Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3274/17 (G. T.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Radni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Otkaz
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3274/17

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3274/17, rješavajući apelaciju Gordane Torbice, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Gordane Torbice.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 Rs 024004 16 Rev 2 od 28. marta 2017. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantkinji Gordani Torbici u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.650,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantkinji Gordani Torbici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Gordane Torbice podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 Rs 024004 16 Rev 2 od 28. marta 2017. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabranu zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Gordana Torbica (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Prijedora podnijela je 29. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 Rs 024004 16 Rev 2 od 28. marta 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Apelantkinja je 15. septembra 2016. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda broj 77 0 Rs 024004 16 Rsž 2 od 28. juna 2016. godine koja je registrovana pod brojem AP 3764/16, koja je Odlukom o dopustivosti broj AP 3199/16 od 11. januara 2017. godine, (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbačena kao očigledno (prima facie) neosnovana.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i od tuženog „Mittal rudnici Prijedor“ d.o.o. Prijedor (kasnije „Arcelor Mittal“ d.o.o. Prijedor; u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 12. marta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su dostavili odgovore u periodu od 21. marta do 1. aprila 2019. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Apelantkinja je 24. juna 2005. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa. Apelantkinja je tužbom, između ostalog, zahtijevala da se poništi kao nezakonita odluka tuženog kojom joj je otkazan ugovor o radu, da se naloži tuženom da je vrati na njeno radno mjesto ili mjesto koje odgovara stepenu njene stručne spreme. Nadalje, apelantkinja je zahtijevala naknadu štete i uspostavljanje svih prava iz radnog odnosa. Apelantkinja je predmetnom tužbom tražila i isplatu novčanih potraživanja po osnovu rada za određeni period pobliže naveden u tužbi.

7. Osnovni sud je donio Presudu broj Rs-162/05 od 2. februara 2007. godine kojom je djelimično usvojio apelantkinjine tužbene zahtjeve, dok je u preostalom dijelu tužbene zahtjeve odbio, odnosno odbacio (sve preciznije navedeno u izreci presude). Okružni sud je presudom od 14. marta 2008. godine apelantkinjinu žalbu djelimično usvojio, prvostepenu presudu u tom dijelu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena kao neosnovana (sve preciznije navedeno u izreci presude). Vrhovni sud je presudom od 20. maja 2010. godine odbio kao neosnovanu apelantkinjinu reviziju izjavljenu protiv presude Okružnog suda od 14. marta 2008. godine.

8. U ponovnom postupku Osnovni sud je donio presudu od 23. decembra 2011. godine, protiv koje je apelantkinja podnijela žalbu. Presudom Okružnog suda od 6. aprila 2012. godine djelimično je usvojena apelantkinjina žalba i prvostepena presuda u jednom dijelu ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak, dok je žalba u preostalom dijelu odbijena kao neosnovana (sve preciznije navedeno u izreci presude). Nakon toga, Vrhovni sud je presudom od 25. decembra 2014. godine odbio kao neosnovanu apelantkinjinu reviziju izjavljenu protiv presude Okružnog suda od 6. aprila 2012. godine.

9. U ponovnom postupku, Osnovni sud je donio presudu od 18. decembra 2015. godine kojom je, pozivom na odredbu člana 118 stav 1 Zakona o radu – prečišćeni tekst (u daljnjem tekstu: ZOR) i člana 67 stav 1 tačka 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odbacio kao neblagovremenu tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva pobliže označenog izrekom te presude, pozivom na odredbu člana 67 stav 1 tačka 4 ZPP odbacio kao presuđenu stvar tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva pobliže označenog izrekom te presude, odbio kao neosnovan dio zahtjeva kojim je apelantkinja tražila da tuženi s njom zaključi ugovor o radu na neodređeno vrijeme pod određenim uslovima, te pozivom na odredbu člana 154 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) udovoljio dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na izgubljenu dobit.

10. Presudom Okružnog suda od 28. juna 2016. godine žalbe stranaka odbijene su kao neosnovane. Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da nemaju osnova apelantkinjine žalbene tvrdnje da je prvostepeni sud nepravilno kao neblagovremenu odbacio njenu tužbu u dijelu tužbenih zahtjeva postavljenih podnescima od 27. februara 2015. godine i od 2. jula 2015. godine jer je, kako apelantkinja tvrdi, navedenim podnescima uredila prvobitnu tužbu u roku kraćem od tri godine od dana učinjene povrede i kraćem od godinu dana nakon prijema presude Vrhovnog suda od 6. aprila 2012. godine, a prije zaključenja pripremnog ročišta, a tužbene zahtjeve ranije nije mogla podnijeti pošto nije znala ishod revizije. S obzirom na postavljene zahtjeve, oni se, prema ocjeni Okružnog suda, ne mogu smatrati uređenjem prvobitne tužbe od 24. juna 2005. godine jer navedeni zahtjevi predstavljaju nove tužbene zahtjeve koji se po sadržaju razlikuju od prvobitnog. Potom, prema mišljenju drugostepenog suda, prvostepeni sud je, suprotno žalbenim navodima, pravilno cijenio da spor po tužbi radi zaštite prava iz radnog odnosa predstavlja spor o zakonitosti i da u takvom sporu sud ne odlučuje o samom pravu, obavezi i odgovornosti radnika jer to spada u suverena ovlašćenja poslodavca. Stoga, pravilno je prvostepeni sud zaključio, prema ocjeni Okružnog suda, da sud može poništiti odluku o otkazu ugovora o radu i obavezati poslodavca da radnika vrati na rad kao što je učinjeno u prethodnom postupku. Međutim, sud ne može naložiti poslodavcu da s radnikom zaključi ugovor o radu za određeno mjesto i sa tačno određenim koeficijentom za obračun plate jer je to ovlašćenje poslodavca. Okružni sud je ocijenio da nisu osnovani ni apelantkinjini žalbeni navodi da je prvostepeni sud nepravilno odbacio kao presuđenu stvar zahtjev za uplatu doprinosa nadležnom fondu za određeni period pobliže naveden u obrazloženju te presude, istakavši da iz predmetnog spisa proizlazi da je taj dio zahtjeva potvrđen presudom Okružnog suda od 6. aprila 2012. godine, te se u vezi s tim pozvao na odredbe člana 67 stav 1 tačka 4 ZPP. Okružni sud je neosnovanost žalbenih navoda tuženog detaljno pojasnio na str. 12 i 13 obrazloženja presude.

11. Nakon toga, Vrhovni sud je presudom od 28. marta 2017. godine odbio apelantkinjinu reviziju izjavljenu protiv presude Okružnog suda od 28. juna 2016. godine. Vrhovni sud je, prije svega, naveo da je drugostepena presuda pravilna, te je neosnovanost revizionih prigovora koji se odnose na neblagovremenost tužbenih zahtjeva iznesenih u podnescima od 27. februara 2015. godine detaljno pojasnio na str. 3 osporene presude, ocijenivši da je ispravan stav drugostepenog suda koji je odbio tužbu kao neblagovremenu. Prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilno je drugostepeni sud zaključio da nije osnovan ni dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantkinja tražila da sud naloži tuženom da s njom zaključi ugovor o radu pod tačno određenim uslovima, što je detaljno pojasnio na str. 4 osporene presude. Pored toga, Vrhovni sud je pojasnio da je apelantkinja, ako je smatrala da presude Osnovnog suda od 23. decembra 2011. godine i Okružnog suda od 6. aprila 2012. godine nisu na pravilan način izvršene, takve prigovore mogla dati isključivo u izvršnom postupku. Konačno, Vrhovni sud je ocijenio da nisu osnovani ni revizioni navodi koji se odnose na izostanak ocjene žalbenih navoda koji su od odlučnog značaja, a koji se odnose na izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku ekonomske struke pred prvostepenim sudom. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je pomenuto vještačenje sprovedeno u odnosu na dio tužbe koja je blagovremeno podnesena, tako da izjašnjavanje vještaka u dijelu koji se odnosi na odbačeni dio tužbe nije od odlučnog značaja, pa samim tim drugostepeni sud nije počinio povrede odredba člana 231 ZPP.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

12. Apelantkinja smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i zabrana zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije. Apelantkinja smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, u suštini, zbog proizvoljne primjene relevantnih procesnih i materijalnih zakonskih propisa i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Apelantkinja je istakla da je predmetni spor pokrenut prije više od 12 godina, na koji način je prekršeno njeno pravo na suđenje u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je naveo da je osporenu presudu donio nakon pažljive i savjesne ocjene svih dokaza provedenih pred prvostepenim sudom, isključivši bilo kakvu mogućnost proizvoljne primjene prava na apelantkinjinu štetu. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je za svoju odluku dao jasne i dovoljne razloge sadržane u obrazloženju osporene presude. Vrhovni sud je takođe naveo da se, suprotno navodima iz apelacije, tom sudu ne može staviti na teret povreda prava na suđenje u razumnom roku.

14. Okružni sud je naveo da nije povrijedio apelantkinjina prava na koja se pozvala u apelaciji. Takođe, Okružni sud je naveo da apelantkinji nije prekršeno ni pravo na pravično suđenje u razumnom roku.

15. Osnovni sud je naveo da tokom čitavog postupka apelantkinji nije povrijeđeno niti jedno pravo na koje se pozvala u apelaciji.

16. Tuženi je naveo da nisu osnovani apelantkinjini navodi o povredi odredaba parničnog postupka i pogrešnoj primjeni materijalnog prava u okviru Vrhovnog suda, kao i nižestepenih sudova. Što se tiče apelantkinjinih navoda da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, tuženi je istakao da se u konkretnom slučaju radi o radnom sporu u kom je apelantkinja istakla veliki broj tužbenih zahtjeva koji zahtijevaju provođenje velikog broja dokaza, pri čemu je apelantkinja neprestano dopunjavala i precizirala tužbene zahtjeve, što je otežavalo rad suda. Tuženi je naveo da su u predmetnom slučaju sudovi odlučivali u tri instance, i to tri puta. Smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava na razumno trajanje postupka.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUS, 45/09 – OUS, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

18. Zakon o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 118.

Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.

Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je o nižestepenoj presudi (Okružnog suda od 28. juna 2016. godine), u skladu s apelantkinjinim navodima iz apelacije broj AP 3764/16 odlučio tako što je predmetnu apelaciju odbacio kao očigledno prima facie neosnovanu (Odluka o dopustivosti broj AP 3199/16 od 11. januara 2017. godine). U momentu donošenja predmetne odluke Ustavni sud nije imao informaciju da je apelantkinja izjavila reviziju protiv presude Okružnog suda od 28. juna 2016. godine pred Vrhovnim sudom. Nakon okončanja postupka pred Vrhovnim sudom, apelantkinja predmetnom apelacijom osporava kako sam sadržaj odluke Vrhovnog suda tako ukazuje i na dužinu trajanja postupka koji je okončan presudom Vrhovnog suda. Stoga je u apelantkinjinom predmetu konačna odluka Presuda Vrhovnog suda broj 77 0 Rs 024004 16 Rev 2 od 28. marta 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 21. juna 2017. godine, a apelacija je podnesena 29. jula 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelantkinja osporava navedenu presudu tvrdeći da joj je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i zabrana zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije. a)Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

25. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

26. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na zaštitu prava iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, te, stoga, apelantkinja uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Suđenje u razumnom roku

27. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Takođe, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18 i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 51).

28. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

29. Ustavni sud konstatuje da je apelantkinja u predmetnom postupku podnijela tužbu 24. juna 2005. godine i da je postupak okončan donošenjem presude Vrhovnog suda od 28. marta 2017. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao oko 12 godina.

30. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji se vodio radi zaštite prava iz radnog odnosa, koji je, u skladu s odredbom člana 420 Zakona o parničnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZPP), hitne prirode. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da se radilo o relativno složenom predmetu imajući u vidu broj tužbenih zahtjeva o kojima je odlučivano i u skladu s tim pravnih pitanja o kojima se u konkretnom predmetu odlučivalo, te radnje dokazivanja koje je trebalo provesti. Naime, tokom predmetnog postupka apelantkinja je saslušana u svojstvu parnične stranke, te su izvedeni dokazi uvidom u materijalnu dokumentaciju (između ostalog uvid u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, odluke o otkazu ugovora o radu, uvjerenja Fonda PIO za apelantkinju, odluku o usvajanju Programa socijalnog zbrinjavanja viška radnika, izvod iz Pojedinačnog kolektivnog ugovora RŽK „Ljubija“ a.d. Prijedor, obavještenja Ministarstva finansija, sporazum o reprogramiranju obaveza, te uvid u nalaz i dopunu nalaza vještaka ekonomske struke i drugi). Osim toga, iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da je apelantkinja značajnije doprinijela dužini trajanja postupka, osim što je često precizirala tužbene zahtjeve, što samo po sebi pridonosi dužini postupka. Zatim, kako se tužbeni zahtjev odnosio na zaštitu prava iz radnog odnosa, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelantkinju.

31. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak ukupno trajao oko 12 godina, što je zaista dug period, bez obzira na činjenicu da se radilo o nešto složenijem predmetu. Ustavni sud zapaža da su Osnovni, Okružni i Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju opisali hronologiju postupanja u konkretnom predmetu iz koje je proizašlo da su redovni sudovi preduzimali procesne radnje, odnosno da nisu bili pasivni. Prema ocjeni Ustavnog suda, ključan problem je činjenica da je postupak u dva navrata vraćen na ponovno odlučivanje. Naime, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud donio prvostepenu presudu nakon jedne i po godine, koja je u jednom dijelu ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu presudom Okružnog suda pred kojim je postupak trajao oko jedne godine, koja je potvrđena u revizionom postupku koji je trajao oko dvije godine pred Vrhovnim sudom. Ustavni sud zapaža da je ponovni postupak pred Osnovnim sudom trajao oko jednu i po godinu, žalbeni postupak pred Okružnim sudom oko tri mjeseca, a revizioni postupak pred Vrhovnim sudom oko tri godine, nakon čega je predmet ponovo vraćen prvostepenom sudu. Osnovni sud je u ponovnom postupku odluku donio u roku od oko jedne godine, Okružni sud odluku po žalbi u roku od oko šest mjeseci, a Vrhovni sud odluku o reviziji u roku od oko devet mjeseci. Dakle, nesporno je da su redovni sudovi u svakom stadijumu postupali u rokovima za koje se ne može kazati da su nerazumno dugo trajali. S druge strane, Ustavni sud podsjeća i na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realizuju svoja prava. Pri tom, Ustavni sud ima u vidu i da redovni sudovi nisu dali objašnjenje za apelantkinjine navode o dužini trajanja predmetnog postupka koji mogu uticati na drugačiji zaključak Ustavnog suda (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1360/14 od 15. februara 2017. godine, tačka 24 i AP 2750/15 od 1. februara 2017. godine, tačka 31, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) jer se dužina postupka ocjenjuje u cjelini, a činjenica je da je apelantkinja došla do konačne odluke oko 12 godina od prvobitnog podnošenja tužbe u radnom sporu koji je po samom zakonu hitne prirode. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o nerazumno dugom trajanju postupka osnovani.

32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantkinjinog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

33. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, koja se, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, u smislu odredbe stava (2) tog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

34. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, činjenicu da je postupak pred redovnim sudovima okončan, Ustavni sud smatra da apelantkinji na ime naknade nematerijalne štete treba isplatiti iznos od 1.650,00 KM.

35. Navedeni iznos apelantkinji je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje

36. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije svodi se na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

37. Prije nego se upusti u raspravljanje konkretne pravne stvari, Ustavni sud podsjeća na ranije donesenu Odluku o dopustivosti broj AP 3199/16, kojom je apelantkinjina apelacija izjavljena protiv odluke Okružnog suda odbačena zbog toga što je očigledno prima facie neosnovana. U konkretnom predmetu apelantkinja osporava presudu Vrhovnog suda kojom je potvrđena nižestepena odluka u potpunosti, odnosno odbijena apelantkinjina revizija kao neosnovana. Dakle, iako je predmet osporavanja u konkretnoj apelaciji nova odluka redovnog suda (konačna odluka) – presuda Vrhovnog suda, imajući u vidu da je identične navode apelantkinja isticala i u ranijoj apelaciji protiv nižestepenih odluka i da je o njenim navodima Ustavni sud odlučio, te činjenicu da je Vrhovni sud potvrdio stavove nižestepenih presuda, a sama apelantkinja u predmetnoj apelaciji nije ponudila argumente, odnosno ukazala da je do povrede prava na koje se poziva zaista i došlo, Ustavni sud nalazi da nema razloga da promijeni svoj stav koji je zauzeo u Odluci broj AP 3199/16.

38. Stoga, umjesto detaljnog elaboriranja apelantkinjinih navoda, Ustavni sud ponavlja da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava i nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

39. Dakle, u konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri instance dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Analizirajući sprovedeni postupak, odnosno obrazloženja osporenih odluka, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu neblagovremenosti apelantkinjinih tužbenih zahtjeva iznesenih u podnescima od 27. februara 2015. godine, kao i u pogledu neosnovanosti dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zaključenje ugovora o radu pod tačno određenim uslovima i pri tome se pozvao na odredbe člana 118 ZOR-a. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je sud naveo odredbe koje je smatrao relevantnim i analizirao ih, a obrazloženje koje je dao Vrhovni sud Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, već jasnim i dovoljnim u pogledu ispunjenja svih garancija iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

40. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda, te u vezi s tim Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentu primjene prava.

b) Ostali navodi

41. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i zabrana zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju ovih prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelantkinja istakla u vezi s ostalim aspektima prava na pravično suđenje, odnosno na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, zabrani diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i zabrani zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da je zbog dužine trajanja predmetnog postupka došlo do kršenja apelantkinjinog prava na suđenje u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je postupak trajao skoro 12 godina, a ključni razlog što je postupak trajao tako dugo je ukidanje prvostepene odluke u dva navrata i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje.

43. Međutim, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentu primjene prava kada je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao jasno i razumno obrazloženje u kojem nema proizvoljnosti. Naime, u konkretnom slučaju Vrhovni sud je dao jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu neblagovremenosti apelantkinjinih tužbenih zahtjeva iznesenih u podnescima od 27. februara 2015. godine, kao i u pogledu neosnovanosti dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zaključenje ugovora o radu pod tačno određenim uslovima i pri tome se pozvao na odredbe člana 118 ZOR-a.

44. Takođe, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i zabrane zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije kada se navodi o kršenju navedenih prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

45. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Potpredsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3274/17 (G. T.) | Sudska praksa | Aktio