Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2039/19 (Z. M.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Penzija
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2039/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-2039/19, rješavajući apelaciju Zdravka Miličevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zdravko Miličević protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 009384 13 U od 14. februara 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 009384 13 U od 6. maja 2015. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj FZ3/2-1086425133 od 26. septembra 2013.

godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe za Hercegovačko-neretvanski kanton Mostar broj 1086425133 od 17.

aprila 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zdravko Miličević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vareša, podnio je 10. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 009384 13 U od 14. februara 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 009384 13 U od 6. maja 2015. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj FZ3/2- 1086425133 od 26. septembra 2013. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe za Hercegovačko-neretvanski kanton Mostar broj 1086425133 od 17. aprila 2013. godine. Apelant je podneskom od 27. maja 2019. godine dopunio apelaciju.

2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 6. maja 2015. godine kojom je odbijena apelantova tužba protiv rješenja tuženog (Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar) od 26. septembra 2013. godine. Navedenim rješenjem odbijena je apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja Kantonalne administrativne službe za Hercegovačko-neretvanski kanton Mostar od 17. aprila 2013. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju primjenom Uredbe o povoljnijim uslovima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske FBiH.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je ukazao da je Uredba o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uslovima pripadnika bivše Vojske FBiH i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane, kao materijalni propis na osnovu kojeg se rješava o apealntovom zahtjevu za ostvarivanje starosne penzije, prestala da se primjenjuje (presudom Ustavnog suda FBiH broj 40/10, koja je objavljena 6. juna 2011. godine, utvrđeno je da nije u skladu s Ustavom FBiH) prije donošenja rješenja prvostepenog i tuženog organa i prije nego što je prvostepeni sud donio presudu. Osnovom navedenog, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava odbio apelantovu tužbu, s obzirom da se odredbe navedene Uredbe ne mogu primjenjivati od dana objavljivanja navedene presude Ustavnog suda FBiH i to u odnosu na sve slučajeve postupka u kojima se rješavalo po zahtjevu za ostvarivanje prava na starosnu penziju primjenom navedene Uredbe koji nisu pravosnažno okončani, a kakav je slučaj u konkretnoj stvari. Također, Vrhovni sud je naveo da se na apelanta ne može primijeniti ni naknadno doneseni Zakon o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uvjetima (stupio na snagu 14. jula 2011. godine i prestao da važi 30. maja 2013. godine prema članu 27. i 28. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata), zato što apelantu do dana stupanja na snagu Zakona o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uvjetima (u smislu iste Uredbe) nije pravosnažno priznato pravo na starosnu penziju. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da se na apelanta ne odnosi ni odredba člana 3a. stav l. Zakona o izmjenama i dopunama Zakon o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uvjetima (stupio na snagu 4. maja 2012. godine), zato što iz navoda tužbe i zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke, kao ni iz dokaza priloženih spisu ne proizlazi da je apelant ostvario zakonske uslove iz navedene zakonske odredbe.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini su u predmetnom postupku pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična ili ista činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju nadležnih upravih organa i redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti br. AP-3873/17 od 17. januara 2018. godine, te odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2303/15 od 15. novembra 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2039/19 (Z. M.) | Sudska praksa | Aktio