Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3457/17 (G. S.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Ratni zločin
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
  • In dubio pro reo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3457/17

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3457/17, rješavajući apelaciju G. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija G.S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 K 009189 17 Kžk od 12. juna 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. G. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Ermina Čavkić, advokat iz Bihaća, podnio je 11. augusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 K 009189 17 Kžk od 12. juna 2017. godine. Apelant je zatražio i donošenje privremene mjere kojom bi se naložilo Osnovnom sudu u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) da odmah obustavi svaku daljnju radnju u pogledu upućivanja apelanta na izdržavanje kazne zatvora po navedenoj presudi Vrhovnog suda do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.

2. Podneskom od 28. maja 2019. godine apelant je ponovo zatražio da Ustavni sud usvoji predloženu privremenu mjeru i odgodi izvršenje kazne zatvora do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je Odlukom broj AP 3457/17 od 27. septembra 2017. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere (dostupna na www.ustavnisud.ba) podnesen uz apelaciju.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Federalnog tužilaštva FBiH (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) i Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 19. marta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 27. marta do 4. aprila 2019. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 K 009189 15 K od 27. oktobra 2015. godine apelant je proglašen krivim za izvršenje krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. Krivičnog zakona Socijalističke federativne republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) i krivično djelo teška krađa za koja je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset godina.

8. Vrhovni sud je Rješenjem broj 01 0 K 009189 15 Kž 4 od 26. maja 2016. godine, odlučujući povodom žalbe branioca drugookrivljenog P.G. u istom predmetu, ukinuo presudu Kantonalnog suda i u odnosu na apelanta, te predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je prvostepeni sud ocijenio da su apelant i drugookrivljeni postupali kao saizvršioci, ali da u tom pravcu u presudi nisu navedeni dokazi. S obzirom na to da su žalbeni prigovori drugookrivljenog od koristi i za apelanta, Vrhovni sud je na osnovu ovlaštenja iz člana 338. u vezi sa članom 324. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) primijenio procesni institut beneficium cohaesionis i po službenoj dužnosti prihvatio da i apelantova žalba sadrži iste prigovore kao i žalba drugookrivljenog, pa je prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak.

9. U ponovnom postupku Kantonalni sud je donio Presudu broj 01 0 K 009189 15 K 2 od 10. novembra 2016. godine kojom je apelant proglašen krivim za ista krivična djela i osuđen istom vrstom kazne u istom trajanju.

10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 01 0 K 009189 17 Kž 5 od 23. marta 2017. godine uvažene su žalbe stranaka u postupku, pa i apelantova žalba, presuda Kantonalnog suda je ukinuta i određeno održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom. U navedenom postupku je ocijenjeno da je žalba osnovana, jer u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnoj činjenici koja se odnosi na postojanje umišljaja kod apelanta usmjerenog na lišavanje života oštećenog.

11. Nakon održanog pretresa, Vrhovni sud je donio Presudu broj 01 0 K 009189 17 Kžk od 12. juna 2017. godine kojom su apelant i P.G. proglašeni krivim za izvršenje krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog KZSFRJ u vezi sa članom 22. istog zakona, koje je počinjeno u vrijeme i na način opisan u izreci presude, dok su oslobođeni optužbe da su na način i u vrijeme opisano u izreci presude počinili krivično djelo teška krađa iz preuzetog KZSFRJ. Za izvršenje navedenog krivičnog djela apelantu je izrečena kazna zatvora u trajanju od sedam godina.

12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukratko opisao dotadašnji tok postupka i sadržaj presuda Kantonalnog suda koje su ukinute, napominjući da su, u smislu odredbe člana 332. stav 2. ZKPFBiH, preuzeti dokazi izvedeni tokom prvostepenog postupka, dokazi optužbe i dokazi odbrane na koje stranke, kao i branioci apelanta i drugookrivljenog nisu imali primjedaba, niti su na pretresu pred tim sudom predložili izvođenje novih dokaza. Tužilaštvo je na pretresu od 1. juna 2016. godine izmijenilo optužnicu u dijelu koji nije bio prihvatljiv zbog zabrane reformatio in peius, kojoj apelant i njegov branilac nisu prigovorili, poslije čega je Vrhovni sud, u smislu člana 296. stav 2. ZKPFBiH, ocijenio preuzete i pročitane dokaze izvedene pred prvostepenim sudom, između ostalih iskaze saslušanih svjedoka (devet) i materijalne dokaze optužbe i odbrane. Ocjenom izvedenih dokaza su utvrđene nesporne činjenice, i to: da su radnje apelanta i drugookrivljenog učinjene za vrijeme oružanog sukoba na području Sanice (općina Ključ), da je u inkriminiranom periodu postojao oružani sukob između jedinica Armije RBiH i jedinica Vojske RS, da je apelant bio mobiliziran u jedinici koja je bila u sastavu Vojske RS (što je potvrdio i u svom iskazu, a proizlazi i iz materijalne dokumentacije), da je Mehmed Harambašić (u daljnjem tekstu: oštećeni) u inkriminirano vrijeme imao svojstvo civila i da nije bio pripadnik niti jedne od strana u sukobu, niti je bio uniformiran ili naoružan (apelant ne spori u svom iskazu), da je oštećeni ubijen 31. maja 1992. godine vatrenim oružjem i da je apelant pucao u oštećenog iz automatske puške, kako je potvrdio u svom iskazu. Iskazi svjedoka, supruge i sina oštećenog, te apelantov iskaz su, kako je dalje navedeno, potvrđeni medicinskim vještačenjem iz kog proizlazi da je smrt nastala uslijed povreda grudnog koša koje su nastale djelovanjem projektila iz vatrenog oružja.

13. Vrhovni sud je, zatim, u obrazloženju presude istakao da je sporne činjenice utvrđivao na osnovu savjesne i brižljive ocjene svih izvedenih dokaza, imajući pri tome u vidu da se sporne činjenice odnose na suprotstavljene teze optužbe i odbrane o okolnostima pod kojima se desilo ubistvo oštećenog. Pri tome je apelantova odbrana, kako je navedeno, kontinuirano isticala da apelant nije krivično odgovoran, jer je postupao u nužnoj odbrani. U tom kontekstu je Vrhovni sud, ocjenjujući da teza apelantove odbrane nije prihvatljiva i da je do takvog zaključka došao pažljivom analizom izvedenih dokaza, u obrazloženju presude naveo sadržaj iskaza svih saslušanih svjedoka i okolnosti povodom kojih su svjedočili, pri čemu su četiri svjedoka opisala šta su vidjela i čula u inkriminirano vrijeme, te je na osnovu tih dokaza utvrđena činjenica u pogledu pronalaska tijela oštećenog i pucnja iz vatrenog oružja. Iskaz svjedoka Hasana Ćemala je pročitan na glavnom pretresu u smislu odredbe člana 288. stav 2. ZKPFBiH, jer je imenovani svjedok u međuvremenu umro, zbog čega je njegov iskaz ocijenjen s posebnom pažnjom i doveden u kontekst sa drugim izvedenim dokazima. Vrhovni sud je pročitanom iskazu ovog svjedoka poklonio punu vjeru, jer je, kako je navedeno u obrazloženju presude, u potpunosti opisao okolnosti koje su prethodile ubistvu oštećenog, kao i okolnosti koje su potom nastupile iako nije bio neposredni očevidac samog čina lišavanja života oštećenog. U tom pravcu je u obrazloženju interpretiran iskaz svjedoka u kom je detaljno opisana situacija koja se dešavala 31. maja 1992. godine ispred kuće oštećenog, prisustva uniformisanih lica (apelanta i drugookrivljenog), dijaloga koji je ostvario s oštećenim, posjete tih istih lica njegovoj kući i zahtjeva da im posudi alat („bonseg“ pilu), te događaja koji su uslijedili 1. juna 1992. godine prilikom pronalaska tijela oštećenog od njegove supruge. Pri tome je, takođe, napomenuto da je tokom istrage vršena i istražna radnja prepoznavanja tada osumnjičenih, apelanta i drugookrivljenog, putem fotografija od ovog svjedoka koji nije korišten u postupku pred Vrhovnim sudom, jer je ovaj dokaz, zbog pogrešne primjene procesnih odredbi, izdvojen od strane prvostepenog suda kao nezakonit, pa stoga sud nije ni bio u prilici da odgovori na navode iz završne riječi apelantve odbrane u kojima je spomenut navedeni zapisnik o prepoznavanju. U tom smislu je Vrhovni sud napomenuo da odbrana, osim što je osporavala zapisnik o prepoznavanju koji nije ni ocijenila kao dokazni materijal, nije izvela niti jedan dokaz usmjeren na izgled (konstituciju) apelanta u inkriminiranom periodu, a osporavala je iskaz svjedoka Hasana Ćemala u ovom dijelu, pa takav iskaz koji je, kako je ponovljeno, doveden u odnos i vezu sa svim ostalim izvedenim dokazima, ni na koji način nije doveden u sumnju. Također je napomenuto da identiteti apelanta i drugookrivljenog nisu utvrđeni isključivo na iskazu ovog svjedoka, već na svim izvedenim dokazima, pri čemu je s posebnom pažnjom analiziran i cijenjen iskaz svjedoka Bore Obradovića, koji je u inkriminirano vrijeme bio pripadnik rezervnog sastava policije Vojske RS. Imenovani svjedok je svjedočio o okolnostima pod kojima su apelant i drugookrivljeni od njega u inkriminirano vrijeme tražili uslugu (da im upali automobil spajanjem kablova) i njihovog dovođenja u policijsku stanicu, koji je potvrđen iskazom svjedoka Stojana Kajiša. Vrhovni sud je na osnovu navedenog zaključio da se radi o nizu dokaza koji, posmatrani zajedno, čine jednu logičnu cjelinu jer se međusobno dopunjuju iako je odbrana, po ocjeni suda, neosnovano nastojala dovesti u pitanje vjerodostojnost iskaza svjedoka Bore Obradovića, smatrajući da postoje određena odstupanja u izjavi spomenutog svjedoka u istrazi i na glavnom pretresu. U tom pravcu je upoređivanjem datih iskaza utvrđeno da ne postoje odstupanja od ranije datog iskaza, već o razjašnjenju onoga što je svjedok vidio i čuo (u istrazi da su optuženi privedeni u stanicu policije a na pretresu da ne zna da li su privedeni).

14. Vrhovni sud je, imajući u vidu sve iskaze saslušanih svjedoka, dovodeći ih u vezu sa iskazima apelanta i drugookrivljenog, kao i materijalnim dokazima u pogledu načina i vremena ubistva oštećenog, zaključio da čine logičnu cjelinu iz koje proizlazi da se inkriminirani događaj u stvarnosti desio upravo na način kako je činjenično opisano u izreci presude, da s tim u vezi nema dvojbe u pogledu identiteta apelanta i drugookrivljenog koji su lišili života oštećenog postupajući kao saizvršitelji, dijeleći zajednički cilj. U tom pravcu je posebno naglašeno da ni za odbranu nije bilo sporno da je apelant iz automatskog oružja usmrtio oštećenog, ali da je odbrana događaj pokušala prikazati kao nesretan slučaj, odnosno kao ubistvo u nužnoj odbrani. Međutim, ocijenjeno je da je takva teza neprihvatljiva, jer iz svih izvedenih dokaza koji su, po mišljenju Vrhovnog suda, jasni i uvjerljivi proizlazi zaključak da su apelant i drugookrivljeni dijelili zajednički cilj da oštećenog liše života, što je manifestirano u nizu radnji koje su zajedno preduzeli i njihovoj svijesti o zajedničkom djelovanju, a ne na način kako su nastojali prikazati, apelant kao postupanje u nužnoj odbrani, a drugookrivljeni kao događaj u kojem se slučajno našao. U tom pravcu su interpretirani njihovi iskazi koji su dovedeni u vezu jedan s drugim i sa iskazima svih saslušanih svjedoka, te je izveden zaključak o njihovoj nepodudarnosti s ciljem izbjegavanja krivične odgovornosti. Konkretno, u pogledu postojanja apelantovog i umišljaja drugookrivljenog su interpretirani njihovi iskazi koji se odnose na način njihovog kretanja sa oštećenim i motiv zbog kojeg su se kretali, te dovođenjem njihovih iskaza u međusobnu vezu radi utvrđenja činjenice da li je prema apelantu postojao od oštećenog istovremeni protivpravni napad. Naime, apelant je tvrdio da je oštećeni od drugookrivljenog oduzeo pušku i „izletio“ pred njega (apelanta) zbog čega ga je u nužnoj odbrani lišio života, dok iz iskaza drugookrivljenog proizlazi suprotno od navedene tvrdnje, i to da između njega i oštećenog nije bilo sukoba i da mu oštećeni nije oduzeo pušku, pa je u tom kontekstu „izlijetanje“ oštećenog pred apelanta Vrhovni sud, imajući pri tome u vidu sve ostale izvedene dokaze koji apelantovu tvrdnju negiraju, okarakterizirao kao pokušaj bijega oštećenog s ciljem spašavanja života, a ne kako odbrana pogrešno smatra, istovremenog protivpravnog napada i osnova za postupanje u nužnoj odbrani. Na navedeni način, kako je zaključio Vrhovni sud, apelant i drugookrivljeni su radnjama opisanim u tački 1. izreke presude prekršili odredbu člana 3. stav 1. tačka a) Ženevske konvencije o zaštiti civila koja, između ostalog, zabranjuje svako nasilje protiv života i tijela prema osobama koje aktivno ne učestvuju u neprijateljstvima, tako što su kao saizvršioci ubili civila (oštećenog) na način opisan u izreci presude, čime su počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva preuzetog KZSFRJ. U tački 2. izreke presude je odbijena optužba činjenično opisana u optužnici Kantonalnog tužilaštva, da bi opisanim radnjama počinili krivično djelo teška krađa iz preuzetog KZSFRJ.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

16. Obrazlažući povredu ovog prava, apelant je opisao hronologiju postupka koji se protiv njega vodio s posebnim osvrtom na konačnu presudu Vrhovnog suda kojom mu je, kako smatra, grubo prekršeno pravo na pravično suđenje. U tom pravcu je istakao da je osporena presuda rezultat proizvoljne ocjene dokaza prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja, naročito iskaza ključnih svjedoka Hasana Ćemala i Bore Obradovića, te da, u vezi s ocjenom dokaza, nije poštivano načelo presumpcije nevinosti i in dubio pro reo, niti su ispoštovana prava odbrane u pogledu ravnopravnosti stranaka, a naročito pravo na obrazloženu presudu u pogledu odlučnih činjenica. Svi navedeni propusti su, po apelantovom mišljenju, uzrokovali da nije imao pravično suđenje, prije svega zato što osporena presuda nema razloga o odlučnoj činjenici koja se odnosi na njegov subjektivni odnos prema djelu (umišljaj ili nehat) zbog kog razloga je u prethodnoj fazi postupka presuda Kantonalnog suda bila ukinuta. U tom pravcu ukazuje da pri lišavanju života oštećenog nije bilo neposrednih očevidaca, pa je stoga obaveza optužbe bila i da dokaže subjektivni element krivičnog djela kao njegovo bitno obilježje. Nasuprot tome, svojim iskazom u svojstvu svjedoka je opisao na koji način je usmrtio oštećenog s jasnim stavom da je djelo učinio u nužnoj odbrani, a nikako s direktnim umišljajem, kako sud pogrešno prihvata. Apelant smatra da obrazloženje osporene presude ne zadovoljava zahtjeve potrebne i savjesne ocjene dokaza i da je ocjena u konkretnom slučaju bila očigledno proizvoljna, te da nisu ozbiljno ispitani navodi odbrane, niti je optužba dokazala izvan razumne sumnje da je s direktnim umišljajem oštećenog lišio života. Smatra da je sud postupao na temelju predrasuda o postojanju njegove krivice i da je stoga povrijeđeno načelo in dubio pro reo. Osim toga, narušeno je i načelo jednakosti u postupanju, jer su prihvaćene i utvrđene samo činjenice koje ga terete, a ne i one koje mu idu u prilog. Također je ukazano i na nepristranost suda s obzirom na to da je sutkinja Nidžara Zlotrg, kako je navedeno, dva puta učestvovala u donošenju odluka o pravnim lijekovima i u donošenju konačne osuđujuće presude, što izaziva razumnu sumnju u nepristrasnost suda.

17. U zahtjevu za donošenje privremene mjere od 28. maja 2019. godine apelant je istakao da je po njegovoj molbi za odgađanje početka izdržavanja kazne zatvora Osnovni sud donio rješenje kojim je njegova molba usvojena tako da je do 6. augusta 2019. godine odgođen početak izdržavanja kazne zatvora. Međutim, kako, po njegovom mišljenju, nije imao pravično suđenje, predloženo je da se u interesu pravde i sprečavanja neotklonjivih štetnih posljedica usvoji privremena mjera i odgodi izdržavanje kazne zatvora do konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.

18. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu prava na pravično suđenje, ukine osporene presude i predmet vrati na ponovni postupak II.Odgovor na apelaciju

19. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je veoma opširno naveo razloge zbog kojih smatra da je apelacija neosnovana, ukazujući pri tome na relevantne dijelove obrazloženja presude iz kojih proizlazi da je činjenično stanje u konkretnom slučaju utvrđeno na osnovu savjesne i brižljive ocjene dokaza, pojedinačne i u međusobnoj vezi, temeljem kojeg je izveden zaključak u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti. Vrhovni sud se posebno osvrnuo na navode apelacije koji se odnose na nepristrasan sud ukazujući na relevantne odredbe procesnog zakona, član 39. tač. e) i

f) ZKPFBiH, kojim su propisani razlozi kada sudija ne može vršiti sudijsku dužnost u predmetu. U konkretnim okolnostima nije bilo zakonskog razloga da u donošenju odluke ne učestvuje sutkinja Nidžara Zlotrg, koja je prethodno, isto kao i sustkinja Božidarka Dodik, učestvovala u donošenju odluke povodom pravnog lijeka povodom presude Kantonalnog suda, koja je ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak. U tom pravcu je naveden sadržaj relevantnih odredaba iz procesnog zakona kojim je regulirano kada sudija u predmetu ne može vršiti sudijsku dužnost s posebnim osvrtom na član 39. tačka f) ZKPFBiH kojom je propisano postojanje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u nepristrasnost sudije. S obzirom na to da u apelaciji nisu konkretizirane te okolnosti, već je navedeno da je sutkinja Nidžara Zlotrg „dva puta učestvovala po pravnom lijeku“, Vrhovni sud takve navode smatra paušalnim. Osim toga, kako je dalje navedeno, na pretresu pred Vrhovnim sudom apelant nikada nije iznio prigovor na sastav vijeća, niti je postavljao zahtjev za izuzeće sudije, već se određeno i jasno izjašnjavao da nema primjedaba na sastav vijeća sačinjenog od sutkinje Nidžare Zlotrg, kao predsjednice vijeća, Božidarke Dodik i Sonje Radošević, kao članova vijeća, koje je donijelo odluku koju apelacijom osporava. S tim u vezi, Vrhovni sud je podsjetio na stav Ustavnog suda prema kojem su apelanti dužni u suštinskoj formi pred redovnim sudom istaći prigovor ukoliko takav prigovor žele koristiti i pred Ustavnim sudom, pa budući da apelant nije tako postupio, predloženo je da se navedeni prigovor, kao i apelacija u cjelini odbiju kao neosnovani.

20. Tužilaštvo smatra da je apelacija u potpunosti neosnovana, jer u postupku iz kog je proizašla osporena presuda nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Predloženo je da se apelacija odbaci kao prima facie neosnovana.

21. Kantonalno tužilaštvo apelaciju smatra neosnovanom, ukazujući pri tome na relevantnu praksu Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava u pogledu utvrđivanja činjeničnih i pravnih zaključaka (iz osporene presude), ocjene dokaza, obrazloženja presude, jednakosti u postupanju, sve u vezi s nadležnošću Ustavnog suda u tom smislu. Smatra da u postupku koji se vodio protiv apelanta nije prekršeno pravo na pravično suđenje, niti su mu uskraćena bilo koja prava zagarantirana Ustavom BiH i Evropskom konvencijom, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana ili odbaci kao prima facie neosnovana.

V.Relevantni propisi

22. Krivični zakon Socijalističke federativne republike Jugoslavije ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77 - ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka, preuzet Zakonom o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 8/92 - ispravka, 10/92, 16/92 (izmjene i dopune), 13/94 - potvrđivanje Uredbe o izmjenama KZSFRJ (broj 16/92) i Zakonom o primjeni Krivičnog zakona SFRJ koji je preuzet kao republički zakon za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja, "Službeni list RBiH" br. 6/92, 11/92, 21/92, 13/94) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba Krivičnog zakona Socijalističke federativne republike Jugoslavije ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77 - ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 - ispravka), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 22.

Saizvršilaštvo Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično djelo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.

Član 142.

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku telesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu veru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primenjivanje mera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obaveštajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

(...)

23. Ženevska konvencija o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12. augusta 1949. godine u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. stav 1. tačka a) U slučaju oružanog sukoba koji nema međunarodni karakter i koji izbije na području jedne od visokih stranaka ugovornica, svaka strana sukoba dužna je primjenjivati barem ove odredbe:

1. Prema licima koja izravno ne sudjeluju u neprijateljstvima, uključujući pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i osobe koje su onesposobljena za borbu zbog bolesti, rana, lišenja slobode ili bilo kojega drugog razloga, u svakoj će se prilici postupati čovječno bez ikakvoga nepovoljnog razlikovanja utemeljenoga na rasi, boji kože, vjeroispovijedi ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovinskom stanju, ili bilo kojem drugom sličnom kriteriju.

U tu svrhu zabranjeni su i zabranjuju se, u svako doba i na svakom mjestu, prema gore navedenim licima sljedeći postupci:

a) nasilje protiv života i tijela, osobito sve vrste ubistava, sakaćenja, okrutnog postupanja i mučenja;

24. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravke, 56/03 - ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.

[...] Član 15.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 39.

Razlozi za izuzimanje Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:

(...)

e) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom, i

f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost.

Član 288.

Izuzeci od neposrednog provođenja dokaza (2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla, psihički oboljela, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć, ili je značajno otežan iz važnih uzroka ili ako bez zakonskih razloga neće da daju iskaz na glavnoj raspravi.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

[...] VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 01 0 K 009189 17 Kžk od 12. juna 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. jula 2017. godine a apelacija je podnesena 11. augusta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

[…]

32. Ustavni sud ukazuje da se postupak iz kog je proizašla osporena presuda ticao utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta zbog izvršenja krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, pa proizlazi da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

33. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant suštinski osporava pravičnost postupka kao cjeline, jer smatra da su u postupku iz kog je proizašla osporena presuda dokazi ocijenjeni proizvoljno, naročito iskazi svjedoka Hasana Ćemala i Bore Obradovića, te da u osporenoj presudi uopće nije utvrđen njegov subjektivni odnos prema izvršenom djelu (umišljaj ili nehat) iako je u pitanju bitan element za utvrđenje krivične odgovornosti, već da je navodno postojanje umišljaja Vrhovni sud prihvatio bez jasnih dokaza i obrazloženja u tom pravcu. U usku vezu s ocjenom dokaza, za koju smatra da je proizvoljna i stoga neprihvatljiva, apelant je doveo principe koji su zagarantirani u krivičnom postupku, i to princip pretpostavke nevinosti i in dubio pro reo, jednakosti u postupanju i nepristrasan sud, smatrajući da su svi spomenuti principi prekršeni, jer je Vrhovni sud proizvoljno ocijenio dokaze, prihvatajući utvrđenim činjenice za koje je, po apelantovom mišljenju, postojala razumna sumnja, dajući pri tome primat dokazima optužbe u odnosu na dokaze odbrane, naročito u pogledu njegovog subjektivnog odnosa i svijesti prema izvršenom djelu.

34. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka i da opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1. člana 6 (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34).

35. U konkretnom slučaju apelant pokreće pitanja u vezi s garancijama ustanovljenim članom 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije koje se, u suštini, odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, pa će Ustavni sud, imajući u vidu navedene standarde Evropskog suda, ispitati njegove navode u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije.

36. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelant u okviru svoju apelacionih navoda ukazao i na pristrasnost suda u predmetnom krivičnom postupku, jer je sutkinja „Nidžara Zlotrg dva puta učestvovala u donošenju odluka o pravnim lijekovima“. Budući da se radi o procesnom prigovoru, Ustavni sud će prvo ispitati ove navode, imajući u vidu da se eventualnim utvrđenjem da se krši pravo na nepristrasan sud u ovoj pravnoj stvari bespredmetnim čini analiza ostalih navoda apelacije.

37. U vezi sa ovim dijelom apelacionih navoda, Ustavni sud naglašava da nepristranost podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen predrasudama u vezi s odlukom koju donosi. Sud ne smije biti pod utjecajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora zasnivati isključivo na onom što je izneseno na suđenju. Prilikom odlučivanja da li je neki sud bio pristran mora se napraviti distinkcija između subjektivnog i objektivnog pristupa pristrasnosti. Subjektivni pristup se odnosi na ličnu nepristrasnost članova vijeća i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, stav 47). S druge strane, u okviru objektivnog testa mora se odrediti da li je, potpuno odvojeno od ličnog ponašanja sudije, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristrasnost. To podrazumijeva da pri odlučivanju o tome da li u nekom konkretnom predmetu postoji opravdan razlog za strah da određeni sudija nije nepristrasan, stav okrivljenog je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste može li se takav strah smatrati objektivno opravdanim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, i Ustavni sud, Odluka broj AP 2247/07 od 17. decembra 2009. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 23/10). S druge strane, objektivna nepristrasnost se ne pretpostavlja, već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan.

38. U konkretnom slučaju Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već odlučivao o apelacijama koje su sa ovog aspekta pokretale gotovo identična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, između ostalih, odluke br. AP 1196/09 od 26. januara 2012. godine, AP 2706/11 od 10. februara 2011. godine, AP 608/17 od 24. aprila 2019. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda) u kojima je zauzet stav da sama činjenica da su određene sudije bile članovi vijeća koje je odlučivalo o prihvaćanju sporazuma o priznanju krivice u drugim postupcima u kojim su optuženi bili lica koja su u konkretnom postupku bila i svjedoci, ili učešće sudije u sastavu vijeća koje odlučuje o produženju pritvora i vijeća koje donosi prvostepenu ili drugostepenu odluku, ili učešće sudije u sastavu vijeća koje je prethodno odlučivalo o pravnom lijeku na način da je pravni lijek prihvaćen i predmet vraćen na ponovno suđenje ne može samo po sebi pokrenuti pitanje nepristrasnog suda u smislu standarda koje propisuje član 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to da u apelaciji nisu konkretizirane okolnosti, niti je ukazano na objektivne dokaze na temelju kojih bi se moglo posumnjati u pristrasnost sudećeg vijeća, imajući pri tome u vidu i navode odgovora na apelaciju Vrhovnog suda prema kojem apelant u postupku nikada nije iznio prigovor na sastav vijeća, niti je postavljao zahtjev za izuzeće sudija, te da u dokumentaciji dostavljenoj uz apelaciju nema objektivnih dokaza na temelju kojih bi se moglo razumno sumnjati u nepristrasnost suda, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi nisu osnovani pogotovo kad se ima u vidu cjelokupni postupak, te svi dokazi koji su ocijenjeni i na kojima se presuda temelji. Dakle, budući da apelant u okolnostima konkretnog slučaja nije dokazao da je sutkinja Zlotrg bila pristrasna, u smislu subjektivnog testa, te budući da u spisu nema dokazivih činjenica koje mogu dovesti u sumnju njenu nepristrasnost, u smislu objektivnog testa, to je apelacija u ovom dijelu neosnovana.

39. Zatim, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza zbog čega je, kako smatra, činjenično stanje pogrešno utvrđeno, a stoga i materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

40. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

41. Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je tokom pretresa pred vijećem Vrhovnog suda proveden veliki broj dokaza koje su predložile odbrana i optužba, koji su ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je nakon njihove analize i ocjene proistekao zaključak u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti za izvršenje djela. Pri tome je Vrhovni sud, kako proizlazi iz obrazloženja presude, prije svega, istakao nesporne činjenice koje se tiču postojanja oružanog sukoba u inkriminiranom periodu, pripadnosti apelanta jednoj od vojnih formacija koje su bile u sukobu, svojstva oštećenog (civil) i smrti oštećenog kao posljedici apelantovog postupka u inkriminirano vrijeme. S obzirom na to da apelant u postupku nije osporio činjenicu da je usmrtio oštećenog, ali je osporio da je to učinio s umišljajem, Vrhovni sud je na tu spornu okolnost proveo dokaze saslušanjem svjedoka koji su imali saznanja o situaciji i događajima koji su prethodili ubistvu oštećenog i saznanja koja su uslijedila nakon ubistva, te saslušanjem apelanta i drugookrivljenog u svojstvu svjedoka. Iako apelant u apelaciji skreće posebnu pažnju na proizvoljnost u ocjeni iskaza dvaju svjedoka Hasana Ćemala i Bore Obradovića u pogledu utvrđenja sporne činjenice da je postupao s umišljajem, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ovu činjenicu utvrdio na temelju iskaza apelanta i iskaza drugotuženog koji su dovedeni u vezu sa ostalim dokazima, odnosno iskazima ostalih saslušanih svjedoka. U tom kontekstu iz obrazloženja presude proizlazi da teza odbrane o postupanju u nužnoj odbrani nije prihvatljiva, jer iz iskaza apelanta i drugookrivljenog proizlazi da u konkretnoj situaciji nije postojao istovremeni protivpravni napad prema apelantu od oštećenog, budući da je drugookrivljeni potvrdio da mu oštećeni nije oduzeo (oteo) oružje, kako je apelant tvrdio, te je „izlijetanje“ oštećenog bez oružja ispred apelanta okarakterizirano kao pokušaj njegovog bijega od apelanta radi spašavanja života, a ne, kako je odbrana neosnovano smatrala, istovremenog protivpravnog napada.

42. Iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prekršena odredba člana 296. ZKPFBiH koja propisuje na kojim dokazima se presuda zasniva. Naime, u konkretnom slučaju su u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda iscrpno pobrojani dokazi koje je sud proveo na glavnom pretresu i njihov sadržaj, ukazano je na kojim od provedenih dokaza je presuda zasnovana, pri čemu nije izostala njihova brižljiva i savjesna ocjena kako pojedinačno, tako i u vezi s drugim dokazima, uz obrazloženje i razloge zbog kojih je svaki od navedenih dokaza prihvaćen, odnosno zbog čega mu je poklonjena vjera, pa i u segmentu subjektivnog odnosa apelanta prema izvršenom djelu, odnosno njegove svijesti da oštećenog (civila) liši života. Takvo obrazloženje ne ostavlja utisak proizvoljnosti, niti se može zaključiti da je vijeće Vrhovnog suda prekoračilo princip slobodne ocjene dokaza, pogotovo ne na način koji bi doveo u pitanje garancije prava na pravično suđenje, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak i princip „jednakosti oružja“ koji je važan element pravičnog suđenja i koji podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski sud, Dombo B. V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, Serija A, broj 274, str. 19). Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da ocjena dokaza od Vrhovnog suda i činjenično stanje koje je utvrđeno savjesnom i brižljivom ocjenom svih izvedenih dokaza nisu bili očigledno proizvoljni, kako apelant pogrešno smatra.

43. Konačno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prilikom ocjene provedenih dokaza i utvrđivanja činjenica relevantnih za apelantovu krivičnu odgovornost došlo do zanemarivanja obaveze suda da vodi računa i o principu in dubio pro reo i pretpostavci nevinosti, kao ni da je na bilo koji način dovedeno u pitanje apelantovo pravo na odbranu, te je stoga apelacija i u ovom dijelu neosnovana.

44. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u osporenoj odluci nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo kod utvrđivanja i ocjene činjenica, bilo kod primjene materijalnog i procesnog prava, te da osporena odluka sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je apelantova krivičnopravna odgovornost utvrđena nakon sveobuhvatne analize i ocjene dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi iz čega je nesumnjivo proistekao zaključak da je apelant u saizvršilaštvu sa drugookrivljenim počinio krivično djelo, te kada niti jedno značajno pitanje nije ostalo nerazjašnjeno u smislu principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo i kada je postupak proveden uz poštivanje principa jednakosti stranaka i nepristrasnog suda. Također je sud u osporenoj presudi dao jasne i precizne razloge u pogledu dokaza koje je prihvatio i onih koje nije prihvatio uz obrazloženje koje ni u kojem slučaju ne ostavlja utisak proizvoljnosti, pri čemu je primjena materijalnog i procesnog prava bila u skladu s garancijama koje pružaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3457/17 (G. S.) | Sudska praksa | Aktio