Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2342/17 (M. I.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Ništavost
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Bračna stečevina
  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2342/17

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2342/17, rješavajući apelaciju M. I., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka c), članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. lipnja 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija M. I. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 53 0 P 046069 15 Rev od 8. ožujka 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 046069 13 Gž od 23. rujna 2015. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 P 046069 12 P od 6. prosinca 2012. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. I. podnesena protiv rješenja o mjeri osiguranja, sadržanog u Presudi Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 046069 13 Gž od 23. rujna 2015. godine, i Rješenja Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 P 046069 12 P od 6.

prosinca 2012. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M. I. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Širokog Brijega, koju zastupa Odvjetničko društvo „Palameta i Palameta“ d.o.o. iz Mostara, podnijela je 7. lipnja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 046069 15 Rev od 8. ožujka 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 P 046069 13 Gž od 23. rujna 2015. godine i rješenja o mjeri osiguranja sadržanog u Presudi Kantonalnog suda broj 53 0 P 046069 13 Gž od 23. rujna 2015. godine, te protiv Presude i Rješenja Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 P 046069 12 P od 6. prosinca 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te od tuženih Ivana Ivankovića (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i HETA d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 6. svibnja 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju. Vrhovni sud je 14. svibnja 2019. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Općinski sud i drugotuženi 23. svibnja 2019. godine, dok Kantonalni sud i prvotuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Presudom Općinskog suda broj 53 0 P 046069 12 P od 6. prosinca 2012. godine utvrđeno je da nekretnina, bliže označena u izreci presude, predstavlja suvlasništvo prvotuženog i apelantice u omjeru od po 1/2, te je prvotuženi dužan trpjeti navedeni upis prava vlasništva (presuda na temelju priznanja), dok je navedeni tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog (prethodna tvrtka Hypo Alpe Adria Leasing d.o.o. Sarajevo) odbijen. Nadalje, odbijen je kao neutemeljen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o zasnivanju hipoteke od 6. studenog 2007. godine, zaključen između drugotuženog kao vjerovnika, društva Comex Stojić d.o.o. Široki Brijeg kao dužnika i prvotuženog kao založnog dužnika, te da su tuženi dužni trpjeti brisanje založnog prava vjerovnika upisanog na predmetnoj nekretnini. Rješenjem tog suda također je odbijen apelantičin prijedlog za određivanje mjere osiguranja zabrane raspolaganja predmetnom nekretninom do pravomoćnog okončanja predmetnog postupka.

5. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je prvotuženi kao založni dužnik i kao direktor i vlasnik dužnika (Comex Stojić d.o.o. Široki Brijeg), ugovorom o zasnivanju hipoteke od 6. studenog 2007. godine, založio predmetnu nekretninu u korist drugotuženog s ciljem osiguranja novčanog potraživanja drugotuženog po osnovi dva ugovora o zajmu od 26. listopada 2007. godine, zaključena između Comex Stojić d.o.o. Široki Brijeg i drugotuženog. Također je utvrđeno da je navedena hipoteka upisana u zemljišnim knjigama i da je na temelju te hipoteke drugotuženi pokrenuo izvršni postupak protiv prvotuženog, te je izvršena zabilježba izvršenja na predmetnoj nekretnini. Zatim, da je apelantica podnijela tužbu protiv drugotuženog radi proglašenja nedopuštenosti tog izvršenja, te da je taj postupak prekinut do okončanja predmetnog postupka.

6. Općinski sud je ukazao da je Porodičnim zakonom Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Porodični zakon) propisano da je bračna stečevina imovina koju su supružnici stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine (članak 251. stavak 1.), te da je bračna imovina suvlasništvo supružnika u jednakim dijelovima ako bračnim ugovorom nije određeno drugačije (članak 252. stavak 1.). Općinski sud je naveo da su apelantica i prvotuženi u braku od 1979. godine, a da je predmetna nekretnina kupljena 1997. godine i upisana u zemljišne knjige kao vlasništvo prvotuženog. U svezi s tim je istaknuo da, s obzirom na to da je apelantica prije kupnje predmetne nekretnine bila u radnom odnosu, kao i da je u tom trenutku predmetna nekretnina predstavljala zajedničku imovinu nje i prvotuženog, koju su stekli u vrijeme trajanja bračne zajednice, to je apelantica suvlasnica predmetne nekretnine s dijelom od ½. S obzirom na to da je prvotuženi priznao navode tužbenog zahtjeva u tom dijelu, Općinski sud je na temelju odredbe članka 180. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) usvojio tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog. U svezi s navedenim tužbenim zahtjevom u odnosu na drugotuženog, Općinski sud je istaknuo da se tužba za utvrđenje da određena stvar predstavlja bračnu stečevinu može podnijeti isključivo protiv supružnika, slijedom čega je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog.

7. Općinski sud je dalje naveo da je prvotuženi, zasnivanjem hipoteke na predmetnoj nekretnini bez suglasnosti tužiteljice, postupao suprotno odredbama članka 251. i članka 252. Obiteljskog zakona, te ukazao da je odredbom članka 253. Obiteljskog zakona propisano da se na poslove upravljanja bračnom stečevinom primjenjuju pravila stvarnog i obligacijskog prava. U svezi s tim je istaknuo da je navedeno postupanje prvotuženog u suprotnosti s odredbama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO), kojima je propisano da nekretninom na kojoj postoji suvlasništvo upravljaju suvlasnici zajednički (članak 16. stavak 1.), te da je za poduzimanje poslova koji prelaze okvir redovnog upravljanja, što je inter alia i zasnivanje hipoteke na cijeloj stvari, potrebna suglasnost suvlasnika (članak 17. stavak 3.). Općinski sud je istaknuo da je, međutim, predmetna nekretnina u zemljišnim knjigama upisana kao isključivo vlasništvo prvotuženog, pa je prvotuženi u konkretnom slučaju ovlašten založiti je. U svezi s tim je istaknuo da iz apelantičinog iskaza i iskaza prvotuženog proizlazi da žive u dugotrajnoj bračnoj zajednici u dobrim odnosima, te da je apelantica bila upoznata s ugovorima o zasnivanju hipoteke koje je prvotuženi ranije zaključivao, iz kojeg razloga nije prihvatio apelantičine tvrdnje da nije bila upoznata s radnjama i postupcima prvotuženog u svezi s dobivanjem zajma od drugotuženog. Pri tome je naglasio da iz navedenog proizlazi da je apelantica bila upoznata s odlukama koje se donose u interesu njihove obitelji, naročito imajući u vidu da je prvotuženi vlasnik gospodarskog društva Comex Stojić d.o.o. Široki Brijeg, kojem su isplaćena sredstva po ugovorima zaključenim s drugotuženim. Općinski sud je istaknuo da je apelantica imala mogućnost zaštititi svoje pravo suvlasništva na spornoj nekretnini jer je isključivo o njezinoj inicijativi ovisilo hoće li poduzeti odgovarajuće pravne radnje u tom pravcu. U svezi s tim je naglasio da je apelantica predmetnu tužbu podnijela 2012. godine, a tužbu kojom je tražila proglašenje izvršenja nad predmetnom nekretninom nedopuštenom 2011. godine, dok je ugovor o zasnivanju hipoteke zaključen 2007. godine, te da je u iskazu navela da nije razmišljala da se upiše kao suvlasnik na predmetnoj nekretnini, slijedom čega je Općinski sud zaključio da je apelantica prvotuženom dala prešutnu suglasnost za zaključenje spornog pravnog posla. Općinski sud je istaknuo da je navedeno apelantičino postupanje bitno u kontekstu primjene načela povjerenja u zemljišne knjige u smislu odredbe članka 9. Zakona o zemljišnim knjigama kojom je propisano da se za treće osobe koje, u dobroj vjeri u postojanje prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla, steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige smatra točnim ako ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ako je trećoj osobi poznata ili zbog grube nepažnje nije poznata netočnost podataka upisanih u zemljišne knjige. U svezi s tim je naglasio da drugotuženi, shodno citiranoj zakonskoj odredbi, prilikom zaključenja ugovora o zasnivanju hipoteke na predmetnoj nekretnini nije imao potrebe sumnjati u istinitost zemljišnoknjižnog stanja na predmetnoj nekretnini, uzimajući u obzir da ga prvotuženi prilikom zaključenja spornog ugovora o zasnivanju hipoteke nije upozorio na činjenicu da je apelantica suvlasnik predmetne nekretnine. Slijedom navedenog, imajući u vidu ponašanje prvotuženog i drugotuženog, kao i apelantičino ponašanje, Općinski sud je zaključio da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti pravila o povjerenju u zemljišne knjige i pravne sigurnosti pravnog prometa, slijedom čega je odbio apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništav predmetni ugovor o zasnivanju hipoteke.

8. U svezi s apelantičinim prijedlogom za određivanje predložene mjere osiguranja, Općinski sud je istaknuo da nisu ispunjeni uvjeti propisani odredbom članka 269. stavak 1. točka 2. ZPP, s obzirom na to da joj je priznato pravo suvlasništva na predmetnoj nekretnini, a apelantica nije dokazala da postoji subjektivna opasnost usmjerena na postojanje njezinog prava u odnosu na tužene – protivnike osiguranja.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 53 0 P 046069 13 Gž od 23. rujna 2015. godine odbijena je kao neutemeljena apelantičina žalba podnesena protiv prvostupanjske presude i prvostupanjskog rješenja (kojim je odbijen apelantičin prijedlog za određivanje predložene mjere osiguranja zabrane raspolaganja predmetnom nekretninom). U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je odredbom članka 262. Obiteljskog zakona propisano da za obveze koje je jedan bračni partner preuzeo radi podmirenja tekućih potreba bračne, odnosno obiteljske zajednice, kao i za obveze za koje prema zakonu odgovaraju zajednički oba bračna partnera, odgovaraju bračni partneri solidarno, kako bračnom stečevinom tako i svojom posebnom imovinom. Kantonalni sud je istaknuo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je apelantica bila upoznata sa stavljanjem predmetne nekretnine pod hipoteku, na koji način se prešutno suglasila sa zaključenjem spornog pravnog posla. Pri tome je naglasio da je drugotuženi, prilikom upisa sporne hipoteke u zemljišne knjige, postupao u skladu s načelom povjerenja u zemljišne knjige, pa je stekao pravo na hipoteku na predmetnoj nekretnini kao treća savjesna osoba. U svezi s apelantičinim prijedlogom za određivanje mjere osiguranja zabrane raspolaganja predmetnom nekretninom, Kantonalni sud je istaknuo da je prvostupanjski sud pravilno postupio kad je odbio taj apelantičin prijedlog. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom članka 269. stavak 1. ZPP propisano ispunjenje kumulativnih uvjeta pod kojima sud može odrediti mjeru osiguranja, a to je da predlagač učini vjerojatnim postojanje potraživanja ili prava i da postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje potraživanja. U svezi s tim je istaknuo da u konkretnom slučaju apelantica nije dokazala subjektivnu opasnost koja potječe od protivnika osiguranja, te je pri tome naglasio da je za određivanje mjere osiguranja nužno dokazati da protivnik osiguranja svojim radnjama ili propustima otežava ostvarenje prava predlagača osiguranja.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 53 0 P 046069 15 Rev od 8. ožujka 2017. godine odbijena je kao neutemeljena apelantičina revizija izjavljena protiv drugostupanjske presude, dok je odbačena apelantičina revizija u odnosu na rješenje kojim je odbijena njezina žalba protiv rješenja prvostupanjskog suda o predloženoj mjeri osiguranja. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je sporni pravni posao, kojim je uspostavljena hipoteka na imovini bračnih supružnika, od značaja za bračnu zajednicu, s obzirom na to da mu je cilj osiguranje obveza iz ugovora o kreditu koji je zaključio prvotuženi kao osnivač i direktor tvrtke koja predstavlja bračnu stečevinu. U svezi s tim, Vrhovni sud je istaknuo da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da se apelantica prešutno suglasila sa zaključenjem spornog ugovora o zasnivanju hipoteke s obzirom na to da nema dokaza da se tome usprotivila. Glede pravne valjanosti spornog ugovora o zasnivanju hipoteke, Vrhovni sud je istaknuo da banka nije postupala nesavjesno i da je stekla založno pravo na predmetnoj nekretnini suglasno načelu povjerenja u zemljišne knjige kao treća savjesna osoba. Slijedom navedenog je zaključio da apelantica, s obzirom na to da nije upisala pravo suvlasništva na predmetnoj nekretnini u zemljišne knjige, mora trpjeti upisano pravo drugotuženog.

11. U svezi s apelantičinom revizijom kojom osporava odluku drugostupanjskog suda kojom je potvrđeno prvostupanjsko rješenje o odbijanju prijedloga za određivanje mjere osiguranja, Vrhovni sud je istaknuo da u tom dijelu revizija nije dopuštena s obzirom na to da se ne radi o odluci kojom je postupak pravomoćno završen u smislu odredbe članka 254. stavak 1. ZPP.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

12. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica navodi da je stajalište redovnih sudova, zauzeto u osporenim odlukama, „apsolutno neutemeljeno“ i da predstavlja „rezultat vlastitog shvaćanja i tumačenja pravnih propisa“ i da je sporni pravni posao ništav shodno odredbi članka 103. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer je protivan prinudnom propisu iz odredbe članka 251. Obiteljskog zakona i odredbe članka 17. ZOVPO. Smatra da je nejasno na temelju čega su redovni sudovi zaključili da je apelantica bila upoznata s radnjama koje je poduzeo prvotuženi u svezi s realizacijom spornog ugovora o hipoteci. Apelantica, također, navodi da je odluka redovnih sudova o njezinom prijedlogu za određivanje mjere osiguranja zabrane raspolaganja predmetnom nekretninom do okončanja predmetnog postupka utemeljena na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te smatra da su u konkretnom slučaju kumulativno ispunjeni uvjeti propisani odredbom članka 269. stavak 1. ZPP.

b)Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je naveo da u revizijskom postupku nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje, niti pravo na imovinu, te istaknuo da je sud u obrazloženju naveo razloge za donesenu odluku.

14. Općinski sud je naveo da u postupku pred tim sudom apelantici niti u jednom segmentu nisu ugrožena prava zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom.

15. Drugotuženi je naveo da je predmetna apelacija očigledno neutemeljena i predložio da se odbaci kao nedopuštena, odnosno da Ustavni sud, u slučaju da o apelaciji odluči u meritumu, nju odbije kao neutemeljenu. Smatra da se apelacijski navodi odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje, ocijenili dokazni materijal i primijenili materijalno pravo, a ne na povredu prava na pravično suđenje i pravo na imovinu, a što spada u zadatak redovnih sudova, a ne Ustavnog suda. Navodi da je u predmetnom postupku apelantici bilo omogućeno iznositi sve dokaze i tvrdnje koje je smatrala relevantnim, te da su redovni sudovi, uključujući i Vrhovni sud, dali detaljna i jasna obrazloženja u kojima su naveli razloge zbog kojih ne prihvaćaju apelantičine navode. V.Relevantni propisi

16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud je ovlašten ustanoviti i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati članak 3. stavak 2.).

Članak 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

17. Obiteljski zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05 i 41/05) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 251.

(1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.

(2) Pokloni trećih osoba učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u bračnu stečevinu, bez obzira koji ih je bračni partner primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u času davanja poklona može zaključiti da je poklonodavatelj želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera.

[…] Članak 252.

(1) Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.

[…] (3) Ukoliko je u zemljišne knjige kao vlasnik stečevine upisan jedan bračni partner, drugi bračni partner može zahtijevati ispravku upisa, sukladno Zakonu o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine.

Članak 253.

Na bračnu stečevinu primjenjuju se odredbe stvarnog i obveznog prava ako ovim zakonom nije drukčije određeno Članak 262.

Za obveze koje je jedan bračni partner preuzeo radi podmirenja tekućih potreba bračne, odnosno obiteljske zajednice, kao i za obveze za koje po zakonu odgovaraju zajednički oba bračna partnera, odgovaraju bračni partneri solidarno, kako bračnom stečevinom tako i svojom posebnom imovinom.

18. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 58/02, 19/03 i 54/04) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 8.

Obveza upisa Upis prava na nekretninama, kao i upis svih promjena koje se tiču podataka u zemljišnoj knjizi je obvezan.

Članak 9.

Javno povjerenje (1) Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se točnim. Smatra se da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji.

(2) Za treće osobe, koje u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra točnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećoj osobi poznata netočnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata.

(3) Ako je nositelj prava upisanog u zemljišne knjige ograničen u pravu raspolaganja u korist neke osobe, tada ograničenje djeluje prema trećoj osobi samo onda kada je to ograničenje upisano u zemljišnu knjigu ili poznato trećoj osobi.

(4) Za savjesnost treće osobe kod stjecanja prava na nekretnini mjerodavno je vrijeme podnošenja zahtjeva za upis.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost u odnosu na osporena rješenja

21. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu u kojem apelantica osporava odluke redovnih sudova kojima je odlučeno o njezinom prijedlogu za određivanje mjere osiguranja zabrane raspolaganja predmetnom nekretninom, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (1) i stavak (3) točka c) Pravila Ustavnog suda.

22. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

(b) Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

23. Članak 18. stavak (1) i stavak (3) točka c) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitome pravnome lijeku koji je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

24. Imajući u vidu da je osporenom odlukom Vrhovnog suda odbačena apelantičina revizija u odnosu na rješenje kojim je odbijena njezina žalba protiv rješenja prvostupanjskog suda o predloženoj mjeri osiguranja, Ustavni sud konstatira da apelantičina revizija, u tom dijelu, nije bila efektivan pravni lijek jer je odbačena iz formalnih razloga. Ustavni sud, stoga, ukazuje da je konačna odluka u odnosu na apelantičin prijedlog za određivanje mjere osiguranja odluka Kantonalnog suda od 23. rujna 2015. godine. S obzirom na to da je apelantica osporenu odluku Kantonalnog suda (prema navodima apelacije) primila 5. listopada 2015. godine, a predmetnu apelaciju podnijela 7. lipnja 2017. godine, proizlazi da je apelacija u ovom dijelu podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu s navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u odnosu na ovaj dio podnesena nepravodobno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelantica primila osporenu odluku Kantonalnog suda.

25. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacija, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na osporene presude

26. U konkretnom slučaju, u odnosu na tužbeni zahtjev, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH broj 53 0 P 046069 15 Rev od 8. ožujka 2017. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelantica je primila 22. travnja 2017. godine, a apelacija je podnesena 7. lipnja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

27. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

30. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

31. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje prava vlasništva, ništavost ugovora i brisanje založnog prava, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su stoga članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjivi na taj postupak.

32. Apelantica smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih presuda, proizvoljno primijenili odredbu članka 251. Obiteljskog zakona, odredbu članka 103. ZOO i odredbu članka 17. ZOVPO. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

33. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati jesu li osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

34. Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog supstrata predmeta proizlazi da je prvotuženi založio predmetnu nekretninu, koja je stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice s apelanticom i na kojoj je kao isključivi vlasnik u zemljišnim knjigama upisan prvotuženi. Ustavni sud, također, primjećuje da je predmetna nekretnina založena radi osiguranja potraživanja drugotuženog po osnovi dva ugovora o zajmu, zaključena između drugotuženog i gospodarskog društva Comex Stojić d.o.o. Široki Brijeg, čiji je direktor i vlasnik prvotuženi, te da je u zemljišnim knjigama upisana hipoteka u korist drugotuženog. Ustavni sud nadalje zapaža da je na temelju upisane hipoteke drugotuženi pokrenuo izvršni postupak protiv prvotuženog i da je na predmetnoj nekretnini upisana zabilježba izvršenja, nakon čega je apelantica podnijela tužbu radi nedopuštenosti tog izvršenja, koji postupak je prekinut zbog podnošenja tužbe u predmetnom postupku. Slijedom navedenog, Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju sporno pravno pitanje ima li zakonska pretpostavka suvlasništva bračnih partnera, in concreto na nekretnini koja je stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice, jaču pravnu snagu od stjecanja založnog prava na temelju pravnog posla, odnosno načela povjerenja u istinitost sadržaja podataka iz zemljišnih knjiga.

35. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stajališta iz svoje prakse u sličnim predmetima u kojima je razmatrano pitanje primjene načela povjerenja u javne knjige u kontekstu bračne stečevine. Tako, inter alia, nije utvrđena proizvoljnost u odlukama redovnih sudova kada su, uzimajući u obzir primjenu načela zaštite povjerenja u sadržaj zemljišne knjige, „ocijenili da na valjanost stečenog prava vlasništva ne bi imalo utjecaja to što je prvotuženi raspolagao zajedničkom imovinom bračnih partnera, smatrajući da u takvim slučajevima prednost treba dati odredbama Zakona o vlasničkopravnim odnosima i Zakona o zemljišnim knjigama kao lex specialis (…)” (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 804/13 od 20. travnja 2016. godine, stavak 36., dostupna na www.ustavnisud.ba). Potom, Ustavni sud nije našao proizvoljnost redovnog suda koji je u osporenoj odluci istaknuo da činjenica predstavlja li sporna imovina bračnu stečevinu apelantice i prvotuženog nije mogla utjecati na utvrđenje ništavosti spornog kupoprodajnog ugovora bez dokazane nesavjesnosti drugotužene kao kupca tih nekretnina. U navedenom predmetu redovni sud je smatrao da je drugotužena upisom u javne knjige kupoprodajnog ugovora kao pravnog posla stekla pravo vlasništva, a kako nije dokazana njezina nesavjesnost pri sačinjavanju tog pravnog posla to nije bilo osnove za utvrđenje da je zbog toga zaključila ništav pravni posao u dijelu koji se odnosi na bračnu stečevinu apelantice i prvotuženog. Pri tome je redovni sud u navedenom predmetu istaknuo da je apelantica prema tuženim jedino mogla istaći obligacijski zahtjev za isplatu protuvrijednosti njezinog suvlasničkog dijela na predmetnoj nekretnini (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 5010/13 od 15. rujna 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Nadalje, Ustavni sud je u predmetu broj AP 666/14 (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 666/14 od 15. veljače 2017. godine s ostalim ukazanim referencama iz prakse Ustavnog suda, dostupnu na www.ustavnisud.ba) zauzeo, inter alia, stajalište „da se utvrđivanje savjesnosti u pravnom prometu ne može ograničiti samo na drugotuženog (je li postupao s povjerenjem u zemljišne knjige), već i na apelanticu koja nije iskoristila mogućnost ispravke upisa u zemljišnim knjigama, a koja joj je dana odredbom članka 252. stavak (3) OZ, te da je apelantica imala mogućnost zaštititi svoje pravo (zajedničkog) vlasništva predmetne nekretnine jer je isključivo o njezinoj inicijativi ovisilo hoće li poduzeti odgovarajuće pravne radnje. Međutim, apelantica nije poduzela nijednu pravnu radnju, već je tužbu za utvrđivanje ništavosti ugovora o hipoteci (koji su prvotuženi i drugotuženi zaključili 23. srpnja 2007. godine) podnijela tek 13. lipnja 2009. godine, a njezin suprug prvotuženi je u tom parničnom postupku priznao tužbeni zahtjev“ (stavak 55.). U navedenom predmetu Ustavni sud je također zauzeo stajalište da će se „u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir naročite okolnosti svakog konkretnog slučaja, valjanost pravnog posla morati procjenjivati ovisno o ponašanju, savjesnosti i dobroj vjeri svih sudionika određenog pravnog posla, uključujući i bračnog druga koji (eventualno) nije bio sudionik tog odnosa“ (stavak 57.).

36. Dovodeći navedena načela iz prakse Ustavnog suda i Europskog suda u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud, nasuprot apelantičinim tvrdnjama, smatra da redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, nisu proizvoljno primijenili materijalno pravo. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u obrazloženju explicite naveo da je prilikom donošenja osporene odluke imao u vidu ponašanje prvotuženog i drugotuženog, kao i apelantičino ponašanje. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom postupku nije dovedena u pitanje savjesnost drugotuženog, koji je postupao u skladu s načelom povjerenja u javne knjige i na temelju pravno valjanog ugovora o zasnivanju hipoteke izvršio upis založnog prava na predmetnoj nekretnini u zemljišnim knjigama. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ispitali i apelantičinu savjesnost kako u kontekstu radnji koje je mogla poduzeti s ciljem zaštite svoje imovine (istaknuli su da je ugovor o zasnivanju hipoteke zaključen 2007. godine, dok je apelantica tužbe s ciljem zaštite svog prava suvlasništva na predmetnoj nekretnini podnijela 2011., odnosno 2012. godine, te da je izjavila da prije toga nije razmišljala da se upiše kao suvlasnik na predmetnoj nekretnini), tako i u kontekstu njezinog odnosa s prvotuženim (sudovi su istaknuli da je apelantica, s obzirom na to da je utvrđeno da je bila upoznata s činjenicom da je prvotuženi ranije zalagao predmetnu nekretninu, te da je bila upoznata s odlukama koje se donose u interesu njihove obitelji, naročito imajući u vidu da je prvotuženi vlasnik gospodarskog društva po zaključenim ugovorima, dala prešutnu suglasnost za zaključenje spornog pravnog posla). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo na apelantičinu štetu, slijedom čega su apelantičini navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje neutemeljeni.

37. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije prekršeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Ostali navodi

38. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi o kršenju navedenog prava temelje na istim tvrdnjama koje je istaknula u svezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke kada ih je ocijenio neutemeljenim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantičinog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer su redovni sudovi, prilikom odbijanja apelantičinog tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništavosti ugovora o zasnivanju hipoteke i brisanja upisanog založnog prava, za svoje odluke dali jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava na koju apelantica ukazuje.

40. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede apelantičinog prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju s obzirom na to da se navodi o kršenju tog prava temelje na istim tvrdnjama koje je apelantica istaknula u svezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

41. Na temelju članka 18. stavak (3) točka c) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2342/17 (M. I.) | Sudska praksa | Aktio