Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3562/17 (M. S.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Radni odnos
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Otkaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3562/17

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3562/17, rješavajući apelaciju Momira Savanovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Momira Savanovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 195946 17 Rsž od 26. maja 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Momir Savanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnio je 18. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 195946 17 Rsž od 26. maja 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i od JU Osnovne škole „Sveti Sava“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 18. marta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i tužena su u periodu od 27. marta do 10. aprila 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Rs 195946 14 Rs od 23. decembra 2016. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje tužene od 12. marta 2014. godine, da se naloži tuženoj da ga vrati na posao i rasporedi na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i drugim sposobnostima stečenim radom, da sa apelantom zaključi ugovor o radu na neodređeno vrijeme (u presudi očiglednom greškom piše „određeno vrijeme), te da se obaveže tužena da apelantu na ime naknade štete u vidu izgubljene zarade – plate zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa isplati određene iznose pobliže navedene u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da Poreskoj upravi Republike Srpske na apelantovo ime uplati doprinose na iznose plata i da mu naknadi troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

6. Osnovni sud je obrazložio kako je na osnovu provedenih dokaza utvrdio sve relevantne okolnosti bitne za odlučenje, između ostalog, da je apelant završio Prirodno-matematički fakultet i stekao zvanje profesora geografije i Edukacijski fakultet u Travniku, smjer razredna nastava, i stekao zvanje bakalaureat (Bachelor) razredne nastave. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je apelant kod tužene radio u više navrata na određeno vrijeme po osnovu ugovora o radu kao zamjena nastavnica koje su koristile porodiljsko odsustvo, i to na mjestu nastavnika Geografije (ugovor od 16. maja 2011. godine) i nastavnika Likovne kulture (ugovori od 5. septembra i 21. oktobra 2011. godine), zatim na mjestu nastavnika Tehničkog obrazovanja (ugovori od 21. januara 2013. godine i 2. septembra 2013. godine) i šest časova na mjestu nastavnika Geografije, šest časova na mjestu profesora Demokratije i 50% nastavne norme kao vaspitač u produženom boravku (ugovor od 9. oktobra 2013. godine). U ugovoru od 9. oktobra 2013. godine je navedeno da apelantu radni odnos traje do raspisivanja i završetka konkursne procedure. Osnovni sud je utvrdio da je tužena 12. marta 2014. godine donijela rješenje na osnovu kojeg je apelantu prestao radni odnos sa 12. februarom 2014. godine radi ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga jer je usljed imenovanja novog direktora tužene (12. marta 2014. godine) dotadašnja v. d. direktora kao profesor Geografije vraćena u nastavni proces na mjesto na kojem je apelant kao zamjena radio na određeno vrijeme. Osnovni sud je utvrdio da je neposredno nakon toga tužena 2. aprila 2014. godine raspisala i objavila konkurs za prijem u radni odnos na određeno vrijeme ukupno sedam profesora/nastavnika razredne nastave, na koji konkurs se prijavio apelant, ali je njegova prijava odbačena uz obrazloženje da stečeno stručno zvanje bakalaureat nije u skladu sa članom 2 Pravilnika o stručnim profilima i zvanjima nastavnika, stručnih saradnika i vaspitača (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Odlučujući o apelantovom prigovoru, Školski odbor je donio odluku od 30. aprila 2014. godine kojom je prigovor odbijen kao neosnovan, a apelant, kako proizlazi iz stanja spisa, nije pokretao sudski spor radi poništenja navedenih odluka.

7. Na osnovu tako utvrđenog činjenično stanja, Osnovni sud je ocijenio da nisu osnovane apelantove tvrdnje iz tužbe da bi njegov radnopravni status trebalo razriješiti primjenom odredbi čl. 17 i 18 stav 2 Zakona o radu – prečišćeni tekst (u daljnjem tekstu: ZOR), kojima je propisano prerastanje radnog odnosa na određeno u radni odnos na neodređeno vrijeme. Osnovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju za primjenu pravnog instituta prerastanja radnog odnosa potrebno da su ispunjeni ne samo uslovi u pogledu trajanja radnog odnosa iz čl. 17 i 18 stav 2 ZOR-a, koji su propisani opštim propisom, već i uslovi u pogledu procedure zasnivanja radnog odnosa u smislu člana 114 Zakona o osnovnom obrazovanju i vaspitanju (u daljnjem tekstu: Zakon o obrazovanju) kao posebnog propisa za oblast osnovnog obrazovanja, ali s posebnim akcentom na odredbu stava 17 tog člana kojim je onemogućeno prerastanje radnog odnosa čak i u slučaju zasnivanja radnog odnosa konkursom, ako lice nije verifikovani nastavnik, odnosno ako je zasnovalo radni odnos na način propisan stavom 16 tog člana (ne ispunjava uslove u pogledu stepena i smjera stručne spreme, ali je konkursom primljen najduže jedno polugodište jer na konkursu nije bilo kandidata koji ispunjavaju uslove). Osnovni sud je zaključio da iz izvedenih dokaza proizlazi da je apelant kod tužene bio zaposlen na određeno vrijeme kao zamjena za odsutne nastavnike, da je dobar dio radnog odnosa predavao predmete za koje nije ispunjavao uslove u pogledu smjera stručne spreme (Likovno i Tehničko), te da nijedan ugovor o radu nije zasnovao javnim konkursom. Stoga, Osnovni sud je zaključio da je apelant kod tužene zasnovao radni odnos na određeno vrijeme bez javnog oglašavanja i sprovedene zakonske procedure o izboru kandidata, pa takvo zapošljavanje, s obzirom na izostanak ispunjenosti uslova iz člana 114 stav 1 Zakona o obrazovanju, ne može stići presumpciju zakonitosti, pa prema tome ni prerasti u radni odnos na neodređeno vrijeme.

8. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva kojim apelant osporava zakonitost rješenja o otkazu ugovora o radu od 12. marta 2014. godine, Osnovni sud je naveo da je apelantu radni odnos prestao prije raspisivanja javnog konkursa (2. aprila 2014. godine) za radna mjesta na kojima je rad obavljao po osnovu posljednjeg ugovora (9. oktobra 2013. godine). Osnovni sud je podsjetio da se apelant prijavio na navedeni konkurs, ali je njegova prijava odbačena uz obrazloženje da stečeno stručno zvanje bakalaureat nije u skladu sa članom 2 Pravilnika. Međutim, kako sud odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva, a predmet tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju nije bilo preispitivanje zakonitosti sprovođenja navedenog konkursa, Osnovni sud nije imao osnova ni da preispituje pravilnost odluke tužene da odbaci apelantovu prijavu na taj konkurs, niti da se bavi utvrđivanjem činjenice verifikovanosti apelanta za obavljanje poslova profesora/nastavnika razredne nastave. Slijedom navedenog, Osnovni sud je naveo da u konkretnom slučaju treba odgovoriti na pitanje da li je u trenutku davanja otkaza apelantu zaista i postojala stvarna nemogućnost njegovog rasporeda na druge poslove i zadatke i da li su bili ispunjeni uslovi iz člana 125 stav 3 i 126 stav 2 ZOR-a ili je pak stvarno postojala nesporna mogućnost da apelant ostane raditi do završetka konkursne procedure. Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 126 stav 1 tačka 2 ZOR-a, kojom je propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika. U smislu stava 2 istog člana, otkaz ugovora o radu iz ovog razloga poslodavac može dati ako, s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne kapacitete i organizaciju rada, kao i radne sposobnosti radnika ne može radniku obezbijediti drugi odgovarajući posao. Teret osporavanja pravilnosti otkaza ugovora o radu iz ovih razloga, kao i dokazivanje činjenice da nije došlo do stvarne nemogućnosti rasporeda radnika je na tužiocu-radniku, u smislu člana 7 stav 1 i člana 123 stav 1 ZPP. Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza zaključio da su osnovani navodi tužene da je do otkazivanja ugovora o radu apelantu (prije raspisivanja konkursa) došlo zbog stvarne nemogućnosti njegovog rasporeda jer se usljed imenovanja novog direktora dotadašnji v. d. direktora, koji je profesor Geografije kao i apelant, vratio u nastavu i preuzeo časove na koje je bio raspoređen i apelant na određeno vrijeme. S obzirom na to da apelant kod tužene nije bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme, to tužena nakon otkaza ugovora o radu kod popunjavanja novih radnih mjesta nije imala obavezu da apelantu s pravom prvenstva ponudi zaposlenje, slijedom čega je Osnovni sud zaključio da nisu osnovani ni navodi tužbe kojima se ukazuje na nezakonitost rješenja tužene od 12. marta 2014. godine zbog zapošljavanja M. R. na neodređeno vrijeme kod tužene nakon otkaza apelantu.

9. Imajući u vidu sve navedeno, Osnovni sud je ocijenio da apelant izvedenim dokazima nije dokazao da je rješenje tužene od 12. marta 2014. godine, kojim mu je otkazan ugovor o radu iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga, zasnovano na pogrešnoj primjeni materijalnog prava iz člana 125 stav 3 i 126 stav 2 ZOR-a zbog čega je odbio kao neosnovan zahtjev za poništenje tog rješenja, a slijedom toga i zahtjeve za reintegraciju prava iz radnog odnosa (vraćanje na rad, naknadu plate i uplatu doprinosa).

10. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 Rs 195946 17 Rsž od 26. maja 2017. godine kojom je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

11. Okružni sud je podsjetio da apelant tužbeni zahtjev zasniva na tvrdnjama da mu je radni odnos prestao suprotno odredbama čl. 126 i 127 ZOR-a, a zahtjev kojim traži zaključivanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme na tvrdnjama da je po osnovu više ugovora o radu na određeno vrijeme zaključenih s tuženom radi obavljanja poslova nastavnika ostvario ukupno 25 mjeseci rada u posljednje tri godine i stekao uslove za prerastanje radnog odnosa na određeno u radni odnos na neodređeno vrijeme prema čl. 17 i 18 stav 2 ZOR-a.

12. Okružni sud je naveo da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da je apelant s obzirom na dužinu ostvarenog radnog staža kod tužene stekao uslove za primjenu čl. 17 i 18 ZOR-a. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da među strankama nisu sporne činjenice da je apelant kod tužene radio na određeno vrijeme po osnovu više ugovora o radu kao zamjena odsutnih nastavnika, te je ostvario određeni radni staž. Okružni sud se pozvao i citirao odredbu člana 114 stav 1 Zakona o obrazovanju shodno kojoj je kao obavezan način prijema nastavnika u radni odnos propisana obaveza raspisivanja javnog konkursa, i to posredstvom Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske, koji se objavljuje u sredstvima javnog informisanja. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je ocijenio da u konkretnom slučaju citirana odredba Zakona o obrazovanju isključuje supsidijarnu primjenu odredbe člana 18 stav 2 ZOR-a kao opšteg propisa kojim javni konkurs kao obavezan postupak za zaključivanje ugovora o radu nije propisan. Stoga, Okružni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelantov radni odnos zasnovan na određeno vrijeme ne može protekom vremena prerasti u radni odnos na neodređeno vrijeme jer njegovom zasnivanju nije prethodilo raspisivanje javnog konkursa za popunu upražnjenog radnog mjesta na neodređeno vrijeme. Kada bi se u odnosu na apelanta primijenila odredba člana 18 ZOR-a, na čijoj primjeni apelant insistira, Okružni sud je istakao da se time ne bi ispoštovala procedura zasnivanja radnog odnosa sa nastavnicima u osnovnim školama putem javne konkurencije, koja je kao obavezan način zasnivanja radnog odnosa propisana Zakonom o obrazovanju kao posebnim zakonom.

13. Okružni sud je ocijenio da nisu osnovani niti apelantovi žalbeni navodi da je ugovor o radu otkazan protivno odredbi člana 126 stav 1 tačka 2 ZOR-a jer je, prema žalbenim navodima, ugovor o radu morao ostati na snazi u dijelu za šest časova Demokratije i šest časova u produženom boravku jer bivša v. d. direktora kao nastavnica Geografije nije verifikovana za navedene časove.

14. U vezi s tim, Okružni sud je podsjetio da poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku, kako propisuje odredba člana 126 stav 1 tačka 2 ZOR-a, ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika. Prema činjenicama utvrđenim u prvostepenom postupku, proizlazi da je ugovorom o radu na određeno vrijeme od 9. oktobra 2013. godine, a do raspisivanja konkursa i završetka konkursne procedure, apelant primljen na mjesto nastavnika Geografije i Demokratije po šest časova i mjesto voditelja u produženom boravku na 50% nastavne norme. Nadalje, Okružni sud je podsjetio da je apelantu radni odnos prestao 12. februara 2014. godine, rješenjem tužene od 12. marta 2014. godine zbog ekonomske, organizacione i tehnološke prirode jer je usljed imenovanja novog direktora tužene dotadašnji v. d. direktora kao profesor Geografije vraćen u nastavni proces na mjesto na kojem je apelant kao zamjena radio na određeno vrijeme, te je internim rasporedom ostalih nastavnika tužena popunila nastavnu normu.

15. Okružni sud je takođe naveo da apelantu ugovor o radu nije otkazan zbog učinjene teže povrede radnih obaveza (član 128 stav 3 ZOR-a), pa se u pogledu dokazivanja činjenica na kojima apelant zasniva tužbeni zahtjev, a tužena se tome protivila, trebaju primijeniti pravila o teretu dokazivanja sadržana u odredbi člana 7 stav 1 i člana 123 ZPP. U konkretnoj situaciji, prema mišljenju Okružnog suda, apelant nije dokazao (pa ni tvrdio) da je tužena u roku od jedne godine od prestanka njegovog radnog odnosa zaposlila drugog radnika „njegovih kvalifikacija“, odakle proizlazi da ne postoje ni uslovi propisani odredbom čl. 138 i 140 ZOR-a koji bi ukazivali na nezakonitost odluke o otkazu ugovora o radu koji je predmet osporavanja u ovom postupku.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

17. Apelant je naveo da je kod tužene bio angažovan po osnovu više zaključenih ugovora o radu na određeno vrijeme u periodu od 16. maja 2011. godine do 12. marta 2014. godine, u kojem periodu je ostvario 25 mjeseci radnog staža, zbog čega smatra da su Osnovni i Okružni sud bili u obavezi da u takvoj pravnoj situaciji, primjenom člana 18 ZOR-a, usvoje tužbeni zahtjev i konstatuju da je, po sili zakona, zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme. Međutim, sudovi su stajališta da apelant nije ispunio uslove predviđene Zakonom o obrazovanju i da bez postupka javne konkurencije radni odnos na određeno vrijeme ne može prerasti u radni odnos na neodređeno vrijeme. U takvom stavu sudova, apelant vidi proizvoljnost.

18. Nadalje, apelant ističe da je Okružni sud u osporenoj presudi naveo da apelant u toku postupka nije dokazao da je tužena u roku od jedne godine od prestanka radnog odnosa apelantu zaposlila drugog radnika njegovih kvalifikacija. Apelant navodi da je takav stav Okružnog suda pogrešan i proizvoljan te suprotan izvedenim dokazima, s obzirom na to da je u toku postupka učinio nespornim činjenicu da je nakon što mu je otkazan ugovor o radu tužena već nakon nekoliko mjeseci u radni odnos na neodređeno vrijeme primila M. R.

b) Odgovor na apelaciju

19. Okružni sud je naveo da suprotno apelantovim navodima nije povrijedio pravo na pravično suđenje na koje povrede apelant ukazuje. Okružni sud je naveo da je uz primjenu materijalnopravne odredbe člana 114 stav 2 Zakona o obrazovanju, kao lex specialis, i kojom je propisana obaveza raspisivanja javnog konkursa, i to posredstvom Zakona o zapošljavanju Republike Srpske, kao obavezan način prijema nastavnika u radni odnos, zaključio da navedena odredba u konkretnom slučaju isključuje supsidijarnu primjenu člana 18 ZOR-a kao opšteg propisa, a na kojoj odredbi je apelant insistirao kako tokom prvostepenog tako i drugostepenog postupka. Okružni sud je istakao da radni odnos koji je apelant kod tužene zasnovao na određeno vrijeme bez javnog oglašavanja i sprovedene procedure o izboru kandidata ne može prerasti u radni odnos na neodređeno vrijeme zato što je za primjenu pravnog instituta iz čl. 17 i 18 ZOR-a potrebno ispunjavanje ne samo uslova u pogledu trajanja radnog odnosa već i procedure zasnivanja radnog odnosa prema članu 114 stav 2 Zakona o obrazovanju kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOR-a kao opšteg propisa.

20. Osnovni sud je ukazao na odredbe člana 114 Zakona o obrazovanju iz kojih jasno proizlazi da se radni odnos na radnom mjestu nastavnika u osnovnoj školi zasniva na osnovu javnog konkursa koji raspisuje direktor škole posredstvom Zavoda za zapošljavanje, te odlukom o izboru po javnom konkursu koji je raspisan na zakonom propisani način. Slijedom navedenog, Osnovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju za primjenu pravnog instituta prerastanja radnog odnosa potrebno da su ispunjeni ne samo uslovi u pogledu trajanja radnog odnosa iz člana 17 i člana 18 stav 2 ZOR-a, koji su propisani opštim propisom, već i uslovi u pogledu procedure zasnivanja radnog odnosa u smislu člana 114 Zakona o obrazovanju kao posebnim propisom za oblast osnovnog obrazovanja, ali s posebnim akcentom na odredbu stava 17 člana 114 kojim je onemogućeno prerastanje radnog odnosa u slučaju kad zapošljavanje nije izvršeno putem javne konkurencije. Osnovni sud je naveo da iz izvedenih dokaza proizlazi da je apelant kod tužene zasnovao radni odnos na određeno vrijeme bez javnog oglašavanja i sprovedene zakonske procedure o izboru kandidata, zbog čega takvo zapošljavanje, s obzirom na izostanak ispunjenosti uslova iz člana 114 stav 1 Zakona o obrazovanju, ne može steći presumpciju zakonitosti, pa prema tome ni prerasti u radni odnos na neodređeno vrijeme. Nadalje, Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je apelantu prestanak radnog odnosa uslijedio rješenjem od 12. marta 2014. godine na osnovu člana 125 stav 3 i 126 stav 2 ZOR-a zbog ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga, iako je po važećem ugovoru o radu apelant trebao raditi do završetka konkursne procedure, pa je taj sud ispitao mogućnost rada apelanta kod tužene u dužini kako je to određeno posljednjim ugovorom o radu.

21. Tužena je navela da, imajući u vidu zakonske i podzakonske akte koji regulišu predmetnu materiju i da se u konkretnom slučaju radi o neverifikovanom nastavniku, ugovor o radu na određeno vrijeme zaključen između tužene i apelanta ne može se smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, bez obzira na vrijeme trajanja takvog ugovora. Nadalje, tužena je ponovila da je imenovanjem novog direktora tužene izvršena reorganizacija unutar kolektiva, te su časovi dodijeljeni nastavnicima koji nisu imali punu normu, a nalaze se u radnom odnosu na neodređeno vrijeme.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o osnovnom obrazovanju i vaspitanju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 74/08, 71/09 i 104/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o osnovnom obrazovanju i vaspitanju, koji glasi: Član 32.

Na osnivanje, rukovođenje, položaj uposlenika, nadzor nad zakonitošću rada i na prestanak rada škole primjenjuju se odredbe Zakona o sistemu javnih službi (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 68/07) i Zakona o radu - Prečišćeni tekst (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 55/07), ako ovim zakonom nije drukčije utvrđeno.

Član 105.

(1) Poslove nastavnika, stručnog saradnika i vaspitača obavljaju lica koja, osim uvjeta utvrđenih Zakonom o radu, ispunjavaju i sljedeće uvjete:

a) imaju odgovarajući nivo obrazovanja - završen prvi ciklus studijskog programa i stručno zvanje u određenoj oblasti ili ekvivalent, odnosno visoku ili višu stručnu spremu i

b) imaju ljekarsko uvjerenje o psihičkoj i fizičkoj sposobnosti za rad sa učenicima.

Član 114. stav 1, 16. i 17.

(1) Direktor raspisuje javni konkurs za upražnjeno radno mjesto nastavnika, stručnog saradnika i vaspitača obavezno posredstvom Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske, koji se objavljuje u sredstvima javnog informisanja.

(16) Ako se na konkurs ne prijavi nastavnik sa završenim prvim ciklusom odgovarajućeg studijskog programa i ukoliko ne postoji mogućnost angažovanja stručnog lica zaposlenog u školi na istom području sa nepunom normom, direktor može na određeno vrijeme primiti lice bez potrebnih uslova u pogledu nivoa i vrste obrazovanja, a najduže za jedno polugodište.

(17) Neverifikovanom nastavniku radni odnos na određeno vrijeme ne može da preraste u radni odnos na neodređeno vrijeme.

23. Pravilnik o stručnim profilima i zvanjima nastavnika, stručnih saradnika i vaspitača („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 77/09, 86/10 i 25/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Pravilnika o stručnim profilima i zvanjima nastavnika, stručnih saradnika i vaspitača („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 77/09 i 86/10) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 2.

Nastavu i druge oblike obrazovno-vaspitnog rada u razrednoj nastavi može da izvodi:

a) profesor razredne nastave ili profesor koji u diplomi o završenom fakultetu ima upisanu dvopredmetnu grupu u kojoj je razredna nastava samostalan ili ravnopravan predmet,

b) nastavnik razredne nastave sa završenom pedagoškom akademijom, smjer razredna nastava i

v) učitelj sa završenom učiteljskom školom koji se zatekao u radnom odnosu u vrijeme stupanja na snagu ovog pravilnika.

24. Zakon o radu - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 17.

Poslodavac i radnik mogu se sporazumjeti da se važnost ugovora o radu na određeno vrijeme, jednom ili više puta, produži za određeni period, ali najduže do dvije godine od dana zaključivanja ugovora o radu na određeno vrijeme. U ovaj period uračunavaju se i prekidi koji su trajali do dvije sedmice.

Ako radnik, nakon isteka roka iz stava 1. ovog člana, uz izričitu ili prećutnu saglasnost poslodavca, nastavi da radi, smatraće se da je radnik zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme.

Član 18.

Za vrijeme korišćenja godišnjeg odmora, privremene spriječenosti za rad zbog bolesti, porođajnog odsustva, udaljenja s posla, perioda između dana otkaza ugovora o radu i datuma vraćanja na posao po odluci suda ili drugog organa, kao i za vrijeme drugih opravdanih odsustvovanja s rada koje radnik koristi na osnovu zakona, kolektivnog ugovora i pravilnika o radu, ugovor o radu se ne prekida.

Ako se radnik, nakon prekida rada zbog isteka roka iz ugovora o radu, više puta zapošljava kod istog poslodavca na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme, i na taj način ostvari 24 mjeseca rada u toku poslednje tri godine, smatraće se da je zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme. VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 Rs 195946 17 Rsž od 26. maja 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. juna 2017. godine, a apelacija je podnesena 18. avgusta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant osporava presudu Okružnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13 Evropske konvencije.

a)Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

32. U konkretnom slučaju, postupak se odnosi na radni spor, dakle na predmet građanskopravne prirode, te je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.

33. Ustavni sud, prije svega, nalazi da je suština apelantovog tužbenog zahtjeva utvrđenje da li su se stekli uslovi da njegov radni odnos na određeno vrijeme preraste u radni odnos na neodređeno vrijeme primjenom relevantnih odredaba ZOR-a budući da je apelant kod tužene ostvario više od 25 mjeseci rada u posljednje tri godine. Međutim, sudovi su odbili njegov tužbeni zahtjev uz obrazloženje da se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti ZOR na osnovu kojeg bi mogao biti usvojen apelantov tužbeni zahtjev, nego je morao biti primijenjen Zakon o obrazovanju kao poseban propis za oblast osnovnog obrazovanja (lex specialis), kojim je, između ostalog, regulisana procedura javnog oglašavanja i izbora kandidata.

34. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

36. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da je Zakonom o obrazovanju regulisana oblast zasnivanja radnog odnosa na radnom mjestu nastavnika u osnovnoj školi, i to na osnovu javnog konkursa, odnosno da je odredbom člana 114 stav 1 istog zakona propisano da direktor raspisuje javni konkurs za upražnjeno radno mjesto nastavnika, stručnog saradnika i vaspitača obavezno putem Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske, koji se objavljuje u sredstvima javnog informisanja, dok je odredbom istog člana (stav 17) propisano da neverifikovanom nastavniku radni odnos na određeno vrijeme ne može prerasti u radni odnos na neodređeno vrijeme. Dakle, radni odnos na radnom mjestu nastavnika u osnovnoj školi zasniva se na osnovu javnog konkursa koji raspisuje direktor škole putem Zavoda za zapošljavanje, te Odlukom o izboru po javnom konkursu koji je raspisan na zakonom propisani način. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud ukazao na odredbu člana 18 stav 2 ZOR-a koja propisuje da, ako se radnik nakon prekida rada zbog isteka roka iz ugovora o radu više puta zapošljava kod istog poslodavca na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme i na taj način ostvari 24 mjeseca rada u toku posljednje tri godine, smatraće se da je zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme. U vezi s tim, iz obrazloženja presude Okružnog suda slijedi da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 114 Zakona o obrazovanju, te dao razloge zašto nema mjesta primjeni odredaba ZOR-a. Okružni sud je ukazao da citirana odredba Zakona o obrazovanju isključuje supsidijarnu primjenu odredbe člana 18 stav 2 ZOR-a kao opšteg propisa kojim javni konkurs kao obavezan postupak za zaključivanje ugovora o radu nije propisan, ocijenivši da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelantov radni odnos zasnovan na određeno vrijeme ne može protekom vremena prerasti u radni odnos na neodređeno vrijeme jer njegovom zasnivanju nije prethodilo raspisivanje javnog konkursa za popunu upražnjenog radnog mjesta na neodređeno vrijeme.

37. Ustavni sud uočava da iz obrazloženja osporene presude Okružnog suda, kao i presude Osnovnog suda, slijedi da, budući da je odredbama člana 114 Zakona o obrazovanju u cijelosti regulisan postupak zasnivanja radnog odnosa nastavnika, stručnog saradnika i vaspitača, nema mjesta primjeni odredaba ZOR-a koje predviđaju mogućnost „prerastanja“ ugovora o radu na određeno vrijeme u ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Odredbe člana 32 Zakona o obrazovanju propisuju: „Na osnivanje, rukovođenje, položaj uposlenika, nadzor nad zakonitošću rada i na prestanak rada škole primjenjuju se odredbe Zakona o sistemu javnih službi [...] i ZOR-a, ako ovim zakonom nije drukčije utvrđeno“. Iz navedenog slijedi da je predmetna situacija regulisana odredbama Zakona o obrazovanju kao lex specialis u odnosu na ZOR, tako da samo u situaciji da nije regulisana, imalo bi mjesta primjeni ZOR-a, konkretno odredbi člana 18 stav 2 ZOR-a za koje apelant smatra da su trebale biti primijenjene u konkretnom slučaju. Međutim, kako je već rečeno, odredbama člana 114 Zakona o obrazovanju propisana je obaveza raspisivanja javnog konkursa, i to posredstvom Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske, koji se objavljuje u sredstvima javnog informisanja. Istom odredbom je regulisano da neverifikovanom nastavniku radni odnos na određeno vrijeme ne može prerasti u radni odnos na neodređeno vrijeme, na kojoj odredbi su redovni sudovi zasnovali svoje odluke kada su odbili apelantov zahtjev da bude primljen u „stalni radni odnos“ na osnovu odredaba člana 18 stav 2 ZOR-a. Slijedom navedenog, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da apelantov radni odnos zasnovan na određeno vrijeme ne može protekom vremena prerasti u radni odnos na neodređeno vrijeme jer njegovom zasnivanju nije prethodilo raspisivanje javnog konkursa za popunu upražnjenog radnog mjesta na neodređeno vrijeme. U skladu s navedenim, Ustavni sud ne može konstatovati da je u konkretnom slučaju primjena zakona bila proizvoljna, odnosno ne može naći da je izostalo obrazloženje redovnih sudova u pogledu suštinskog pitanja u ovom sporu.

38. Ustavni sud primjećuje da apelant tvrdi da je pogrešan i proizvoljan te suprotan izvedenim dokazima stav Okružnog suda da u toku postupka nije dokazao da je tužena u roku od jedne godine od prestanka radnog odnosa apelantu zaposlila „drugog radnika njegovih kvalifikacija“. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi bavili ovim pitanjem, te iz obrazloženja presuda slijedi da apelant kod tužene nije bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme, zbog čega tužena nakon otkaza ugovora o radu kod popunjavanja novih radnih mjesta nije imala obavezu da apelantu s pravom prvenstva ponudi zaposlenje. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ocijenili da nisu osnovani navodi tužbe kojima se ukazuje na nezakonitost rješenja tužene od 12. marta 2014. godine zbog zapošljavanja M. R. na neodređeno vrijeme kod tužene nakon otkaza ugovora o radu apelantu. Naime, Ustavni sud zapaža da je tužena nakon otkaza ugovora o radu apelantu 2. aprila 2014. godine raspisala i objavila konkurs za prijem u radni odnos na određeno vrijeme ukupno sedam profesora/nastavnika razredne nastave, da se apelant prijavio na navedeni konkurs, ali je njegova prijava odbačena jer nije ispunjavao uslove za navedeno radno mjesto u smislu člana 2 Pravilnika o stručnim profilima i zvanjima nastavnika.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

b) Pravo na imovinu

40. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, pa budući da je u odnosu na pravo na pravično suđenje Ustavni sud već zaključio da su neosnovani, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode u odnosu na pravo na imovinu. VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada redovni sudovi nisu na arbitraran način primijenili odredbe materijalnog prava rješavajući o apelantovom tužbenom zahtjevu kojim je tražio da njegov radni odnos na određeno vrijeme preraste u radni odnos na neodređeno vrijeme, te kada obrazloženja odluka redovnih sudova sadrže odgovor na suštinsko pitanje u predmetnom sporu. Osim toga, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u osporenoj odluci detaljno i jasno obrazložio da apelant nije dokazao da je tužena u roku od jedne godine od prestanka radnog odnosa apelantu zaposlila „drugog radnika njegovih kvalifikacija“ budući da apelant kod tužene nije bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme, zbog čega tužena nakon otkaza ugovora o radu kod popunjavanja novih radnih mjesta nije imala obavezu da apelantu s pravom prvenstva ponudi zaposlenje, dok je apelantova prijava na konkurs odbačena jer nije ispunjavao uslove za navedeno radno mjesto.

42. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se kršenje navedenog prava zasniva na navodima o proizvoljnoj primjeni prava, a neosnovanost takvih tvrdnji Ustavni sud je obrazložio razmatrajući prigovore o kršenju prava na pravično suđenje.

43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3562/17 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio