Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6150/18 (Srpska pravoslavna crkvena opština u Lazarevu, B. L.)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6150/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-6150/18, rješavajući apelaciju Srpske pravoslavne crkvene opštine u Lazarevu, Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Srpske pravoslavne crkvene opštine u Lazarevu, Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 016164 16 Uvp od 26.
jula 2018. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Srpska pravoslavna crkvena opština u Lazarevu, Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Ilija Đakić advokat iz Banjaluke, podnijela je 2. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 016164 16 Uvp od 26. jula 2018. godine.
2. Rješenjem Poreske uprave – Područni centar Banjaluka, Područna jedinica Banjaluka (u daljnjem tekstu: Poreska uprava) broj 06/1.02/0801.1-052-2-2889/2013 od 10. oktobra 2013. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelantice za dostavu podataka o poslodavcu i vremenskim periodima obaveznog osiguranja fizičkog lica S.D.. U obrazloženju rješenja navedeno je da je Poreska uprava u skladu sa članom 4. stav (6) Zakona o poreskom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o poreskom postupku) dužna dati podatke o stanju poreskih obaveza određenog poreskog obveznika licu koje dokaže pravni interes, na njegov pisani zahtjev, a pravni interes postoji kod lica koje je u pravnom odnosu sa poreskim dužnikom i ima određeno potraživanje prema poreskom dužniku, koje potraživanje je proizašlo iz tog pravnog odnosa. Budući da se predmetni zahtjev odnosi na podatke o poslodavcu i vremenskim periodima obaveznog osiguranja fizičkog lica, koji su zaštićeni Zakonom o poreskom postupku, ne postoji pravni osnov za dostavu navedenih podataka apelantici.
3. Odlučujući o žalbi apelantice protiv navedenog rješenja, Ministarstvo finansija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) donijelo je rješenje broj 06.05/450-2336/13 od 3. februara 2015. godine kojim je odbilo žalbu kao neosnovanu.
4. Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), odlučujući u upravnom sporu radi poništenja rješenja Ministarstva broj 06.05/450-2336/13 od 3. februara 2015. godine, je donio presudu broj 11 0 U 016164 15 U od 16. februara 2016. godine kojom je tužbu apelantice odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da se bez sumnje radi o ličnom odnosu apelantice i zainteresovanog lica (S.D.), koji će biti predmet raspravljanja pred parničnim sudom u posebnom postupku, te da se zahtjev apelantice ne odnosi na podatke o stanju poreskih obaveza konkretnog fizičkog lica koje bi Poreska uprava u skladu sa članom 4. st. (5) i (6) Zakona o poreskom postupku bila dužna dati licu koje dokaže pravni interes, nego na podatke koji su zaštićeni Zakonom o poreskom postupku, a u skladu sa članom 2. navedenog zakona. Okružni sud je takođe ukazao na to da će apelantica imati mogućnost da u parničnom postupku koji vodi protiv zainteresovanog lica predloži pribavljanje predmetnih podataka koje će sud, ukoliko procijeni nužnim, zatražiti službenim putem. Imajući navedeno u vidu, Okružni sud je zaključio da stav apelantice po pitanju primjene člana 25. Zakona o slobodi pristupa informacijama nije primjenjiv u konkretnom slučaju, a posebno imajući u vidu da apelantica nije onemogućena da pribavi tražene informacije kroz parnični postupak.
5. Odlučujući o zahtjevu apelantice za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda broj 11 0 U 016164 15 U od 16. februara 2016. godine, Vrhovni sud je donio presudu kojom je zahtjev apelantice odbio kao neosnovan.
6. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica traži od Ustavnog suda da utvrdi povredu navedenog prava, te ukine presudu Vrhovnog suda i predmet vrati na ponovno odlučivanje, kao i povredu prava na suđenje u razumnom roku i da dosudi apelantici pravičnu naknadu zbog dugotrajnog vođenja postupka.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
9. U konkretnom slučaju apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj.
10. Ustavni sud ukazuje da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantuju svakom pravo na pravičan postupak prilikom određivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Shodno navedenom, ovo pravo se ne može primijeniti na sve postupke u kojim je neka osoba stranka u postupku, već je primjenjivo na postupke koji se odnose na građanska prava i obaveze te stranke. Stoga je u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda da odgovori na pitanje da li je u postupku po zahtjevu apelantice za dostavu podataka odlučivano o građanskim pravima i obavezama apelantice. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se u navedenom postupku nisu utvrđivala apelantičina "građanska prava i obaveze" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se u konkretnom slučaju radilo o utvrđivanju postojanja zakonskih pretpostavki za dostavu podataka o poslodavcu i vremenskim periodima obaveznog osiguranja fizičkog lica S.D. u svrhu vođenja drugog sudskog postupka. Ustavni sud zaključuje da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv u konkretnom slučaju, niti član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine pruža širi obim zaštite u konkretnom slučaju, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević