Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3540/17 (M. T.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Miješanje u pravo na dom
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Smetanje posjeda
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3540/17

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3540/17, rješavajući apelaciju Milorada Tupanjca, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milorada Tupanjca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 030123 16 Rev od 5. maja 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milorad Tupanjac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bileće, kojeg zastupa Drago Babić, advokat iz Bileće, podnio je 16. avgusta 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 030123 16 Rev od 5. maja 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Opštine Bileća, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske

- sjedište zamjenika Trebinje (koja je imala procesni položaj tužene u postupku u kojem su donesene osporene odluke, u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 8. marta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Osnovni sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 21. do 26. marta 2019. godine, dok Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Osnovni sud je donio Presudu broj 95 0 P 030123 13 P od 11. juna 2014. godine kojom je (stav 1 izreke presude) obavezana tužena da sa precizirane parcele (u daljnjem tekstu: predmetna parcela) ukloni uređaj za grijanje, odnosno hlađenje (u daljnjem tekstu: klimatizacijski uređaj), koji je lociran na 1,5 m od ulaza u apelantov stan koji se nalazi na istoj parceli (u daljnjem tekstu: predmetni stan) i dovede ga u stanje u kojem se nalazio prije 1. decembra 2011. godine, kada su započeti radovi na izgradnji zgrade tužene, odnosno osposobi ga za stanovanje, a koje obaveze može da se oslobodi ukoliko apelantu isplati precizirani novčani iznos, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Takođe, predmetnom presudom (st. 2 i 3 izreke) obavezana je tužena da apelantu isplaćuje, počev od 1. maja 2013. godine, pa dok mu konačno ne riješi stambeno pitanje, novčani iznos od 150,00 KM mjesečno, i to na način pobliže preciziran u stavu 2 izreke presude, kao i da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu.

6. Osnovni sud je u obrazloženju presude konstatovao da među strankama u postupku nije sporno da se predmetni stan, koji je apelantova svojina, nalazi u sastavu zgrade u kojoj je smještena administrativna služba tužene, a koja je izgrađena na predmetnoj parceli. Dalje, konstatovao je da je nesporno da je tužena za potrebe grijanja, odnosno hlađenja te zgrade postavila klimatizacijski uređaj na 1,05 m od ulaza u apelantov stan u vrijeme kada je započela sa izvođenjem građevinskih radova na rekonstrukciji te zgrade, odnosno 1. decembra 2011. godine, gdje se taj uređaj i dalje nalazi. Takođe, konstatovao je da je nesporno da je apelantu onemogućeno da koristi predmetni stan i da je tužena zbog toga 14. maja 2013. godine donijela odluku o odobravanju isplate novčanih sredstava apelantu u iznosu od po 150,00 KM mjesečno na ime nemogućnosti korišćenja stana zbog izvođenja radova na izgradnji administrativne službe tužene u periodu od 1. decembra 2011. godine do konačnog rješavanja stambenog pitanja, te da je apelantu vršila isplate po navedenom osnovu sve do 1. maja 2013. godine. Međutim, konstatujući da je među strankama u postupku sporna pravna priroda materijalnopravnog odnosa, Osnovni sud je zaključio da se na rješavanje konkretne pravne stvari u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo uklanjanje klimatizacijskog uređaja, odnosno osposobljavanje stana za stanovanje imaju primijeniti odredbe člana 16 i 156 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i odredba člana 76 stav 4 Zakona o stvarnim pravima Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o stvarnim pravima), a na ostali dio tužbenog zahtjeva pravni institut neosnovanog bogaćenja iz odredbe člana 210 ZOO.

7. U vezi sa tužbenim zahtjevom kojim je traženo uklanjanje klimatizacijskog uređaja, odnosno osposobljavanje stana za stanovanje, Osnovni sud je, prije svega, prezentovao sadržaj iskaza svjedoka Save Bjelice, koji je kao arhitekta zaposlen kod tužene, iz kojeg, između ostalog, proizilazi da je njega tadašnji načelnik tužene ovlastio da potpiše izmjenu urbanističko-tehničkih uslova – premještanje toplotne pumpe (čilera) sa južne strane zgrade na sjevernu stranu apelantovog stana, zato što je regulacionim planom zgrada u kojoj se nalazi apelantov stan predviđena za rušenje. Dalje, ukazao je da je u postupku obezbjeđenja dokaza po apelantovom prijedlogu u vanparničnom postupku, precizirani broj, izvršen uviđaj na licu mjesta 10. aprila 2013. godine uz učešće vještaka geometra, vještaka mašinske i građevinske struke. Konstatovao je da iz zapisnika o uviđaju na licu mjesta, između ostalog, proizilazi da je preko puta apelantovog stana od ulaznih vrata u razmaku od 1,05 m postavljena toplotna pumpa tužene - postrojenje za grijanje i hlađenje, koja u potpunosti zaklanja ulaz u predmetni stan. Pored toga, navedeno je da je vještak mašinske struke Neđo Krulj, između ostalog, naveo da se prostim čulnim opažanjem konstatuje da sporni uređaj prouzrokuje buku i vibraciju i da je očigledno smješten neposredno na ulazu u apelantov stan, a da je vještak građevinske struke Momčilo Đogo istakao da su radovi na rekonstrukciji postojeće zgrade tužene, te njena dogradnja sjevernog krila i spojenog dijela sa postojećom zgradom rađeni na osnovu usvojene prostorno-planske dokumentacije i prema lokacijskim uslovima izdatim od nadležnih organa. Osnovni sud je u potpunosti prihvatio iskaze navedenih vještaka i svjedoka uz obrazloženje da su potkrijepljeni materijalnim dokazima, a da ni stranke nisu imale primjedaba na te iskaze, zbog čega nije bilo razloga da ih ne prihvati. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da je tužena postavljanjem klimatizacijskog uređaja u neposrednoj blizini ulaznih vrata u apelantov stan, a koji proizvodi buku i vibracije, te zaklanja ulaz u stan, prouzrokovala apelantu štetu u vidu nemogućnosti korišćenja stana u periodu od 1. decembra 2011. godine do donošenja presude, što predstavlja znatniju štetu u smislu člana 156 stav 1 ZOO i člana 76 stav 4 Zakona o stvarnim pravima, zbog čega je apelant na osnovu navedenih zakonskih odredbi ovlašćen da traži da tužena ukloni sporni uređaj.

8. U vezi sa ostalim dijelom tužbenog zahtjeva, Osnovni sud je, između ostalog, istakao da je svrha odredbe člana 210 ZOO vraćanje koristi koju je drugi neosnovano stekao. Dalje, ukazao je da je bez podloge u sprovedenim dokazima navod tužene da je njena obaveza plaćanja mjesečnog iznosa od 150,00 KM na ime nekorišćenja stana od apelanta prestala 1. maja 2013. godine završetkom izvođenja građevinskih radova na rekonstrukciji zgrade administrativne službe tužene. Naime, nesporna je činjenica da sa završetkom navedenih radova tužena nije uklonila predmetni klimatizacijski uređaj za grijanje, odnosno hlađenje, koji se i sada nalazi na istom mjestu, i da se tužena odlukom, precizirani broj, od 15. maja 2013. godine obavezala da će isplaćivati apelantu, zbog nemogućnosti korišćenja stana, iznos od 150,00 KM mjesečno za period od 1. decembra 2011. godine do konačnog rješavanja njegovog stambenog pitanja.

9. Odlučujući o žalbi koju je tužena podnijela protiv presude Osnovnog suda, Okružni sud je, nakon sprovedene rasprave pred tim sudom u prisustvu parničnih stranaka, donio Presudu broj 95 0 P 030123 14 Gž od 14. decembra 2015. godine kojom je žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev.

10. Okružni sud je u obrazloženju presude konstatovao da apelant u konkretnom slučaju traži sudsku zaštitu od nedozvoljenih imisija, jer je tužena na udaljenosti oko 1 m od ulaznih vrata apelantovog stana sagradio, odnosno postavio klimatizacijski uređaj koji stvara buku i vibraciju, pa se u apelantovom stanu ne može stanovati. U vezi sa tim, Okružni sud je ukazao da je stoga apelantov zahtjev trebalo raspraviti tako da se utvrdi da li su se ispunili uslovi u smislu odredbe člana 156 stav 2 ZOO – da sud naredi preduzimanje odgovarajućih mjera za sprečavanje nastanka znatnije štete ili uznemiravanja ili da se otkloni izvor opasnosti na trošak držaoca izvora opasnosti, ako on sam ne učini, odnosno uslovi iz odredbe člana 76 Zakona o stvarnim pravima da je vlasnik nepokretnosti koja je izložena prekomjernim imisijama ovlašćen da od vlasnika nepokretnosti s koje potiču zahtjeva da otkloni uzrok tih imisija i uslovi iz člana 132 Zakona o stvarnim pravima da sud naredi da uznemiravanje prestane.

11. Okružni sud je dalje ukazao da pravo na ostvarivanje zahtjeva iz člana 156 ZOO zavisi od dva uslova, i to prvog da šteta koja prijeti mora biti znatnija, pri čemu zakon ne određuje šta predstavlja znatniju štetu, te drugog, a to je da se opasnost ne može spriječiti preduzimanjem odgovarajućih mjera. Pri tome Okružni sud je ukazao da se uslov znatnije štete treba ocjenjivati i sa gledišta stranke koja štetu trpi, odnosno primjenjivati relativni kriterijum u slučaju kada se ne može na drugi način utvrditi opšte pravilo šta se smatra štetom. Dakle, Okružni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju moralo raditi o buki i vibracijama koje prelaze uobičajenu mjeru – prekomjerni su, odnosno od kojih prijeti znatnija šteta. Okružni sud je konstatovao da je apelant o tome najbolje obaviješten, bez obzira na njegov subjektivni odnos prema predmetu, ali da, osim toga što je u tužbi tvrdio da klimatizacijski uređaj zvani „čiler stvara prilikom rada buku i vibracije, pa se zbog toga u [apelantovom] stanu ne može stanovati“, to nije dokazao niti jednim priloženim dokazom, a u toku postupka je odustao i od predloženog dokaza da se sasluša kao parnična stranka. Naime, Okružni sud je ocijenio da jačina buke i vibracije nije utvrđena ni od vještaka mašinske struke Neđe Krulja, a niti drugog vještaka odgovarajuće struke koji bi utvrdio da su buka i vibracija prekomjerne, odnosno takvog intenziteta da štetno utiču na apelantov život i zdravlje, te da se razvijanje buke i vibracije u njegovom stanu, koje bi trebalo biti veće od tolerantnog, ne može spriječiti postavljanjem zvučne izolacije između klimatizacijskog uređaja i apelantovog stana. Shodno navedenom, Okružni sud je zaključio da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da nemogućnost korišćenja predmetnog stana od 1. decembra 2011. godine pa, kako je to navedeno u prvostepenoj presudi, do danas, predstavlja znatniju štetu koju imaju u vidu odredbe člana 156 stav 2 ZOO i člana 76 stav 4 Zakona o stvarnim pravima. Pored toga, Okružni sud je istakao da je zaključak da je buka takvog intenziteta da štetno utiče na život i zdravlje apelanta ne može proizilaziti ni iz odluke tužene o odobravanju isplate novčanih sredstava precizirani broj od 14. maja 2013. godine, a prema kojoj se tužena obavezala mjesečno plaćati apelantu iznos od 150,00 KM počev od 1. decembra 2011. godine kao dana početka gradnje zgrade tužene. Okružni sud je ukazao da je tužena ovu obavezu izmirivala do okončanja radova na zgradi administrativne službe tužene, a da je ostala „nedokazana tvrdnja [apelanta] o kojem bi se to rješenju stambenog pitanja radilo, jer je [apelant] vlasnik postojećeg stana, pa da bi postojala i obaveza tužene da mu nakon završetka navedenih građevinskih radova isplaćuje mjesečno po 150,00 KM“.

12. Apelant je podnio reviziju protiv presude Okružnog suda, koja je odbijena Presudom Vrhovnog suda broj 95 0 P 030123 16 Rev od 5. maja 2017. godine.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je drugostepeni sud ocjenom izvedenih dokaza zaključio da apelant ničim nije dokazao da imisije koje potiču od klimatizacijskog uređaja tužene (buka i vibracije) prelaze granice normale, odnosno dozvoljenosti i da postojanjem i radom klimatizacijskog uređaja apelantu nije onemogućeno korišćenje stana, odnosno da mu ne prijeti znatnija šteta u smislu odredbe člana 156 ZOO i člana 76 stav 1 Zakona o stvarnim pravima, pa je primjenom odredbe člana 224 stav 1 tačka 5 ZPP odlučio kao u izreci drugostepene presude. Vrhovni sud je dalje zaključio da je drugostepena odluka zasnovana na zakonu. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je tačna reviziona tvrdnja da se drugostepeni sud u obrazloženju pobijane odluke nije posebno bavio pozicijom zgrade tužene sa pripacima u odnosu na zgradu u kojoj se nalazi apelantov stan. Međutim, naveo je da takav propust suda ne predstavlja povredu postupka u smislu odredbe člana 209 u vezi sa odredbom člana 191 i člana 231 ZPP, budući da se na tu činjenicu nije ukazivalo prigovorima žalbe. Vrhovni sud je istakao da, osim toga, u toku cijelog postupka među strankama u postupku nije ni bilo sporno da je zgrada tužene rekonstruisana u potpunosti u skladu sa lokacijskim uslovima (rješenje opštinskog organa nadležnog za poslove urbanizma i građevinarstva precizirani broj od 11. oktobra 2011. godine) i rješenje istog organa o odobrenju izvođenja radova, precizirani broj od 20. oktobra 2011. godine, kao i da je doneseno rješenje o upotrebnoj dozvoli precizirani broj od 10. februara 2014. godine. Vrhovni sud je naveo da nije sporno ni da je zgrada tužene rekonstruisana potpuno u skladu sa urbanističko-tehničkim uslovima na osnovu kojih su donesena navedena rješenja, što potvrđuje i iskaz rukovodioca organa za urbanizam tužene Save Bjelice, tako da ne postoji protivpravnost u lociranju izgradnje i opremanju zgrade tužene. Pri tome ukazao je da je sigurno da i udaljenost klimatizacijskog uređaja od oko 1 m od ulaza u zgradu u kojoj se nalazi apelantov stan otežava korišćenje apelantovog stana, ali se ne može zaključiti da onemogućava stanovanje u predmetnom stanu. Osim toga, istakao je da je tokom postupka za obezbjeđenje dokaza, uviđajem na licu mjesta izvršenim 10. aprila 2013. godine, konstatovano da, pored postojanja klimatizacijskog uređaja, u apelantovom stanu žive podstanari, što u krajnjem znači da je stan podoban za stanovanje i da ga apelant koristi izdavanjem podstanarima i ubiranjem zakupnine. Pored toga, ukazao je da je apelant eventualne zahtjeve u pogledu udaljenosti zgrade tužene i pripadajućih uređaja, odnosno izmjenu urbanističko- tehničkih uslova mogao ostvarivati u upravnim postupcima za izdavanje navedenih rješenja o lokacijskoj dozvoli i dozvoli za građenje, kao zainteresovano lice, ali ne i u konkretnom parničnom postupku.

14. Vrhovni sud je dalje zaključio da je drugostepeni sud pravilno ustanovio da se u pogledu imisija koje emituje klimatizacijski uređaj tužene ima primijeniti odredba člana 76 stav 1 Zakona o stvarnim pravima, a ne odredba stava 4 tog člana, kako je to učinio prvostepeni sud. Naime, Vrhovni sud je citirao odredbe člana 76 st. 1 i 4 Zakona o stvarnim pravima i konstatovao da iz sadržaja navedenih odredbi proizilazi da se norma iz stava 1 tog člana odnosi na korisnika susjedne nepokretnosti, odnosno na imisije koje potiču od same nepokretnosti, dok se norma iz stava 4 istog člana odnosi na bilo koje lice, što znači da nije nužno da to lice bude korisnik susjedne nepokretnosti i da štetna imisija potiče od te nepokretnosti. Dalje, ukazao je da u konkretnoj situaciji apelant zahtijeva uklanjanje uređaja koji je pripadak susjedne nepokretnosti (zgrade tužene) radi prestanka emitovanja štetnih imisija – vibracije i buke i sprečavanja štete koja se navodno manifestuje u nemogućnosti stanovanja u apelantovom stanu. Vrhovni sud je zaključio da se radi o imisiji sa susjedne nepokretnosti (posrednoj imisiji) zbog čega se, po njegovom mišljenju, nesumnjivo ima primijeniti odredba člana 76 stav 1 Zakona o stvarnim pravima. U vezi sa tim, Vrhovni sud je zaključio da je apelant za uspjeh u konkretnoj parnici morao dokazati prekomjernost emitovane buke i vibracije. Pri tome ukazao je da se pravni standard prekomjernosti određuje u svakoj pojedinačnoj konkretnoj situaciji i da zavisi od različitih parametara kao što su položaj susjednih nekretnina, namjena nekretnina, vrijeme emitovanja imisija, njihov uticaj na zdravlje i udobnost života i sl., te da podrazumijeva imisije većeg intenziteta od uobičajenih prema navedenim parametrima. Vrhovni sud je zaključio da, dakle, nije dovoljno da se samo utvrdi postojanje štetnih imisija, kako je to našao prvostepeni sud, već da se za uspjeh u parnici mora utvrditi i prekomjernost tih imisija. Pri tome istakao je da u konkretnoj situaciji buka i vibracija koje emituje klimatizacijski uređaj tužene daju pravo apelantu na zaštitu ako po svom intenzitetu prelaze uobičajenu mjeru, ali ne i ako su u okvirima podnošljivosti. Takođe, ukazao je da je osjetljivost na ove imisije sigurno individualna stvar svakog pojedinca, ali da postoje standardi i normativi uz čiju se primjenu prekomjernost može utvrditi.

15. U vezi sa tim, Vrhovni sud je istakao da je apelant u konkretnoj situaciji postojanje buke i vibracija koji potiču od klimatizacijskog uređaja dokazivao uz pomoć vještaka mašinske struke Neđe Krulja u postupku obezbjeđenja dokaza i na glavnoj raspravi. Vrhovni sud je konstatovao da iz nalaza ovog vještaka proizilazi da klimatizacijski uređaj „proizvodi buku i vibracije uočene prostim opažanjem, ali ne i da ta buka i vibracije prelaze uobičajenu mjeru, odnosno da zadovoljavaju standard prekomjernosti“. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da je navedeni vještak izjavio da on nije ni stručan za utvrđivanje prekomjernosti buke i vibracija i da ne raspolaže potrebnim uređajima, tako da je apelant nakon postupka obezbjeđenja dokaza koji je sproveden prije podnošenja tužbe mogao predložiti sprovođenje dokaza kojim bi se na odgovarajući način utvrdila prekomjernost imisija koje emituje klimatizacijski uređaj tužene (vještak zaštite na radu ili odgovarajući vještak medicinske struke), što apelant nije učinio. Shodno tome, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno našao da apelant nije dokazao postojanje prekomjernosti štetnih imisija od uređaja tužene, a samim tim ni postojanje opasnosti za nastanak štete u vidu nemogućnosti korišćenja njegovog stana, zbog čega je pravilno odlučio kada je primjenom člana 126 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odbio njegov zahtjev. Pored toga, ukazao je da, kako nije dokazano postojanje opasnosti za nastanak štete u vidu nemogućnosti korišćenja apelantovog stana, pravilno odbijen i apelantov zahtjev za isplatu naknade stanarine do konačnog rješenja njegovog stambenog pitanja.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelant, između ostalog, tvrdi da mu je tužena prilikom izgradnje zgrade, „zatvorila ulaz u stan [...], a na način što mu je, na ulazna vrata, postavila uređaj za grijanje

– hlađenje, pa je ulaz u stan postao nemoguć“. Navodi da je zbog toga, odnosno kako bi sud utvrdio da li je moguć ulaz u njegov stan i da li se u njemu može stanovati, podnio prijedlog za obezbjeđenje dokaza u kojem postupku je sud utvrdio „ da je uređaj za grijanje, odnosno hlađenje odmaknut od ulaznih vrata u [apelantov] stan 1,05 m, te da on proizvodi buku i vibraciju“. Ukazuje da se Okružni sud u drugostepenoj presudi nije izjasnio „o fizičkoj nemogućnosti ulaska u stan“, zbog čega je i izjavio reviziju. Navodi da je u reviziji ukazao da je drugostepeni sud previdio da je u postupku obezbjeđenja dokaza sud utvrdio „da uređaj na egzaktan način proizvodi buku i vibraciju“, te da je morao postupiti u skladu sa članom 125 stav 4 ZPP, a ne činiti sve da opravda ponašanje tužene. Međutim, smatra da se Vrhovni sud uopšte nije izjasnio o tim navodima.

b) Odgovori na apelaciju

17. Vrhovni sud je istakao da ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene presude i da smatra da njome nisu povrijeđena apelantova prava na čiju povredu ukazuje u apelaciji.

18. Osnovni sud je ukazao da apelant nije osporio presudu tog suda.

19. Tužena smatra da je pravilna presuda Okružnog suda, koja je potvrđena osporenom presudom Vrhovnog suda, i da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje i na imovinu.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske (”Službeni glasnik RS” br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09, 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba navedenog zakona, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 125. stav 4.

Ne treba dokazivati činjenice koje su opštepoznate.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

21. Zakon o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11, 60/15 i 18/16-OUS) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba navedenog zakona, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi: Imisije Član 76.

(1) Nepokretnošću se ne smije služiti i koristiti na način da zbog toga na tuđu nepokretnost dospiju dim, neugodni mirisi, čađ, otpadne vode, potresi, buka i drugo, ako su prekomjerni s obzirom na namjenu koja odgovara toj nepokretnosti u skladu sa mjestom i vremenom, ili izazivaju znatniju štetu, ili su nedopušteni na osnovu odredaba posebnog zakona (prekomjerne posredne imisije).

(2) Vlasnici nepokretnosti koje su izložene prekomjernim posrednim imisijama ovlašćeni su da od vlasnika nepokretnosti s koje one potiču zahtijevaju da otkloni uzroke tih imisija i nadoknadi štetu koju su nanijele, kao i da ubuduće ne čini na svojoj nepokretnosti ono što je uzrok prekomjernih imisija, dok ne preduzme sve mjere koje su potrebne da onemoguće prekomjerne imisije.

[…] (4) Vlasnik nepokretnosti nije dužan da trpi da ga bilo ko bez posebnog pravnog osnova uznemirava time što posebnim uređajima ili na drugi način neposredno odašilje na njegovu nepokretnost dim, neugodne mirise, čađ, otpadne vode, potrese, buku i drugo (neposredne imisije), pa je ovlašćen da zahtijeva da to uznemiravanje prestane i da mu se nadoknadi pretrpljena šteta.

(5) Vlasnik čijoj nepokretnosti prijeti predvidiva opasnost s tuđe nepokretnosti od neposrednih ili posrednih imisija koje nije dužan trpjeti, ovlašćen je da zahtijeva da se odrede i sprovedu odgovarajuće mjere radi njihovog sprečavanja.

Tužba zbog smetanja, odnosno uznemiravanja Član 132.

(1) Ako treće lice protivpravno uznemirava vlasnika ili pretpostavljenog vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik, odnosno pretpostavljeni vlasnik ima pravo tužbom zahtijevati da to uznemiravanje prestane.

(2) Kada je uznemiravanjem iz stava 1. ovog člana prouzrokovana šteta, vlasnik ili pretpostavljeni vlasnik ima pravo zahtijevati naknadu štete po opštim pravilima o naknadi štete.

(3) Vlasnik mora dokazati da je stvar njegova svojina, a pretpostavljeni vlasnik, činjenice na osnovu kojih se pretpostavlja njegova svojina, kao i da ga drugo lice uznemirava u izvršavanju njegovih ovlašćenja u pogledu stvari. Ukoliko tuženi tvrdi da ima pravo preduzimati radnje kojima se uznemirava vlasnik, dužan je to dokazati.

22. Zakon o obligacionim odnosima Republike Srpske („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba navedenog zakona, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Zabrana prouzrokovanja štete Član 16.

Svako je dužan da se uzdrži od postupka kojim se može drugom prouzrokovati šteta.

Zahtjev da se ukloni opasnost od štete Član 156.

(1) Svako može zahtijevati od drugoga da ukloni izvor opasnosti od koga prijeti znatnija šteta njemu ili neodređenom broju lica, kao i da se uzdrži od djelatnosti od koje proizilazi uznemiravanje ili opasnost štete, ako se nastanak uznemiravanja ili štete ne može spriječiti odgovarajućim mjerama.

(2) Sud će na zahtjev zainteresovanog lica narediti da se preduzmu odgovarajuće mjere za sprečavanje nastanka štete ili uznemiravanja, ili da se otkloni izvor opasnosti, na trošak držaoca izvora opasnosti, ako ovaj sam to ne učini.

[…] VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 95 0 P 030123 16 Rev od 5. maja 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. jula 2017. godine, a apelacija je podnesena 16. avgusta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

U odnosu na pravo na pravično suđenje

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

30. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor povodom apelantove tužbe radi uklanjanja klimatizacijskog uređaja sa predmetne parcele tužene i dovođenje predmetnog stana u stanje u kojem se nalazio prije započinjanja radova na izgradnji zgrade tužene, odnosno osposobljavanje stana za stanovanje ili/i isplate preciziranih novčanih iznosa. Dakle, nesumnjivo je riječ o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizilazi da je apelant u konkretnom predmetu uživao garancije člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

31. Iz apelacionih navoda proizilazi da apelant, u suštini, tvrdi da je u konkretnom slučaju do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te, shodno tome, pogrešne primjene materijalnog prava i procesnog prava od Okružnog i Vrhovnog suda. Naime, apelant ukazuje da se Okružni sud u obrazloženju drugostepene presude (kojom je preinačena prvostepena presuda na način da je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev) nije izjasnio „o fizičkoj nemogućnosti ulaska u stan“, te da je previdio činjenicu da je sud u postupku obezbjeđenja dokaza utvrdio „da uređaj na egzaktan način proizvodi buku i vibraciju“, a da Vrhovni sud (u osporenoj presudi kojom je potvrđena ta presuda Okružnog suda) nije dao odgovor na apelantove revizione navode iznesene u tom smislu.

32. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stavovima, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

33. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, kao konačne odluke u konkretnom predmetu, dao detaljne, te dovoljno jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, odnosno zaključak da apelant nije dokazao prekomjernost štetnih imisija od klimatizacijskog uređaja tužene, a samim tim i postojanje opasnosti za nastanak štete u vidu nemogućnosti korišćenja njegovog stana, zbog čega je primjenom odredbe člana 126 ZPP preinačena prvostepena presuda i odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Naime, dovodeći u vezu obrazloženje osporene presude sa odredbama propisa na koje se pozvao Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude, Ustavni sud ne može naći elemente proizvoljnosti. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizilazi da je Vrhovni sud, nasuprot navodima iz apelacije, razmotrio apelantove revizione navode, a kakve slične apelant, zapravo, ponavlja i u apelaciji, te da je dao jasne i argumentovane razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg odlučenja u konkretnom slučaju.

34. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud jasno obrazložio da je apelant u konkretnoj situaciji postojanje buke i vibracija koji potiču od klimatizacijskog uređaja dokazivao uz pomoć vještaka mašinske struke Neđe Krulja u postupku obezbjeđenja dokaza i na glavnoj raspravi, a da iz nalaza ovog vještaka proizilazi da klimatizacijski uređaj „proizvodi buku i vibracije uočene prostim opažanjem, ali ne i da ta buka i vibracije prelaze uobičajenu mjeru, odnosno da zadovoljavaju standard prekomjernosti“. Takođe, obrazložio je da je navedeni vještak izjavio da on nije ni stručan za utvrđivanje prekomjernosti buke i vibracija i da ne raspolaže potrebnim uređajima, tako da je apelant nakon postupka obezbjeđenja dokaza koji je sproveden prije podnošenja tužbe mogao predložiti sprovođenje dokaza kojim bi se na odgovarajući način utvrdila prekomjernost imisija koje emituje klimatizacijski uređaj tužene (vještak zaštite na radu ili odgovarajući vještak medicinske struke), što nije učinio. Imajući u vidu navedeno, te uzimajući u obzir da ni apelant uz apelaciju nije dostavio relevantne dokaze koji bi upućivali na zaključke drugačije od zaključaka Vrhovnog suda, Ustavni sud u navedenom obrazloženju odluke Vrhovnog suda ne nalazi elemente proizvoljnosti. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na poštovanje doma

36. Član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

Član 8 Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

37. Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 8 Evropske konvencije zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja vlasti u njegova prava garantovana ovim članom (vidi, Evropski sud, inter alia, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A, broj 297-C, i Różański protiv Poljske, presuda od 18. maja 2006. godine, stav 60). Pri određivanju radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8 Evropske konvencije prvenstveno se mora utvrditi da li sporni stan predstavlja apelantov «dom» u smislu značenja stava 1 člana 8 Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelantovog «doma». Drugo, da bi «miješanje» bilo opravdano, mora biti «u skladu sa zakonom». Ovaj uslov zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu, (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, takođe, mora biti formulisan s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, inter alia, Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, Serija A broj 30, stav 49, i Telegraaf Media Nederland Landelijke Media B.V. i ostali protiv Holandije, presuda od 22. novembra 2012. godine, st. 89 i 90).

38. U slučaju da se ispostavi da je to «miješanje» u skladu sa zakonom, i tada može predstavljati povredu člana 8 Evropske konvencije ako se smatra da ono nije «neophodno» da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2 člana 8 Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da «miješanje» odgovara «pritiscima društvenih potreba», što znači da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Connors protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 27. maja 2004. godine, tačka 81).

39. Ocjenjujući može li se sporni stan smatrati apelantovim «domom» u smislu člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud konstatuje da iz obrazloženja odluka donesenih u predmetnom parničnom postupku i dostavljene dokumentacije proizilazi da je apelant vlasnik predmetnog stana i da je živio u tom stanu sve do 1. decembra 2011. godine, kada su počeli radovi na zgradi administrativne službe tužene (za potrebe tog objekta je i postavljen predmetni klimatizacijski uređaj, kako to proizilazi iz obrazloženja odluka donesenih u predmetnom postupku), zbog čega je i napustio predmetni stan. Dalje, iz apelacionih navoda proizilazi da apelant ima namjeru da i dalje živi u predmetnom stanu kao u svom domu ukoliko se ukloni taj klimatizacijski uređaj. Pored toga, iz apelacionih navoda ne proizilazi da apelant posjeduje drugi dom. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se taj predmetni stan može smatrati apelantovim «domom» u smislu člana 8 Evropske konvencije, bez obzira na činjenicu da je u osporenoj presudi konstatovano da iz uviđaja na licu mjesta izvršenog 10. aprila 2013. godine proizilazi da u predmetnom stanu žive podstanari, a koju konstataciju apelant nije osporio apelacionim navodima.

40. Ustavni sud dalje smatra da osporena odluka Vrhovnog suda, kojom je odbijena revizija protiv drugostepene odluke kojom je preinačena prvostepena presuda i odbijen apelantov tužbeni zahtjev usmjeren na uklanjanje klimatizacijskog uređaja, predstavlja «miješanje» u apelantovo pravo na poštovanje doma u smislu stava 1 člana 8 Evropske konvencije.

41. Zatim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude, kao konačne odluke u konkretnom slučaju, ocijenio da apelant izvedenim dokazima nije dokazao prekomjernosti štetnih imisija od klimatizacijskog uređaja tužene u smislu člana 76 stav 1 Zakona o stvarnim pravima, a samim tim i postojanje opasnosti za nastanak štete u vidu nemogućnosti korišćenja njegovog stana, te da nije dokazao postojanje opasnosti za nastanak štete u vidu nemogućnosti korišćenja apelantovog stana, zbog čega je primjenom odredbe člana 126 ZPP preinačena prvostepena presuda i odbijen njegov tužbeni zahtjev. Ustavni sud ukazuje da iz navedenog jasno proizilazi da je miješanje u apelantovo pravo na dom izvršeno na osnovu "zakona" koji pri tome nesumnjivo ispunjava standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti.

42. S obzirom na to da je miješanje u apelantovo pravo "zakonito" u smislu standarda Evropske konvencije, Ustavni sud kao sljedeće treba ispitati da li miješanje u njegovo pravo na dom ima legitiman cilj od javnog ili opšteg interesa. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da je osporena odluka kojom je, u konačnici, odbijen apelantov tužbeni zahtjev (za uklanjanje klimatizacijskog uređaja sa predmetne parcele tužene i dovođenje predmetnog stana u stanje u kojem se nalazio prije započinjanja radova na izgradnji zgrade tužene, odnosno osposobljavanje stana za stanovanje ili/i isplatu preciziranih novčanih iznosa) donesena u skladu s odredbama člana 126 ZPP u vezi sa odredbama člana 76 stav 1 Zakona o stvarnim pravima. Stoga, Ustavni sud smatra da dosljedna primjena odredaba navedenih zakona, a na taj način i zaštita interesa drugih, konkretno tužene, ima legitiman cilj od javnog ili opšteg interesa.

43. Konačno, Ustavni sud treba ispitati da li je miješanje u apelantovo pravo na dom neophodna mjera u demokratskom društvu, što implicira potrebu da se utvrdi postojanje ravnoteže između prava pojedinca i javnog interesa primjenom principa proporcionalnosti. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da javni ili opšti interes u konkretnom slučaju preteže nad apelantovim pravom, naročito imajući u vidu činjenicu da iz obrazloženja osporene odluke proizilazi da je apelantov tužbeni zahtjev, u konačnici, upravo i odbijen zbog toga što apelant nije dokazao prekomjernost imisija klimatizacijskog uređaja tužene i nemogućnost korišćenja predmetnog stana a u vezi sa nemogućnošću korišćenja predmetnog stana istakao da se apelantov stan, ipak, koristi (koriste ga podstanari).

44. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, takođe, neosnovani.

Pravo na imovinu

45. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant ove svoje navode uopšte nije posebno obrazložio, odnosno da iz apelacionih navoda proizilazi da apelant svoje tvrdnje o kršenju tog prava zasniva isključivo na proizvoljnoj primjeni prava i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju za koje je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud dao dovoljno jasno i argumentovano obrazloženje za zaključak da apelant izvedenim dokazima nije dokazao prekomjernosti štetnih imisija od klimatizacijskog uređaja tužene, a samim tim i postojanje opasnosti za nastanak štete u vidu nemogućnosti korišćenja njegovog stana, zbog čega je primjenom odredbe člana 126 ZPP preinačena prvostepena presuda i odbijen apelantov tužbeni zahtjev, a iz navedenog obrazloženja ne proizilazi proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni relevantnih materijalnih i procesnih propisa u konkretnom slučaju.

47. Takođe, nema povrede prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije s obzirom na to da je miješanje u apelantovo pravo na dom zasnovano na zakonu, te da predstavlja neophodnu mjeru koja je proporcionalna u smislu da opšti interes zajednice koji se ogleda u dosljednoj primjeni zakona i zaštiti prava drugih preteže nad apelantovim interesom budući da je apelantov tužbeni zahtjev, u konačnici, upravo i odbijen zbog toga što apelant nije dokazao prekomjernost imisija od klimatizacijskog uređaja tužene, niti nemogućnost korišćenja predmetnog stana, jer se apelantov stan, ipak, koristi (koriste ga podstanari).

48. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava svodi na navode o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

49. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3540/17 (M. T.) | Sudska praksa | Aktio