Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-654/19 (A. T.)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Izdržavanje
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Zastara
- Prekid postupka
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-654/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-654/19, rješavajući apelaciju Amine Tahić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Amina Tahić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 I 159648 18 Gž od 3. decembra 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici broj 43 0 I 159648 18 I od 3. oktobra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Amina Tahić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Kenan Bajramović advokat iz Zenice, podnijela je 12. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 I 159648 18 Gž od 3. decembra 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 I 159648 18 I od 3. oktobra 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem Kantonalnog suda odbijena je žalba apelantice kao tražitelja izvršenja i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 3. oktobra 2018. godine kojim je djelimično usvojen prigovor izvršenika (A.T.) na potraživanja dospjela za period od 6. juna 2003. godine do 17. maja 2015. godine te je u tom dijelu izvršni postupak obustavljen i ukinute su sve izvršne radnje.
3. U obrazloženju prvostepenog rješenja prvostepeni sud je ukazao da je apelantica podnijela prijedlog za izvršenje 17. maja 2018. godine, protiv izvršenika, na osnovu izvršne isprave-Presude Općinskog suda od 15. aprila 2004. godine, radi naplate dospjelih potraživanja izdržavanja u iznosu od 27.000,00 KM za period od 6. juna 2003. do 6. maja 2018. godine. Dalje, da je postupajući po apelantičinom prijedlogu Općinski sud donio rješenje o izvršenju 21. maja 2018. godine, na koje je izvršenik uložio prigovor. S tim u vezi, prvostepeni sud je ukazao da je prigovor izvršenika osnovan iz razloga što je došlo do zastare potraživanja dospjelih obroka izdržavanja koja se odnose na period stariji od tri godine računajući od podnošenja prijedloga. S tim u vezi prvostepeni sud je ukazao da je odredbom člana 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da potraživanja povremenih davanja koja dospjevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremana (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja zastarjevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. S tim u vezi, prvostepeni sud je ukazao da je primjenjujući trogodišnji rok zastarjelosti propisan odredbom člana 372. stav 1. ZOO osnovan prigovor izvršenika iz razloga što je apelantica prijedlog za izvršenje ponijela 17. maja 2018. godine, slijedom čega su zastarjela sva potraživanja dospjela do 17. maja 2015. godine.
4. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da se apelantičinom žalbom osporava prvostepeno rješenje (stav prvi izreke) iz razloga što smatra da je trebalo primjeniti odredbu člana 381. stav 1. tačka 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u pogledu zastare predmetnog potraživanja. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju, dospjeli, a neisplaćeni obroci koji proizilaze iz prava na izdržavanje tretiraju kao obična potraživanja, a ne kao obaveze koje proizilaze iz porodičnog prava zbog čega i zahtjevi za njihovo prinudno ostvarivanje zastarjevaju zbog iskazane nemarnosti primatelja izdržavanja da blagovremeno realizuje svoje po zakonu pripadajuće pravo. Prema tome, Kantonalni sud je istakao da se iz navedenih razloga ne može primjeniti odredba člana 381. stav 1. tačka 2. ZOO, na kojoj žalba insistira, a kojom je propisano da zastarjevanje ne teče između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo. Slijedom iznesenog, Kantonalni sud je zaključio da imajući u vidu da se u konkretnom slučaju ne radi o ostvarivanju prava apelantice na izdržavanje, nego o pravu na prinudnu naplatu dospjelih, a neisplaćenih potraživanja po osnovu pravomoćne presude suda, prvostepeni sud je pravilno primjenio odredbe čl. 372 i 379. ZOO kada je prigovor izvršenika o zastrajelosti potraživanja za period naveden u stavu prvom izreke prvostepenog rješenja cjenio osnovanim.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da su redovni sudovi primjenom odredbe člana 372. stav 1. ZOO utvrdili da je nastupila zastara potraživanja za period do tri godine prije podnošenja prijedloga za izvršenje, međutim da su prilikom utvrđivanja propustili uzeti u obzir odredbu člana 381. stav 1. ZOO.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku primjenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali jasne i precizne razloge zbog kojih smatraju da se u konktnom slučaju treba primjeniti odredba člana 372. stav 1. ZOO, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba ZOO u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević