Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1276/19 (M. K.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Penzija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1276/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-1276/19, rješavajući apelaciju Mirka Kukavice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mirko Kukavica protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 017845 16 Uvp od 6. februara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirko Kukavica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 19. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 017845 16 Uvp od 6. februara 2019. godine.

2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda uvažen je zahtjev tuženog (Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske) za vanredno preispitivanje presude, pa je presuda Okružnog suda u Banjaluci od 29. juna 2016. godine preinačena tako što je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog od 29. oktobra 2015. godine kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja tuženog, Filijala Banjaluka od 12. avgusta 2015. godine. Navedenim prvostepenim rješenjem (u ponovljenom postupku) apelantu je (kao korisniku invalidske penzije) određen iznos invalidske penzije počev od 1. januara 2006. godine u novčanim iznosima za određene periode (počev od navedenog datuma), kako je to pobliže navedeno u dispozitivu prvostepenog rješenja.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz spisa predmeta proizlazi da je prvostepeni sud poništio rješenje tuženog od 29. oktobra 2015. godine uz obrazloženje da tuženi u ponovljenom postupku nije ispoštovao sve upute iz prvostepene presude od 27. aprila 2015. godine (treća po redu donesena u ovoj upravnoj stvari) i da ponovo nije dao ocjenu dokaza koje je apelant priložio u cilju dokazivanja činjenice da su mu za sporne godine (1994., 1995. i dio 1996.) uplaćeni doprinosi. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da pravilno tuženi ukazuje da prvostepena presuda nije zasnovana na zakonu. Naime, Vrhovni sud je naveo da se (u situaciji kada prvostepeni sud ne dovodi u pitanje okolnost da je tuženi/prvostepeni organ, postupajući po uputi iz presude od 27. aprila 2015. godine, izvršio dodatne provjere pribavljanjem uvjerenja iz svoje evidencije od 16. juna 2015. godine iz kojeg proizlazi da doprinosi za apelanta za period od 4. aprila 1992. do 30. juna 1996. godine nisu uplaćeni) neosnovanim ukazuje dalji zaključak prvostepenog suda da se tuženi nije izjasnio o ostalim dokazima koje je apelant priložio. Nadalje, Vrhovni sud je naveo ti ostali dokazi sami po sebi nisu mogli biti od uticaja na rješavanje predmetne upravne stvari, zato što se tim ispravama nisu mogli osporiti podaci iz službene evidencije tuženog koja je jedina relevantna za rješavanje o pravima osiguranika. U vezi navedenog, Vrhovni sud je naveo da iz spisa proizlazi da u matičnoj evidenciji osiguranika koju vodi isključivo tuženi (i u spornom periodu vodio) ne postoje dokazi da su za apelanta za period od 4. aprila 1992. do 30. juna 1996. godine uplaćeni doprinosi (o čemu je izdato uvjerenje 16. juna 2015. godine), te naglasio da to znači da se apelantu plate koje je ostvario u spornim godinama (1994., 1995. i dio 1996.) ne mogu uračunati u penzijski osnov, zato što bi takvo postupanje bilo suprotno odredbama čl. 77. i 78. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju-Prečišćeni tekst. Vrhovni sud je zaključio da je tuženi zakonito postupio kada je rješenje tuženog od 29. oktobra 2015. godine ostavio na snazi prvostepeno rješenje od 12. avgusta 2015. godine koje je doneseno pravilnom primjenom prethodno citiranih odredbi Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju-Prečišćeni tekst.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini su u predmetnom postupku pogrešno stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1276/19 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio