Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1134/19 (M.V.)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Nematerijalna šteta
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Materijalna šteta
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1134/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. lipnja 2019. godine, u predmetu broj AP-1134/19, rješavajući apelaciju M.V., na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M.V.
protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 P 049731 18 Gž 2 od 20. prosinca 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M.V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Slobodan Bilić odvjetnik iz Dervente, podnio je 11. ožujka 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 P 049731 18 Gž 2 od 20. prosinca 2018. godine.
2. Osporenom odlukom Okružnog suda žalbe prvotužene AD „Rafinerija nafte“ Brod i apelanta kao drugotuženog su djelimično uvažene i prvostupanjska presuda je preinačena tako što su prvotužena i apelant obavezani da solidarno isplate tužiteljima (D.S., J.S., G.S.) na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti sina, odnosno brata određene novčane iznose, te da na ime materijalne štete za izradu i postavljanje nadgrobnog spomenika za pokojnog solidarno isplate tužiteljima određeni novčani iznos (umanjeni iznosi u odnosu na dosuđene prvostupanjskom presudom) sa zakonskim zateznim kamatama, uz naknadu troškova postupka, dok su u preostalom dijelu žalbe odbijene i prvostupanjska presuda potvrđena.
3. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da je oštećeni (V.S.) kao zaposlenik prvotužene, smrtno stradao prilikom obavljanja poslova šišćenja trafostanice, na kojoj su nedostaci uočeni ranije, te je prvotužena svojim nečinjenjem da otkloni kvarove odgovorna za štetu u smislu odredbi čl. 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima. Nadalje, Okružni sud je naveo da odgovornost apelanta za štetu koji su tužitelji pretrpjeli smrću sina i brata na radu kod prvotužene, proizilazi prije svega iz materijalnog dokaza-presude Okružnog suda od 18. kolovoza 2017.godine, kojom je utvrđena kaznena odgovornost apelanta, te da se stoga u ovoj pravnoj stvari prvostupanjski sud pravilno pozvao na odredbu članka 12. stavak 3. ZPP-a, u pogledu odgovornosti apelanta, za štetu tužiteljima. Naime, Okružni sud je naveo da je utvrđena i disciplinska odgovornost apelanta, te su saslušani svjedoci potvrdili činjenicu da apelant kao poslovođa, iako je znao da na prekidaču u trafostanici postoje nedostaci, nije upozorio na to oštećenog koji nije bio obučen za upravljanje indikatorom napona, nego mu je kao i svjedoku D.Č. samo pokazano kako to funkcionira. Imajući to u vidu, Okružni sud je naveo da je apelant odgovoran što nije primijenio odredbu čl. 10. i 11. Zakona o zaštiti na radu, te odredbe čl. 23. i 24. Pravilnika o zaštiti na radu, kao ni odredbe Uputstva broj 1. 53/13 za rad u trafostanicama prvotužene, a kojima je također predviđen postupak obavljanja radova u postrojenju. Osim toga, Okružni sud je naveo da je propust apelanta kao rukovoditelja taj što nije poduzeo sve mjere koje su propisane kao procedura ulaska u elektroenergetsko postrojenje, što proizilazi iz nalaza vještaka eleketrotehničke struke. S obzirom na činjenicu da je i apelant bio upoznat sa nedostacima u postrojenju dan prije štetnog događaja, Okružni sud je naveo da su u cjelosti neosnovani žalbeni navodi o nepostojanju solidarne odgovornosti za nastalu štetu tužitelja.
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Okružni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, apelant smatra da odredba članka 170. (odgovornost poduzeća) Zakon o obligacionim odnosima ekskulpira apelanta odgovornosti, s obzirom da je u kaznenom postupku utvrđeno da je apelant postupao iz nehaja. Također, apelant ističe činjenicu da se Okružni sud nije pozvao na odredbe materijalnog prava prilikom utvrđivanja apelantove odgovornosti za štetu. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu zabrane diskriminacije, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelanta ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević