Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2174/17 (M. B.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2174/17

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2174/17, rješavajući apelaciju Mire Banovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mire Banovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 128471 16 Kž 5 od 28. februara 2017. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 128471 16 K 3 od 21. oktobra 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Miro Banović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Sean Spahić, advokat iz Zenice, podnio je 1. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 128471 16 Kž 5 od 28. februara 2017. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 128471 16 K 3 od 21. oktobra 2016. godine. Apelacija je evidentirana u Ustavnom sudu pod brojem AP 2174/17.

2. Nakon toga, u apelantovo ime, Srđan Petrić, advokat iz Zenice, podnio je 2. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 43 0 K 128471 16 Kž 5 od 28. februara 2017. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere. Apelacija je evidentirana u Ustavnom sudu pod brojem AP 2176/17.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je donio odluku kojom je odbio zahtjev (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2176/17 od 14. juna 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

4. S obzirom na to da se apelacije zasnivaju na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi i sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, na osnovu člana 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija (dvije) u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2174/17.

5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 7. juna 2017. godine i 31. decembra 2018. godine da dostave odgovore na apelacije.

6. Pozvani su dostavili tražene odgovore.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

8. Kantonalno tužilaštvo je 22. jula 2016. godine podiglo optužnicu broj T04 0 KT 0024327 16 od 21. jula 2016. godine, koja je potvrđena 28. jula 2016. godine, protiv 16 lica, među kojim je i apelant, zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili produženo krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga, bliže opisano u izreci. Apelant i saoptuženi E.H. su se na ročištu održanom 7. septembra 2016. godine izjasnili da nisu krivi za krivično djelo koje im se stavlja ne teret. Budući da su branioci apelanta i saoptuženog E.H. „najavili“ Općinskom sudu priznanje krivice njihovih branjenika i zatražili da se prije glavnog pretresa održi ročište na kojem bi priznali krivicu za krivično djelo koje im je stavljeno na teret, taj sud je rješenjem od 21. oktobra 2016. godine razdvojio krivični postupak protiv apelanta i E.H. u odnosu na druge optužene po predmetnoj optužnici.

9. Općinski sud je Presudom broj 43 0 K 128471 16 K 3 od 21. oktobra 2016. godine apelanta (kojeg je branio Srđan Petrić, advokat iz Zenice) i saoptuženog E.H. proglasio krivim da su počinili produženo krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. u vezi sa čl. 31. i 55. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). U izreci presude je navedeno da su apelant i saoptuženi E.H. proglašeni krivim što su „u vremenskom periodu od 7. decembra 2015. godine pa do 15. juna 2016. godine radi neovlaštene prodaje i stavljanja u promet opojnih materija, znajući da je njihov promet zabranjen, jer su propisom proglašene opojnim drogama, koje radnje su članom 238. stav 1. KZFBiH propisane kao krivično djelo neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga, a sve s ciljem stjecanja protivpravne imovinske koristi, suprotno odredbama člana 4. st. 1, 2, 3. i 5. u vezi sa čl. 19. i 20. Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga BiH, na području Zeničko-dobojskog kantona, vršili prodaju, nudili na prodaju, radi prodaje kupovali, držali i posredovali u kupovini i prodaji i na drugi način neovlašteno stavljali u promet materije koje su propisom proglašene opojnim drogama“. U presudi su potom, u tač. 1, 2, 3. i 6. izreke, detaljno opisane radnje koje je apelant preduzeo. Apelantu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine u koju mu je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 15. juna do 21. oktobra 2016. godine. Istom presudom, u skladu sa članom 114. stav 2. KZFBiH, od apelanta je oduzeta imovinska korist stečena krivičnim djelom, i to novac u označenim apoenima i količinama. Najzad, u skladu sa članom 238. stav 4. i članom 78. stav l. KZFBiH, apelantu je izrečena mjera sigurnosti oduzimanja predmeta koji su pobrojani u izreci presude.

10. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizlazi da su apelant i saoptuženi E.H. na glavnom pretresu u cijelosti priznali izvršenje krivičnog djela koje im je stavljeno na teret, izjavivši da su u cijelosti navodi optužnice tačni, da se kaju i da daju obećanje sudu da se to više neće ponoviti. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je u toku dokaznog postupka tužilac iznio sadržaj dokaza u koje je sud izvršio uvid, te da apelant i saoptuženi E.H. nisu prigovorili sadržaju i zakonitosti dokaza. Slijedom navedenog, zaključeno je da je priznanje krivice od apelanta i saoptuženog E.H. potkrijepljeno sadržajem navedenih dokaza. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je prilikom odlučivanja o vrsti i visini kazne sud imao u vidu da je za krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH propisana kazna zatvora od jedne do deset godina, težinu krivičnog djela i stepen apelantove krivice, da je pri tome ocijenio kao olakšavajuće okolnosti da apelant do sada nije osuđivan, te iskreno priznanje izvršenja krivičnog djela i kajanje. U obrazloženju presude je navedeno i da se odluka o oduzimanju imovinske koristi od apelanta temelji na članu 114. stav 2. KZFBiH, jer je predmetni novac stečen izvršenjem krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim.

11. Odlučujući o žalbama Kantonalnog tužilaštva i apelantovog branioca protiv presude Općinskog suda, Kantonalni sud je, nakon održane sjednice Vijeća na kojoj su bili prisutni apelant i njegov branilac, donio Presudu broj 43 0 K 128471 16 Kž 5 od 28. februara 2017. godine kojom je odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i istovremeno djelomično uvažio žalbu Kantonalnog tužilaštva, te prvostepenu presudu preinačio u odluci u kazni tako da je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci u koju se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

12. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantove tvrdnje „da je pribjegao priznanju krivice kako bi ishodovao manju kaznu i ukidanje mjere pritvora“ iz kojih, kako je Kantonalni sud istakao, proizlazi da se želi dovesti u pitanje priznanje krivice koje je apelant dao u zakonito provedenom postupku na glavnom pretresu. U vezi sa apelantovim prigovorom da rješenje Općinskog suda u Sarajevu po prekršaju, zbog izdavanja lijekova bez recepta, može imati bilo kakvog utjecaja na priznanje krivice apelanta, koje je dato u konkretnom krivičnom predmetu u kojem se apelant tereti zbog krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH, koje je apelant dao u zakonito provedenom postupku u prisustvu izabranog branioca, ukazano je da priznanje krivice apelanta, u suštini, predstavlja priznanje svih činjenica iz kojih proizlazi da je apelant izvršilac krivičnog djela i da je bio svjestan protivpravnosti izvršenja radnji koje je činio i koje mu se optužbom stavljaju na teret za koje je pobijanom presudom i proglašen krivim. Samim priznanjem krivice, kako je dalje istaknuto, apelant se faktički odrekao da će prigovarati činjeničnoj osnovi optužnice, pa su zbog toga u potpunosti neutemeljeni i neosnovani navodi žalbe da je prvostepeni sud u postupku donošenja presude i odluke o krivičnoj sankciji povrijedio na bilo koji način odredbu člana 305. stav 7. ZKPFBiH. S obzirom na izneseno, kao neosnovan je ocijenjen žalbeni prigovor da rješenje Općinskog suda u Sarajevu po prekršaju, zbog izdavanja lijekova bez recepta, može imati bilo kakvog utjecaja na priznanje krivice apelanta koje je dato u konkretnom krivičnom predmetu.

13. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i apelantove navode kojim je osporavao zakonitost odluke o oduzimanju imovinske koristi. Ovo stoga što je u činjeničnom opisu radnji krivičnog djela za koje je proglašen krivim i osuđen pobijanom presudom navedeno da je apelant predmetno krivično djelo izvršio s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi. Ukazano je i da je nesporno utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo a da novac koji je oduzet u skladu sa članom 114. stav 2. KZFBiH upravo proizlazi iz vršenja protivpravnih i nezakonitih radnji apelanta kao direktora i osnivača firme koja se bavi farmaceutskom djelatnošću (apoteke). Pored toga, navedeno je da je taj novac u različitim valutama (kune, KM, euri) i da nije ostvaren u legalnom prometu, nego izvršenjem predmetnog krivičnog djela. Također je ukazano na dokaze u spisu, i to zapisnik o pretresanju stana (o čemu je sačinjena fotodokumentacija), iz kojih proizlazi da je novac pronađen u svežnjima i da je smješten u plastičnim vrećicama, što je vidljivo iz sačinjene fotodokumentacije, da na zapisnik o pretresanju stana apelant nije imao primjedaba, niti je isticao bilo kakav prigovor o porijeklu novca, te je potpisao potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta.

14. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da je u skladu sa odredbama Krivičnog zakona, a ne protivno njima (na što pledira apelant ističući povredu Krivičnog zakona da sud nije postupio u doslovnom smislu prema odredbi člana 114. stav 2. KZFBiH) postupio prvostepeni sud i da je pravilno i zakonito odlučio da se od apelanta, u smislu odredbe člana 114. stav 2. KZFBiH, oduzme novac koji je naveden u izreci pobijane presude a koji je logično i opravdano (s obzirom na način izvršenja krivičnog djela, vrijeme trajanja radnji i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, cilj zbog koga su krivičnopravne radnje preduzimane, tj. zbog pribavljanja protivpravne imovinske koristi, zatim, da novac nije nađen u regularnim tokovima, da je bio u raznim valutama, a sredstvo plaćanja u BiH je KM), okvalificiran kao novac koji je stečen izvršenjem predmetnog krivičnog djela. Branilac je u prilog žalbi dostavio i kopiju sporazuma o prestanku ugovora o radu od 22. marta 2006. godine koji se odnosi na apelantovu suprugu, koja je na ime otkaza dobila brutoiznos od 51.925,52 KM, te je dostavio i prikaz prometa, također u neovjerenoj fotokopiji, slabo čitljivoj, iz kog je vidljivo da je u svom posjedu apelant na dan lišavanja slobode imao dnevne pazare iz svojih apoteka u iznosu od 9.553,53 KM za koje dokaze sud ne smatra da su bitno utjecali na utvrđene činjenice i okolnosti u postupku i da se njima ne može dovesti u sumnju zaključak prvostepenog suda da je onaj novac koji je oduzet od apelanta 15. juna 2016. godine, a pronađen prilikom pretresa apelantovog stana, u njegovom prisustvu, upravo novac koji potječe od izvršenja predmetnog krivičnog djela, a ne iz osnova koje branilac navodi u žalbi.

15. Istaknuto je da dokazi koje je priložio branilac uz žalbu ne predstavljaju dokaze koji dokazuju da oduzeti novac koji je pronađen prilikom pretresa stana, a ne apelanta lično, ne potječe iz protivzakonitih radnji koje predstavljaju krivično djelo za koje je proglašen krivim. Brojnost radnji, količina kriminalne djelatnosti za koju je apelant osuđen, okolnosti pod kojima je te radnje krivičnog djela ostvarivao, kontinuiranost, također, nedvosmisleno ukazuju na pravilnost suštinskog zaključka prvostepenog suda da novac koji je oduzet, u smislu člana 114. stav 2. KZFBiH, potječe iz vršenja krivičnog djela i da predstavlja protivpravno stečenu imovinsku korist, te da je u uzročnoj vezi sa apelantovim protivzakonitom postupanjem za koje je proglašen krivim i osuđen.

16. Presuda Vrhovnog suda na koju se apelant pozivao u žalbenom postupku, prema nalaženju Kantonalnog suda, nije primjenjiva na konkretni slučaj, jer je apelant priznao sve okolnosti krivičnog djela, pa i činjenicu da je njegovim izvršenjem pribavljao i protivpravnu imovinsku korist za koju je prvostepeni sud pravilno ustanovio da se ogleda u novcu koji je oduzet prilikom pretresa stana. S bzirom na ovaj konkretni slučaj, nije bilo nužno da u izreci presude bude naveden iznos pribavljene imovinske koristi, dok se u izvodu presude koji je priložio branilac ne radi o tome da su optuženi priznali izvršenje krivičnog djela, i to iz člana 238. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, za koje su svi u tom predmetu bili optuženi. Kantonalni sud je smatrao da je izrečena mjera oduzimanja imovinske koristi pravilna i zakonita s obzirom na to da je apelant terećen da je sebi pribavio imovinsku korist, što u toku provedenog postupka i nije osporavao, niti izvodio bilo kakve dokaze koji bi ukazivali na suprotne zaključke.

17. Kantonalni sud je istakao i da je oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom propisano i prema Konvenciji UN protiv nezakonitog prometa opojnim drogama i psihotropnim supstancama od 19. decembra 1988. godine, čija je jedna od strana ugovornica i Bosna i Hercegovina, kojom je državama potpisnicama uvedena obaveza donošenja mjera koje će omogućiti oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelima vezanim za zloupotrebu opojnih droga i tu vrstu krivičnih djela (ili imovine čija vrijednost odgovara visini ostvarene koristi), to se i zbog ovog razloga mjera oduzimanja imovinske koristi na koju se opredijelio prvostepeni sud pokazuje kao potrebnna i opravdana u konkretnom slučaju.

18. Konačno, Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud pravilno ocijenio olakšavajuće okolnosti na apelantovoj strani prilikom odmjeravanja kazne, ali da je propustio ocijeniti i okolnosti na koje je ukazalo Kantonalno tužilaštvo, te je stoga uvažena žalba kantonalnog tužioca u dijelu koji se odnosi na odluku o krivičnoj sankciji.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

1. Navodi iz apelacije broj AP 2174/17

19. Apelant je istakao da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant obrazlaže, prije svega, prigovorima koji se odnose na optužnicu, te smatra da optužnica koja je potvrđena protiv apelanta nije sadržavala sve potrebne elemente a koje navode apelant dovodi u vezu sa pojedinim dijelovima izreke prvostepene presude u tač. 2. i 3, koje citira. Ukazuje da presude Općinskog suda i Kantonalnog suda u opisu djela pod navedenim tačkama ne navode da li se u konkretnom slučaju radi o marihuani, spidu, heroinu, hašišu, kokainu ili bilo kojoj drugoj supstanci koja je Listom utvrđena kao droga, to jest da presuda u svom opisu djela ne sadrži zakonsko obilježje krivičnog djela, kao i predmet i sredstvo izvršenja djela za koje je apelantu izrečena prestroga kazna. Ovo tim prije što je krivično djelo koje se apelantu stavlja na teret blanketnog karaktera, te se u činjeničnom opisu mora tačno označiti o kojoj vrsti droge se radi, kao i o nazivu-vrsti lijeka. Naglašava da činjenični opis djela u izreci presude mora sadržavati označenje propisa protivno kojem se vrši promet opojne droge, kao i označenje propisa kojim je supstanca ili preparat koji je predmet prometa proglašen drogom. Kao potvrdu svojih navoda apelant dostavlja Ustavnom sudu rješenja Općinskog suda broj 43 0 K 135584 16 Kps od 26. i 28. septembra 2016. godine koji je rješavao po prethodnim prigovorima na optužnicu u predmetu A.M. i dr. u kojem se, kako apelant tvrdi, „radilo (se) o identičnim povredama identičnih odredaba ZKPFBiH na način da činjenični opis sadržan u tač. 16,17. i 19. optužnice ne sadrži obilježja bića krivičnog djela iz člana 238. stav 1. KZFBiH, te je stavljeno van snage rješenje o potvrđivanju optužnice u tom predmetu. Slijedom toga, apelant smatra da je u njegovom predmetu došlo do primjene neujednačenih standarda postupanja i odlučivanja u istim činjeničnim i pravnim situacijama. Dalje, apelant navodi da su u osporenoj presudi Općinskog suda pod opisom djela koje mu se stavlja na teret navedene tablete za koje je sud zaključio da se radi o tabletama „koje se nalaze na popisu opojnih droga psihotropnih stvari i biljaka iz kojih se može dobiti opojna droga i prekosura“. Međutim, apelant tvrdi da te tablete (lekotam, apaurin, lexilium i drugi lijekovi bliže označeni u pobijanim presudama) ne predstavljaju opojne droge. Naprotiv, kako apelant pojašnjava, „to su lijekovi koji se nalaze u redovnoj prodaji u svim apotekama, a čija kupovina je moguća uz liječnički recept“. Činjenicu da lijekovi bliže označeni u pobijanim presudama nisu opojna droga potvrđuje i ovlašteni Registar lijekova Bosne i Hercegovine 2012, koji je izdala Agencija za lijekove i medicinska sredstva BiH. S obzirom na to da prethodno navedeni lijekovi nisu opojne droge, to ni u ovom slučaju nisu ispunjene zakonske odredbe o obilježju krivičnog djela. Dalje, apelant prigovara činjeničnom opisu tačke 6. izreke prvostepene presude, te ih dovodi u vezu sa odredbama Zakona o apotekarskoj djelatnosti FBiH i smatra da su se radnje opisane u toj tački trebale kvalificirati kao prekršaj, a ne kao krivično djelo, što je nedopustivo. Apelant ističe da ni presuda Kantonalnog suda ne sadrži oznaku o kojoj blanketnoj dispoziciji je riječ, jer činjenični opis djela u izreci presude mora sadržavati označenje propisa protivno kojem se vrši promet opojne droge, kao i označenje propisa kojim je supstanca ili preparat koji je predmet prometa proglašen drogom. Ističe da je zakonom zagarantirano pravo svakog čovjeka da bude upoznat s djelom koje mu se stavlja na teret, što u konkretnom slučaju očigledno nije učinjeno. Dalje, apelant smatra da je do povrede prava na imovinu došlo jer mu je oduzeta imovinska korist – novac stečen krivičnim djelom, te je određeno da se oduzeti novac nakon pravomoćnosti presude ima odmah uplatiti kao prihod budžeta FBiH. Osim što se u konkretnom slučaju ne radi o krivičnom djelu zbog razloga prethodno spomenutih ovom apelacijom, također, nije dokazano da je navedeni novac stečen na bilo koji protivpravan način tim prije što je predmetni novac oduzet iz njegovog privatnog stana. Također, izrečena je mjera sigurnosti oduzimanje predmeta, odnosno lijekova bliže označenih u pobijanim presudama, i to na nezakonit način, jer se u konkretnom slučaju ne radi o opojnim drogama, već o lijekovima, pa samim tim navedeni lijekovi ne predstavljaju predmete u smislu člana 78. stav 1. KZFBiH.

Navodi iz apelacije broj AP 2176/17

20. Apelant smatra da su mu osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđena prava iz „Anexa I Ustava BiH u vezi sa članom II/2. i 3. tač. e) i k) istog ustava, Anexa Ustava FBiH – Instrumenti za zaštitu ljudskih prava koji imaju snagu ustavnih odredaba, a u vezi sa članom IIA, član 2. stav 1. tač. b), c), d), f) i k) i član 6. Ustava FBiH, član 13. Evropske konvencije, član 3, član 4. st. 1. i 2, član 5. stav 1. tač. a) i b) Evropske konvencije, zatim, član 1. stav 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i član 6. stav 1. Evropske konvencije“. Apelant je istakao da mu je povrijeđeno „pravo na pristup sudu, te pravo na imovinu“. Posebno tvrdi da je njegovo priznanje rezultat boravka u pritvoru više od tri mjeseca i koji mu je već bio kazna. Nadalje, apelant tvrdi da optužnica nije sadržala dovoljno dokaza da se u njegovim radnjama stječu obilježja krivičnog djela a u prilog čemu je uz apelaciju predočio informaciju Agencije za lijekove i medicinska sredstva BiH od 5. maja 2017. godine iz koje, kako tvrdi, proizlazi da pobrojane vrste lijekova nisu opojne droge. Prema njegovom mišljenju, to je i „neoboriv dokaz“ prisile i prinude izvršene prema njemu, te ukazuje da je nad njim vršena sudska tortura, čime su ugrožena njegova prava na pristup sudu, te su prekršena prava iz člana 6. stav 1. a u vezi sa članom 5. stav 2. Evropske konvencije. Nadalje, tvrdi i da je krivicu priznao, jer je njegova firma bila u opasnosti, a samo da bi ishodovao manju kaznu i ukidanje mjere pritvora. Apelant tvrdi da su njegovi razlozi u žalbi kojim je osporio zakonitost izrečene sankcije zanemareni, a uvaženo je „sedam rečenica“ Kantonalnog tužilaštva, odnosno da je, shodno dogovoru sudije izvjestioca i tužioca, preinačena kazna zatvora izrečena prvostepenom presudom. Apelant tvrdi i da je nezakonita odluka o oduzimanju imovinske koristi, jer nije dovoljno da je u opisu (bića krivičnog djela) sadržana konstatacija da je s namjerom stjecanja protivpravne imovinske koristi učinio krivično djelo, već da je i pribavio imovinsku korist. U prilog navedenom, a kako iz nejasnih navoda u ovom dijelu proizlazi, apelant tvrdi da novac koji mu je oduzet ne potječe od izvršenja krivičnog djela, već od otpremnine koja je isplaćena njegovoj supruzi zbog prestanka radnog odnosa, te iz dnevnih pazara njegovih apoteka.

II.Odgovor na apelaciju

21. Općinski sud je istakao da je apelant na glavnom pretresu 21. oktobra 2016. godine u cijelosti priznao krivicu za produženo krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga, pri čemu je izjavio da su u cijelosti tačni činjenični i pravni navodi iz optužnice i da je upoznat sa posljedicama priznanja krivice i to u prisutnosti svog branioca. Nakon priznanja krivice i sadržajnog iznošenja dokaza na kojima se zasniva optužba protiv apelanta za predmetno krivično djelo, apelant i njegov branilac, advokat Srđan Petrić, izjasnili su se da ne prigovaraju sadržaju i zakonitosti dokaza. Ukazano je da je apelant, skupa sa još petnaest lica, optužen jednom optužnicom Kantonalnog tužilaštva za produženo krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga, te da su svi optuženi priznali krivicu za krivična djela za koja su bili optuženi, i to tako što je jedan dio optuženih zaključio sporazume o priznanju krivice sa Kantonalnim tužilaštvom, a jedan dio optuženih, među kojima je bio i apelant, priznao je direktno krivicu na glavnom pretresu. Priznanje krivice je u cijelosti potkrijepljeno dokazima koji su prikupljeni u toku istrage, pa tako i priznanje apelantove krivice. Ukazano je da je i apelantov branilac sa Kantonalnim tužilaštvom pregovarao o zaključenju sporazuma o priznanju krivice za predmetno krivično djelo, a do zaključenja sporazuma nije došlo zbog toga što se nisu mogli dogovoriti o visini kazne. Također, istaknuto je da je apelantov saučinilac I.Š. za isto krivično djelo zaključio sporazum o priznanju krivice sa Kantonalnim tužilaštvom pri čemu je dogovorena kazna zatvora od jedne godine i osam mjeseci. Priznanje krivice optuženog I.Š. nije bio rezultat „sudske torture“ i neprovođenja i nepostupanja suda, kako to apelantov branilac navodi u predmetnoj apelaciji, već dokaza na kojima se zasnivala optužba. Konačno, ukazano je da su netačni navodi apelacije da se predmetni lijekovi, koji sadrže u sebi opijate, nalaze u slobodnoj prodaji a općepoznata činjenica je da se oni izdaju samo na osnovu ljekarskog recepta. U konkretnom slučaju radi se o teškoj zloupotrebi lijekova koja u sebi sadrže i opijate.

22. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je u svojoj odluci od 28. februara 2017. godine dao detaljne odgovore na sve žalbene prigovore koji su bili istaknuti u apelantovoj žalbi. U odnosu na krivično djelo i krivičnu odgovornost apelanta, također su dati razlozi u drugostepenoj odluci, i to na strani 6, a odnose se na činjenicu da je apelant priznao krivicu po podnesenoj optužnici, pa time i njene činjenične navode, kao i pravnu kvalifikaciju djela za koje je prvostepenom presudom proglašen krivim i osuđen. U prvostepenom postupku, a i u drugostepenom postupku prilikom odlučivanja o žalbi branioca, apelantu je omogućeno korištenje svih njegovih prava kada se radi o drugostepenom postupku, te nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. Kada se radi o oduzimanju imovinske koristi, Kantonalni sud smatra da je njegova odluka u tom pogledu na dovoljno jasan i određen način obrazložena, te da nije bilo povrede prava na imovinu..

23. Kantonalno tužilaštvo je istaklo da u apelaciji apelant ne navodi u čemu se sastoji povreda njegovih prava, već samo paušalno navodi odredbe koje su, kako smatra, u njegovom slučaju povrijeđene. U suštini, apelant je nezadovoljan izrečenom kaznom i to za krivično djelo čije je izvršenje dobrovoljno priznao u prisustvu svog branioca.

V.Relevantni propisi

24. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Federacije BiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi:

Član 55.

Produženo krivično djelo (1) Odredbe ovog zakona o stjecaju krivičnih djela neće se primijeniti kad učinitelj učini produženo krivično djelo.

(2) Produženo krivično djelo je učinjeno kad je učinitelj s namjerom učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja, s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu.

(3) Kad se radi o produženom krivičnom djelu istih zakonskih obilježja, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za to krivično djelo. Ako se radi o istovrsnim krivičnim djelima sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za najteže od tih djela.

Član 114.

Osnova oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom (1) Niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom.

(2) Korist iz stava 1. ovog člana oduzet će se sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je krivično djelo učinjeno pod uvjetima propisanima ovim zakonom.

Član 238.

Neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga (1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi ili posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet materije ili pripravke propisom proglašene opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

25. Zakon o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga („Službeni glasnik BiH“ broj 8/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4. st. (1), (2), (3) i (5) (Opće zabrane uz izuzetak za prekursore) (1) Zabranjen je uzgoj biljke iz koje se može dobiti opojna droga te proizvodnja, promet i posjedovanje opojne droge, psihotropne tvari i biljke iz koje se može dobiti opojna droga, osim pod uvjetima i u svrhe propisane ovim Zakonom.

(2) Zabranjeno je posjedovanje sredstva za proizvodnju opojne droge, osim pod uvjetima i u svrhe propisane ovim Zakonom.

(3) Zabranjena je upotreba opojne droge i psihotropne tvari, osim pod uvjetima propisanim ovim Zakonom i propisima iz oblasti humane i veterinarske medicine, odnosno zdravstva i veterinarstva.

(5) Zabranjeno je direktno ili indirektno oglašavanje proizvodnje, prometa, posjedovanja i upotrebe opojne droge i psihotropne tvari, te promoviranje opojnih droga i psihotropnih tvari bilo na koji drugi način, osim u naučnim i stručnim izdanjima namijenjenim naučnicima ili stručnjacima iz oblasti zdravstva.

26. Zakon o krivičnom postupku Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 244. st. (1) i (2) Izjašnjavanje o krivici (1) Izjavu o krivnji optuženi daje sudiji za prethodno saslušanje u prisustvu tužitelja i branitelja. Prije izjave o priznanju krivnje optuženi će se upoznati sa svim mogućim posljedicama priznanja krivnje u smislu člana 245. stav (1) ovog Zakona. [...]. Izjava o krivnji i datim upozorenjima unosi se u zapisnik. [...]. (2) Ako se optuženi izjasni da je kriv, sudija za prethodno saslušanje uputit će predmet sudiji, odnosno vijeću zbog zakazivanja ročišta na kojem će se utvrditi postojanje uvjeta iz člana 245. ovog Zakona.

Član 245. st. (1) i (2) Razmatranje izjave o priznanju krivice (1) Prilikom razmatranja izjave o priznanju krivnje sud provjerava:

a) da li je do izjave o priznanju krivnje došlo dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem,

b) da li je optuženi upozoren i da li je razumio da se izjavom o priznanju krivnje odriče prava na suđenje,

c) da li postoji dovoljno dokaza o krivnji optuženog,

d) da li je optuženi upoznat i da li je razumio moguće posljedice vezane uz imovinsko-pravni zahtjev i oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom,

e) da li je optuženi upoznat sa odlukom o naknadi troškova krivičnog postupka i sa pravom da bude oslobođen naknade u slučaju iz člana 202. stav (4) ovog Zakona.

(2) Ako sud prihvati izjavu o priznanju krivnje, izjava optuženog će se unijeti u zapisnik i nastaviti sa raspravom za izricanje krivičnopravne sankcije.

(3) Ako sud odbaci izjavu o priznanju krivnje, to će saopćiti strankama i branitelju i konstatovati u zapisniku. Izjava o priznanju krivnje ne može se koristiti kao dokaz u daljnjem toku krivičnog postupka.".

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 43 0 K 128471 16 Kž 5 od 28. februara 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov branilac je primio 3. aprila 2017. godine, a apelant 4. aprila 2017. godine, a apelacije su podnesene 1. i 2. juna 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant pobija navedene presude Kantonalnog suda broj 43 0 K 128471 16 Kž 5 od 28. februara 2017. godine i Općinskog suda broj 43 0 K 128471 16 K 3 od 21. oktobra 2016. godine, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava iz „Anexa I Ustava BiH u vezi sa članom II/2. i 3. tač. e) i k) istog ustava, Anexa Ustava FBiH – Instrumenti za zaštitu ljudskih prava koji imaju snagu ustavnih odredaba, a u vezi sa članom IIA, član 2. stav 1. tač. b), c), d), f) i k) i članom 6. Ustava FBiH, članom 13. Evropske konvencije, član 3, član 4. st. 1. i 2, član 5. stav 1. tač. a) i b) Evropske konvencije, zatim, član 1. stav 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i član 6. stav 1. Evropske konvencije“. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da, nezavisno od pozivanja na citirana „prava“, iz apelacija proizlazi da apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno prvenstveno pravo na pravično suđenje, pa će stoga Ustavni sud apelacione navode razmotriti u odnosu na ovo pravo.

Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

34. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosio na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi sa izvršenjem produženog krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

35. Apelant smatra da je u predmetnom postupku povrijeđeno njegovo pravo na pristup sudu, da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, naročito da „optužnica protiv apelanta u sebi ne sadrži dovoljno dokaza da apelantove radnje sadrže obilježja krivičnog djela“, da se radnje opisane pod tačkom 6. ne mogu kvalificirati kao krivično djelo, nego kao prekršaj.

36. Imajući u vidu apelantove prigovore koji pokreću pitanje kršenja prava na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća da Evropska konvencija izričito i ne spominje pravo na pristup sudu, a da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) pravo na pristup sudu prvi put objasnio u predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi, Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 4451/70, 1975. godine) u kojem je, između ostalog, zaključeno da pravo na pravično suđenje uključuje i pravo na pristup sudu koje ne smije biti uvjetovano, odnosno otežano. Evropski sud je, također, u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Evropski sud, Kreuz protiv Poljske, odluka iz 2001. godine) usvojio stav da pravo na sud nije apsolutno i da ono može biti podložno implicite dopuštenim ograničenjima, jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države. Restrikcije se mogu ticati prava pristupa kao takvog ili određenih njegovih elemenata, npr. javnosti postupka ili se postupak može ograničiti na utvrđivanje specifičnih pitanja zakona. Štaviše, izvjesne implicite restrikcije primjenjuju se u tom smislu da krivični postupak može biti i okončan bez intervencije suda, pod uvjetom da ne vodi do formalnog ili činjeničnog utvrđivanja stanja stvari. Vlasti, također, mogu odrediti specifična ograničenja pravila pristupa sudu, ali data ograničenja ne smiju ugrožavati pravo pristupa samoj njegovoj suštini i mora biti dovoljno jasno ili njihove odredbe moraju sadržavati garancije da ne budu pogrešno shvaćene.

37. Uzimajući u obzir navedene principe Evropskog suda, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Kantonalno tužilaštvo 22. jula 2016. godine podiglo optužnicu broj T04 0 KT 0024327 16 od 21. jula 2016. godine protiv 16 lica, među kojim je i apelant, zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili produženo krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga. Dalje, Ustavni sud zapaža da je, na apelantov zahtjev, Općinski sud održao ročište na kojem je apelant, koji je sve vrijeme imao branioca, priznao krivicu za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Općinski sud je, potom, razmotrio apelantovu izjavu u smislu odredaba člana 245. ZKPFBiH, odnosno da li je do izjave o priznanju krivice došlo dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem, da li je apelant upozoren i da li je razumio da se izjavom o priznanju krivice odriče prava na suđenje, da li postoji dovoljno dokaza o apelantovoj krivici, te mu je izrekao kaznu u okviru kazne propisane zakonom za krivično djelo za koje je apelant priznao krivicu i to u minimalnom trajanju od jedne godine. Potom, Ustavni sud zapaža da je apelant, nakon dobijanja prvostepene presude, protiv nje izjavio žalbu o kojoj je Kantonalni sud odlučio nakon održane sjednice Vijeća na kojoj je bio prisutan i apelant sa svojim braniocem.

38. Dakle, iz navedenih činjenica nesporno proizlazi da apelantu pristup prvostepenom sudu nije bio niti uvjetovan niti otežan, nego da isključivo zbog specifičnih okolnosti vezanih za apelantovo priznanje krivice, dakle, zbog apelantovog postupanja pred prvostepenim sudom, taj sud nije proveo redovni postupak budući da se apelant „izjavom o priznanju krivice odrekao prava na suđenje“. Također, Ustavni sud zapaža da je potom Kantonalni sud proveo redovan drugostepeni postupak u kojem je apelant učestvovao (žalba, odgovor na žalbu Kantonalnog tužilaštva, prisustvovanje sjednici Vijeća na kojoj je iskoristio mogućnost dodatnog pojašnjenja žalbe). Pored toga, Ustavni sud podsjeća i na svoj ranije usvojeni stav o tome da ne postoji povreda prava na pristup sudu u situaciji kada je lice imalo pristup sudu pune jurisdikcije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 107/03 od 29. septembra 2004. godine, st. 25-28, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 54/04). Dakle, Ustavni sud smatra da je apelant imao pristup sudu pune jurisdikcije, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da mu pristup sudu ni na koji način nije onemogućen. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije o povredi prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

39. U pogledu daljnjih apelantovih navoda koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanja i primjene pozitivnih propisa, Ustavni sud podsjeća da je, rješavajući brojne apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

40. Prije svega, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore kao u apelacijama iznosio i tokom postupka pred Kantonalnim sudom, te da se Kantonalni sud dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnio zašto su svi istaknuti prigovori neosnovani. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim presudama dali detaljna obrazloženja za stav koji su zauzeli povodom odluke o apelantovoj krivici, kao i o oduzimanju imovinske koristi pribavljene izvršenjem krivičnog djela, koje je apelant ponovio i u apelaciji. Posebno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u osporenoj presudi detaljno obrazložio na osnovu čega i zašto je ocijenjeno da je apelantov prigovor, razmotren u okviru žalbenih tvrdnji o bitnoj povredi postupka, neosnovan. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u prvostepenom postupku, pored apelantovog priznanja krivice za izvršenje krivičnog djela za koje je osuđen, imao u vidu dokaze koje je Kantonalno tužilaštvo dostavilo uz optužnicu čiju relevantnost, zakonitost i autentičnost apelantova odbrana nije ni na koji način dovela u sumnju u tom dijelu postupka. U tom kontekstu je ocjenom izvedenih dokaza zaključeno da je u inkriminiranom periodu apelant izjavom o priznanju krivice potvrdio činjenične navode optužnice i da je bio svjestan svih posljedica priznanja, pa stoga i oduzimanja imovinske koristi stečene krivičnim djelom.

41. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, ocjenjujući neosnovanost apelantovih žalbenih prigovora u ovom segmentu, potvrđujući pravilnost prvostepene presude, jasno ukazao da je apelant priznao krivicu za izvršenje produženog krivičnog djela neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga, te da je Općinski sud pravilno i zakonito odlučio da se od apelanta, u smislu odredbe člana 114. stav 2. KZFBiH, oduzme novac koji je naveden u izreci pobijane presude a koji je logično i opravdano (s obzirom na način izvršenja krivičnog djela, vrijeme trajanja radnji i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, cilj zbog koga su krivičnopravne radnje preduzimane, tj. zbog pribavljanja protivpravne imovinske koristi, zatim, da novac nije nađen u regularnim tokovima, da je bio u raznim valutama, a sredstvo plaćanja u BiH su KM) okvalificiran kao novac koji je stečen izvršenjem predmetnog krivičnog djela. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno obrazložio zašto dokazi koje je apelant dostavio u prilogu žalbi ne mogu utjecati na drugačiju odluku suda u ovom segmentu, koje obrazloženje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. Naime, Kantonalni sud je u tom smislu posebno ukazao na brojnost radnji, količinu kriminalne djelatnosti za koju je apelant osuđen, okolnosti pod kojima je te radnje krivičnog djela ostvarivao, što, također, nedvosmisleno ukazuje na pravilnost suštinskog zaključka prvostepenog suđa da novac koji je oduzet, u smislu člana 114. stav 2. KZFBiH, potječe iz vršenja krivičnog djela i da predstavlja protivpravno stečenu imovinsku korist, te da je u uzročnoj vezi sa apelantovim protivzakonitom postupanjem za koje je proglašen krivim i osuđen.

42. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, te apelantove veoma opširne i obimne navode koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali da ne smatra da je značajno dodatno ih elaborirati, jer nalazi da je Kantonalni sud, kao redovni sud, dao logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore, kao i da apelantovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka protiv njega.

43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporenih odluka ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već da sadrži jasne i konzistentne razloge za zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje redovnih sudova sa aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije ispunjava standarde koje je postavio taj član Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

44. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant svoje tvrdnje o kršenju ovog prava zasniva isključivo na navodima o proizvoljnoj primjeni prava i proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer apelantu pristup prvostepenom sudu nije bio uvjetovan niti otežan, nego isključivo zbog specifičnih okolnosti vezanih za apelantovo priznanje krivice pred prvostepenim sudom, taj sud nije proveo redovni postupak budući da se apelant „izjavom o priznanju krivice odrekao prava na suđenje“, niti je to pravo bilo onemogućeno u postupku pred Kantonalnim sudom, jer je taj sud proveo redovan drugostepeni postupak u kojem je apelant učestvovao (žalba, odgovor na žalbu Kantonalnog tužilaštva, prisustvovanje sjednici Vijeća na kojoj je apelant iskoristio mogućnost dodatnog pojašnjenja žalbe). Također, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, jer su Općinski sud i Kantonalni sud odluku kojom je apelant proglašen krivim donijeli nakon što je apelant u prisutnosti branioca priznao krivicu da je počinio krivično djelo za koje je potvrđena optužnica protiv njega, koje priznanje je ispitano u skladu sa relevantnim odredbama ZKPFBiH o čemu su u osporenim odlukama dati detaljni, jasni i argumentirani razlozi.

46. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava svodi na navode o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2174/17 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio