Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1894/19 (M. S.)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1894/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-1894/19, rješavajući apelaciju Milovana Sarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milovan Sarić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 152105 17 Rev od 24. januara 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 152105 14 Gž od 17. aprila 2017. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 152105 12 P od 17.
septembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milovan Sarić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sead Sarihodžić advokat iz Tuzle, podnio je 29. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 152105 17 Rev od 24. januara 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 152105 14 Gž od 17. aprila 2017. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 152105 12 P od 17. septembra 2014. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, raskinut je ugovor o donaciji građevinskog materijala zaključen „28. jula 2010. godine“ (iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da je ugovor zaključen 27. avgusta 2010. godine) između Ministarstva za obnovu, razvoj i povratak u Vladi Tuzlanskog kantona i apelanta. Također, obavezan je apelant da tužitelju (Tuzlanski kanton, Ministarstv za rad, socijalnu politiku i povratak) isplati novčanu protuvrijednost dodijeljenog građevinskog materijala u određenom novčanom iznosu zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 17. septembra 2014. godine i troškovima postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da su parnične stranke 27. avgusta 2010. godine zaključile ugovor o donaciji građevinskog materijala, te da se članom 2. ugovora apelant (primalac donacije) obavezao da će donirani građevinski materijal u cijelosti ugraditi u svoj stambeni objekat na lokaciji Brijest (Teočak), dok se članom 3. obavezao da taj materijal ne može otuđiti drugom licu niti ugraditi u svoj objekat na drugoj lokaciji. Zatim, da je članom 5. navedenog ugovora regulisano da donator ima pravo da zahtijeva povrat građevinskog materijala ili nadoknadu u njegovoj protuvrijednosti ako primalac donacije otuđi građevinski materijal na bilo koji način. Takođe, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da je tužitelj donirani materijal isporučio apelantu, te da je apelant taj materijal iskoristio za gradnju porodične kuće u mjestu Priboj (Lopare). U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi (odlučujući o glavnoj stvari) primijenili odredbe člana 124. i 132. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima kada su usvojili tužbeni zahtjev. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da su pravilno nižestepeni sudovi cijenili odredbe čl. 5. i 9. navedenog ugovora, zato što su članom 5. ugovoreni samo dodatni uslovi čijim neispunjenjem tužitelj može tražiti povrat građevinskog materijala isporučenog apelantu ili naknade njegove protuvrijednost, a tim članom nije isključena primjena odredaba Zakona o obligacionim odnosima koje se odnose, između ostalog, na raskid ugovora i pravne posljedice raskida ugovora. Također, Vrhovni sud je ukazao da su odredbom člana 9. navedenog ugovora ugovarači ugovorili da sve što nije predviđeno odredbama tog ugovora primjenjivat će se Zakon o obligacionim odnosima. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su tačni apelantovi navodi da je tužitelj isporučio apelantu razne vrste građevinskog materijala (generičke stvari) i da je (po apelantovim navodima) apelant mogao biti obavezan samo na povrat tog građevinskog materijala (ne i na isplatu njegove novčane protuvrijednosti). S tim u vezi, Vrhovni sud naveo da ovaj prigovor nije relevantan i da ovakva odluka nižestepenih sudova nije na apelantovu štetu, zato što apelant tokom postupka nije dokazivao da posjeduje isti takav neugrađeni građevinski materijal ili da je u mogućnosti nabaviti taj materijal od trećih lica po cijenama nižim od onih po kojima ga je nabavio tužitelj prije nego što ga je isporučio apelantu. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka pogrešno primijenili pozitivno pravne propise. Apelant navodi da se Vrhovni sud „uopće ne bavi apelantovim prigovorom kršenja prava na mirno uživanje imovine niti uopće odgovara na prigovore koji se tiču opravdanih razloga za reparaciju apelantovog doma na drugoj lokaciji...“, te da „insistiranje redovnih sudova na striktnoj primjeni člana 132. Zakona o obligacionim odnosima ima karakter pritiska i diskriminacije“. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na slobodu kretanja i prebivališta itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u reviziji, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. U odnosu na navode apelanata da Vrhovni sud nije odgovorio na sve apelantove navode, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, redovni sudovi nisu bili obavezni da iznesu sve detalje i da odgovore na sve iznesene navode, nego su bili dužni da odgovore na relevantne navode, te svoju odluku obrazlože tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je Vrhovni sud u konkretnom slučaju i učinio. Što se tiče apelantovih navoda kojima ukazuje na diskriminaciju, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnog navoda, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je diskriminisan u predmetnom postupku, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević