Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3446/17 (J. M.)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Suvlasništvo
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 17
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-3446/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-3446/17, rješavajući apelaciju Jelice Matić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jelice Matić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 P 026930 14 Rev od 18. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jelica Matić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Vladimir Blagojević, advokat iz Šamca, podnijela je 10. augusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 P 026930 14 Rev od 18. maja 2017. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 P 026930 11 P od 12. jula 2013. godine, u stavu I izeke presude djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelantice te je pod 1. utvrđeno da je po osnovu sticanja u vanbračnoj zajednici i tokom trajanja braka sa Zlatkom Matićem (u daljnjem tekstu: prvotuženi) postala suvlasnik sa 1/2 i to na nekretninama, bliže opisanim u izreci presude, pa je dosljedno ovom utvrđenju prvotuženi dužan trpjeti da se apelantica upiše kao suposjednik sa suposjedničkim dijelom od ½ kod Službe za pravne poslove, urbanizam i katastar općine Domaljevac - Samac (u daljnjem tekstu: Služba) na predmetnim nekretninama i kao suvlasnik sa ½ suvlasničkog dijela na ime prvotuženog u zk.ul. broj 17 KO SP Domaljevac. Dalje je navedeno, da se naloži Službi i Zemljišno - knjižnom uredu Općinskog suda da po pravomoćnosti ove presude istu provede, a pod 2. utvrđeno je da je ništava založna izjava prvotuženog za kredit podignut za "L&M Commerce" d.o.o. Domaljevac (u daljnjem tekstu: četvrotuženi) u iznosu od 300.000,00 KM u korist ,"HYPO ALPE-ADRIA-BANK" d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: petotužena) upisan pod rednim brojem 9 u "C" listu; za kredit podignut za četvrtotuženog u iznosu od 800.000,00 KM u korist petotuženog upisan pod rednim brojem 10 u "C" listu, pa dosljedno ovom utvrđenju tuženi su dužni trpjeti da se vrši brisanje založnog prava u korist petotužene u zk.ul. broj 17 KO SP Domaljevac u "C" listu pod rednim br. 9 o i 10. od 29. maja 2008. godine. Istom presudom u stavu II izreke presude odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice u preostalom dijelu kojim je traženo da se utvrdi da je apelantica po osnovu sticanja u vanbračnoj zajednici i tokom trajanja braka sa prvotuženim postala suvlasnik sa ½ suvlasničkog dijela na imenu prvotuženog u zk.ul. broj 19 KO. SP Domaljevac, kao i u dijelu kojim je traženo da se utvrdi da su ništave založne izjave prvotuženog i Ilije Matića (u daljnjem tekstu: drugotuženog) o upisu založnog prava na suvlasničkom dijelu prvotuženog u zk.ul. broj 17 KO SP Domaljevac za podignuti kredit Luke Matića (u daljnjem tekstu: trećetuženog) i četvrotuženog u iznosu od 400.000,00 KM u korist petotužene, upisana pod rednim brojem 4 u "C" listu; za kredit podignut za četvrtotuženog u iznosu od 500.000,00 KM u korist petotuženog, upisan pod rednim brojem 8 u "C" listu; pa da su dosljedno ovom utvrđenju svi tuženi dužni trpjeti da se vrši brisanje založnog prava u korist petotužene u "C" listu pod rednim brojem 4 od 26. aprila 2004. godine i pod rednim brojem 8 od 31. jula 2006. godine. Istom presudom obavezan je prvotuženi, četvrtotuženi i petotuženi da apelantici solidarno naknade troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu dok je odbijen kao neosnovan zahtjev apelantice za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa (stav III i IV izreke presude).
3. U obrazloženju presude, Općinski sud je ukazao na odredbe čl. 251. i 252. st. 1. i 2. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Porodični zakon) i naveo da je utvrdio da su apelantica i prvotuženi u zajednici života od 1994. godine, a da su brak zaključili 15. novembra 2002. godine i u istom neprekidno žive kao bračni partneri. Dalje je navedeno da su predmetne nekretnine (upisane u pl. broj 1858 KO Domaljevac, koje odgovaraju nekretninama upisanim u zk.ul. broj 17 KO SP Domaljevac) stečene na osnovu presude prvostepenog suda broj: 25 0 P 007571 08 P i na osnovu kupoprodajnog ugovora od 5. septembra 2003. godine za vrijeme trajanja bračne zajednice između apelantice i prvotuženog, tako da te nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu u skladu sa odredbama člana 251. stav 1. Porodičnog zakona i na kojoj imovini su parnične stranke kao bračni partneri suvlasnici u jednakim dijelovima, jer ne postoji predbračni, a ni bračni ugovor između njih da su eventualno drugačije uredili svoje odnose vezane za bračnu stečevinu u skladu sa odredbama člana 252. st. 1. i 2. Porodičnog zakona, iako su te nekretnine u javnim evidencijama upisane samo na imenu prvotuženog.
4. Općinski sud je, dalje, naveo da je utvrdio da je prilikom zasnivanja založnog prava odnosno u postupcima zasnivanja založnog prava na predmetnim nekretninama (koje su upisane na ime prvotuženog kao suvlasnički dio sa 65/336 odnosno na nekretninama upisanim na ime prvotuženog kao posjednikom sa dijelom 1/1) u korist petotužene radi dobijanja kredita u iznosu od 800.000,00 KM, te kredita u iznosu od 300.000,00 KM, a koje kredite će dići četvrtotuženi, prvotuženi svjesno opteretio predmetne nekretnine i izjavio pred notarom da se radi o njegovoj posebnoj imovini, iako je znao da se radi o imovini koja je bračna stečevina. Općinski sud je naveo da je prvotuženi na taj način opteretio i onaj dio bračne stečevine koji po zakonu pripada apelantici kao drugom bračnom partneru, a nije imao pismenu saglasnost, niti odobrenje apelantice. Općinski sud je ocijenio da je opisano postupanje prvotuženog protivno članu 252. stav 1. Porodičnog zakona i odredbi člana 17. Zakona o vlasničko - pravnim odnosima radi čega su predmetne založne izjave prvotuženog pravno ništave, a u skladu sa odredbama člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te stoga i odlučio kao u stavu 1. izreke presude.
5. Općinski sud je naveo da je neosnovan dio tužbenog zahtjeva apelantice kojom traži da se utvrdi da je ista po osnovu sticanja u vanbračnoj zajednici i tijekom braka suvlasnik sa 1/2 suvlasničkog dijela prvotuženog u zk.ul. broj 19 KO SP Domaljevac, s obzirom da isto apelantica nije dokazala tokom postupka, a pozivajući se na odredbe čl. 7., 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). S tim u vezi, Općinski sud je utvrdio da je osnov za upis u "B" listu predmetnih nekretnina vezano za suvlasnički dio prvotuženog rješenje o nasljeđivanju ovoga suda od 4. decembra 2001.godine, a ne kupoprodaja kako je to tvrdila apelantica tokom postupka, te je utvrđeno da se radi o posebnoj imovini prvotuženog u smislu člana 254. Porodičnog zakona, a ne o bračnoj stečevini. Osim toga, utvrđeno je da predmetne nekretnine nisu niti predmetom založnih prava vezano za ranije spomenute ugovore o kreditu, tako da Sud smatra ne dokazanim da su predmetne nekretnine bračna stečevina apelantice i prvotuženog, slijedom čega je u ovome dijelu Općinski sud odbio tužbeni zahtjev apelantice.
6. Također, Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev apelantice u dijelu u kojem se traži da se utvrdi da je ništava založna izjava prvotuženog i drugotuženog o upisu založnog prava na suvlasničkom dijelu prvotuženog u zk.ul.br. 17 KO SP Domaljevac, za podignuti kredit trećetuženog i četvrtotuženog u iznosu od 400.000,00 KM, u korist petotužene; te da su dosljedno ovom utvrđenju svi tuženi dužni trpjeti da se vrši brisanje založnog prava u korist petotužene u "C" teretnom listu pod rednim br. 4 i 8. Općinski sud je utvrdio da su u predmetnom zk. ulošku ostali jedino upisi pod rednim brojem 9. i 10., a u odnosu na koje je sud usvojio tužbeni zahtjev, dok su upisi pod rednim brojem 4. i 8. brisani tokom trajanja ovoga postupka (po pravosnažnoj presudi ovoga suda broj 25 0 P 026257 11 P od 31. oktobra 2012. godine), a apelantica tokom postupka nije izvršila preinaku odnosno povlačenje tužbenog zahtjeva vezano za ova dva upisa, iako je iz predmetnog zk. uloška vidljivo da upisi koji su predmetom tužbenog zahtjeva više ne postoje.
7. Presudom Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 P 026930 13 Gž 2 od 2. oktobra 2013. godine odbijena je kao neosnovana žalba petotužene i prvostepena presuda je potvrđena.
8. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da u toku prvostepenog postupka prvostepeni sud pravilno utvrdio da su predmetne nekretnine iz zk.ul. broj 17. KO SP Domaljevac stečene radom za vrijeme trajanja braka tužiteljice i prvotuženog, te da je pravilnom primjenom članova 251. i 252. Porodičnog zakona zaključio da nekretnine iz navedenog zk. ul. predstavljaju njihovu bračnu stečevinu i da je apelantica suvlasnik istih u jednakom dijelu. Kantonalni sud je, također, naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 17. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, slijedom čega je pravilno zaključio da je prvotuženi postupao protivno navedenim prinudnim zakonskim propisima. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da je pravilno prvostepeni sud zaključio i da je založna izjava prvotuženog protivna odredbi člana 252. stav 1. Porodičnog zakona, te pravilnom primjenom odredbi člana 103. ZOO-a usvojio tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je založna izjava prvotuženog koja se odnosi na nekretnine iz zk.ul. 17 KO SP Domaljevac pravno ništava. Kantonalni sud je ocijenio da zbog navedenih razloga pozivanje žalbe na čl. 5., 8. i 9. Zakona o zemljišnim knjigama i člana 69. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, na odredbe Porodičnog zakona (čl. 252. i 255.) nije od uticaja na ocjenu pravilnosti i zakonitosti pobijane odluke, jer po ocjeni ovog suda nema mjesta primjeni navedenih zakonskih odredbi.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 25 0 P 026930 14 Rev od 18. maja 2017. godine revizija petotužene je djelimično usvojena i nižestepene presude preinačene tako što je odbijen tužbeni zahtjev u stavu I tačka 2. izreke prvostepene presude (koja se odnosi na utvrđivanje ništavosti založne izjave prvotuženog), dok je u ostalom dijelu revizija odbijena. Istom presudom odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
10. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi, prilikom donošenja odluka u dosuđujućem dijelu, propustili cijeniti relevantne odredbe člana 5. stav 1. i člana 9. Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine, koje uređuju pitanja sticanja prava vlasništva na nekretninama te javnog povjerenja u prava upisana u zemljišnu knjigu. Vrhovni sud je ukazao da je jedno od osnovnih načela zemljišno - knjižnog prava načelo upisa koje je sadržano i u članu 5. stav 1. navedenog Zakona, prema kome vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek upisom u zemljišnu knjigu, te da uknjižba predstavlja trenutak u kome sticalac pribavlja pravo vlasništva ili neko drugo stvarno pravo na nekretnini i tek uknjižbom stiče se to pravo. Vrhovni sud je, također, ukazao da je jedno od temeljnih načela sadržano i u članu 9. istog Zakona (načelo povjerenja u zemljišnu knjigu, odnosno pretpostavka tačnosti upisa izvršenih u zemljišnu knjigu). S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da to konkretno znači da ukoliko neko lice zaključi pravni posao pouzdajući se u sadržaj zemljišne knjige, koje je pri tom i savjesno (postupalo je u dobroj vjeri), pribavit će pravo vlasništva ili neko drugo stvarno pravo i u slučaju ako je zemljišna knjiga "nepotpuna" ili ako ne izražava pravo stanje (netačna).
11. Vrhovni sud je ukazao i na načelo "da niko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga i sam ima", ali da u tom slučaju treba imati vidu i druga načela u koja spada i načelo savjesnosti i poštenja, te obaveza učesnika da se pridržavaju i ovih načela. Vrhovni sud je ocijenio da pri razmatranju pitanja valjanosti ili nevaljanosti upisa založnog prava u korist trećeg lica, na nekretninama koje su suvlasništvo bračnih drugova (kao što je slučaj u konkretnim okolnostima) bitna je pretpostavka savjesnost i poštenje svih učesnika u tom poslu. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da to konkretno znači da treba imati u vidu i da li je petotužena pristupila poslu sa povjerenjem u zemljišnu knjigu (gdje je kao vlasnik i posjednik bio upisan jedino prvotuženi, a ne i apelantica), te da li je petotužena znala, mogla ili morala znati za postojanje vanknjižnog vlasništva apelantice. Vrhovni sud je ocijenio da petotužena nije bila "dužna" da vrši provjeru vanknjižnog stanja vlasništva na založenim nekretninama, te da bi u suprotnom pred nju bila postavljena prevelika obaveza. Osim toga, Vrhovni sud je ocijenio da i ponašanje apelantice kao bračnog partnera po pitanju "brige" oko vlasništva na zajedničkoj imovini, nije bilo odgovarajuće, jer se ona iz nekog razloga nije koristila pravom iz člana 252. stav 3. Porodičnog zakona i nije izvršila ispravku upisa svog prava, iako u skladnoj vanbračnoj zajednici, odnosno u braku, sa prvotuženim živi neprekidno od 1994. godine do sada, pa ne može iz razloga svoje "pasivnosti" i "ne brige" za zajedničku imovinu iz toga koristiti benefite i tražiti utvrđenje ništavosti upisa založnog prava. Ovo pogotovo i iz razloga što nije ponudila dokaze da je petotužena (založni povjerilac), prilikom zasnivanja založnog prava postupala prevarno i nesavjesno nego je, suprotno tome, po ocjeni ovog suda, postupala s punim povjerenjem u ispravnost i potpunost zemljišne knjige.
12. Vrhovni sud je naveo da u konkretnim okolnostima kada je petotužena pristupila zaključenju ugovora o zalaganju nekretnina s povjerenjem u zemljišne knjige kao javne registre koji su svim zainteresovanim strankama dostupni, pa ako se primijeni načelo da upisano stanje u zemljišnoj knjizi se smatra tačnim odnosno da ono pravo koje nije upisano smatra se da i ne postoji tada po ocjeni ovog suda petotužena ne može snositi štetne posljedice iz pasivnog držanja apelantice da upiše svoja prava koja joj pripadaju po osnovu sticanja u vanbračnoj zajednici odnosno braku, a što znači da nisu ništave založne izjave prvotuženog od 29. maja 2008. godine, jer je apelantica svojim pasivnim držanjem i "ne brigom" oko zajedničke imovine prešutno pristala da se zajednička imovina založi pod hipoteku.
13. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari Vrhovni sud izveo pogrešne zaključke pogrešnom primjenom materijalnog prava odnosno da je došlo do kršenja čl. 251. i 252. Porodičnog zakona i člana 17. Zakona o vlasničko pravnim odnosima.
Relevantno zakonodavstvo
14. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 35/05, 41/05 - ispravka i 31/14)
a) Bračna stečevina Član 251.
(1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.
(2) Pokloni trećih osoba učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u bračnu stečevinu, bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavalac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera.
(3) Dobitak od igara na sreću je bračna stečevina.
(4) Prihodi od intelektualnog vlasništva ostvareni za vrijeme trajanja bračne zajednice su bračna stečevina.
Član 252.
(1) Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.
(2) Budući bračni partneri, odnosno bračni partneri mogu bračnim ugovorom drukčije urediti svoje odnose vezane za bračnu stečevinu.
(3) Ukoliko je u zemljišne knjige kao vlasnik stečevine upisan jedan bračni partner, drugi bračni partner može zahtijevati ispravku upisa, u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine.
15. Zakon o vlasničko - pravnim odnosima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine”, br. 6/98 i 29/03) Član 17.
Za poduzimanje poslova redovnog upravljanja stvari potrebna je suglasnost suvlasnika čiji dijelovi zajedno čine više od jedne polovine vrijednosti stvari. Ako se ne postigne potrebna suglasnost, a poduzimanje posla je neophodno za redovno održavanje stvari, svaki suvlasnik ima pravo zahtijevati da o tome odluči sud.
Za poduzimanje poslova koji prelaze okvir redovnog upravljanja (promjena namjene stvari, otuđenje cijele stvari, izdavanje cijele stvari u zakup, zasnivanje hipoteke na cijeloj stvari, zasnivanje služnosti, veće popravke ili prepravke stvari koje nisu nužne za održavanje i sl.) potrebna je suglasnost svih suvlasnika.
Ako se u slučajevima iz stava 3. ovog člana, ne postigne suglasnost svih suvlasnika, a za poduzimanje posla postoje naročito opravdani razlozi, svaki suvlasnik ima pravo zahtijevati da o tome odluči sud.
16. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 58/02, 19/03 i 54/04) Član 5.
Konstitutivno djejstvo (1) Vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek sa upisom u zemljišnu knjigu, uključujući i ona koja su predviđena u članu 87. ovoga Zakona.
Član 9.
Javno povjerenje (1) Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se tačnim. Smatra se da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji.
(2) Za treća lica, koja u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra tačnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećoj osobi poznata netačnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata.
(3) Ako je nosilac prava upisanog u zemljišne knjige ograničen u pravu raspolaganja u korist neke osobe, tada ograničenje djeluje prema trećoj osobi samo onda kada je to ograničenje upisano u zemljišnu knjigu ili poznato trećoj osobi.
(4) Za savjesnost treće osobe kod sticanja prava na nekretnini mjerodavno je vrijeme podnošenja zahtjeva za upis.
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
19. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
20. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Vrhovni sud je jasno naveo da budući da je petotužena pristupila zaključenju ugovora o zalaganju nekretnina s povjerenjem u zemljišne knjige kao javne registre koji su svim zainteresovanim strankama dostupni tada po ocjeni ovog suda petotužena ne može snositi štetne posljedice iz pasivnog držanja apelantice da upiše svoja prava u skladu sa članom 252. stav 3. Porodičnog zakona, odnosno da je apelantica svojim pasivnim držanjem i "nebrigom" oko zajedničke imovine prešutno pristala da se zajednička imovina založi pod hipoteku. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević