ispoštovao zakonsku proceduru prilikom otkazivanja ugovora o radu, da mu nije omogućeno pravo na odbranu, pravo na žalbu, te da apelant nije dokazao postojanje opravdanih razloga za otkaz niti mu je ostavio otkazni rok (čl. 89. stav 1., 90. i
91. Zakona o raduu daljnjem tekstu: ZOR). Konačno preciziranim zahtjevom tužitelj je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje apelanta od 31. augusta 2011. godine, da ga apelant vrati na rad i rasporedi na radno mjesto koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu, kao i da mu na ime manje isplaćenih plaća, toplog obroka, regresa i na ime naknade za prevoz (za periode navedene u tužbi) isplati iznose precizirane u tužbi, kao i da mu naknadi troškove postupka.
3. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Rs 100613 11 Rs od 11. aprila 2014. godine poništeno je kao nezakonito rješenje o prestanku radnog odnosa i otkaz ugovora o radu od 31. augusta 2011. godine kojim je tužitelju utvrđen prestanak radnog odnosa, te je obavezan apelant da tužitelja vrati na rad i rasporedi na radno mjesto koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu ili druge odgovarajuće poslove. Istom presudom obavezan je apelant da tužitelju isplati određene novčane iznose zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na ime manje isplaćenih plaća, toplog obroka i regresa (pobliže označeni u izreci presude), odbijen je zahtjev za isplatu naknade za prevoz, te naknade manje isplaćenih plaća, toplog obroka i regresa (za periode i iznose pobliže navedene u izreci presude), te je obavezan apelant da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka.
4. U obrazloženju presude Općinski sud je, nakon provedenog dokaznog postupka (uvidom u veliki broj materijalnih dokaza, provođenjem vještačenja po vještaku finansijske struke, saslušanjem parničnih stranaka i predloženih svjedoka), analize i ocjene svih izvedenih dokaza pojedinačno i međusobno utvrdio da je tužitelj kod apelanta bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme, te da je tužitelju radni odnos prestao (31. augusta 2011. godine) rješenjem apelanta od 31. augusta 2011. godine. U obrazloženju navedenog rješenja je kao razlog prestanka radnog odnosa navedeno da je tužitelj osnovao Agenciju ZAP vezani obrt za pružanje audio i video usluga čime je prekršio odredbu člana 77. ZOR i član 48. Pravilnika o radu apelanta. Dalje, utvrđeno je da je tužitelj 25. oktobra 2006. godine osnovao Agenciju ZAP vezani obrt koja ima djelatnost sličnu djelatnosti apelanta, te da je nadređenim apelanta ta činjenica bila poznata od samog početka odnosno od osnivanja vezanog obrta kao dopunskog zanimanja tužitelja. Osim toga, Općinski sud je utvrdio da je za vrijeme trajanja radnog odnosa apelant tužitelju isplatio manji iznos pripadajuće plaće, toplog obroka i regresa (za periode pobliže navedene u izreci presude).
5. Općinski sud je istakao da zakonitost odluke o otkazu ugovora o radu ispituje sa stanovišta istinitosti činjenica koje se tiču postojanja razloga za otkaz, pravilne primjene materijalnog prava i pravilnosti postupka. S tim u vezi, Općinski sud je u obrazloženju presude naveo odredbe ZOR-a kojima je propisan način otkaza ugovora o radu (čl. 88., 89. i 90.), kao i odredbe Pravilnika o radu apelanta (čl. 41. i 48) i ZOR-a (član 77.) kojima su propisane teže povrede radnih dužnosti odnosno, da zaposleniku nije dozvoljeno da bez prethodne pismene saglasnosti poslodavca osnuje privredno društvo ili započne samostalnu djelatnost identičnu ili sličnu djelatnosti poslodavca ili zasnuje radni odnos. Dalje, obzirom da apelant tokom postupka nije dostavio sudu niti jedan dokaz iz kojeg bi bilo vidljivo da je tužitelja kao uposlenika upozorio da je u konfliktu interesa Općinski sud smatra da je apelant odobrio djelatnost tužitelja u firmi ZAP, te da je osnovno pitanje u konkretnoj pravnoj stvari kada je apelant saznao za činjenicu da je tužitelj osnovao Agenciju ZAP. Osim toga, Općinski sud je konstatovao da se u konkretnom slučaju ne može raditi o trajnom produženom kršenju radne obaveze jer je ovo pojam koji se odnosi na situaciju kada je poslodavac za slučaj teže povrede radne obaveze propisao vođenje disciplinskog postupka, što nije slučaj kod apelanta. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i citirane zakonske i podzakonske odredbe Općinski sud je zaključio da je, budući da je tužitelju otkazao ugovor o radu zbog teže povrede radne obaveze (otkaz bez otkaznog roka), apelant u konkretnom slučaju bio dužan otkazati ugovor u okviru prekluzivnog roka od 15 dana (član 89. ZOR-a) kada je saznao za činjenicu da je njegov uposlenik osnovao Agenciju ZAP kao dopunsku djelatnost koja ga sprečava zbog konflikta interesa. Dakle, obzirom da je apelant od samog osnivanja Agencije ZAP vezanog obrta (od 2006. godine) znao za postojanje istog, te kako se radi o prekluzivnom roku čije nepoštivanje vodi nezakonitosti otkaza ugovora o radu, Općinski sud je u cijelosti usvojio dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje apelanta od 31. augusta 2011. godine, te je obavezao apelanta da tužitelja vrati na posao (član 96. stav 2. ZOR-a). Pored navedenog, Općinski sud je u skladu sa nalazom vještaka finansijske struke, te primjenom Općeg kolektivnog ugovora, Pravilnika o radu i Ugovora o radu dosudio tužitelju novčane iznose (pobliže označene u izreci presude) koji se odnose na razliku plaća, toplog obroka i regresa.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 100613 14 Rsž od 16. decembra 2014. godine djelimično je uvažena žalba apelanta i preinačena je prvostepena presuda u odnosu na početak toka zakonske zatezne kamate za dosuđeni iznos na ime toplog obroka i regresa (na način pobliže navedene u izreci presude) i u odnosu na odluku o troškovima postupka tako da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, dok je u ostalom dijelu odbijena žalba apelanta i potvrđena prvostepena presuda.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud se osvrnuo na činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, kao i da je analizirao sve provedene dokaze, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, brižljivo ih cijenio i dao jasne razloge za svoje odlučenje koje prihvaća i Kantonalni sud. Dalje, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno ispitao zakonitost apelantove odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju sa stanovišta pravilnosti postupka (formalno-pravnih uslova otkaza ugovora o radu), te da je pravilno utvrdio da je nezakonita odluka o otkazu. S tim u vezi pravilno je prvostepeni sud zaključio da apelant nije ispoštovao zakonski rok (član 89. ZOR-a i član 42. stav 5. Pravilnika o radu apelanta) i nije dao otkaz tužitelju u roku od 15 dana od dana saznanja da je tužitelj kao njegov zaposlenik osnovao Agenciju ZAP-vezani obrt kao dopunsku djelatnost koja ga sprečava zbog konflikta interesa. Osim toga, pravilno je prvostepeni sud zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o produženoj povredi radne obaveze (kada poslodavac za slučaj teže povrede radne obaveze propisuje vođenje disciplinskog postupka) jer se u konkretnom slučaju radi o izvanrednom otkazu bez otkaznog roka. S tim u vezi, pravilno je prvostepeni sud obavezao apelanta da tužitelja u skladu sa odredbom člana 96. stav 2. ZOR-a vrati na posao, kao i da su tužitelju pravilno dosuđeni svi navedeni novčani iznosi (navedeni u izreci prvostepene presude) u skladu sa nalazom i dopunom nalaza vještaka finansijske struke koji je sačinjen primjenom Općeg kolektivnog ugovora, Pravilnika o radu i Ugovora o radu. S druge strane, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno odredio tok zakonske zatezne kamate za dosuđeni iznos na ime manje isplaćenog toplog obroka. Ovo iz razloga što se radi o potraživanjima iz radnog odnosa koji dospijevaju prvog u narednom mjesecu za prethodni mjesec, pa je primjenom odredbe člana 277. Zakona o obligacionim odnosima preinačio prvostepenu presudu u tom dijelu. Također, Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu u odnosu na tok zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos regresa u skladu sa nalazom vještaka u kojem je navedeno kada je tužitelj počeo koristiti godišnji odmor, dok je odluku o troškovima postupka donio obzirom na postignuti uspjeh stranaka u parnici.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 100613 15 Rev od 20. marta 2017. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelanta izjavljena protiv presude Kantonalnog suda od 16. decembra 2014. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud se osvrnuo na činjenično stanje utvrđeno od strane prvostepenog suda koje je kao pravilno prihvatio drugostepeni sud, te na utvrđenu činjenicu da je apelant tužitelju otkazao ugovor o radu zbog kršenja člana 77. ZOR-a i člana 48. Pravilnika o radu apelanta. Naime, nižestepeni sudovi su utvrdili da je tužitelj 25. oktobra 2006. godine osnovao Agenciju ZAP vezani obrt za pružanje audio i video usluga, da se radi o djelatnosti sličnoj djelatnosti apelanta, te da je apelant za postupanje tužitelja znao od samog početka (od osnivanja vezanog obrta kao dopunskog zanimanja tužitelja). Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju pravilno primijenili materijalno pravo (član 88. stav 1. ZOR-a) kada su zaključili da je otkaz donesen po proteku roka iz člana 89. ZOR-a, te da su za svoj zaključak dali potpune i pravilne razloge koje prihvata i Vrhovni sud. Naime, suprotno pravno rezonovanju apelanta radi se o prekluzivnom zakonskom roku čije nepoštivanje vodi nezakonitosti ugovora o radu, kako su to pravilno zaključili nižestepeni sudovi koji su pravilno ispitali zakonitost odluke o otkazu ugovora o radu sa stanovišta pravilnosti postupka njenog donošenja (formalno pravni uslov otkaza ugovora o radu). S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani prigovori apelanta o pogrešnoj primjeni materijalnog prava kroz navode da se u konkretnom slučaju radi o produženoj povredi radne obaveze, kao i da su pravilne nižestepene odluke u dijelu tužbenog zahtjeva u dijelu za povrat na posao tužitelja. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev u dosuđujućem dijelu koji se odnosi na novčane iznose dosuđene tužitelju (pobliže označene u izreci presude) koji se odnose na razliku plaća, toplog obroka i regresa.
Apelacioni navodi
9. Apelant smatra da je osporenim odlukama redovnih sudova došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povrede navedenih prava apelant je prije svega ukazao na pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza i primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova. Apelant je u apelaciji, između ostalog, detaljno prezentirao odlučenja redovnih sudova s kojima se ne slaže, iznoseći svoje viđenje predmetnog slučaja i navodeći odluku Ustavnog suda (AP-1221/09) za koju smatra da se može primijeniti u konkretnom predmetu. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno zaključili da se u konkretnom slučaju ne radi o produženoj povredi radne obaveze koja je po njegovom mišljenju postojala kako u momentu kada je donio odluku o otkazu, tako i nakon donošenja iste.
Relevantni propisi
10. Zakon o radu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o radu Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 77.
Zaposlenik ne može, bez odobrenja poslodavca, za svoj ili tuđi račun sklapati poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac.
Član 88.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup, ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos.
[…] Član 89.
Ugovor o radu, u slučaju iz čl. 88. i 88. a ovog zakona, može se otkazati u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, u kontinuitetu ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda, utvrđeno da apelant u skladu sa odredbom člana 89. ZOR-a (kojom je reguliran jedan od formalno pravnih uslova otkaza ugovora o radu) nije u konkretnom slučaju prilikom donošenja odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju ispoštovao prekluzivni zakonski rok od 15 dana od dana saznanja za činjenice zbog kojih se daje otkaz. Ovo iz razloga što je u okolnostima konkretnog slučaja utvrđeno da je apelant za postupanje tužitelja znao od samog početka (25. oktobra 2006. godine) tj. od osnivanja Agencije ZAP, zbog čega je zaključeno da je nezakonita odluka o otkazu ugovora o radu koju je apelant donio 31. augusta 2011.godine. Imajući u vidu činjenično utvrđenje redovnih sudova do kojeg su došli ocjenom provedenih dokaza, te dovodeći ga u vezu sa relevantnim odredbama ZOR-a i obrazloženjem redovnih sudova, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova koji su zaključili da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan tj. da je osporena odluka apelanta o otkazu ugovora o radu tužitelju nezakonita, zbog čega je, primjenom člana 96. ZOR-a (posljedice nezakonitog otkaza) udovoljeno i preostalom dijelu tužbenog zahtjeva kojim je apelant obavezan da tužitelja vrati na posao i isplati mu dosuđena novčana potraživanja iz radnog odnosa. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odluke Ustavnog suda (AP-1221/09) na koju se apelant pozvao u apelaciji u kojoj je apelant sporio nadležnost disciplinskog organa da mu u disciplinskom postupku izrekne mjeru otkaza, dok se konkretnom slučaju raspravljalo o pitanju da li je apelant prilikom donošenja odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju ispoštovao prekluzivni zakonski rok od 15 dana od dana saznanja za činjenice zbog kojih se daje otkaz.
15. U vezi s prednjim Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, pri čemu su razmotrili i navode koje apelant ponavlja u apelaciji uključujući i apelantove navode da se radi o produženoj povredi radne obaveze, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević