Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4058/17 (N. B.)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Aktivna legitimacija
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4058/17

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4058/17, rješavajući apelaciju Nedeljke Bilić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. srpnja 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Nedeljke Bilić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 013134 14 Rev 2 od 6. lipnja 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nedeljka Bilić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ljubuškog, koju zastupaju Vesna Pehar i Zoran Lesko, odvjetnici iz Mostara, podnijela je 26. rujna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 P 013134 14 Rev 2 od 6. lipnja 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Vrhovnog suda i Croatia osiguranja d.d. iz Ljubuškog (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 15. veljače 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 11. ožujka 2019. godine, Kantonalni sud 25. veljače 2019. godine, Vrhovni sud 28. veljače 2019. godine, a tužitelj 25. veljače 2019. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Tužitelj u tužbi navodi da je apelantica bila u radnom odnosu s tužiteljem na temelju ugovora o radu do 5. studenog 2009. godine. Za vrijeme trajanja radnog odnosa apelantica je s Hypo Alpe-Adria bankom d.d. Mostar zaključila ugovor o kreditu broj 1637457816 koji je osiguran nenamjenskim oročenim depozitom broj 5837020016 kod tužitelja. Kako apelantica kao glavni dužnik nije izvršavala svoje obveze prema Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Mostar prema navedenom ugovoru tužitelj je donio odluku o plaćanju zaostalih rata kredita osiguranog depozitom, te je izvršio plaćanje pet rata kredita u ukupnom iznosu od 6.217,70 KM, dok je iznos od 67.872,25 KM iz depozita kod Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Mostar izvršen 6. prosinca 2010. godine. Dalje se navodi da je tužitelj u više navrata pozivao apelanticu da izvrši svoju obvezu kao glavnog dužnika po ugovoru o kreditu i regresno isplati iznos tužitelju isplaćen na ime izmirenja obveze tužene, a apelantica je to odbila, pa je tužitelj tužbenim zahtjevom tražio da sud obveže apelanticu da tužitelju isplati iznos od 74.089,95 KM sa zakonskim zateznim kamatama od 6. prosinca 2010. godine i troškovima postupka.

6. Presudom Općinskog suda broj 63 0 P 013134 11 P od 28. ožujka 2012. godine apelantica je obvezana platiti tužitelju iznos od 74.089,95 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 6. prosinca 2010. godine do isplate, kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 4.927,69 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Sud je proveo postupak i utvrdio da iz izvedenih dokaza jasno proizlazi da je iz tužiteljevih sredstava izvršeno plaćanje nedospjelih obveza po apelantičinom kreditu, pa je stoga on aktivno legitimiran za pokretanje i vođenje ovog postupka. Naime, člankom 998. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano je da ugovor o jamstvu obvezuje jamca samo ako je izjavu o jamčenju učinio pismeno, a iz potvrde jasno proizlazi tužiteljeva izjava o jamčenju za kredit tužene koju je on učinio pismeno. Budući da je apelantica prestala s redovnim plaćanjem rata kredita, što i sama potvrđuje u dopisu koji je uputila tužitelju kao Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar, tužitelj je, da bi izbjegao naplatu kredita iz depozita koji je služio kao osiguranje za kredit tužene, donio odluku i otpočeo s plaćanjem mjesečnih rata kredita u ime apelantice, a sve ovo postupajući prema odredbi članka 296. st. 1. i 2. ZOO kojom je propisano da obvezu može ispuniti ne samo dužnik već i treća osoba, te da je vjerovnik dužan primiti ispunjenje od svake osobe koja ima neki pravni interes da obveza bude ispunjena. Budući da se apelantica kao dužnik usprotivila plaćanju mjesečnih rata od strane tužitelja i inzistirala da Hypo Alpe Adria Bank d.d Mostar izvrši naplatu cjelokupnog zajma iz instrumenta osiguranja povrata (ugovora o depozitu broj 5837020016), što jasno proizlazi iz dopisa tužene od 29. srpnja 2010. godine, koji je tužitelj primio 3. kolovoza 2010. godine, a koji je dostavljen i Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar, tužitelj je prestao s plaćanjem mjesečnih rata kredita. Zbog neplaćanja dospjelih rata kredita od strane apelantice cjelokupno potraživanje Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar prema apelantici je dospjelo, te je navedena banka izvršila naplatu dospjelog potraživanja iz sredstava oročenog depozita Croatia osiguranja d.d. Ljubuški, koji je služio za osiguranje kredita od 6. prosinca 2010. godine u iznosu od 67.872,25 KM.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 63 0 P 013134 12 Gž od 21. lipnja 2012. godine apelantičina žalba je odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena.

8. Prema mišljenju Kantonalnog suda, navodi žalbe ničim ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude, pa je stoga žalba odbijena kao neutemeljena i prvostupanjska presuda potvrđena. Naime, za razliku od neutemeljenih žalbenih navoda, prvostupanjski sud je na potpuno i točno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te za svoju odluku dao valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i Kantonalni sud. Kantonalni sud navodi da je prvostupanjski sud provedene dokaze cijenio na način kako je to regulirano odredbama članka 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a da pri tome nije počinio povrede postupka na koje žalba ukazuje, kao ni one na koje Kantonalni sud pazi po službenoj dužnosti. Isto tako, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio sve provedene dokaze, pa je uz jasne, precizne i logične razloge zauzeo pravilno stajalište koje u cijelosti prihvaća i Kantonalni sud. Kako navodi Kantonalni sud, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da iz svih provedenih dokaza jasno proizlazi da je iz tužiteljevih sredstava izvršeno plaćanje nedospjelih obveza po apelantičinom kreditu, pa je stoga on aktivno legitimiran za pokretanje i vođenje ovog postupka.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 63 0 P 013134 14 Rev 2 od 6. lipnja 2017. godine apelantičina revizija je odbijena.

10. Kako zaključuje Vrhovni sud, na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe čl. 997., 998. i 1013. ZOO, kada je usvojen tužbeni zahtjev i apelantica obvezana tužitelju naknaditi sve što je isplatio za njezin račun. Prema ocjeni Vrhovnog suda, nižestupanjski sud je pravilno zaključio da je tužitelj za osiguranje uredne otplate odobrenog kredita apelantice jamčio dijelom sredstava oročenog depozita, s koga je skinut preostali dio, ukupni iznos duga, nakon što je apelantica prestala s plaćanjem rata kredita. Pravni zaključak nižestupanjskih sudova da je ukupno potraživanje banke po osnovi apelantičinog kredita dospjelo i da je banka utemeljeno izvršila naplatu dospjelog potraživanja iz sredstava depozita tužitelja, koji je služio za osiguranje kredita 6. prosinca 2010. godine u iznosu od 67.872,25 KM, slijedi iz pismene dokumentacije u spisu, iz navedenih zaključenih ugovora. Takav zaključak apelantica ne dovodi u sumnju tvrdnjama da su ugovor o kreditu potpisali samo banka i apelantica i kada smatra da ugovor o depozitu nije mogao prerasti u namjenski oročeni depozit. Nižestupanjski sudovi, i prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilno cijene potvrdu tužitelja od 16. prosinca 2006. godine i odredbu članka 4. ugovora o kreditu, kao instrument osiguranja kredita, odnosno kao jamstvo učinjeno pismeno. Apelantica nije osporavala relevantna činjenična utvrđenja da je tužitelj pravno lice, koje je imalo pravni interes da obveza tužene bude ispunjena, platio pet rata kredita tužene, kako je propisano člankom 296. st. 1. i 2. ZOO, a potom da je iz tužiteljevog depozita banka naplatila preostali dug od 67.872,25 KM.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

11. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

12. Apelantica smatra da je u ovom postupku sud odlučivao po nezakonitoj punomoći, te da tužitelj nije bio aktivno legitimiran da banci isplati preostali iznos kreditne obveze i da za to nije imao valjanu pravnu osnovu. Budući da sud po službenoj dužnosti pazi na ispravnost zastupanja stranke u postupku, ukazuje se da je u aktualnom izvodu u sudski registar upisano da direktor zastupa društvo u skladu sa Statutom, onda je uvidom u mjerodavnu službenu dokumentaciju tužitelja sud morao utvrditi da je izdavanje punomoći bilo u suprotnosti sa Statutom. Sud je proveo dokaz uvidom u Statut tužitelja, te se uvjerio da je za pravnu valjanost punomoći bilo nužno ovlaštenje i potpis najmanje dva člana Uprave, pa stoga apelantica smatra da tužitelj ničim nije dokazao pravnu osnovu i aktivnu legitimaciju za predmetni tužbeni zahtjev. Niti jedan navedeni pravni posao ili isprava predočeni u dokaznom postupku nisu pravna osnova za nastanak aktivne legitimacije tužitelja.

13. Kako dalje navodi apelantica, za presuđenje u ovoj pravnoj stvari jeste, da je tužitelj neutemeljeno svoje potraživanje naplatila iz „zaloga“ (nenamjenski oročeni depozit), u iznosu od 67.872,25 KM, koji formalno-pravno uopće nije ni postojao samim momentom prinudne naplate. Apelantica smatra da vjerovnik, Hypo Alpe Adria Bank d.d., nije mogao prinudno naplatiti dužno potraživanje tužene iz depozita životnih osiguranja, odnosno da je postupio suprotno zakonu, a da je takvo nezakonito postupanje omogućio i tužitelj izdavanjem nezakonitih „potvrda“. Davatelj kredita, odnosno Hypo Alpe Adria Bank d.d., postupio je i protivno odredbama članka 1004. ZOO jer se nikad nije obratio tuženoj kao korisniku kredita i dužniku pismenim pozivom da kreditnu obvezu ispuni u određenom roku (supsidijarno jamstvo). Apelantica smatra da je naplata preostalog kredita izvršena na temelju ništavog pravnog posla koji se ogleda u namirenju predmetne kreditne obveze iz depozita za životna osiguranja. Apelantica je, pored navedenog, istaknula da smatra kako je presuda Vrhovnog suda, kojom je utvrđena nezakonitost odluke o prestanku njezinog radnog odnosa, relevantna činjenica i u ovom postupku, a da sud o tome nije vodio računa.

14. Apelantica predlaže da Ustavni sud donese odluku kojom se usvaja apelacija i utvrđuje povreda prava na imovinu i pravo na pravično suđenje, te kojom se preinačuje presuda Vrhovnog suda i tužbeni zahtjev u cijelosti odbija kao neutemeljen.

II.Odgovor na apelaciju

15. U odgovoru na apelaciju Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda se navodi da nije bilo povrede ustavnih prava na koja apelantica ukazuje, pa se predlaže da se apelacija odbije.

16. Tužitelj navodi da apelantičina ustavna prava nisu povrijeđena jer je ona imala pravo na pristup sudu, osigurana joj je procesna jednakopravnost, omogućeno pravo da predlaže dokaze i da joj je osigurano pravo na sud ustanovljen zakonom. Ova prava apelantica je i ostvarila sudjelovanjem u prvostupanjskom postupku, podnošenjem žalbe drugostupanjskom sudu i iskorištavanjem izvanrednog pravnog lijeka – revizije. U svim fazama postupka sudili su redovni, stvarno i mjesno nadležni sudovi utemeljeni zakonom. Tijekom prvostupanjskog postupka apelantica je imala puno pravo iznositi dokaze o činjenicama na kojima je temeljila svoje pravo, a na taj način je ostvarila jednakopravan položaj kao stranka u postupku.

V.Relevantni propisi

17. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ” br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list RBiH” br. 2/92, 13/93 i 13/94; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) relevantne odredbe glase:

Ispunjenje od strane dužnika ili trećeg lica Član 296.

(1) Obavezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treće lice.

(2) Poverilac je dužan primiti ispunjenje od svakog lica koje ima neki pravni interes da obaveza bude ispunjena, čak i kad se dužnik protivi tom ispunjenju.

Pojam Član 997.

Ugovorom o jemstvu se jemac obavezuje prema poveriocu da će ispuniti punovažnu i dospelu obavezu dužnika, ako to ovaj ne učini.

Forma Član 998.

Ugovor o jemstvu obavezuje jemca samo ako je izjavu o jemčenju učinio pismeno.

Pravo zahtjevati naknadu od dužnika Član 1013.

(1) Jemac koji je isplatio poveriocu njegovo potraživanje može zahtevati od dužnika da mu naknadi sve što je isplatio za njegov račun, kao i kamatu od dana isplate.

(2) On ima pravo na naknadu troškova nastalih u sporu sa poveriocem od časa kad je obavestio dužnika o tom sporu, kao i na naknadu štete ako bi je bilo.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 63 0 P 013134 14 Rev 2 od 6. lipnja 2017. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelantica je primila 31. srpnja 2017. godine, a apelacija je podnesena 26. rujna 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

21. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

23. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke. [...]

24. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da mu se vrati dug, a apelantica je to kao tužena osporavala, dakle, nesporno se radi o utvrđivanju apelantičinih građanskih prava. Shodno navedenom, proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

25. U svezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

26. Ustavni sud prvo zapaža da je redovni sud utvrdio kako je apelantici nezakonito prestao radni odnos kod tužene, ali da to uopće nije bio predmet spora, nego novčani dug koji je apelantica trebalo da vrati tuženoj na temelju kredita. Apelantica smatra da je u ovom postupku sud odlučivao po nezakonitoj punomoći, te da tužitelj nije bio aktivno legitimiran da banci isplati preostali iznos kreditne obveze i da za to nije imao valjanu pravnu osnovu. Ustavni sud zapaža da je na utvrđeno činjenično stanje redovni sud primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe čl. 997., 998. i 1013. ZOO, kada je usvojio tužbeni zahtjev i obvezao tuženu da apelantici naknadi sve što je isplatila za njezin račun. Redovni sud je zaključio da je tužitelj, za osiguranje uredne otplate odobrenog kredita apelantice, jamčio dijelom sredstava oročenog depozita, sa koga je skinut preostali dio, ukupni iznos duga, nakon što je apelantica prestala s plaćanjem rata kredita. Iz navoda apelacije i osporene presude, Ustavni sud ne može zaključiti da je sud proizvoljno primijenio materijalno pravo i nepravilno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje kada je utvrdio da je ukupno potraživanje banke po osnovi apelantičinog kredita dospjelo i da je banka utemeljeno izvršila naplatu dospjelog potraživanja iz sredstava depozita tužitelja, koji je služio za osiguranje kredita 6. prosinca 2010. godine u iznosu od 67.872,25 KM. Prema ocjeni Ustavnog suda, takav zaključak apelantica ne dovodi u sumnju tvrdnjama da su ugovor o kreditu potpisali samo banka i apelantica i kada smatra da ugovor o depozitu nije mogao prerasti u namjenski oročeni depozit.

27. Ustavni sud nadalje smatra da redovni sud nije napravio proceduralne propuste kada je isticani prigovor o neurednosti punomoći za zastupanje, koju je za tužitelja potpisao direktor, kada je ovlastio odvjetnika za zastupanje. Odluka redovnog suda u svezi s izdavanjem punomoći za zastupanje, prema mišljenju Ustavnog suda, nije proizvoljna jer je u obrazloženju presude navedeno da izdavanje punomoći nije u suprotnosti sa Statutom Croatia osiguranja d.d. koji propisuje da Upravu društva čine direktor i najviše dva izvršna direktora, da direktor predsjedava Upravom, rukovodi poslovanjem, te zastupa i predstavlja društvo, pa su nižestupanjski sudovi ovaj prigovor pravilno ocijenili neutemeljenim.

28. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da razlozi koje je naveo redovni sud za svoje odlučenje nisu proizvoljni, odnosno da je svoju odluku obrazložio na argumentiran i jasan način koji je u potpunosti u skladu sa standardima Europske konvencije. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe ZOO, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u postupanju i u primjeni materijalnog i procesnog prava od strane redovnih sudova. Stoga su apelantičini navodi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, prema mišljenju Ustavnog suda, neutemeljeni.

29. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantičine navode o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljenim.

Pravo na imovinu

30. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi o kršenju ovog prava, također, temelje na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je u osporenoj odluci utvrđeno da iz naprijed navedenih dokaza jasno proizlazi da je iz tužiteljevih sredstava izvršeno plaćanje nedospjelih obveza po apelantičinom kreditu na temelju ugovora o jamstvu.

32. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

33. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4058/17 (N. B.) | Sudska praksa | Aktio