Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1920/17 (S. H.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Invalidnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1920/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. lipnja 2019. godine, u predmetu broj AP-1920/17, rješavajući apelaciju Stefanije Hodžić, na temelju članka 18. stavak (4), te članka 57. stavak 2. točka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stefanije Hodžić podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 079497 14 Rev od 2. veljače 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Stefanija Hodžić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupaju Amila, Omar i Vedran Eterović, podnijela je 16. svibnja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 079497 14 Rev od 2. veljače 2017. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu. Općinski sud) broj 65 0 P 079497 09 P od 23. listopada 2012. godine naloženo je tuženoj Federaciji Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantici isplati sporno potraživanje u iznosu od 35.935,10 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od podnošenja tužbe do isplate te da joj nadoknadi troškove postupka. Općinski sud je naveo da je rješenjem tužene od 29. ožujka 2004. godine apelantičinom preminulom suprugu bilo priznato svojstvo ratnog vojnog invalida te pravo na osobnu invalidninu i posebni dodatak kako je detaljnije navedeno u obrazloženju presude, te je određeno da mu ta prava pripadaju od 1. listopada 1995. godine, kao i da je rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda od 10. listopada 2007. godine apelantica određena za nasljednicu navedenih potraživanja. Općinski sud je naveo da je prilikom odlučivanja o visini novčane naknade pošao od nalaza i mišljenja vještaka financijske struke čiji je nalaz prihvatio te je tuženu obvezao da apelantici isplati iznos naveden u izreci presude. U svezi sa prigovorom stvarne nadležnosti koji je istaknut od tužene, Općinski sud je naveo da apelantica nije osiguranik odnosno nositelj prava utvrđenih odredbama Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branitelja) nego je nositelj prava bio njen suprug, kome su u upravnom postupku koji je proveden donošenjem rješenja utvrđena prava dok visina nije utvrđena ali je odrediva. U svezi sa time, Općinski sud je istakao da apelantica kao nasljednica tužbom traži realizaciju tog prava u novčanom iznosu koji je dospio za isplatu, pa se u konkretnom slučaju u smislu članka 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) radi o građanskopravnoj stvari zbog čega je neutemeljen prigovor nenadležnosti.

3. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 079497 13 Gž 2 od 12. veljače 2014. godine žalba tužene je odbijena kao neutemeljena i potvrđena je prvostupanjska presuda. Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni navodi tužene da je prvostupanjski sud trebao odbaciti tužbu odnosno odbiti tužbeni zahtjev zbog nenadležnosti. Naime, pravilno je odbačen prigovor nenadležnosti suda jer apelantica nije osiguranik odnosno nije nositelj prava utvrđenih odredbama Zakona o pravima branitelja nego je nasljednica i zbog naslijeđenih prava tužbom traži realizaciju tog prava u novčanom iznosu koji je dospio za isplatu pa se u konkretnom slučaju radi o tužbenom zahtjevu koji je nadležan sud u parničnom postupku.

4. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 079497 14 Rev od 2. veljače 2017. godine uvažena je revizija tužene, nižestupanjske odluke preinačene i tužba je odbačena. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da tužena u reviziji utemeljeno tvrdi da za odlučivanje o apelantičinom zahtjevu nije nadležan sud. Naime, zbog pogrešne ocjene da se u predmetnom sporu ne radi o ostvarivanju prava iz odredaba Zakona o zaštiti vojnih invalida i obitelji poginulih i nestalih branitelja koji se primjenjivao do stupanja na snagu Zakona o pravima branitelja, nižestupanjski sudovi su, prilikom donošenja svojih odluka, zanemarili odredbe članka 82. ranijeg i 53. sadašnjeg Zakona o pravima branitelja, koji na gotovo identičan način određuju da se u postupku za ostvarivanje prava prema primjenjuju odredbe Zakona o upravnom postupku, dok odredbe članka 68. ranijeg te 34. i 38. Zakona o pravima branitelja, određuju da o pravima rješavaju nadležni općinski organi prema mjestu prebivališta podnositelja zahtjeva, te obvezu prijavljivanja svake promjene koja utječe na ostvarivanje prava iz tih zakona. U tom pogledu, Vrhovni sud je naveo da kada je rješenjem tužene predniku apelantice priznato svojstvo ratnog vojnog invalida i pripadajuća prava na osobnu invalidninu i posebni dodatak, pri čemu nije određena njihova visina, niti ima dokaza da je sproveden upravni postupak za određivanje visine, to nije moguće u parničnom postupku vještačenjem utvrđivati pojedinačnu i ukupnu visinu osobne invalidnine i posebnog dodatka, pa o ovom zahtjevu ne postoji nadležnost parničnog suda. S obzirom da o ostvarivanju prava iz navedenih zakona postoji stvarna nadležnost organa uprave, a sudska zaštita je osigurana i mogućnošću pokretanja upravnog spora, Vrhovni sud je zaključio da su nižestupanjski sudovi odlučili o zahtjevu koji nije u sudskoj nadležnosti.

Apelacijski navodi

5. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica tvrdi da je prilikom podnošenja tužbe imala u vidu razloge iz presude Vrhovnog suda broj U-933/99 od 26. srpnja 2000. godine objavljenom u Biltenu VS FBiH broj 2000/2, odluka broj 65, prema kojem se „(…) ne radi o zahtjevu osiguranika za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja nego o zahtjevu nasljednika kao trećeg lica za ostvarivanje prava iz nasljednopravnih odnosa, o kojem je nadležan da odlučuje sud ukoliko nosilac osiguranja takav zahtjev ne ispuni dobrovoljno.“ U svezi sa time, apelantica je istakla da je suprotno takvoj praksi Vrhovni sud u konkretnom slučaju uvažio reviziju i tužbu odbacio čime bez bilo kakvog obrazloženja stvara različitu praksu u upravnom i građanskom postupku, čime joj je povrijedio pravo na obrazloženu presudu i pravo na pravnu sigurnosti, a posljedično tome i pravo na pristup sudu.

Relevantni propisi

6. Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji ("Službene novine Federacije BiH", br. 33/04, 56/05 ispravka, 70/07, 9/10, 95/13 - O.U.S. i 90/17).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji ("Službene novine Federacije BiH", br. 33/04, 56/05 ispravka, 70/07 i 9/10) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 34.

Prava ostvarena prema ovom Zakonu mogu se koristiti dok postoje uvjeti za korištenje tih prava, propisani ovim Zakonom.

Korisnik prava prema ovom Zakonu dužan je u roku od 15 dana od dana nastale promjene prijaviti svaku promjenu koja utječe na korištenje, opseg i prestanak tih prava.

Prvostupanjski organi nadležni za braniteljsko-invalidsku zaštitu (u daljnjem tekstu: prvostupanjski organ) po službenoj dužnosti, na temelju prijave korisnika prava ili spoznaje na drugi način o nastaloj promjeni iz stavka 2. ovoga članka, pokrenut će postupak odmah, a najkasnije u roku od 15 dana od dana primitka zahtjeva, odnosno spoznaje i donijeti rješenje o prestanku ili izmjeni priznatih prava prema ovom Zakonu, s pravnim djelovanjem od prvog dana narednoga mjeseca po nastaloj promjeni.

Prava stečena prema ovom Zakonu ne mogu se prenijeti na drugu osobu.

Članak 37. stavak 1. točka 1) Prava prema ovom Zakonu prestaju:

1. uslijed smrti korisnika;

Članak 38.

Nadležna općinska služba, prema mjestu prebivališta podnositelja zahtjeva, rješava u prvom stupnju o pravima iz ovoga Zakona, ukoliko nije drugačije regulirano ovim Zakonom ili drugim propisom.

Članak 39.

Rješenja o pravima na naknade iz čl. 8., 19. i 25. ovoga Zakona, po službenoj dužnosti, provodi nadležni prvostupanjski organ.

Članak 53. stavak (1) U postupku za ostvarivanje prava prema ovome Zakonu primjenjuju se odredbe Zakona o upravnom postupku, ako ovim Zakonom nije drugačije određeno.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4). Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom odnosi isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Razmatrajući apelantičine navode, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odluku u kojoj je zaključio da predmetni postupak ne spada u sudsku nadležnost, utemeljio na odredbama Zakona o pravima branitelja pri čemu se pozvao na odredbu članka 38. kojom je propisano da nadležna općinska služba, prema mjestu prebivališta podnositelja zahtjeva rješava o pravima iz toga zakona, te odredbu članka 53. Zakona o pravima branitelja prema kojom je određeno da se u postupku za ostvarivanje prava iz toga zakona primjenjuju odredbe Zakona o upravnom postupku, ako tim Zakonom nije drugačije određeno. U svezi sa time Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi istakao „da su ostvarivanja određenih novčanih potraživanja iz oblasti socijalne zaštite branilaca i članova njihovih porodica u Federaciji Bosne i Hercegovine regulirana posebnim zakonom, koji kao lex specialis ovu materiju u cijelosti stavlja u nadležnost organa uprave.“ (vidi, mutatis mutandis Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 4609/12 od 12. lipnja 2013. godine, stavak 30 te AP 4476/10 od 10. prosinca 2013. godine, stavak 23, dostupne na www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud nalazi da nema razloga da odstupi od navedenog stajališta zbog činjenice da je apelantica nasljednica dospjelih potraživanja, posebno jer apelantica u apelaciji ne tvrdi da je ona zahtijevala izvršenje navedenog rješenja pred nadležnim prvostupanjskim organom nadležnom za braniteljsko-invalidsku zaštitu i da je takav zahtjev odbijen. Prema tome, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda u situaciji kada je obzirom na činjenice konkretnog predmeta odlučio da uvaži reviziju, ukine nižestupanjske presude i odbaci apelantičinu tužbu.

11. Dalje, u kontekstu apelantičinih prigovora kojima je ukazala na presudu Vrhovnog suda broj U-933/99 od 26. srpnja 2000. godine tvrdeći da je u toj odluci zauzet suprotan stav, odnosno da se radi o pitanju u kojem je nadležan da odlučuje sud u građanskom postupku, Ustavni sud prvenstveno zapaža da apelantica u prilogu apelacije nije dostavila navedenu presudu. Pored toga, Ustavni sud uočava da se u tome predmetu radilo o zahtjevu za ostvarivanje prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja, dakle nije bilo riječ o pravima branitelja i članova njihovih obitelji. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da samo postojanje proturječnih sudskih odluka u okviru istog suda (u konkretnom slučaju Vrhovnog suda) u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje, ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (kontinuirana nesigurnost - vidi Odluka o dopustivosti broj AP 1745/14 od 7. ožujka 2017. godine), za što apelantica u konkretnom predmetu nije predočila dokaze.

12. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci kao i obrazloženje rješenja Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju, očigledno (prima facie) neutemeljeni.

13. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1920/17 (S. H.) | Sudska praksa | Aktio