Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1666/17 (d.o.o „Italproject“)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pristup sudu
  • Troškovi postupka
  • Naknada štete
  • Materijalna šteta
  • Izmakla dobit(dobitak)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1666/17

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1666/17, rješavajući apelaciju DOO „Italproject“, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija DOO „Italproject“ podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko broj 96 0 P 010648 16 Rev 2 od 23. januara 2017. godine, Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko broj 96 0 P 010648 15 Gž od 3. februara 2016. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko broj 96 0 P 010648 10 P od 10. februara 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. DOO „Italproject“ (u daljnjem tekstu: apelant) iz Distrikta Brčko, kojeg zastupaju Milenko Marjanović, advokat iz Brčkog, i Nedim Ademović, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. aprila 2017. i 29. aprila 2017. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud – apelaciono vijeće) broj 96 0 P 010648 16 Rev 2 od 23. januara 2017. godine, Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud – žalbeno vijeće) broj 96 0 P 010648 15 Gž od 3. februara 2016. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 010648 10 P od 10. februara 2013. godine. Apelacije su registrovane pod br. AP 1666/17 i AP 1680/17. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije protiv istih presuda i sa istim činjeničnim i pravnim supstratom, Ustavni sud je u smislu odredbi člana 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda odlučio da se apelacije spoje, vodi jedan postupak i donese jedinstvena odluka pod brojem AP 1666/17.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda – apelaciono vijeće, Apelacionog suda – žalbeno vijeće, Osnovnog suda i od Distrikta Brčko (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 30. januara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Apelacioni sud je odgovore dostavio 6. februara 2019. godine, tuženi 18. februara 2019. godine, a tuženi 21. februara 2019. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 010648 10 P od 10. februara 2013. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda – žalbeno vijeće broj 96 0 P 010648 15 Gž od 3. februara 2016. godine i protiv koje je Presudom Apelacionog suda – apelaciono vijeće broj 96 0 P 010648 16 Rev 2 od 23. januara 2017. godine odbijena revizija, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. Tužbenim zahtjevom apelant je tražio da se utvrdi da je tuženi dužan da mu naknadi iznos od 40.966.187,00 KM na ime stvarne štete i iznos od 56.425.278,00 KM na ime izgubljene dobiti, odnosno ukupan iznos od 97.418.475,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. maja 2010. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate i da mu naknadi troškove postupka. Presudom je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 7.016.170,20 KM. U obrazloženju je navedeno da je u postupku utvrđeno kako slijedi.

7. Apelant i tuženi su 21. decembra 2001. godine zaključili ugovor o pravu građenja, finansiranju, projektovanju i upravljanju tržnicom „Arizona“ (u daljnjem tekstu: ugovor) u apelantovu korist, na zemljištu na kojem se nalazi tržnica, a čiji je vlasnik tuženi. Apelant je (kao prenosilac) 31. decembra 2009. godine s pravnim licem Santovac d.o.o. za proizvodnju, promet i usluge (kao sticalac) zaključio ugovor o prenosu prava svojine, susvojine, građenja i preuzimanju duga, a čiji predmet je imovina koja je bila predmet ugovora između apelanta i tuženog, s tim što je apelant zadržao pravo da traži naknadu štete nastale u periodu do 5. maja 2010. godine. Nakon toga je apelant na osnovu ugovora (i aneksa ugovora) od 21. decembra 2001. godine stekao pravo korišćenja infrastrukture na zemljištu koje pokriva tržnica ,,Arizona“ za period od 20 godina i obavezao se da o svom trošku održava kompletnu infrastrukturu (osim elektroenergetskih objekata). Apelant je navedenim ugovorom i aneksom ugovora stekao pravo da naplaćuje naknadu za korišćenje zemljišta, komunalne i druge usluge, te se obavezao da po isteku ugovorenog roka objekte infrastrukture preda tuženom u funkcionalnom stanju, dok se tuženi istim ugovorom obavezao, između ostalog, da apelantu obezbijedi nesmetan posjed i korišćenje zemljišta koje mu je ugovorom preneseno (oko 45 ha). Utvrđeno je da je po zaključenju navedenog ugovora na zemljištu, svojina tuženog (45 ha), u apelantovu korist zasnovano pravo građenja, dok je na preostalih 15 ha (po ponudi), odnosno 20 ha (po Regulacionom planu) ugovorena prethodna obaveza tuženog da sprovede postupak eksproprijacije na zemljištu koje je svojina fizičkih lica (s tim što rok za sprovođenje postupka ugovorom nije određen), kao i da je apelant po zaključenju ugovora uveden u posjed ukupne površine zemljišta od 395.043 ari koje je bilo svojina tuženog.

8. Takođe je utvrđeno da se apelant u toku 2007. godine odrekao prava građenja na parceli k. č. broj 390/1 (koja je bila predmet Aneksa II ugovora zaključenog 9. februara 2005. godine), koja je u postupku izlaganja nepokretnosti upisana kao svojina fizičkih lica. Nakon toga je umješač na strani apelanta, po preuzimanju ugovora, kupio tu nepokretnost od vlasnika nepokretnosti – fizičkih lica. Prema utvrđenju prvostepenog suda apelant je u posjed nepokretnosti k. č. broj 1454/1, površine 4.301 m , uveden 26. juna 2002. godine, da bi u postupku izlaganja (i nakon toga) i predmetna nepokretnost bila upisana kao svojina fizičkog lica, a da je za predmetnu nepokretnost doneseno rješenje o eksproprijaciji, a da je 2005. godine u zemljišnim evidencijama upisana zabilježba eksproprijacije predmetne nepokretnosti, ali da postupak nikada nije dovršen. Na parceli k. č. broj 309/1 (kao i k. č. br. 383, 384 i 388) na kojoj se apelant, kako je naprijed navedeno, odrekao prava građenja, započeta je izgradnja „Kineskog tržnog centra“ (investitora kineskog partnera „Kina“ i „Evropa“ d.o.o. Brčko), dok na parceli k. č. broj 1451/1, na kojoj je predviđena izgradnja „Mega šoping centra“, nije bilo nikakvih započetih radova.

9. Prvostepeni sud je na osnovu prednjih utvrđenja cijenio da je apelantov tužbeni zahtjev za isplatu obične štete koju je tražio neosnovan zbog zastare potraživanja jer je nesporno utvrđeno da je apelant najkasnije u toku 2006. godine (a i ranije) za parcelu k. č. broj 1454/1 i ostale parcele, a za parcelu k. č. broj 309/1 najkasnije 18. januara 2007. godine (u postupku izlaganja predmetne nepokretnosti) imao saznanja da treće lice (treća lica) polažu pravo svojine na predmetnim nepokretnostima, koja su ograničavala apelanta u pravu korišćenja predmetnih nepokretnosti (koje su ugovorom prenesene s tuženog na apelanta). Kako je tužba u konkretnom predmetu podnesena 25. januara 2010. godine, prema obrazloženju Osnovnog suda, apelant je izgubio pravo da zbog pravnih nedostataka traži isplatu obične štete po osnovu zaštite od evikcije zbog isteka rokova iz člana 515 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno da je u smislu odredbe člana 376 ZOO protekao rok u kojem je apelant mogao da zahtijeva isplatu potraživanja po osnovu naknade (obične) štete, nastale povredom ugovora na način prezentovan u prethodnim tačkama. Pri tome je Osnovni sud istakao da apelant nije preduzeo nikakve mjere i radnje kojim bi se spriječilo nastupanje eventualne štete ili kojim bi se šteta umanjila, a nije tražio ni raskid ugovora. Osnovni sud je, osim toga, zaključio da se to što je apelant po osnovu ugovora o ustupanju, zaključenog između apelanta i umješača na strani apelanta, ustupio svoju imovinu u vrijednosti od 27.850.787,83 KM za iznos od 4.977.270,89 KM (koji čine neizmirene obaveze apelanta po osnovu kredita prema ,,Hypo Alpe Adria bank“, a koji dug se obavezao da isplati umješač) i iznos od 401.732,08 KM (apelantov dug prema DOO Santovac) ne može pripisati u krivicu tuženog jer stranke iz ugovora određuju uslove pod kojim će ugovor zaključiti. Osnovni sud je takođe zaključio da ne postoji uzročna veza između štete čiju naknadu apelant potražuje i činjenica da tuženi nije apelantu predao u posjed parcelu k. č. broj 309/1 (na kojoj je započeta izgradnja „Kineskog tržnog centra“, ali sredstvima poslovnog partnera iz Kine i na kojem prostoru se apelant odrekao prava građenja) i parcelu k. č. broj 1454/1 (na dijelu na kojem je predviđena izgradnja „Mega šoping centra“ i uz to parcele k. č. broj 379/23, k. č. broj 942/3 i k. č. broj 945/3 za izgradnju drugog kružnog toka radi regulisanja saobraćaja na tržnici ,,Arizona“, ali na kojima nikada nisu ni započeti nikakvi radovi).

10. U povodu apelantovog zahtjeva za naknadu izgubljene dobiti zbog neispunjenja ugovora, pri čemu apelant tvrdi da je onemogućen da dovrši započete poslovne objekte i započne izgradnju novih, koje u naravi predstavljaju tržni centri, i da zbog toga nije ostvario dobit koja je realna i u vezi s tim da ostvari i dobiti od objekata infrastrukture (sve pobliže navedeno u razlozima prvostepene presude), kao sastavnih dijelovi tržnih centara, Osnovni sud je zaključio da je on neosnovan. Ovo stoga jer je utvrđeno da nema odgovornosti na strani tuženog, odnosno da nema uzročne veze između štete po osnovu izgubljene dobiti i navodnog neispunjenja ugovorne obaveze od strane tuženog, ali i zbog toga što se pravo na izgubljenu dobit ne može zasnivati samo na optimističkom očekivanju dobitka, već se mora dokazati realnim pokazateljima, dakle u suštini mora biti izvjesno prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a što apelant, prema mišljenju Osnovnog suda, u ovom postupku nije dokazao.

11. Osnovni sud je istakao i da se izgubljena dobit ne može samo zasnovati na nalazu vještaka finansijske struke koji taj sud nije prihvatio cijeneći ga apstraktnim i zasnovanim samo na apelantovim poslovnim knjigama, niti je prihvaćen nalaz vještaka građevinske struke iz istih razloga i budući da je po ugovoru, zaključenom između apelanta i poslovnog partnera iz Kine, ugovoreno da sav materijal i troškove za izgradnju opisanih poslovnih objekata obezbjeđuju suinvestitori „Kina“ i „Evropa“ d.o.o., a ne apelant. Konačno, prema zaključku prvostepenog suda, nije osnovan ni zahtjev za naknadu štete zbog nelojalne konkurencije zbog izgradnje puta od strane tuženog prema „Gradačačkoj buvljoj pijaci“ koji, kako je obrazloženo, nije predviđen Regulacionim planom, a koja šteta se po navodima tužbe (utvrđena posredstvom vještaka ekonomske struke) sastoji u tome što je omogućeno kupcima da nabavljaju robu na toj „buvljoj“ pijaci po povoljnijim cijenama. Ovo stoga što apelant i tuženi nemaju takmičarski odnos na tržištu, objašnjavajući ga institutom nelojalne konkurencije, a niti je pak apelant dokazao da je izgradnjom opisanog puta on pretrpio štetu, niti se to iz nalaza vještaka na pouzdan način moglo utvrditi. U vezi s potraživanim troškovima postupka, Osnovni sud je naveo da su dosuđeni u skladu sa čl. 119 i 128 ZPP u vezi sa članom 111 Zakona o Pravobranilaštvu Distrikta Brčko, a odnose se na troškove za sastavljanje odgovora na tužbu i na zastupanje na 11 ročišta preciziranih u presudi na kojima je raspravljano o glavnoj stvari, a sve u pojedinačnim iznosima od po 584.680,85 KM. Apelacioni sud – žalbeno vijeće je u svojoj presudi prihvatio činjenično stanje utvrđeno u postupku pred prvostepenim sudom i pravni zaključak prvostepenog suda da tužbeni zahtjev za isplatu štete (obične i izgubljene dobiti) nije osnovan jer apelant nije dokazao postojanje svih opštih i posebnih pretpostavki o odgovornosti (tuženog) za štetu i obim štete shodno odredbama čl. 154, 155 i 189 ZOO. Međutim, Apelacioni sud – žalbeno vijeće nije prihvatio zaključak prvostepenog suda da je apelant izgubio pravo da zahtijeva naknadu obične štete primjenom instituta zaštite zbog evikcije jer, iako je ona ugovorena (član 50 ugovora), evikcija se mogla odnositi samo na one nepokretnosti na kojima je apelant upisan kao vlasnik u vrijeme kada je ugovor zaključen, pa kod utvrđenja da rok za sprovođenje postupka eksproprijacije nepokretnosti u svojini fizičkih lica ugovorom nije određen i da na parceli k. č. broj 1454/1 nema dokaza o izvršenim radovima, a ni izgrađenih objekata, taj sud je zaključio da apelant nije dokazao uzročnu vezu između „štetne radnje“ i nastale štete. U odnosu na žalbene navode u vezi s visinom dosuđenih troškova postupka, Apelacioni sud – žalbeno vijeće je, između ostalog, naveo da u skladu s nalogom supervizora za Distrikt Brčko od 15. jula 2003. godine sudovi u Distriktu Brčko primjenjuju Tarifu o naknadi troškova za rad advokata u RS i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u FBiH koje su donesene prije navedenog naloga. U vezi s tim je navedeno da u skladu s tarifnim brojem 2 Advokatske tarife RS nagrada advokatu za sastavljanje obrazloženog podneska i za zastupanje na održanim ročištima iznosi po 200 bodova, odnosno po 400,00 KM, dok prema članu 8 stav 1 i članu 9 stav 1 Advokatske tarife FBiH iznosi po 389.704 bodova, odnosno po 1.169.112,00 KM. Kako je aritmetički prosjek iznosa od 400,00 KM i iznosa od 1.169.112,00 KM iznos od 584.756,00 KM koji se dosuđuje za svaku od navedenih izvršenih radnji i koji je viši od zahtijevanog (zahtijevano je 584.680,85 KM) to je, prema mišljenju tog vijeća, prvostepeni sud pravilno tuženom dosudio naknadu zahtijevanog iznosa od 584.680,85 KM po obavljenim radnjama zastupnika, pa su apelantovi žalbeni navodi neosnovani.

12. Navedene stavove je potvrdio i Apelacioni sud – apelaciono vijeće u revizionoj presudi kojom je odbio apelantovu reviziju. Pri tome je taj sud u pogledu naknade troškova koja je dosuđena tuženom istakao da visinu nagrade određuje vrijednost spora, da punomoćniku, kao i zakonskim zastupnicima, u skladu s advokatskom tarifom pripada pravo na naknadu u punom iznosu za svako ročište na kome se raspravljalo o glavnoj stvari i kada su tuženom dosuđeni troškovi zakonskog zastupnika samo za one radnje koje su bile potrebne za vođenje postupka, a što je sve regulisano, između ostalog, Zakonom o parničnom postupku koji, kao ni bilo koji drugi materijalni propis, ne poznaje pravičnost kao mjerilo prilikom odlučivanja o parničnim troškovima. Zbog navedenog je, prema mišljenju tog vijeća, odluka o troškovima postupka pravilna i zakonita jer je donesena u skladu s propisima kojima se određuje postupak određivanja troškova postupka, pa zbog toga ovaj sud cijeni da apelantu nisu prekršena prava zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine na koja apelant revizijom ukazuje. Navedeno je da taj sud nije prihvatio ni apelantovu inicijativu za upućivanje predmeta Ustavnom sudu radi ocjene ustavnosti člana 11 Zakona o Pravobranilaštvu i člana 128 Zakona o parničnom postupku jer je apelant kao kvalifikovano lice morao znati da vrijednost zahtjeva koje potražuje određuje visinu troškova postupka i jer je pravo na naknadu troškova postupka pravobranilaštvu priznato i entitetskim propisima, dakle primjenjuje se jednako prema svima (a što je stav iz Odluke Ustavnog suda broj AP 579/12 od 27. novembra 2015. godine).

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da odluke redovnih sudova ne sadrže razloge i obrazloženja za njihovo donošenje i da iskazuju veliku nesigurnost samih sudova u donesena odlučenja, pri čemu sudovi više instance pokušavaju da „amortizuju“ drastične nezakonitosti prvostepene presude. Navodi da čak drugostepeni sud potvrđuje prvostepenu presudu iako pri tome navodi da se prvostepeni sud nije trebao baviti evikcijom i zastarom, a to prihvata i revizioni sud. Apelant navodi i da je osuđen na enormnu naknadu troškova tuženom kakva još u pravosudnom sistemu nije viđena, niti je ekvivalent stvarnih troškova koje je tuženi imao i da pri tome redovni sudovi nisu vodili računa o pristupu nezavisnom i nepristrasnom sudu koji je apelantu na taj način uskraćen, niti su vodili računa o pravičnosti prilikom dosuđivanja troškova. Apelant smatra i da su građani Distrikta Brčko oštećeni jer ne postoji poseban sud koji bi odlučivao o reviziji, već se Apelacioni sud bavi i tim pitanjima i zbog toga je pristrasan, te da odredbe zakona kojim se nalaže isplata naknade troškova pravobranilaštvima, kao i drugim strankama u postupku nije u skladu sa standardima ljudskih prava.

b) Odgovor na apelaciju

14. Apelacioni sud – reviziono vijeće je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

15. Osnovni sud je naveo da je donio presudu u skladu s odredbama relevantnih propisa, uključujući i odluku o parničnim troškovima, te da zbog toga apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

16. Tuženi je naveo da nije bilo kršenja apelantovog prava na koje se poziva u apelaciji, te da već duži niz godina pokušava da naplati troškove dosuđene u konkretnom postupku i da to nije u mogućnosti jer je apelant nesolventan i ne posluje.

V.Relevantni propisi

17. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89) relevantne odredbe glase:

Osnovi odgovornosti Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Obična šteta i izmakla korist Član 189.

(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

(2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.

(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

(4) Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim djelom učinjenim sa umišljajem, sud može odrediti visinu naknada prema vrijednosti koju je stvar imala za oštećenika.

Član 376. st. 1. i 2.

(1)Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2)U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

Sankcije pravnih nedostataka Član 510.

(1)Ako prodavac ne postupi po zahtjevu kupca, u slučaju oduzimanja stvari od kupca ugovor se raskida po samom zakonu, a u slučaju umanjenja ili ograničenja kupčevog prava, kupac može, po svom izboru, raskinuti ugovor ili zahtijevati srazmjerno sniženje cijene.

(2)Ako prodavac ne udovolji kupčevom zahtjevu da u razumnom roku oslobodi stvar od prava ili pretenzija trećeg, kupac može raskinuti ugovor ako se zbog toga njegova svrha ne može ostvariti.

(3)U svakom slučaju kupac ima pravo na naknadu pretrpljene štete.

(4)Međutim, ako je kupac u času zaključenja ugovora znao za mogućnost da mu stvar bude oduzeta, ili da njegovo pravo bude smanjeno ili ograničeno, nema pravo na naknadu štete ako se ta mogućnost ostvari, ali ima pravo zahtijevati vraćanje, odnosno sniženje cijene.

Gubitak prava Član 515.

(1)Pravo kupca po osnovu pravnih nedostataka gasi se istekom godine dana od saznanja za postojanje prava trećeg.

(2)Ali, ako je treće lice prije isteka toga roka pokrenulo spor, a kupac pozvao prodavca da se u spor umiješa, pravo kupca se gasi tek istekom šest mjeseci po pravnosnažno okončanom sporu.

18. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Distrikta Brčko“ br. 8/09, 52/10 i 27/14) relevantne odredbe glase:

Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 116.

(1) Parnične troškove sačinjavaju izdaci učinjeni u toku ili povodom postupka.

(2) Parnični troškovi obuhvataju i nagradu za rad advokata i drugih lica kojima zakon priznaje pravo na nagradu.

Član 119. stav 1.

(1) Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.

Član 120.

(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

(2) Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjerit će se po toj tarifi.

Član 128.

Odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke koje zastupa javno pravobranilaštvo. U tom slučaju troškovi postupka obuhvataju i iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade advokatu.

19. U Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službene novine FBiH“ broj 67/02) relevantne odredbe glase:

Član 12.

Kao osnovica za određivanje nagrade u parničnom postupku primjenjuje se sljedeća tabela:

Vrijednost spora Pripadajući bodovi 1,00 – 5.000,00 KM 80 bodova 5.001,00 – 10.000,00 “ 120 “ 10.001,00 – 30.000,00 “ 240 ” 30.001,00 – 50.000,00 “ 360 ” 50.001,00 – 75.000,00 “ 480 ” 75.001,00 – 100.000,00 “ 600 ” 100.001,00 – 1,000.000,00 “ 600 + 4 boda za svakih započetih 1.000,00 KM preko 100.000,00 KM 1,000.001,00 – 5,000.000,00 “ 4.400 + 2 boda za svakih započetih 1.000,00 KM preko 1,000.000,00 KM preko 5,000.000,00 KM 12.400 + 1 bod za svakih započetih 1.000,00 KM preko 5,000.000,00 KM Primjena osnovice za obračun nagrade Član 13.

Prilikom obračunavanja pojedinih radnji u postupku, advokatu pripada:

100% nagrade pripada za sljedeće pravne radnje u toku postupka:

1.sastav tužbe (nagrada za sastav tužbe obuhvata sve pripremne radnje potrebne za njeno sačinjavanje) ili sastav odgovora na tužbu (nagrada za sastav odgovora na tužbe obuhvata sve pripremne radnje potrebne za njegovo sačinjavanje, kao i za otklanjanje posljedica njegovog nepodnošenja u predviđenom roku, te eventualnog postavljanja protivtužbenog zahtjeva);

2.zastupanje tužitelja ili tuženog na pripremnom ročištu (nagrada obuhvata sve pripremne radnje potrebne za zastupanje na pripremnom ročištu). U slučaju ponovljenog postupka, nakon ukidajuće drugostepene odluke, punomoćnicima pripada pravo na potpunu nagradu i za ponovljeno pripremno ročište;

3.zastupanje tužitelja ili tuženog na ročištu za glavnu raspravu (nagrada obuhvata sve pripremne radnje potrebne za zastupanje na ročištu za glavnu raspravu) U slučaju ponovljenog postupka nakon ukidajuće drugostepene odluke, punomoćnicima pripada pravo na potpunu nagradu i za ponovljeno ročište za glavnu raspravu.

4.sastav žalbe ili odgovora na žalbu na prvostepeno rješenje o mjerama osiguranja 5.sastav tužbe ili odgovora na tužbu u arbitražnom postupku 6.zastupanje na ročištu u arbitražnom postupku.

125% nagrade pripada za sljedeće pravne radnje u toku postupka:

7.sastav žalbe na presudu, uključujući tu i žalbu na konačno rješenje doneseno u postupku smetanja posjeda (nagrada obuhvata proučavanje presude i sve pripremne radnje potrebne za njeno sačinjavanje); 8.sastav odgovora na žalbu na presudu uključujući tu i žalbu na konačno rješenje doneseno u postupku smetanja posjeda (nagrada obuhvata proučavanje presude, žalbe i sve pripremne radnje potrebne za njeno sačinjavanje);

9.zastupanje tužitelja ili tuženog na raspravi pred drugostepenim sudom (nagrada obuhvata sve pripremne radnje potrebne za zastupanje);

150% nagrade pripada za sljedeće pravne radnje u toku postupka:

10.sastav vanrednih pravnih lijekova (nagrada obuhvata sve pripremne radnje potrebne za njihovo sačinjavanje);

11.sastav tužbe kojom se pobija odluka u arbitražnom postupku.

75% nagrade pripada za sljedeće pravne radnje u toku postupka:

12.zastupanje stranke prilikom uviđaja 13.sastav prijedloga za osiguranje 14.sastav odgovora na prijedlog za osiguranje 15.zastupanje stranke na ročištu za osiguranje 50% nagrade pripada za sljedeće pravne radnje u toku postupka:

16.naknada za svaki sljedeći dan nastavljene glavne rasprave (bez obzira da li se glavna rasprava nije mogla okončati zbog nedostatka vremena ili zbog toga što se neki od dokaza nije mogao izvesti);

17.za sastav obrazloženih podnesaka 18.zastupanje stranke na ročištu za zamolbeno izvođenje dokaza (pored ove nagrade, stranci i njenom punomoćniku pripadaju i putni troškovi do suda pred kojim se dokazi zamolbeno izvode);

19.sastav žalbe protiv rješenja (osim žalbe na konačno rješenje doneseno u postupku smetanja posjeda);

20.sastav podnesaka u postupku osiguranja kojima se traži izmjena mjere osiguranja, obustavljanje mjere osiguranja ili prodaje stvari na koje se odnosi mjera osiguranja;

21.sastav prijedloga za osiguranje dokaza, za donošenje dopunske presude i prijedloga za ispravku presude.

25% nagrade pripada za sljedeće pravne radnje u toku postupka:

22.naknada za izgubljeno vrijeme u slučaju da se pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu odlaže na samom ročištu na prijedlog jedne od stranaka (…) Član 33. stav 1.

Vrijednost boda iznosi 3 KM.

20. U Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik RS“ broj 45/00) relevantne odredbe glase:

Tar. br. 2.

OSTALI POSTUPCI (u procjenjivim stvarima) Za sastavljanje inicijalnog i obrazloženog postupka i zastupanje na održanom ročištu ili raspravi u svim postupcima, pred sudom ili drugim organom, u procjenjivim stvarima, zavisno od vrijednosti predmeta spora u konkretnom postupku, advokatu pripada nagrada:

Vrijednost spora Pripadajući bodovi od 1,00 KM. do 5.000,00 KM. 80 bodova od 5.001,00 KM. do 10.000,00 KM.

160 bodova od 10.001,00 KM. do 20.000,00 KM.

240 bodova od 20.001,00 KM. do 50.000,00 KM.

300 bodova od 50.001,00 KM. do 100.000,00 KM.

350 bodova preko 100.000,00 KM. 350 bodova + 2 boda za svakih započetih 1.000,00 KM. preko 100.000,00 KM.

ali ne više od 1.000 bodova Za zastupanje (pristup) na neodržanoj raspravi i ročištu, u svim postupcima, pred sudovima i drugim organima, u procjenjivim stvarima, zavisno od vrijednosti predmeta spora u konkretnom postupku, advokatu pripada 50% nagrade iz stava 1. ovog. Tar. br.

Za sastavljanje pravnog lijeka, odgovora na pravni lijek i zastupanje na održanom ročištu i raspravi po pravnom lijeku, u svim postupcima, pred sudovima i drugim organima, u procjenjivim stvarima, zavisno od vrijednosti predmeta spora u konkretnom postupku, advokatu pripada nagrada iz stava 1. ovog Tar. broja uvećana za 50%.

Član 14. stav 2.

Vrijednost boda iznosi 2,00 KM.

21. U Nalogu supervizora o usaglašavanju i zamjeni novih entitetskih zakona u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine od 15. jula 2003. godine relevantne odredbe glase: Tačka 1.

Da se odsada nijedan novi entitetski zakon, uključujući izmjene postojećih entitetskih zakona, neće više primjenjivati u Brčko Distriktu ukoliko ih Skupština Brčko Distrikta ne usvoji kao zakon Brčko Distrikta u skladu sa Konačnom odlukom i Statutom.

Tačka 3.

Da se ovlašćuju Vlada Brčko Distrikta i druge vladine organizacije i tijela da u svom djelokrugu rada donesu podzakonske akte i propise koji su potrebni za provođenje entitetskih zakona koji se još uvijek primjenjuju u Brčko Distriktu.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Apelacionog suda

– reviziono vijeće broj 96 0 P 010648 16 Rev 2 od 23. januara 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. marta 2017. godine, a apelacije su podnesene 26. i 29. aprila 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje apelantovog prava na naknadu materijalne štete i izgubljene dobiti, iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

30. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetnom apelacijom pokreću, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

32. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta prezentovanih u prethodnim tačkama ove odluke proizlazi da apelant nije dokazao da mu je nastala šteta čiju naknadu je potraživao, niti da ju je prouzrokovao tuženi, zbog čega su redovni sudovi na tri instance odbili apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u svojim obrazloženjima, suprotno apelantovim tvrdnjama, dali jasne i argumentovane razloge za svoja odlučenja, a u kojima nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi pri tome proizvoljno primijenili materijalno ili procesno pravo. Ustavni sud smatra da su navedena obrazloženja u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, te da se apelant ne može pozivati na proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u situaciji kada nijednim argumentom ili tvrdnjom nije dokazao svoje navode i postojanje eventualne štete, niti da je tuženi takvu štetu prouzrokovao. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da iz činjenica predmeta jasno proizlazi da je apelant odustao od prava građenja na jednoj (u prethodnim tačkama preciziranoj) parceli, kao i da je apelant većinu svojih prava iz ugovora koji je zaključio s tuženim naknadno zaključenim ugovorima prenio na treća lica i da su se kao investitori izgradnje spornih objekata pojavili drugi pravni subjekti, a ne apelant, koji su kao takvi, kako su to i obrazložili redovni sudovi, jedino i mogli da pretrpe eventualnu štetu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili i da je apelantovo potraživanje naknade obične štete zastarjelo u smislu odredbi člana 376 ZOO, a da je njegov zahtjev za naknadu izgubljene dobiti neosnovan. U vezi s navedenim, kako to proizlazi iz naprijed citiranih činjenica predmeta, redovni sudovi su dali jasnu zakonsku definiciju obične štete i izmakle dobiti, na čemu se zahtjevi za njihovu naknadu moraju zasnivati, te kada potraživanje naknade štete zastarijeva, te Ustavni sud smatra da su obrazloženja redovnih sudova i po tim pitanjima jasna i argumentovana. Zbog navedenog, Ustavni sud apelantove navode u vezi s nastankom štete smatra neosnovanim.

33. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi dali i jasna i argumentovana obrazloženja u vezi s dosuđenim troškovima postupka koja su, takođe, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i da su se pri tome pozvali na relevantne zakonske propise i stavove Ustavnog suda iskazane u njegovoj praksi. U vezi s tim, Ustavni sud upućuje na naprijed citirane odredbe advokatskih tarifa i odluke supervizora za Distrikt Brčko. Osim toga, Ustavni sud upućuje i na svoju praksu u predmetima u kojima se odlučivalo o pitanju koja se tarifa u takvoj situaciji primjenjuje na teritoriji Distrikta Brčko. Tako je Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 592/11 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 592/11 od 12. marta 2014. godine, dostupna na internet stranci Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) zaključio: „U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je, kako su to naveli i redovni sudovi, nalogom supervizora od 15. jula 2003. godine propisano da se na teritoriji Distrikta Brčko od sada nijedan novi entitetski zakon, uključujući izmjene postojećih entitetskih zakona, neće više primjenjivati u Distriktu Brčko ukoliko ih Skupština Distrikta Brčko ne usvoji kao zakon Distrikta Brčko u skladu s konačnom odlukom i Statutom. U vrijeme donošenja navedenog naloga na snazi je, vezano za zastupanje advokata koji su članovi Advokatske komore RS, bila navedena tarifa iz 2000. godine, te zbog toga tarifa iz 2005. godine i nije mogla biti primijenjena. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća i na svoju Odluku broj AP 1365/05 od 29. septembra 2006. godine (odluka dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je, rješavajući pitanje proizvoljnosti primjene Advokatske tarife FBiH iz 2002. godine, a ne tarife iz 2004. godine u slučaju kada je advokat, koji je član Advokatske komore FBiH, zastupao stranku pred sudovima Distrikta Brčko, zaključio da nema proizvoljnosti u navedenom postupanju redovnih sudova budući da je spornim nalogom supervizora zabranjena primjena bilo kojeg novog zakona ukoliko ne bude usvojen kao zakon Distrikta Brčko (...). Zbog navedenog, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.“

34. Uzimajući u obzir navedene relevantne propise i praksu Ustavnog suda, te činjenicu da je u konkretnom slučaju tuženog zastupalo Pravobranilaštvo koje nema sjedište ni u FBiH ni u RS, već u Distriktu Brčko, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova kada su troškove postupka odmjerili tako što su uzeli prosjek između troškova koji bi punomoćniku pripao da mu je sjedište u FBiH i onih koji bi mu pripali da mu je sjedište u RS.

35. Ustavni sud, takođe, smatra da su neosnovani apelantovi navodi da je dosuđivanjem troškova postupka tuženom apelantu prekršeno i pravo na pristup sudu jer je nesporno da je apelant, kao i tuženi, imao pristup sudovima pod istim uslovima kao i tuženi. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća i na svoju najnoviju praksu iz predmeta broj U 16/18 (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 16/18 od 28. marta 2019. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) u kojem su odbijeni zahtjevi 12 zastupnika Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH za ocjenu saglasnosti s Ustavom odredbi člana 395 stav 1 Zakona o parničnom postupku Republike Srpske u dijelu koji se odnosi na pravobranilaštvo, kao i člana 395 Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine i utvrđeno da su ti članovi u skladu s Ustavom BiH i članom 6 stav 1 Evropske konvencije i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju vezano za pravo pravobranilaštva za naknadu troškova postupka kao i svakoj drugoj stranci u postupcima pred sudovima.

36. Ustavni sud je u navedenoj odluci, između ostalog, istakao da se „zakonodavac, u ovom slučaju, opredijelio za pristup prema kojem će zakoni o parničnom postupku slijediti princip koji, u pogledu naknade troškova postupka, izjednačava stranke koje u parničnom postupku zastupa pravobranilaštvo sa strankama koje zastupaju advokati. Odluka zakonodavca da se troškovi za zastupanje pravobranilaštva obračunavaju u skladu s advokatskom tarifom nije definisana samo u entitetskim zakonima (što osporavaju podnosioci zahtjeva), već je (i) dosljedno sprovedena na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini. Dakle, u Zakonu o parničnom postupku pred Sudom BiH (i) u Zakonu o parničnom postupku Distrikta Brčko BiH (i) u Zakonu o Pravobranilaštvu Distrikta Brčko BiH. Na kraju, Ustavni sud naglašava da pravo na troškove postupka koji se pravobranilaštvu, odnosno stranci koju zastupa priznaju u skladu s advokatskom tarifom nije 'novitet' (čak ni u Federaciji Bosne i Hercegovine, kako podnosioci zahtjeva navode) jer je takva odredba postojala i ranije, konkretno u Federaciji prije izmjena Zakona o parničnom postupku iz 2006. godine u sadržajno istom obliku, kao i ranije u bivšoj SFR Jugoslaviji. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je na isti način pitanje naknade troškova parničnog postupka regulisano i u zemljama regiona (Hrvatska, Srbija i Crna Gora). Navedeni princip se u postupku apstraktne kontrole ustavnosti ne može osporavati s aspekta da li je to najbolje moguće rješenje ili da li bi drugačije rješenje bilo pravednije i bolje. Takva pitanja se mogu postavljati samo nadležnom zakonodavcu u zakonom predviđenoj proceduri koja se odnosi na izmjene i dopune zakona. Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da nije nadležan da ispituje ustavnost zakona prema članu VI/3a) Ustava Bosne i Hercegovine s aspekta da li su određena zakonska rješenja dobra ili loša, da li bi mogla biti bolja ili bi se nešto moglo regulisati na drugi način itd. Prema nadležnosti iz člana VI/3a) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je isključivo nadležan da utvrdi da li je određena zakonska odredba u skladu s 'ovim ustavom'. Stoga, Ustavni sud smatra da je osporena odredba u skladu sa članom I/2 Ustava Bosne i Hercegovine“.

37. Ustavni sud je takođe naglasio da je „nesporno, prema mišljenju Ustavnog suda, da osporena odredba ni na koji način nikoga ne ograničava u pristupu sudu. Bilo koji pokrenuti postupak nosi rizik konačnog uspjeha, samim tim i troškova nastalih povodom postupka. Argumentum a contrario – kada osporena odredba ne bi postojala, to bi bio poticaj pokretanja parnica protiv entiteta samo zato što ih ne zastupaju advokati, nego pravobranilaštvo, čak i kada stranke ne bi imale kredibilan tužbeni zahtjev. Upravo navedeno je prepoznao Evropski sud kao razlog zbog kojeg (i) država ima pravo na troškove. U vezi s tim, naglašava se da je Evropski sud naveo da obaveza plaćanja troškova (vidi Evropski sud, Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, presuda od 6. septembra 2016. godine, aplikacija broj 72152/13), per se nije suprotna garancijama koje pruža pravo na pravično suđenje, te je naveo da (i) država ima pravo da se štiti od neosnovanog parničenja (u smislu pokretanja neosnovanih postupaka s previsokim tužbenim zahtjevima) jer ni državni resursi nisu neograničeni. U vezi s tim, Evropski sud je ukazao da pravilo da onaj ko izgubi spor plaća troškove postupka suprotnoj strani teži legitimnom cilju obezbjeđenja pravilnog funkcionisanja pravosudnog sistema i zaštite prava drugih odvraćanjem od neosnovanih parnica i preuveličanih troškova postupka“.

38. Kako se ovaj stav, s obzirom na naprijed navedene činjenice predmeta, može primijeniti i u konkretnom slučaju, to se Ustavni sud u ovom dijelu poziva na obrazloženje iz navedene odluke broj U 16/18, zbog čega apelantove navode u vezi s naknadom troškova postupka Pravobranilaštvu smatra neosnovanim. Osim toga, Ustavni sud ističe da sudovima na teritoriji BiH pripada pravo da sami procijene da li će Ustavnom sudu proslijediti zahtjev po osnovu člana VI/3c) Ustava Bosne i Hercegovine. Samim tim, redovni sudovi su u konkretnom slučaju imali pravo da odbiju apelantovu inicijativu za prosljeđivanje na ocjenu saglasnosti s Ustavom odredbi predmetnog Zakona o pravobranilaštvu i ZPP kojima je regulisano pravo pravobranilaštva na naknadu troškova postupka u istoj mjeri kao i svakoj drugoj stranci u postupku.

39. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

40. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant kršenje navedenog prava vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, odnosno kršenje prava na pravično suđenje, a kako je Ustavni sud utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno to Ustavni sud smatra da zbog toga nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

41. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo kada su odbili apelantov zahtjev za naknadu materijalne štete jer apelant nije dokazao da mu je šteta u vidu izmakle dobiti nastala i da ju je pričinio tuženi i kada je apelant obavezan na plaćanje troškova postupka tuženom odnosno Pravobranilaštvu kao zastupniku tuženog, kada je navedena apelantova obaveza u skladu s relevantnim zakonskim odredbama kojima je regulisano pitanje naknade troškova postupka i pravobranilaštvima.

42. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju tog prava svodi na tvrdnje o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da to pravo nije prekršeno.

43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. U smislu člana 43 Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke je izdvojeno mišljenje potpredsjednika Mate Tadića djelimično suprotno odluci.

45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević