Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1049/19 (B. R.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1049/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-1049/19, rješavajući apelaciju Branka Reljića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Branko Reljić protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 067401 17 Gž od 11. decembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 067401 15 P od 17. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Branko Reljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 9. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 067401 17 Gž od 11. decembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 067401 15 P od 17. jula 2017. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, naloženo je Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda u Bihaću da izvrši brisanje upisa apelantovog prava vlasništva na nekretnini, pobliže označenoj u izreci prvostepene presude, po ugovoru o prodaji nekretnina od 21. maja 2013. godine uz istovremeni upis prava vlasništva tužitelja (J.Đ.) s dijelom 1/1 osnovom ugovora o prodaji nekretnina od 18. februara 2009. godine, te je obavezan apelant da tužitelju naknadi troškove postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud utvrdio da su tužitelj i P.B. (kojeg je zastupao apelant kao punomoćnik) 15. februara 2007. godine zaključili predugovor kojim je P.B. prodao tužitelju predmetnu nekretninu i da mu je tužitelj isti dan isplatio polovinu ugovorene cijene (3.500,00 KM) dok se ostatak cijene obavezao isplatiti kada zaključe glavni ugovor. Zatim, da je prvostepeni sud utvrdio da su tužitelj i P.B. 18. februara 2009. godine pred notarom zaključili ugovor temeljem kojeg je P.B. (kojeg je zastupao apelant kao punomoćnik) prodao tužitelju predmetnu nekretninu za iznos od 3.500,00 KM (tužitelj se obavezao isti dan isplatiti kupoprodajnu cijenu), te da se osnovom ovog ugovora tužitelj upisao kao posjednik predmetne nekretnine. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud utvrdio da su P.B. i apelant 21. maja 2013. godine pred notarom zaključili ugovor kojim je P.B. prodao apelantu predmetnu nekretninu, temeljem kojeg ugovora se apelant upisao kao vlasnik. Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi (što apelant ne spori) da je ista nekretnina bila predmet ugovora od 18. februara 2009. godine i ugovora od 21. maja 2013. godine, te da je apelant kao motiv za zaključenje ugovora s P.B. naveo vlastito osiguranje budući da tužitelj nije isplatio ostatak cijene za predmetnu nekretninu. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da je apelant znao da je P.B. predmetnu nekretninu prodao tužitelju, te naglasio da je u ugovoru od 18. februara 2009. godine navedena pogrešna oznaka (umjesto 1692/3 navedena je 1692/1), dok iz navoda stranaka proizlazi da su ugovorne strane imale saznanja da je predmet kupoprodaje 1692/3. Osnovom navedenog, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da je apelant bio nesavjestan (kupio predmetnu nekretninu i uknjižio se kao vlasnik iako je znao da je P.B. tu nekretninu prethodno prodao tužitelju), te da je opravdano usvojio tužbeni zahtjev, zato što je tužitelj blagovremeno podnio tužbu radi brisanja neispravnog upisa i uknjižbe prava vlasništva u svoju korist (član 57. stav 2. Zakona o stvarnim pravima). Kantonalni sud je naveo da ne dovode u sumnju zakonitost prvostepene presude apelantovi navodi da tužitelj nije u cijelosti isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu, zato što ispunjenje ugovorne obaveze može tražiti druga ugovorna strana ili osoba koja dokaže da je potraživanje na nju preneseno na zakonom propisan način (što nije predmet ove tužbe). Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud (suprotno apelantovim navodima) izvedene dokaze cijenio u skladu s članom 8. Zakona o parničnom postupku, te naglasio da je cijenio i ostale apelantove navode, ali da ih nije obrazlagao zato što nisu od odlučnog značaja (član 231. Zakona o parničnom postupku).

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo i procesno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1049/19 (B. R.) | Sudska praksa | Aktio