Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1391/17 (Z. P.)
Odluka donesena 25. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravo na odbranu
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Dokazni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1391/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine , u predmetu broj AP-1391/17, rješavajući apelaciju Zorana Pavlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Pavlovića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 013758 16 Kž 16 od 23. novembra 2016. godine i S1 2 K 013758 14 K od 17. maja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Pavlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Klaudia Kljajić, advokat iz Banjaluke, podnio je 10. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu Sud BiH) br. S1 2 K 013758 16 Kž 16 od 23. novembra 2016. godine i S1 2 K 013758 14 K od 17. maja 2016. godine.
2. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 013758 14 K od 17. maja 2016. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u tačkama 6.,7. i 8 presude počinio kazneno djelo Organizirani kriminal iz člana 250. stav 4. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), u vezi s produženim kaznenim djelom Poreska utaja iz člana 210. stav 2. KZ BiH, za koja djela mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. Istom je presudom, primjenom odredaba čl. 110. i 111. KZ BiH od apelanta oduzet iznos od 115.841,00 KM na ime protupravno pribavljene imovinske koristi koju je apelant pribavio kao odgovorna osoba u pravnoj osobi „Zoral Komerc“ d.o.o. Banja Luka.
3. Apelant je proglašen krivim što je kao direktor i odgovorna osoba u pravnoj osobi „Zoral Komerc“ a.d. Banja Luka postao pripadnik grupe za organizirani kriminal tako što je vodio poslovnu politiku pravne osobe „Zoral Komerc“ pa u dogovoru s drugim osobama optuženim u ovom postupku, bliže označenima u presudi, raspolagao novčanim sredstvima od nezakonito izvršenog povrata PDV, koja novčana sredstva je zaprimao kako putem transakcijskih računa, tako i u gotovinskim isplatama, njima raspolagao i unosio u legalne novčane tokove prikazujući u poslovnim knjigama da se radi o uplatama za robu po fiktivno ispostavljenim fakturama.
4. U veoma detaljnom obrazloženju presude Sud BiH je, na str. 53.-55. naveo relevantne odredbe KZ a zatim i relevantne blanketne propise i to Zakon o porezu na dodatnu vrijednost, Zakon o Upravi za indirektno oporezivanje BiH, Zakon o postupku indirektnog oporezivanja, Zakon o računovodstvu i reviziji FBiH i Zakon o računovodstvu i reviziji RS. Od strane 55. presude Sud BiH je detaljno naveo sadržaj provedenih dokaza, dok je od strane 171. presude dana ocjena dokaza, konkretno za apelanta od strane 189-200. Sud BiH je naveo da je na temelju provedenih dokaza, ocjenom svakog dokaza pojedinačno i dovodeći ih u međusobnu vezu, utvrdio da je apelant počinio kazneno djelo Organizirani kriminal iz člana 250. KZ u vezi sa produženim kaznenim djelom Utaja poreza iz člana 210 KZ, i to na način da je otvarao račune kod poslovnih banaka, dizao kredite i uplaćivao ih drugima optuženim u ovom postupku, omogućio da se dio novčanih sredstava od nezakonito izvršenog povrata PDV unese u legalne novčane tokove, ovjeravao i potpisivao lažne fakture, fiktivno prikazao promet mašine za proizvodnju PET ambalaže i automatske etiketirke, nije izdavao avansne fakture te povrat robe evidentirao u KUF i po osnovu njega je priznat ulazni PDV, umjesto da je isti evidentiran u KIF i da je izvršeno storniranje izlaznog PDV. Dalje, Sud BiH navodi da su sve kazneno pravne radnje koje je apelant počinio, počinjene realno kontinuirano u jednom vremenskom periodu, evidentno sa umišljajem, pa je zaključio da te radnje predstavljaju jednu prirodnu cjelinu i jedno kazneno djelo, kao produženo kazneno djelo poreske utaje. Na strani 226. Sud BiH je opisao koje je okolnosti cijenio prilikom izricanja kazne, pa je naveo da je kod apelanta od olakšavajućih okolnosti cijenio porodičnost i godine života, ne nalazeći otežavajuće okolnost na njegovoj strani te istakao da smatra da je izrečena kazneno pravna sankcija adekvatna, razmjerna težini djela te da će se njome postići svrha kažnjavanja u smislu odredbe člana 39. KZ BiH, izraziti društvena osuda počinjenog kaznenog djela, utjecati na apelanta da ne čini kaznena djela te preventivno utjecati na druge da se suzdrže od činjenja kaznenih djela.
5. Presudom Apelacijskog vijeća Suda BiH broj S1 2 K 013758 16 Kž 16 od 23. novembra 2016. godine odbijene su žalbe Tužiteljstva i optuženih i prvostupanjska presuda je potvrđena.
6. U obrazloženju presude Apelacijsko vijeće je navelo da nema osnova u apelantovim žalbenim navodima da je prvostupanjsko vijeće ograničavalo unakrsno ispitivanje svjedokinje Z. G. i vještaka M. Č.. Istaknuto je da je apelantova braniteljica prilikom unakrsnog ispitivanja navedenih svjedoka i vještaka u više navrata konstatirala na zapisnik da joj predsjednik vijeća ne dozvoljava da postavlja pitanja i da joj je time poremetio koncepciju ispitivanja. Međutim, niti u jednom momentu braniteljica nije na odgovarajući način pokrenula ovo pitanje u postupku koji se vodio pred pretresnim vijećem, odnosno nije tražila izuzeće predsjednika vijeća ili člana vijeća, što je mogla učiniti ukoliko je zaista smatrala da je sud pristran i da su apelantova procesna prava time ugrožena. Braniteljica također u žalbi nije naznačila u kojem smislu je poremećen koncept obrane, odnosno da je takvo postupanje prvostupanjskog vijeća prouzrokovalo grubu povredu apelantovog prava na obranu. Apelacijsko vijeće je istaklo da je, nakon izvršenog uvida u transkripte sa suđenja, utvrdilo da je predsjednik pretresnog vijeća korektno vodio glavni pretres i u svakom momentu, za vrijeme trajanja ispitivanja kako spomenutih osoba, tako i drugih svjedoka ili vještaka, vodio računa da korektno i staloženo komuniciranje sa svjedocima i vještacima može doprinijeti razjašnjenju spornih pitanja.
7. Vezano za apelantove žalbene prigovore da je prvostupanjsko vijeće neosnovanim odbijanjem prijedloga za saslušanjem svjedoka R. V. i N. V. uskratilo apelantu mogućnost da ospori dokaze iznesene protiv njega, ukazano je da je odredbom člana 263. stav 2. ZKP BiH propisano: "Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branitelj želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza." Dakle, zakonom je predviđena mogućnost da predsjednik vijeća po ispunjenju navedenih uvjeta, u cilju otklanjanja svega onoga što nepotrebno odugovlači kazneni postupak, odbije izvođenje dokaza stranaka i branitelja. Slijedom toga, Apelacijsko vijeće je stava da je prvostupanjsko vijeće je, cijeneći činjenicu da su spomenuti svjedoci trebali biti ispitani na okolnosti koje su u dovoljnoj mjeri razjašnjenje, donijelo valjanu odluku kada je odbilo prijedlog odbrane za njihovim saslušanjem.
8. U pogledu apelantovog prigovora da je obrani dozvoljeno izvođenje znatno manjeg broja dokaza u odnosu na Tužiteljstvo, Apelacijsko vijeće je istaklo da je neosnovan. Istaknuto je da je teret dokazivanja na Tužiteljstvu, koje mora dokazati sve elemente kaznenih djela, dok, s obzirom na pretpostavku nevinosti, ta obveza ne postoji na strani optuženog. Sljedstveno tome, tužitelj je dužan da raspoloživim pravnim sredstvima dokaže tezu optužbe, te je logično da mu je potrebno daleko više vremena i dokaza da ostvari taj cilj. Uvidom u spis Apelacijsko vijeće je utvrdilo da je apelant imao dovoljno vremena, kao i prihvaćenih dokaznih prijedloga za iznošenje odbrane, odnosno dokazivanje svoje teze. Vezano za apelantov prigovor da je prvostupanjsko vijeće bezrazložno odbilo prijedlog obrane za izdvajanjem dokaza koji su se odnosili na osobe koje su zaključile sporazume o priznanju krivnje, kao i da je Tužiteljstvu dozvoljeno izvođenje dokaza koji u formalnopravnom smislu i nisu dokazi, Apelacijsko vijeće je, u pogledu tzv. neophodnost izdvajanja dokaza koji su se odnosili na preostale optužene, uputilo apelanta na stranicu 49. prvostupanjske presude, gdje je dato detaljno i valjano obrazloženje u tom pravcu, koje je prihvatilo i Apelacijsko vijeće.
9. U pogledu apelantovih navoda da je izreka pobijane presude nerazumljiva, proturječna sama sebi, te da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, Apelacijsko vijeće je ocijenilo da su ti žalbeni prigovori neosnovani. Apelacijsko vijeće je zaključilo kako pobijana presuda nije prevazišla period determiniran optužnicom, nego je, naprotiv, kako je to vidljivo iz same izreke, a konačno i njenog obrazloženja, utvrđena jasna činjenica neizmirenih poreskih obaveza pravne osobe na čijem je čelu bio apelant. Naime, kako je detaljno obrazloženo na stranici 199. i 200 pobijane presude, koje obrazloženje je prihvatilo Apelacijsko vijeće, da se uočiti da je prvostupanjsko vijeće uzimajući u obzir činjenicu da je vještak optužbe svojim nalazom obuhvatio duži obračunski period (od 2006. do 2009. godine), izdvojilo period inkriminacije u odnosu na apelanta i njegovu pravnu osobu, te je u tom smislu preciziralo činjenični supstrat izreke presude, čime je otklonjeno dvostruko uračunavanje, odnosno obračunavanje novčanih iznosa utajenog poreza koji se apelantu stavljao na teret. U pogledu apelantovih prigovora kojima osporava pripadnost organiziranoj kriminalnoj grupi, nepostojanju njene strukture, podjele poslova, zajedničkog dogovora njenih pripadnika u cilju ostvarenja zabranjenog cilja - počinjenja kaznenog djela poreske utaje, Apelacijsko vijeće je stava da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi iznio potpune, jasne i valjane razloge zbog čega nalazi da je sa sigurnošću utvrđeno postojanje kako organizirane kriminalne grupe, tako i apelantove pripadnosti istoj.
10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Prvenstveno je istakao da mu je tijekom prvostupanjskog postupka bilo je onemogućeno da se brani na način da se zaštiti njegovo osnovno ljudsko pravo na obranu od optužbi koje mu se stavljaju na teret, i to na način da je obrana je u unakrsnom ispitivanju svjedoka Tužiteljstva Z. G. i vještaka M. Č. od strane suda konstantno grubo i neprimjereno prekidana i ućutkivana, uz zabranu postavljanja pitanja, zabranu davanja odgovora od strane svjedoka i vještaka, nerazumljive opaske da se pitanja ponavljaju prije nego što su i postavljena, i prijetnje braniocu prijavljivanjem, razrješenjem i kažnjavanjem. Dodatno, tvrdi da prvostupanjski sud, ne dajući pritom nikakvo obrazloženje, nije apelantovoj obrani dozvolio da sasluša dva predložena svjedoka čiji su iskazi ključni u obrani od optužbi koje su apelantu stavljene na teret. S druge strane, prvostupanjski sud je dozvolio Tužiteljstvu da izvede preko hiljadu materijalnih dokaza od kojih se više od polovine pokazalo potpuno nerelevantnim za rješavanje u ovom predmetu.
11. Nadalje, apelant tvrdi da je u osporenim presudama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i potpuno proizvoljne primjene Zakona o PDV, svih zakona iz oblasti privrednog poslovanja i Kaznenog zakona BiH. Apelant tvrdi da upravo iz dokaza koje je tijekom postupka izvelo Tužiteljstvo, kao nesporno proizlazi da je „Zoral komerc“ u tri od sedam mjeseci u kojima je obavljalo promet koji Tužiteljstvo označava kao fiktivan i tretira kao poresku utaju evidentno oštetilo samo sebe prijavljivanjem veće poreske obaveze od one koju je trebalo prijaviti, a u preostala četiri mjeseca prijavilo istu ili neznatno manju obavezu od obaveze koju je za te mjesece trebalo prijaviti. Samim tim, u radnjama koje se apelantu i njegovom privrednom društvu stavljaju na teret, a odnose se na promet u optužnicom obuhvaćenim mjesecima, nisu se stekli ni osnovni elementi kaznenog djela Poreske utaje. Nadalje, apelant u opširnim apelacionim navodima ukazuje, na po njemu, pogrešnu ocjenu dokaza i pogrešno utvrđeno činjenično stanje opisujući to po segmentima optužnice, koje je posljedično dovelo do pogrešnih odluka suda o postojanju apelantove krivnje.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja je apelant ukazao u apelaciji, odnose uglavnom na način na koji je redovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo (član 250. KZ BiH, odnosno postojanje organiziranog kriminala i primjene blanketnih propisa). Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
17. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju svojih odluka, koje su osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odluke, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je apelant dao svoj stav u vezi s primjenom određenih propisa, kao i da određeni navodi iz apelacije upućuju na ocjenu dokaza. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dao jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi iz predmetne apelacije pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević