Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3127/17 (D. P.)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekid postupka
- Vlasničko-pravni odnosi
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Povrat stana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenoj imovini u vlasništvu građana
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Ispravka Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana (na bosanskom i hrvatskom jeizku)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3127/17
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3127/17, rješavajući apelaciju Duška Pitmana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Duška Pitmana podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 03 0 U 012163 15 Uvp od 1. juna 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 012163 14 U od 9. aprila 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Duško Pitman (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzla, kojeg zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnio je 21. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 012163 15 Uvp od 1. juna 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 012163 14 U od 9. aprila 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Službe za imovinskopravne i geodetske poslove Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba) i Ministarstva urbanizma, prostornog uređenja i zaštite okoliša Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo je 29. oktobra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 3. novembra 2018. godine, Ministarstvo 5. novembra 2018. godine, Kantonalni sud 6. novembra 2018. godine i Služba 7. novembra 2018. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Zaključkom Službe broj 07-3322/98 veza 07-23-602/99 od 20. decembra 2013. godine prekinut je postupak vraćanja u posjed stana, preciziranog u zaključku, a koji je pokrenuo apelant, do okončanja postupka pred redovnim sudom (stav 1). Zaključkom je upućen apelantov opunomoćenik da pred nadležnim sudom riješi prethodno pitanje zakonitosti prenesenog imovinskog prava vlasništva na stanu, jer nosilac prava raspolaganja (Služba za zajedničke poslove organa i tijela FBiH, u daljnjem tekstu: nositeljica prava raspolaganja) osporava postojanje ugovora o otkupu stana (stav 2).
6. Protiv navedenog zaključka apelant je podnio žalbu Ministarstvu, koje je Rješenjem broj 12/01-1-23-265/11 od 19. februara 2014. godine žalbu odbilo.
7. Protiv navedenog rješenja apelant je pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom. Kantonalni sud je donio Presudu broj 03 0 U 012163 14 U od 9. aprila 2015. godine kojom je odbio apelantovu tužbu. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je apelant 29. septembra 1998. godine podnio Općinskom sekretarijatu za stambeno-komunalne poslove Tuzla zahtjev za povrat predmetnog stana, navodeći da je zahtjev zasnovan na Ugovoru o kupoprodaji broj 3513-7106-4 od 4. aprila 1992. godine, koji je kao kupac zaključio sa SFRJ-SSNO-Vojno-građevinska direkcija Sarajevo, a da je stan napustio 15. maja 1992. godine zbog ratnih djejstava. Utvrđeno je da se navedeni sekretarijat proglasio nenadležnim za rješavanje apelantovog zahtjeva i predmet je proslijeđen Službi. Služba je preciziranim rješenjem preciziranim u presudi odbila kao neosnovan apelantov zahtjev i uputila ga da pred nadležnim sudom pokrene postupak za utvrđivanje prava vlasništva. U upravnom sporu koji je apelant pokrenuo Kantonalni sud je donio Presudu broj 03 0 U 007533 11 U od 9. aprila 2012. godine koja je ukinuta rješenjem Vrhovnog suda i predmet je vraćen Službi na ponovni postupak.
8. Nadalje je navedeno da je u ponovljenom postupku nositeljica prava raspolaganja u cijelosti osporila postojanje ugovora o kupoprodaji predmetnog stana. S tim u vezi, u postupku pred Službom je utvrđeno da su tačni navodi nositeljice prava raspolaganja, te da predmetni ugovor nije niti ovjeren od naznačenog prodavca, niti od Vojnog pravobranilaštva a da su ugovor umjesto njih potpisala druga lica sa naznakon „za“ pri čemu nije navedeno ko su ta lica i na osnovu kojih ovlaštenja. Utvrđeno je da se na ugovoru nalazi pečat Vojne pošte broj 5027 koji pripada Komandi vojne oblasti Zagreb, a ne vojnom pravobranilaštvu Garnizona u Sarajevu, kao i da je apelant riješio svoje stambeno pitanje u Republici Srbiji, i to iz stambenog fonda vojske i Ministarstva odbrane Republike Srbije. Zbog navedenog je Služba donijela osporeni Zaključak broj 07-3322/98 veza 07-23-602/99 od 20. decembra 2013. godine (protiv kojeg je Ministarstvo odbilo žalbu) shodno odredbi člana 17b. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana ( u daljnjem tekstu: Zakon).
9. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je utvrdio i da je u postupku pred Komisijom za ljudska prava pri Ustavnom sudu donesena Odluka broj CH/98/289-B.Č. i dr. protiv BiH (među kojima je bio i apelant) u kojoj je utvrđeno da ugovori koji su zaključeni između tužitelja u tom predmetu i bivše JNA nisu pravno valjani, jer ne ispunjavaju sve uvjete koji su propisani članom 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. U navedenoj odluci, u odnosu na apelanta, nije utvrđivana pravna valjanost ugovora o kupoprodaji, ali je utvrđeno da se manjkavost njegovog ugovora svodi na nedostatak pečata nadležne porezne uprave. U vezi s navedenim, Kantonalni sud je obrazložio da je, s druge strane, na osnovu provedenog postupka pred upravnim organima i činjenicama prezentiranim u konkretnom sporu utvrdio da su tačni navedeni navodi nositeljice prava raspolaganja na predmetnom stanu, te da je zbog toga apelantova tužba neosnovana. Kantonalni sud je istakao i da je, s obzirom na to da postupak povrata predmetnog stana nije okončan jer je prekinut pred organima uprave do okončanja parničnog postupka na koji je apelant upućen, neosnovano apelantovo pozivanje na odluke Ustavnog suda u kojima su licima koja su otkupila stanove iz fonda bivše JNA, umjesto povrata stanova, dodjeljivane novčane naknade. Prema obrazloženju tog suda, neosnovano je i apelantovo pozivanje na odredbe člana 4. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana s obzirom na to da se te odredbe odnose samo na situaciju u kojoj ne postoji spor o valjanosti prenosa prava vlasništva na određenoj nekretnini. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
10. Protiv navedene presude apelant je Vrhovnom sudu podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. Vrhovni sud je Presudom broj 03 0 U 012163 15 Uvp od 1. juna 2017. godine odbio kao neosnovan navedeni apelantov zahtjev. U obrazloženju su ponovljene činjenice utvrđene u postupku pred upravnim organima i Kantonalnim sudom, te pravni stavovi upravnih organa i Kantonalnog suda. S tim u vezi, Vrhovni sud je obrazložio da predmetnim zahtjevom neosnovano tvrdi da su prvostepeni sud i upravni organi propustili da ocijene odredbe člana 4. stav
2. Zakona o prestanku primjene Zakona a primjenom kojeg bi, prema apelantovom mišljenju, apelant imao pravo da se vrati u predmetni stan, jer je bio u nesmetanom posjedu te nekretnine u vrijeme njenog proglašenja napuštenom. Ovo stoga što je, kako je obrazložio Vrhovni sud, prvostepeni sud u svojoj odluci odgovorio na ove tužbene navode pravilnim tumačenjem zakonske odredbe-da se ta odredba odnosi na situaciju u kojoj ne postoji spor o valjanosti prijenosa vlasništva na određenoj nekretnini.
11. Vrhovni sud je istakao da ovi navodi nisu prihvatljivi i zbog činjenice da je utvrđeno da je apelant sa svojom porodicom napustio predmetni stan 15. maja 1992. godine. Prema mišljenju Vrhovnog suda, nije prihvatljiva ni apelantova tvrdnja da zainteresirano lice-nositeljica prava raspolaganja na predmetnom stanu isticanjem navedenih prigovora ide samo u pravcu odugovlačenja ovog postupka i onemogućavanju apelanta da ostvari svoja prava. Ovo stoga, kako je obrazložio taj sud, što i iz odluke Komisije broj CH/98/289 od 8. februara 2005. godine proizlazi da je u tom postupku Komisija utvrđivala koji su stvarni kriteriji koje određeni ugovori (kakav je i apelantov) moraju ispuniti a da je i u odnosu na apelanta utvrđeno da je ugovor manjkav, jer ne sadrži pečat nadležne porezne uprave. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, apelant nakon donošenja te odluke a ni u toku postupka povrata predmetnog stana nije ponudio nikakav dokaz da je preduzeo bilo kakvu radnju u pravcu otklanjanja navedene manjkavosti zbog čega se isticanje prigovora nositeljice prava raspolaganja ne može tumačiti kao odugovlačenje postupka. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama i upravnim aktima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Navodi da je nesporno da je ugovor pravno valjan i da su mnogi nosioci stanarskog prava otkupili stanove po osnovu ugovora koji je bio ovjeren pečatom iste Vojne pošte broj 5027 i da je nesporno da su ugovor potpisali potpukovnik i vojni pravobranilac poimenično navedeni u apelaciji. Smatra da redovni sudovi i upravni organi ničim nisu obrazložili razloge promjene svoje prakse priznanja ugovora sa pečatom navedene vojne pošte i time uskraćivanja prava apelantu na zakonito stečenom stanu.
II.Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje i da je apelacija neosnovana.
14. Kantonalni sud je naveo da je apelacija paušalna i neargumentirana i da je treba odbaciti kao prima facie neosnovanu.
15. Ministarstvo je navelo da nije bilo kršenja apelantovog prava i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
16. Služba je navela da ne može dati odgovor na apelaciju, jer je cjelokupan spis otpremljen Kantonalnom sudu na rješavanje po tužbi.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 29/98, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02 i 24/03) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 17. (b) Odredbe ovog zakona odnose se i na napuštene nekretnine nad kojima je vlasništvo stečeno nakon 30. aprila 1991. godine na osnovu svakog pravnog prijenosa prava vlasništva (ugovor o zamjeni, prodajni ugovor, darovni ugovor itd.).
U slučaju spora o valjanosti prenosa prava vlasništva, nadležni organ će u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku kojima se rješavaju prethodna pitanja, postupak prekinuti i uputiti stranke da pokrenu postupak pred nadležnim sudom.
Izuzetno od odredbi Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 42/98), teret dokazivanja je na stranki koja tvrdi da je pravo na nekretninu stekla na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom. U slučaju gdje se jedna od prometovanih nekretnina nalazi na teritoriji neke od država nastalih od bivše SFRJ, teret dokazivanja je na stranki koja tvrdi da prenos prava vlasništva na nekretnini nije izvršen na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom, u cilju uspostavljanja stanja prije izvršenog prenosa prava vlasništva.
18. U Zakonu o upravnim sporovima („Službene novine FBIH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 22.
U tužbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako nesumnjivo ukazuju da je činjenično stanje očigledno drugačije od onog koje je utvrđeno u upravnom postupku i pod uvjetom da tužilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do završetka upravnog postupka. Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na koje se poziva. Ako stranka ne predoči dokaze za svoje navode ili se na osnovu izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neka odlučna činjenica, o njenom postojanju sud će zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 03 0 U 012163 15 Uvp od 1. juna 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. juna 2017. godine a apelacija je podnesena 21. jula 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
26. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se predmetni postupak tiče utvrđivanja apelantovog prava na vlasništvo na predmetnom stanu, dakle, da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljivi.
27. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna.
28. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporenim presudama redovnih sudova odbijena apelantova tužba protiv akata organa uprave kojim je postupak povodom pitanja povrata predmetnog stana u apelantov posjed prekinut dok se u parničnom postupku ne razjasni, kao prethodno pitanje, pravo vlasništva na predmetnom stanu s obzirom na to da je nositeljica prava raspolaganja na stanu osporila to apelantovo pravo. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u postupku pred upravnim organima i redovnim sudovima utvrđeno da apelant nema pravno valjan ugovor o otkupu predmetnog stana, jer on nije ovjeren pečatom nadležnog vojnog pravobranilaštva u Sarajevu, već pečatom iz Zagreba, da je još 2005. godine u precizranoj odluci Komisije utvrđeno da apelantov ugovor ne sadrži ni pečat nadležne porezne uprave, te da apelant od 1992. godine nije u posjedu predmetnog stana, jer je riješio stambeno pitanje u Republici Srbiji iz vojnog stambenog fonda. Također, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 17b. Zakona o prestanku primjene Zakona propisano da se u ovakvim slučajevima postupak povrata stana prekida radi rješavanja prethodnog pitanja-valjanosti prijenosa prava vlasništva na nekretnini. S obzirom na to da je nesporno da apelant u toku postupka pred upravnim organima i redovnim sudovima niti jednim dokazom ili argumentom nije doveo u pitanje navedene tvrdnje nositeljice prava raspolaganja a time ni utvrđenja upravnih organa i redovnih sudova i razloge prekida postupka, to Ustavni sud smatra apelantove navode neosnovanim. Pritom Ustavni sud ističe da apelantov apelacioni navod da su do tada redovni sudovi i organi uprave prihvatali kao pravno valjane ugovore koji su ovjereni pečatom iste vojne pošte, nije potrkrijepljen niti jednim dokazom u tom pravcu, pa se apelant ne može na tu tvrdnju sa uspjehom pozivati.
29. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
30. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo u situaciji kada je utvrđeno da predmetni postupak povrata stana treba prekinuti shodno odredbi člana 17b. Zakona o prestanku primjene Zakona da bi se riješilo prethodno pitanje postojanja prava vlasništva na predmetnom stanu i kada je u postupku utvrđeno da apelant nema pravno valjan ugovor o otkupu predmetnog stana, jer stan nije ovjerilo nadležno vojno pravobraniteljstvo, nema pečata porezne uprave i kada je apelant riješio stambeno pitanje u Republici Srbiji iz fonda vojnih stanova..
31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević