Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6504/18 (ZP "Elektrokrajina" a.d. Banja Luka)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Javne nabavke
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6504/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-6504/18, rješavajući apelaciju ZP "Elektrokrajina" a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio ZP "Elektrokrajina" a.d. Banja Luka protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 023813 18 Uvp od 21. septembra 2018.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. ZP "Elektrokrajina" a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 12. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 023813 18 Uvp od 21. septembra 2018. godine. Apelant je 6. marta 2019. godine dopunio apelaciju.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke - Presude vijeća za upravne sporove Suda BiH od 11. maja 2018. godine, kojom je apelantova tužba djelimično uvažena i rješenje tuženog (Ured za razmatranje žalbi BiH Filijala Banjaluka) od 20. oktobra 2016. godine je poništeno u st. 4 i 5. dispozitiva, u odluci o usvajanju zahtjeva žalitelja na naknadu troškova za sastav žalbe u određenom novčanom iznosu i u tom dijelu predmet je vraćen tuženom organu na ponovno rješavanje, dok je preostalom dijelu apelantova tužba odbijena.
3. U obrazloženju odluke Sud BiH je, između ostalog, naveo da je protiv presude vijeća za upravne sporove ovog Suda, u odnosu na odbijajući dio, apelant podnio zahtjev za preispitivanje sudske odluke. Sud BiH je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je apelant kao ugovorni organ u postupku javne nabavke prilikom ocjene ponude ponuđača („ABC SOLUTIONS" d.o.o. Banja Luka) uočio računsku grešku te istog pozvao zahtjevom od 5. avgusta 2016. godine da prihvati ispravku greške. Sud BiH je dalje naveo da je apelant Odlukom od 8. septembra 2016. godine, imajući u vidu da niti jedna od primljenih ponuda nije prihvatljiva, predmetni postupak javne nabavke poništio, na koju odluku je ponuđač izjavio žalbu tuženom organu koji je žalbu uvažio i poništio predmetnu odluku od 8. septembra 2016. godine te predmet vratio na ponovni postupak. Po shvatanju apelacionog vijeća, vijeće za upravne sporove je pravilno prihvatilo stav tuženog organa da nije bilo osnova za odbacivanje žalbe ponuđača kao neprihvatljive iz razloga što je traženi odgovor navedenog ponuđača da prihvata ispravku računske greške dostavljen prije zasjedanja Komisije ugovornog organa. Naime, kašnjenje u dostavljanju predmetne obavijesti i po shvatanju apelacionog vijeća ne utiče na pravilnost odluke tuženog organa, jer je u momentu zasjedanja Komisije, već postojalo saznanje da je ponuđač saglasan sa ispravkom, da je ista data u pisanom obliku, dakle, na način propisan članom 68. stav 4. Zakona o javnim nabavkama BiH. Sud BiH je ukazao da apelantov prigovor o povredi zakona BiH, odnosno o povredi odredaba člana 68. stav 4. tačka g) Zakona o javnim nabavkama nema osnova. Naime, navedenom odredbom je propisano da je ugovorni organ dužan odbaciti zahtjev za učešće ili ponudu i u slučaju kada za ponudu ponuđač nije pisanim putem prihvatio ispravku računske greške, što nije slučaj u konkretnoj upravnoj stvari. Sud BiH je ukazao da se u konkretnom slučaju ne radi o prekluzivnom, zakonskom roku koji se ne može produžavati, nego o instruktivnom roku koji, prema prilikama slučaja, određuje sam postupajući organ, koji je zapravo upućujuće, instruktivne prirode i koji je predviđen samo radi požurivanja poduzimanja neke radnje, koja se ipak može obaviti i nakon isteka roka. Sud BiH je naveo da kod odlučne činjenice da je radnja preduzeta, odnosno da je saglasnost predata prije sastanka Komisije za javne nabavke ugovornog organa, iako sa zakašnjenjem, a pogotovo kod činjenice da je ponuđač u pitanju kontaktirao ugovorni organ radi davanja saglasnosti, pravilno je zaključilo da je svrha roka postignuta i da se proces odlučivanja može nastaviti. Sud BiH je ukazao da upravo odredba člana 93. stav 5. Zakona o upravnom postupku, na koji inputira i apelant, jasno propisuje da ako je nadležni organ odredio dan kad će se raspravljati o podnesku koji je stranka dužna podnijeti, pa pozvao stranku da podnesak dostavi do određenog dana, organ je dužan uzeti u razmatranje podnesak koji je primljen prije početka raspravljanja. Kako je u konkretnom slučaju ponuđač 23. avgusta 2016. godine obavijestio ugovorni organ da je saglasan sa ispravkom računske greške, te kako je Komisija za javne nabavke zasjedala 5. septembra 2016. godine kada je donijela Zapisnik o ocjeni ponuda u predmetnoj javnoj nabavci, ugovorni organ odnosno apelant je predmetni postupak javne nabavke bio dužan nastaviti cijeneći predmetni podnesak žalitelja, a ne isti prvostepenom Odlukom poništiti.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da „osporena presuda nije zasnovana na Zakonu o javnim nabavkama i Zakonu o upravnom postupku, iako se na iste poziva“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koji se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnosi na način na koji je Sud BiH primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Suda BiH, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluk. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević