Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2296/17 (Ć.R.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Legitimno očekivanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2296/17

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2296/17, rješavajući apelaciju Ć. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ć. R. podnesena protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 116952 16 Gž 2 od 30. marta 2017. godine i Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 116952 16 P2 od 19. septembra 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant Ć. R. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Hamid Džandžanović, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 116952 16 Gž 2 od 30. marta 2017. godine i Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 116952 16 P2 od 19. septembra 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužene Humanitarne organizacije „Crveni polumjesec BiH“ (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 13. i 15. februara 2019. godine da u roku od 15 dana od prijema dopisa dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Općinski sud dostavili su odgovor na apelaciju 22. februara 2019. godine. Tužena u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 116952 16 P2 od 19. septembra 2016. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da iseli iz poslovnog prostora u Sarajevu, detaljnije označenog u izreci presude, te ga preda apelantu oslobođenog od lica i stvari, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. Navedenom presudom apelant je obavezan da plati troškove parničnog postupka.

6. Općinski sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Općinski sud je naveo da je apelant državljanin Republike Srbije i da je sporni poslovni prostor kupio od vlasnika Fabrike termotehničkih uređaja i montaža CER Čačak (u daljnjem tekstu: prodavalac) na osnovu ugovora o kupoprodaji od 8. februara 2005. godine, da je direktor kao ovlašteno lice potpisao navedeni kupoprodajni ugovor, da su potpisi ovjereni u Općinskom sudu, da je u cijelosti isplaćena kupoprodajna cijena, te da je pribavljena saglasnost Vlade Republike Srbije i nadležnog ministarstva. Općinski sud je dalje istakao da apelant i njegov prethodnik nisu, u skladu s odredbom člana 38. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVO), upisani u javne knjige o nekretninama kao vlasnici, da apelant nije ušao u posjed navedenog poslovnog prostora, već da se tužena nalazi u njegovom posjedu. Međutim, Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da tužena nije uspjela dokazati činjenicu da po bilo kojem pravnom osnovu koristi navedeni poslovni prostor, odnosno nije dokazala pravni temelj na osnovu kojeg joj je sporni poslovni prostor dodijeljen.

7. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji na snazi bio Zakon o zabrani raspolaganja imovinom, prijenosu sredstava i statusnih promjena pravnih lica na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine iz drugih država (u daljnjem tekstu: Zakon o zabrani raspolaganja) kojim je u odredbi člana 2. bilo propisano da su ništavi pravni poslovi i akti internog poslovanja kojima pravna lica sa sjedištem u drugim republikama raspolažu ili opterećuju nekretnine i sredstva poslovnih jedinica i drugih organizacionih objekata sa i bez svojstva pravnog lica na teritoriji BiH, na način da ih prenesu licima čije je sjedište ili prebivalište van teritorije Republike. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je apelant državljanin Republike Srbije, da se na njega odnosi navedeni zakon – odredbe člana 2, te da nije aktivno legitimiran da potražuje predaju u posjed navedenog poslovnog prostora, zbog čega je njegov tužbeni zahtjev neosnovan.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 116952 16 Gž 2 od 30. marta 2017. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda.

9. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud donio odluku pozivajući se na odredbe Zakona o zabrani raspolaganja i Odluke o načinu upravljanja imovinom poslovnih jedinica sa i bez svojstva pravnog lica iz drugih država na području Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Odluka), ali da to nije bilo od utjecaja na pravilnost pobijane odluke iako se navedeni propisi ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju. Naime, Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 5. stav 3. Odluke kojom je propisano da će se danom zaključivanja međunarodnih ugovora o zaštiti imovinskih prava sa republikama prestati primjenjivati odredbe kojima je propisana zabrana raspolaganja, te je istakao da je to pitanje riješeno potpisivanjem međunarodnih ugovora o pitanjima sukcesije, i to Aneksa „G“ privatna imovina i stečena prava, te da su neosnovani navodi da je potpisivanjem ugovora između Bosne i Hercegovine i Srbije o pružanju pravne pomoći u građanskim i krivičnim stvarima (u daljnjem tekstu: ugovor o pravnoj pomoći) došlo do reciprociteta u stjecanju prava vlasništva. U konkretnom slučaju prodavalac je stekao pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru 13. decembra 1973. godine, dakle prije 31. januara 1990. godine, kako je propisano članom 2. stav 1. tačka a) Aneksa „G“, a kupoprodajni ugovor je zaključen 8. februara 2005. godine. Dakle, sporni poslovni prostor je vlasništvo prodavaoca, a tu imovinu je Bosna i Hercegovina, s obzirom na odredbu člana 2. stav 1. a), vratila u vlasništvo prodavaocu. Međutim, bez obzira na utvrđenje da se radi o imovini pravnog lica iz Srbije, na konkretan pravni promet se moraju primijeniti odredbe ZOVO-a u pogledu stjecanja prava vlasništva stranaca, i to odredbe čl. od 87. do 91. ZOVO-a. Apelant tokom postupka nije dokazao da je državljanin Bosne i Hercegovine, a nije dokazao ni činjenicu da kao strano fizičko lice obavlja djelatnost u Federaciji Bosne i Hercegovine, kako je to propisano članom 87. stav 3. ZOVO-a. Obrazloženo je da je apelant uz žalbu dostavio dokaz, rješenje o upisu subjekata u sudski registar od 23. marta 2006. godine i rješenje o registraciji od 23. marta 2006. godine, koji predstavljaju nove dokaze, ali se ti dokazi u smislu odredbe člana 207. ZPP ne mogu iznositi u žalbi, s obzirom na to da nije pružio dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

11. Apelant prvenstveno tvrdi da je nejasno kako je drugostepeni sud zaključio da pozivanje na Zakon o zabrani raspolaganja nije bilo od utjecaja na pravilnost prvostepene odluke, s obzirom na to da se prvostepeni sud prilikom donošenja odluke upravo pozvao na taj propis. Dalje, apelant smatra da su nakon zaključivanja ugovora o pravnoj pomoći riješena sva imovinska prava između BiH i Srbije, pa imajući u vidu da je postojao reciprocitet u stjecanju prava vlasništva, to nije bilo smetnji za zaključenje ugovora o kupoprodaji. U vezi s tim, apelant tvrdi da je na identično činjenično stanje Vrhovni sud zauzeo suprotan stav u presudama br. 32 0 P 021672 13 Rev od 28. jula 2015. godine i 32 0 P 027693 14 Rev od 27. januara 2015. godine (koje je dostavio u prilogu apelaciji). Također, apelant tvrdi da je sporni poslovni prostor stekao zakonito i po valjanom pravnom osnovu od njegovog vlasnika i da je kao pretpostavljeni vlasnik na osnovu člana 48. ZOVO-a imao pravo tražiti predaju u posjed spornog poslovnog prostora od tužene koja se bez pravnog osnova nalazi u posjedu poslovnog prostora.

12. Također, apelant smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo zbog čega mu je povrijeđeno pravo na imovinu. Apelant smatra da ne može biti lišen imovine koju je platio samo iz razloga da se pruži privatna korist pojedincu, odnosno bespravnom korisniku poslovnog prostora. U tom smislu, oduzimanje imovine od apelanta u provođenju nezakonitih ekonomskih i drugih politika ne može biti u javnom interesu. U vezi s postojanjem pravične ravnoteže, apelant je naveo da su u isto vrijeme državljani Bosne i Hercegovine mogli bez ikakvih ograničenja stjecati pravo vlasništva na nekretninama u Republici Srbiji, zbog čega smatra da su sporne mjere dovele do različitog postupanja sa licima na osnovu njihovog porijekla.

b)Odgovori na apelaciju

13. Kantonalni sud je naveo da nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva u apelaciji.

14. Općinski sud je istakao da je postupak pred prvostepenim sudom proveden u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku te važećim zakonskim propisima vezanim za navedenu materiju.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav (1) (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 207. stav (1) (1) U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalitelj pruži dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.

Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 226.

Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad ustanovi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

16. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 48.

Osoba koja je pribavila individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znala, niti je mogla znati da nije postala vlasnik stvari (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo zahtijevati njen povraćaj i od savjesnog posjednika kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.

Kad se dvije osobe smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima osoba koja je stvar stekla teretno u odnosu na osobu koja je stvar stekla besteretno, a ako su pravni osnovi ovih osoba iste jačine, prvenstvo ima osoba kod koje se stvar nalazi.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.

Na odnose između pretpostavljenog vlasnika i savjesnog i nesavjesnog posjednika primjenjuju se odredbe čl. 44. do 47. ovog zakona.

VIII - PRAVA STRANIH OSOBA

Član 88. stav (1) Strano fizičko i pravno lice koje obavlja djelatnost u Federaciji može biti nosilac prava vlasništva na poslovnim zgradama, poslovnim prostorijama, stanovima i stambenim zgradama, te na građevinskom zemljištu na kome su navedeni objekti izgrađeni ili će biti izgrađeni.

Član 89.

Strano fizičko lice koje je stalno nastanjeno u Federaciji može biti nosilac prava vlasništva na stanu i stambenoj zgradi, kao i na građevinskom zemljištu na kome su navedeni objekti izgrađeni ili će biti izgrađeni.

Član 90.

Strano fizičko i pravno lice može pravo vlasništva pravnim poslom prenositi na domaće fizičko i pravno lice, kao i na strano fizičko i pravno lice koje mogu biti nosioci prava vlasništva, sukladno ovom zakonu.

Član 91. stav (1) Izuzetno, strana pravna i fizička lica mogu biti ograničena u stjecanju prava vlasništva na nekretninama na teritoriji Federacije, uvjetom reciprociteta.

17. Zakon o zabrani raspolaganja imovinom, prijenosu sredstava i statusnih promjena pravnih lica na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine iz drugih država („Službeni list RBiH“ br. 4/95 i 37/95) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Ništavi su, pravni poslovi i akti internog poslovanja kojima pravna lica sa sjedištem u drugim republikama raspolažu ili opterećuju nekretnine i sredstva poslovnih jedinica i drugih organizacijskih oblika, sa ili bez svojstva pravnog lica, uključujući i dionice i udjele u drugim preduzećima na teritoriji Republike na način da ih prenesu licima čije je sjedište ili prebivalište izvan teritorije Republike.

Odredbe stava 1. ovog člana odnose se i na organizacijske oblike sa svojstvom pravnog lica na teritoriji Republike pravnih lica iz drugih republika.

Danom zaključenja međudržavnih ugovora sa republikama Slovenijom, Hrvatskom i Makedonijom, prestati će se primjenjivati odredbe st. 1. i 2. ovog člana na pravna lica ovih republika.

18. Odluka o načinu upravljanja imovinom poslovnih jedinica sa i bez svojstva pravnog lica iz drugih država na području Kantona Sarajevo („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 19/97 i 2/98 – ispravka i 8/01) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5. st. (1) do (3) (1)Ništavi su pravni poslovi i akti internog poslovanja kojima pravna lica sa sjedištem u drugim državama raspolažu ili opterećuju nekretnine i sredstva poslovnih jedinica i drugih organizacijskih oblika, sa ili bez svojstva pravnog lica, uključujući i dionice i udjele u drugim preduzećima na teritoriji Kantona na način da ih prenesu drugim pravnim ili fizičkim licima.

(2)Odredbe stava 1. ovog člana odnose se i na organizacijske oblike sa svojstvom pravnog lica na teritoriji Kantona pravnih lica iz drugih država.

(3)Danom zaključivanja međudržavnih ugovora o zaštiti imovinskih prava sa republikama Slovenijom, Hrvatskom, Makedonijom, Srbijom i Crnom Gorom, prestat će se primjenjivati odredbe st. 1. i 2. ovog člana, na pravna lica ovih republika.

19. Odluka o ratifikaciji Sporazuma o pitanjima sukcesije („Službeni glasnik BiH – Međunarodni ugovori“ br. 10/01 i 8/09 – ispravka) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Ovaj sporazum zajedno sa svim naknadnim sporazumima zahtijevanih u implementaciji Aneksa ovom sporazumu konačno rješava uzajamna prava i obaveze država nasljednica u pogledu sukcesije koja je predmet ovoga sporazuma. Činjenica da se on ne bavi drugim pitanjima koja se ne tiču sukcesije ne prejudicira prava i obaveze država, strana u ovom sporazumu u odnosu na ta druga pitanja.

Aneks G Privatno vlasništvo i stečena prava Član 2. stav (1) (1) (a) Prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u državi nasljednici i na koju su građani ili druga pravna lica imali pravo 31. decembra 1990. će biti priznata, zaštićena i vraćena od strane te države u skladu sa uspostavljenim standardima i normama međunarodnog prava i neovisna od nacionalnosti, državljanstva, mjesta boravka ili domicila tih osoba. Ovo će obuhvatati osobe koje nakon 31. decembra 1990. stiču državljanstvo ili uspostavljaju mjesto boravka ili domicila u drugoj državi koja nije država nasljednica. Osobe koje nisu u stanju da ostvare takva prava će imati pravo na obeštećenje u skladu sa normama građanskog i međunarodnog prava.

(b) Svaki tobožnji prenos prava na pokretnu ili nepokretnu imovinu učinjen nakon 31. decembra 1990. i zaključen pod prisilom ili u suprotnosti sa podstavom (a) ovog člana će biti bespredmetan i nevažeći.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju apelant osporava Presudu Kantonalnog suda broj 65 0 P 116952 16 Gž 2 od 30. marta 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda Kantonalnog suda dostavljena apelantovom punomoćniku 19. aprila 2017. godine, a da je apelacija podnesena 7. juna 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

24. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

27. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi iseljenja i predaje poslovnog prostora, dakle predmet je građanskopravne prirode, te stoga proizlazi da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u suštini se zasnivaju na tvrdnjama da je Kantonalni sud dajući drugačije obrazloženje od prvostepenog suda za neosnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva proizvoljno primijenio materijalno pravo.

29. U tom pogledu, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

31. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud potvrdio kao pravilno odlučenje prvostepenog suda na način da je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Međutim, Kantonalni sud nije prihvatio razloge na kojim je prvostepeni sud zasnovao svoje odlučenje, ali je jasno i argumentirano obrazložio da apelantov tužbeni zahtjev za iseljenje i predaju poslovnog prostora treba odbiti primjenom drugih odredbi materijalnog prava. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud za takav stav dao jasno obrazloženje koje se ni u jednom segmentu ne doima proizvoljnim. Naime, u pogledu apelantovih tvrdnji da je sporni poslovni prostor stekao zakonito i po valjanom pravnom osnovu, te da kao pretpostavljeni vlasnik ima pravo tražiti predaju u posjed spornog poslovnog prostora, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u pogledu ispunjavanja zakonskih uvjeta za stjecanje prava vlasništva na spornom poslovnom prostoru, pozivajući se na odredbe čl. od 87. do

91. ZOVO-a kojima su propisani uvjeti pod kojima strana fizička i pravna lica mogu stjecati pravo vlasništva na nekretninama, jasno naveo da apelant tokom postupka nije dokazao da ispunjava uvjete propisane navedenim odredbama. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je apelant tek uz žalbu dostavio dokaze o naknadnom upisu o sudski registar i rješenje o registraciji od 23. marta 2006. godine, ali u smislu člana 207. ZPP, kako je to Kantonalni sud naglasio, nije pružio dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da bi se apelant mogao smatrati pretpostavljenim vlasnikom u smislu člana 48. ZOVO-a, te da bi ta okolnost ukazivala na proizvoljnost u postupanju redovnih sudova, pa se u tom kontekstu ukazuju irelevantnim apelantove tvrdnje da se tužena bez bilo kakvog osnova nalazi u posjedu spornog poslovnog prostora.

32. Osim navedenog, Ustavni sud smatra da na proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda ne ukazuju ni apelantove tvrdnje o postojanju reciprociteta između Bosne i Hercegovine i Republike Srbije. Naime, iz odredaba čl. od 87. do 91. ZOVO-a koje su bile na snazi u vrijeme zaključenja spornog ugovora, proizlazi da su strana fizička lica pravo vlasništva na nekretninama na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine mogla stjecati samo na osnovu nasljeđivanja (član 87. stav 2), u slučaju da obavljaju poslovnu djelatnost (član 88. stav 1), te ukoliko su stalno nastanjeni (član 89), a da je uvjet reciprociteta bio propisan samo kao moguće ograničenje tih osnova za stjecanje prava vlasništva stranih lica. Pored toga, Ustavni sud zapaža da stjecanje prava vlasništva na nekretninama na osnovu reciprociteta uopće nije bilo predmet ugovora o pravnoj pomoći na koji je apelant ukazivao. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava i utvrđivanju činjenica, posebno zato što apelant, osim ponavljanja svojih navoda koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje je Kantonalni sud imao u vidu donoseći osporenu odluku i dajući razloge zašto su neosnovani, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju, zbog čega su neosnovani njegovi navodi o povredi prava na pravično suđenje.

33. Razmatrajući apelantove navode kojima je ukazivao na presude Vrhovnog suda tvrdeći da je u tim odlukama zauzet suprotan stav, Ustavni sud nakon uvida u sadržaj tih odluka zapaža da iz Presude broj 32 0 P 021672 13 Rev od 28. jula 2015. godine proizlazi da stjecatelj poslovnog prostora nije bio strani državljanin, a da iz Presude broj 32 0 P 027693 14 Rev od 27. januara 2015. godine proizlazi da uopće nije vršeno raspolaganje poslovnim prostorom kao u konkretnom predmetu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da bi se stavovi i zaključci Vrhovnog suda iz tih odluka mogli primijeniti u apelantovom slučaju, pa su i ti apelantovi navodi neosnovani.

34. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

35. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu zaključke iz prethodnih tačaka da nije bilo proizvoljnosti Kantonalnog sud prilikom odbijanja apelantovog tužbenog zahtjeva, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, nije mogao zaključiti da se u konkretnom slučaju radi o „imovini“ zaštićenoj članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant kao strano fizičko lice na osnovu ugovora koji je zaključio s prodavaocem, u skladu s odredbama ZOVO-a na koje su se redovni sudovi pozvali, nije stekao pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru, niti je mogao imati „legitimno očekivanje“ zasnovano na relevantnim zakonskim odredbama da će biti udovoljeno njegovom tužbenom zahtjevu za iseljenje i predaju poslovnog prostora u posjed (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3834/15 od 6. decembra 2017. godine, tačke 28-31, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na takav zaključak, Ustavni sud nije razmatrao ostale aspekte ovog člana. Prema tome, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud dajući drugačije obrazloženje od prvostepenog suda za neosnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva za iseljenje i povrat poslovnog prostora imao u vidu odredbe čl. od 87. do 91. ZOVO-a kojima su propisani uvjeti pod kojima strana fizička lica mogu stjecati pravo vlasništva na nekretninama, te dao jasno i argumentirano obrazloženje da apelant kao strano fizičko lice tokom postupka nije dokazao da ispunjava uvjete za stjecanje prava vlasništva propisane tim odredbama, zbog čega mu i ne pripada pravo na zaštitu putem tužbe pretpostavljenog vlasnika.

37. Ustavni sud zaključuje i da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant shodno relevantnim odredbama materijalnog prava na koje se Kantonalni sud pozvao nije stekao „imovinu“, niti je mogao imati „legitimno očekivanje“ da će uspjeti s tužbenim zahtjevom za iseljenje i povrat poslovnog prostora.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević