Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1232/17 (M. D.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Krivični postupak
  • In dubio pro reo
  • Nadležnost suda
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1232/17

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1232/17, rješavajući apelaciju Mustafe Dizdarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mustafe Dizdarevića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 K 043281 16 Kž od 17. januara 2017. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 K 043281 12 K od 11. juna 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mustafa Dizdarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Vojislav Pušac, advokat iz Bihaća, podnio je 4. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 K 043281 16 Kž od 17. januara 2017. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 K 043281 12 K od 11. juna 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva u Bihaću (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) 24. januara 2019. godine je zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 17 0 K 043281 12 K od 11. juna 2016. godine apelant je proglašen krivim da je počinio krivično djelo davanja dara ili drugih oblika koristi iz člana 381. stav

1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Apelant je navedeno djelo počinio na način da je kao prijatelj i poznanik M. Ć. (oca E. Ć., koji se nakon objavljivanja Javnog oglasa za prijem policijskih službenika u MUPUSK Bihać od 28. maja 2010. godine prijavio na poziciju mlađeg inspektora) stupio u kontakt sa E. S., visokopozicioniranim službenikom u MUPUSK Bihać, koji je kao član Komisije bio zadužen za testiranje i odabir prijavljenih kandidata po navedenom oglasu. Apelant je sa E. S. dogovorio da on u toku testiranja pomogne E. Ć. kako bi od ukupnog broja prijavljenih kandidata zauzeo što bolju poziciju koja bi mu omogućila zapošljavanje u MUPUSK Bihać. Nakon dogovora apelant je uspostavio vezu između E. S., M. Ć. i E. Ć., te je neposredno kontaktirao i telefonom komunicirao sa E. S., posebno tokom septembra, oktobra i novembra 2010. godine i dogovarao sa E. S. kao službenim licem da mu se na ime dara kupi i preda jedan telefon Iphone 4 vrijednosti 2.000 KM, nakon što bi E. S. kao član Komisije ishodio odabir E. Ć. i njegovo zaposlenje u MUPUSK Bihać. S tim ciljem, od septembra do 15. novembra 2010. godine, tokom konkursne procedure, E. S. je davao upute apelantu kako kandidat E. Ć. treba ispunjavati testove: kako odgovarati na pitanja koja zna, a kako na ona na koja ne zna odgovor, kako riješiti pitanje njegove težine koja nije bila u skladu s uvjetima postavljenim u oglasu, što je bilo od utjecaja i važnosti da E. Ć. na testiranju od ukupnog broja kandidata postigne visoku poziciju broj 6, a taj mu je rezultat omogućavao zaposlenje u MUPUSK Bihać. Apelant je nakon saznanja za rezultate, telefon Iphone 4, koji je kupljen u Njemačkoj, predao M. Ć. kako bi ga on u vidu mita uručio E. S., a M. Ć. je tokom novembra 2010. godine telefon predao E. S. kao dar za učinjenu uslugu. Dakle, apelant je službenom licu obećao dar i posredovao pri podmićivanju službenog lica da ono u okviru svojih ovlaštenja učini što ne bi smjelo učiniti.

6. U obrazloženju presude je navedeno da je Optužnicom Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) broj T01 0 KT 0000760 10 od 12. januara 2012. godine apelantu stavljeno na teret da je počinio krivično djelo davanja dara ili drugih oblika koristi iz člana 381. stav

1. KZFBiH. Sudija za prethodno saslušanje Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) potvrdio je navedenu optužnicu, nakon čega se apelant na ročištu o izjašnjenju o krivici izjasnio da nije kriv. Dalje, Sud BiH se svojim Rješenjem broj S1 2 K 009940 12 K od 10. jula 2012. godine proglasio stvarno nenadležnim u ovom predmetu, pa je spis predmeta dostavio Općinskom sudu na nadležno postupanje. Dalje je navedeno da je Rješenjem Opće sjednice Općinskog suda broj 017 0 Su 16 000042 od 19. januara 2016. godine odbačen apelantov zahtjev za izuzeće predsjednika Suda, postupajućeg sudije i svih sudija tog suda. Osim toga, Rješenjem Kantonalnog suda 01 0 K 010866 16 KV od 22. februara 2016. godine odbijen je kao neosnovan apelantov prijedlog za prenošenje mjesne nadležnosti Općinskog suda na drugi stvarno nadležni sud za vođenje predmetnog postupka.

7. Dalje je navedeno da je tokom postupka kao nesporno utvrđeno da je MUPUSK Bihać objavio Javni oglas za prijem u radni odnos policijskih službenika, na koji se, za poziciju mlađeg inspektora, prijavio E. Ć. Utvrđeno je i da je E. S. u to vrijeme bio komandir PS Bihać i član Komisije zadužen za testiranje i odabir prijavljenih kandidata po navedenom oglasu, kao i da su, s jedne strane apelant i E. S. u prijateljskim odnosima te da su, s druge strane, apelant i M. Ć., otac E. Ć. koji se prijavio na javni oglas, također u dobrim odnosima i da su se često sastajali i družili u Republici Njemačkoj. Nesporno je i da je E. S. u vrijeme izvršenja djela imao status službenog lica u smislu člana 2. stav. 3. KZFBiH.

8. Kada su u pitanju inkriminacije koje se apelantu stavljaju na teret, sud je na osnovu izvedenih dokaza optužbe utvrdio da je apelant na način i u vrijeme navedeno u optužnici službenom licu E. S., koji je u to vrijeme bio komandir PS Bihać i član Komisije za izbor i prijem u radni odnos policijskih službenika, protivpravnim radnjama izvršenja posredovao pri davanju dara, odnosno podmićivanju službenog lica radi prijema u radni odnos sina svog prijatelja M. Ć. Takva činjenična utvrđenja, naveo je Općinski sud, proizlaze prije svega iz materijalnog dokaza optužbe, i to pravomoćne Presude Suda BiH broj S1 2 K 011360 12 K od 7. decembra 2012. godine na osnovu koje je E. S. pravomoćno osuđen zbog krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. u vezi sa članom 55. KZFBiH. Počinjenje navedenog djela E. S. je priznao zaključivanjem sporazuma o priznanju krivice s Tužilaštvom BiH. E. S. je priznao da su u inkriminirajuće vrijeme, nakon objavljenog javnog oglasa za prijem u radni odnos, s njim stupili u kontakt apelant i M. Ć. kako bi im pomogao i omogućio zapošljavanje E. Ć., na što je on kao apelantov prijatelj pristao. Tokom konkursne procedure stalno je davao upute apelantu kako E. Ć. treba ispunjavati test, da odgovara samo na pitanja za koja je apsolutno siguran, a za koja nije da ih ostavi prazne, na vaganju mu upisao manju težinu i slično, što je u konačnici rezultiralo izborom tog kandidata na poziciju broj 6 za radno mjesto mlađi inspektor, nakon čega je na dar od M. Ć. primio telefon Iphone 4. S obzirom na to da je te inkriminacije E. S. priznao, Općinski sud je te činjenice smatrao utvrđenim. Inkriminirajuće radnje izvršenja koje je preduzeo apelant proizlaze i iz Presude Suda BiH broj S1 2 K 009938 12 K od 12. juna 2012. godine na osnovu koje je sud utvrdio nespornu činjenicu da je i M. Ć. pravomoćno osuđen zbog krivičnog djela davanja dara ili drugih oblika koristi iz člana 381. stav 1. KZFBiH, čije je počinjenje M. Ć. priznao zaključivanjem sporazuma o priznanju krivice. M. Ć. je priznao da je u inkriminirajuće vrijeme, putem apelanta kao posrednika, stupio u kontakt sa E. S., te dogovarao zapošljavanje svoga sina, na što je E. S. kao apelantov prijatelj pristao, te je dogovoreno da mu se dâ mito, i to jedan mobilni telefon Iphone 4 čija je vrijednost u to vrijeme bila oko 1.000,00 eura ili 2.000 KM.

9. Općinski sud je dalje naveo da činjenica da je apelant posredovao u davanju dara ili drugih oblika koristi službenom licu proizlazi i iz iskaza svjedoka E. Ć. koji je, prema odluci suda, uz prethodnu saglasnost stranaka, pročitan na ročištu, kao i da je sam apelant u izjavi koju je (u prisustvu branioca, nakon prethodno i propisno datih upozorenja i pouka) dao u Tužilaštvu BiH, potvrdio da su svi presretnuti razgovori koji su mu predočeni istiniti jer ih je obavljao sa E. S., kao i da je tačno da su se dogovorili da će E. S. u testovima popuniti ono što E. Ć. ne bude znao, te da je E. S. morao i prepravljati testove istim penkalom kako bi E. Ć. imao dobar rezultat na testiranju. Potvrdio je da je kupio Iphone 4 koji je E. S. tražio od njega jer M. Ć. nije imao novca, a M. Ć. mu rekao da će snositi troškove zbog pomaganja njegovom sinu. Osim toga, iz iscrpnog svjedočenja istražioca Sipe proizlazi da su na osnovu zakonito odobrenih posebnih istražnih radnji, i to nadzora telekomunikacija, tajnog praćenja, tehničkog snimanja lica, predmeta i transportnih sredstava i drugih, nadzorom telefonskog broja E. S. istražioci došli do saznanja o brojevima telefona koje koriste lica koja su bila u kontaktu sa E. S., između ostalih apelant, M. Ć. i E. Ć., te da iz tih komunikacija proizlazi da je apelant posredovao u komunikaciji i davanju mita E. S. za učinjenu uslugu.

10. Općinski sud je, dovodeći činjenice utvrđene u dokaznom postupku u vezu s bitnim zakonskim obilježjima predmetnog krivičnog djela, na osnovu provedenih dokaza optužbe utvrdio da je Tužilaštvo pružilo dovoljno dokaza o apelantovoj krivici, odnosno da je opisanim radnjama izvršenja i dovršenom posljedicom apelant ostvario bitna zakonska obilježja predmetnog krivičnog djela tako što je posredovao u davanju mita, odnosno dara službenom licu, navodeći službeno lice na povredu zakonitog vršenja službe.

11. Dalje je navedeno da apelantove navode kojima se negira krivica za počinjeno djelo, naročito navode da optužba nije dokazala direktnu apelantovu povezanost s davaocem i primaocem mita, da nije utvrđeno da je apelant kupio telefon baš za tu namjenu, odnosno da je telefon kupljen ranije i da mu je E. S. dao novac za kupovinu telefona, kao i da nije dokazano da je E. S. kao službeno lice davao upute apelantu o načinu testiranja, Općinski sud nije mogao prihvatiti kao tačne i vjerodostojne, prvenstveno zato što se ti navodi potpuno protive dokazima optužbe iz kojih je nedvosmisleno utvrđeno činjenično stanje tokom dokaznog postupka, zbog čega su ti apelantovi navodi ocijenjeni pravno irelevantnim, te da nisu od značaja za drugačiju odluku suda, odnosno da su dati s ciljem izbjegavanja odgovornosti za počinjeno djelo. Osim toga, sud nije prihvatio kao tačan apelantov iskaz (koji je dao u svojstvu svjedoka) kada je naveo da mu je E. S. za kupovinu telefona dao 1.000,00 eura, kao i da je u vezi sa javnim oglasom E. S. samo rekao da ima jednog momka iz Kladuše i da mu pomogne ako može, ali da nije tražio nikakve nezakonite radnje, niti je posredovao u davanju mita. Sud je naveo da je cijenio, ali po pitanju odlučnih činjenica nije prihvatio kao vjerodostojne navode iz iskaza svjedoka E. S. i M. Ć. u kojima su tvrdili da apelant nije posredovao u davanju mita s obzirom na to da je ocijenjeno da su ih dali s ciljem otklanjanja krivice u odnosu na apelanta s kojim su u dobrim odnosima.

12. Sud nije prihvatio prijedlog odbrane za izvođenje dokaza, i to da se pročita „izjava“ E. Ć. (koji se u vrijeme kad je dao tu izjavu nalazio u Njemačkoj. Tu je izjavu pribavio apelantov branilac, nju nije ovjerio nadležni organ, nego ju je potpisao E. Ć. uz kopiju putne isprave) s obzirom na to da nije uzeta u skladu s odredbama ZKP-a, te se takva „izjava“ ne može koristiti kao dokaz u krivičnom postupku kao iskaz svjedoka, posebno jer je taj svjedok već dao iskaz koji je sud na ročištu, uz prethodnu saglasnost stranaka pročitao. Osim toga, sud nije prihvatio prijedlog odbrane da se taj svjedok ponovno pozove na glavni pretres s obzirom na to da je sud o tom dokazu već odlučio kada je procesnim rješenjem na ročištu uz prethodnu saglasnost stranaka i branioca pročitao iskaz tog svjedoka iz istrage, posebno jer iskaz tog svjedoka ne smatra jedinim dokazom od odlučnog značaja.

13. Apelantov prigovor da su posebne istražne radnje koje je provodila Sipa, koje je odobrio Sud BiH na prijedlog Tužilaštva BiH, bez značaja jer se nisu mogle primijeniti na apelanta s obzirom na zaprijećenu kaznu za djelo za koje se apelant tereti, Općinski sud je ocijenio neosnovanim s obzirom na to da iz materijalnih dokaza optužbe, i to naredbi Suda BiH o provođenju posebnih istražnih radnji, proizlazi činjenica da je sudija za prethodni postupak tog suda izdao zakonite naredbe za provođenje posebnih istražnih radnji, te da su u smislu člana 131. ZKPFBiH, s obzirom na zaprijećenu kaznu za predmetno krivično djelo za koje zakon propisuje kaznu zatvora od šest mjeseci do pet godina, mogle biti izdate, te da iz njihovog sadržaja proizlazi da se odobrene istražne radnje odnose i na kontakte s drugim osumnjičenim.

14. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 K 043281 16 Kž od 17. januara 2017. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena.

15. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelant u žalbi istakao da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka i) ZKPFBiH time što je pogrešno cijenio odbranu optuženog zato što apelant na glavnom pretresu nije davao bilo kakvu odbranu, nego je dao iskaz u svojstvu svjedoka, i to u skladu s odredbom čl. 6. i

274. ZKPFBiH, te iz tih razloga prvostepeni sud na glavnom pretresu nije mogao dozvoliti čitanje iskaza koji je apelant dao u Tužilaštvu BiH u svojstvu osumnjičenog, iz razloga što je apelant dao iskaz o činjenicama u formi odbrane gdje nije bio dužan govoriti istinu dok je, kada je davao iskaz u svojstvu svjedoka, morao govoriti istinu. Dalje je apelant žalbom pobijao utvrđenja iz prvostepene presude u pogledu provođenja posebne istražne radnje, tj. iskaza svjedoka, istražioca Sipe koji je prepričao sadržaj izvještaja, a sama činjenica da protiv optuženog nije naređeno provođenje posebne istražne radnje iz člana 130. ZKPFBiH onemogućavala je sud da se navedeni izvještaj koristi i na taj način da se i saslušava vještak, te ZKPFBiH precizira uvjete za valjanost posebne istražne radnje i u tom dijelu je došlo do apsolutne povrede krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka i) ZKPFBiH. Naime, Kantonalni sud smatra da prvostepeni sud nije počinio navedenu bitnu povredu odredaba krivičnog postupka s obzirom na to da je utvrđeno da je protiv apelanta vođen krivični postupak u Tužilaštvu BiH, te da je nakon što je podignuta optužnica kod Suda BiH u odnosu na apelanta postupak razdvojen zbog apelantove nedostupnosti i u odnosu na njega je predmet ustupljen Općinskom sudu. Utvrđeno je da je apelant iznio odbranu u Tužilaštvu BiH u prisustvu svog branioca, uz sva upozorenja i pouke o posljedicama davanja iskaza, pa je prvostepeni sud u potpunosti pravilno postupio kada je dozvolio da se pročita navedeni iskaz. Osim toga, prvostepeni sud je u obrazloženju presude, prilikom ocjene apelantovih iskaza, tačno precizirao koji je iskaz apelant dao u svojstvu svjedoka, a koji je dao tokom istražnog postupka, te su cijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi s ostalim dokazima.

16. Dalje je Kantonalni sud našao neosnovanim apelantove navode da je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka u smislu člana 312. stav 1. tačka i) ZKPFBiH zato što je korišten iskaz svjedoka, istražioca Sipe, o nalazima nakon provedenih posebnih istražnih radnji, odnosno u kojima tvrdi da je navedena istražna radnja preduzeta bez posebne i određene naredbe. Sud je istakao da je utvrđeno da je postojala sudska naredba u pogledu posebne istražne radnje u odnosu na E. S., gdje je presretanjem telefonskih komunikacija utvrđeno da je apelant aktivno sarađivao sa E. S., te u konkretnom slučaju sami navodi da nije postojala precizna naredba u pogledu snimanja telekomunikacijskih iskaza samog apelanta i njegovog telefona ne znači da se izvještaji povodom naredbe vezano za E. S. ne mogu koristiti, naprotiv navedeni iskazi su usko povezani kako sa E. S. tako i sa licima sa kojima je kontaktirao, pa je prvostepeni sud pravilno postupio kada je koristio navedeni izvještaj.

17. Apelant je dalje, pobijajući prvostepenu presudu zbog bitne povrede krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH, u žalbi naveo da je izreka pobijane presude protivrječna samoj sebi i razlozima presude jer sud nije razjasnio u čemu bi se sastojao apelantov umišljaj, direktni ili eventualni, te da se, cijeneći i analizirajući iskaze svjedoka, u konkretnom slučaju ne može zaključiti da bi apelant svojim radnjama počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Kantonalni sud je stava da nisu osnovani ovi žalbeni prigovori budući da je prvostepeni sud jasno obrazložio zbog čega ne prihvaća iskaze koje su u svojstvu svjedoka dali E. S. i M. Ć., odnosno budući da je utvrđeno da ti iskazi nisu saglasni drugim provedenim dokazima i da su ih svjedoci dali kako bi apelanta oslobodili krivice.

18. Kantonalni sud je stava da nisu osnovani ni apelantovi žalbeni prigovori da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH u pogledu utvrđenja bitnih činjenica, odnosno da pobijana presuda nema valjane razloge o odlučnim činjenicama. Naime, prvostepeni sud je u postupio u skladu s odredbom iz člana 296. stav 1. ZKPFBiH, tj. zasnovao je presudu na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. Osim toga, prvostepeni sud je postupio u skladu sa stavom 2. iste zakonske odredbe, tj. savjesno je cijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izveo zaključak je li neka činjenica dokazana. Kantonalni sud je stava da je prvostepeni sud svaki dokaz obrazlagao pojedinačno i dao razloge u pogledu prihvaćanja ili neprihvaćanja iskaza i doveo je navedene dokaze u međusobnu povezanost. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da nisu osnovani apelantovi prigovori da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka na način da je pogrešno zaključio da inkriminirajuće radnje izvršenja koje se odnose na apelanta proizlaze iz presuda Suda BiH kojima su osuđeni E. S. i M. Ć., te da je prvostepeni sud u pogledu utvrđenih činjenica u navedenim presudama ponovo trebao izvoditi već izvedene dokaze na kojima se zasniva navedena presuda. Kantonalni sud je istakao da prvostepeni sud nije naznačio da apelantova krivica proizlazi isključivo iz tih presuda, nego su te presude dovedene u vezu s izvedenim dokazima. Istaknuto je da je prvostepeni sud izveo sve predložene dokaze, kako one koje je predložilo Tužilaštvo tako i dokaze odbrane, kao i da je presude Suda BiH prihvatio kao pravomoćne presude i doveo ih u vezu s provedenim dokazima, pa ne stoje žalbeni prigovori da je prvostepeni sud trebao izvoditi i one dokaze na kojima su zasnovane navedene presude. Navedeno je i da nisu osnovani žalbeni prigovori da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka u pogledu odbijanja prijedloga za neposredno saslušanje svjedoka E. Ć. Kantonalni sud je naveo da prihvaća razloge koje je u tom pogledu dao prvostepeni sud i istakao da apelant ni na glavnom pretresu niti u žalbi nije ukazao zbog čega je izjava koju je svjedok dao tokom istražnog postupka, a koja je pročitana na glavnom pretresu, nepotpuna i što bi se direktnim i unakrsnim ispitivanjem svjedoka moglo postići u pogledu efekta iskaza kao dokaznog sredstva. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (pravo na pristup sudu i zabrana arbitrarnog postupanja, te pravo na pravnu sigurnost). U opširnim apelacionim navodima apelant tvrdi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, da je povrijeđeno njegovo pravo na presumpciju nevinosti, da je došlo do paušalne primjene materijalnog prava, da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima, kao i da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku. Smatra da mu je pravo na pristup sudu povrijeđeno time što nije udovoljeno njegovom zahtjevu za izuzeće postupajućeg sudije i svih sudija Općinskog suda u Bihaću i zahtjevu za prenošenje nadležnosti Općinskog suda u Bihaću na bilo koji drugi sud, odnosno smatra da je prvostepena presuda rezultat odmazde nadležnog sudije zbog zahtjeva za njegovo izuzeće. Dalje, smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zato što je Općinski sud odbio prijedlog odbrane za neposredno saslušanje svjedoka odbrane E. Ć., nego je na ročištu pročitan iskaz tog svjedoka, za koji apelant tvrdi da nije uzet u propisanoj procesnoj formi. Osim toga, tvrdi da je sud potpuno zanemario dokaze u apelantovu korist, i to iskaze svjedoka M. Ć., E. S. i iskaz koji je apelant dao u svojstvu svjedoka, iz kojih se nesumnjivo može utvrditi da u apelantovom postupanju nema obilježja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. Apelant dalje tvrdi da je prvostepeni sud proizvoljnim i arbitrarnim postupanjem povrijedio pretpostavku nevinosti i načelo in dubio pro reo jer je u dokaznom materijalu, skoro očigledno, postojala razumna sumnja u pogledu činjenica koje čine obilježje krivičnog djela iz člana 381. stav 1. KZFBiH. Osim toga, tvrdi da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u činjenici da je prvostepeni sud u svojoj presudi bio dužan dati zakonske razloge o svim pravnim pitanjima, kako procesne tako i materijalno-pravne prirode, a posebno dati razloge zbog čega je potpuno zanemario iskaze svjedoka saslušanih tokom postupka, čiji iskazi nisu potvrdili tezu optužbe. Dalje smatra da nisu jasni razlozi koje je dao drugostepeni sud u pogledu ocjene osnovanosti apelantovih žalbenih prigovora na prvostepenu presudu, kao i da je posebno nejasan razlog za opravdanje primjene rezultata posebne istražne radnje, o čemu ni prvostepeni ni drugostepeni sud nisu dali obrazloženje o tome da li su preduzete zakonske mjere i radnje da se transkript razgovora apelanta, koji nije obuhvaćen sudskom naredbom, ozakoni na način kako je to predviđeno odredbama ZKPFBiH. Smatra da u drugostepenoj presudi nije odgovoreno na njegove žalbene prigovore, odnosno da je drugostepeni sud konstatirao žalbene prigovore o nedostacima prvostepene presude, ali nije dao suštinske odgovore o osnovanosti tih prigovora, nego samo apstraktno i arbitrarno utvrdio da je prvostepeni sud dao valjane razloge za svoju odluku, te da mu je na taj način povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku. Na kraju, apelant smatra da je narušeno i načelo jednakosti stranaka u postupku jer drugostepeni sud nije dao razloge o bitnim i odlučnim argumentima apelantove žalbe, nego je arbitrarnim postupkom zaključio da su apelantovi žalbeni navodi i razlozi neosnovani.

II.Odgovor na apelaciju

20. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje pri svim činjenično-pravnim razlozima koje je dao u svojoj odluci. Osim toga, navedeno je da odlukom Kantonalnog suda nije došlo do povrede apelantovog prava na pristup sudu, niti je taj sud arbitrarno postupao jer je o svim odlučnim navodima iznesenim u žalbi dao argumentirane i logične razloge.

21. Općinski sud je opisao tok predmetnog postupka i istakao da je apelant, nakon što je zaprimio presudu Kantonalnog suda kojom je potvrđena prvostepena presuda, 22. marta 2017. godine podnio zahtjev za zamjenu izrečene kazne zatvora novčanom kaznom. Dalje je navedeno da je Općinski sud udovoljio tom zahtjevu i donio Presudu broj 17 0 K 043281 17 2 od 24. marta 2017. godine kojom je kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci zamijenio novčanom kaznom u jednokratnom iznosu od 18.000,00 KM koju je dužan platiti u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude. Apelant i njegov branilac su tu presudu uredno zaprimili, međutim novčanu kaznu apelant nije uplatio, zbog čega je Općinski sud donio rješenje prema kojem će se izrečena kazna zatvora izvršiti i izdao naredbu za izvršenje krivične sankcije. Istaknuto je da je apelant trenutno u bjekstvu, te da je za njim raspisana potjernica.

22. Tužilaštvo je odgovorilo na svaki od apelantovih navoda iz apelacije obrazlažući zašto ih smatra neosnovanim i istaklo da smatra da su i Općinski sud i Kantonalni sud, odlučujući svako u okviru svoje nadležnosti, u obrazloženju presuda koje apelant nastoji osporiti, dali jasne i detaljne razloge za svoje odluke, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na apelantovu štetu. Tužilaštvo je istaklo da iz osporenih presuda proizlazi da su sudovi svoje odluke zasnivali isključivo na dokazima koji su izvedeni u toku postupka, da su ih cijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da su u pogledu svakog od provedenih dokaza dali obrazloženje zašto ga prihvaćaju ili ne, dok je Kantonalni sud u osporenoj presudi evidentno razmotrio sve apelantove žalbene prigovore i o njima se izjasnio, a apelant u samoj apelaciji, u načelu, samo ponavlja iste navode koje je isticao i u toku postupka.

V.Relevantni propisi

23. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 381.

Davanje dara i drugih oblika koristi (1) Ko službenoj ili odgovornoj osobi u Federaciji, uključujući i stranu službenu osobu ili arbitra ili sudiju porotnika, učini ili obeća dar ili kakvu drugu korist, da u okviru svoje funkcije učini što ne bi smjela učiniti ili da ne učini što bi morala učiniti, ili ko posreduje pri ovakvom podmićivanju službene ili odgovorne osobe, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

24. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14).

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 131.

Krivična djela za koja se mogu odrediti posebne istražne radnje Istražne radnje iz člana 130. stav 2. ovog zakona mogu se odrediti za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 312.

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

a) ako je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnom pretresu ili koji je pravosnažnom odlukom izuzet od suđenja;

b) ako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti;

c) ako je glavni pretres održan bez lica čija je prisutnost na glavnom pretresu po zakonu obavezna ili ako je optuženom, braniocu ili oštećenom, protivno njegovom zahtjevu, uskraćeno da na glavnom pretresu upotrebljava svoj jezik i da na svom jeziku prati tok glavnog pretresa;

d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu;

e) ako je protivno zakonu bila isključena javnost na glavnom pretresu;

f) ako je sud povrijedio propise krivičnog postupka o postojanju odobrenja nadležnog organa;

g) ako je sud donio presudu a nije bio stvarno nadležan ili ako je nepravilno odbio optužbu zbog stvarne nenadležnosti;

h) ako sud svojom presudom nije potpuno riješio predmet optužbe;

i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda;

j) ako je optužba prekoračena;

k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o relevantnim činjenicama.

(2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio neku odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 17 0 K 043281 16 Kž od 17. januara 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. februara 2017. godine, a apelacija je podnesena 4. aprila 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

[...]

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]

32. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje na način na koji to apelant tvrdi.

33. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje vidi u nedostatku obrazložene presude, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, ocjeni dokaza, paušalnoj primjeni materijalnog prava, te povredi prava na pristup sudu.

34. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud najprije podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud podsjeća i da je u svojoj praksi usvojio stav da „slobodna ocjena svakog dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima čini neodvojiv element prava na pravično suđenje“ u Bosni i Hercegovini. Međutim, Ustavni sud je također naveo i da ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu, već je ona ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je Ustavni sud zaključio da je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude „opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice“ kako bi se zadovoljili standardi prava na pravično suđenje, a najprije prava na obrazloženu odluku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje (vidi AP 661/04, op. cit., tačka 30).

35. Apelant smatra da se iz dokaza izvedenih tokom postupka pred prvostepenim sudom ne može sa sigurnošću utvrditi da je počinio djelo za koje se tereti, kao i da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zato što je Općinski sud odbio prijedlog odbrane na neposredno saslušanje svjedoka E. Ć., nego je na ročištu pročitan iskaz tog svjedoka. Osim toga, smatra da je sud potpuno zanemario dokaze u apelantovu korist, i to iskaze svjedoka M. Ć., E. S. i iskaz koji je apelant dao u svojstvu svjedoka, iz kojih se nesumnjivo može utvrditi da u apelantovom postupanju nema obilježja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. Međutim, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporenih odluka nije izostala brižljiva i savjesna ocjena svih provedenih dokaza, kako onih koje je predlagalo Tužilaštvo tako i onih koje je predlagao apelant, i njihovo dovođenje u međusobnu vezu u procesu utvrđivanja apelantove krivice za počinjenje djela koje mu je stavljeno na teret. Prvostepeni sud je posebno pojasnio razloge zbog kojih je odbio apelantov prijedlog za neposredno saslušanje svjedoka E. Ć., kao i razloge zbog kojih nije poklonio vjeru iskazima svjedoka koje apelant potencira, dajući za svoj stav jasno, precizno i argumentirano obrazloženje koje se ni u jednom segmentu ne čini proizvoljnim.

36. U pogledu apelantovih navoda da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da, prema tom načelu, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). Prema mišljenju Ustavnog suda, načelo in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je jedna od neposrednih posljedica pretpostavke nevinosti zakonska odredba prema kojoj se sumnja u pogledu postojanja činjenica relevantnih za slučaj ili sumnja u odnosu na primjenu neke odredbe krivičnog zakona tumači u korist okrivljenog i njegovih prava. U skladu s ovim načelom, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost nego i onda kad nije dokazana krivica optuženog.

37. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela ZKP-a da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog tako i one koje idu u njegovu korist. Dakle, u ZKP-u je propisana pretpostavka nevinosti, zbog čega je optuženi oslobođen tereta dokazivanja, a pretpostavka nevinosti ne odnosi se samo na krivicu već i na sve druge elemente koji su u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela (radnja izvršenja, protivpravnost ili kažnjivost). Osim toga, i prema praksi Evropskog suda, pretpostavka nevinosti znači da se optuženi nije dužan braniti, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. Dakle, pravilo in dubio pro reo nije dokazno pravilo. Ono podrazumijeva da sud u krivičnom postupku odlučuje presudom na način koji je povoljniji za okrivljenog ako se i nakon savjesne ocjene dokaza, pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, ne daju otkloniti sumnje o postojanju odnosno nepostojanju nekih činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke druge odredbe krivičnog zakonodavstva, a ne sadrži mjerila prema kojima bi prvostepeni sud bio dužan uzeti da su određene činjenice dokazane s određenim stepenom izvjesnosti, a druge nisu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi sve izvedene dokaze ocijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveli zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret na način kako je navedeno u izreci prvostepene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo jer iz osporenih presuda proizlazi da se, primjenom načela iz prethodnih tačaka, nisu stekli uvjeti da sudovi u predmetnom krivičnom postupku odluče na način koji je povoljniji za apelanta. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelacioni navodi o kršenju načela in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

38. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu zato što su odbijeni njegovi prijedlozi za izuzeće postupajućeg sudije i prenos nadležnosti Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je o ovim apelantovim zahtjevima odlučeno Rješenjem Opće sjednice Općinskog suda broj 017 0 Su 16 000042 od 19. januara 2016. godine kojim je odbačen apelantov zahtjev za izuzeće predsjednika Suda, postupajućeg sudije i svih sudija tog suda. Osim toga, Rješenjem Kantonalnog suda 01 0 K 010866 16 KV od 22. februara 2016. godine odbijen je kao neosnovan apelantov prijedlog za prenošenje mjesne nadležnosti Općinskog suda na drugi stvarno nadležni sud za vođenje predmetnog postupka. Naime, iz činjenica predmeta je evidentno da su redovni sudovi osporenim odlukama raspravljali i odlučivali o meritumu ovog predmeta, što, samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U slučajevima u kojima je povrijeđeno pravo na pristup sudu potrebno je, kao uvjet za postojanje te povrede, da je sud iz nekog od procesnih razloga odbacio da odlučuje o meritumu spora, što u ovom predmetu nije slučaj (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 218/02 od 23. jula 2004. godine, stav 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 43/04).

39. Nadalje, apelant tvrdi i da je Kantonalni sud propustio odgovoriti na njegove žalbene prigovore, odnosno da je drugostepeni sud konstatirao žalbene prigovore o nedostacima prvostepene presude, ali nije dao suštinske odgovore o osnovanosti tih prigovora, nego samo apstraktno i arbitrarno utvrdio da je prvostepeni sud dao valjane razloge za svoju odluku, te da mu je na taj način povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju odluka višeg suda, dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog suda ili suda koji sudi tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR589 GC). Suštinski zahtjev je da viši sud ukaže da je razmotrio pitanja istaknuta u žalbi koja su bila od suštinskog značaja, da je u slučaju neslaganja s odlukom nižestepenog suda neslaganje zasnovao na njenoj procjeni (vidi Evropski sud, Helle protiv Finske, 1997-VIII, 26 EHRR 159) i da žalbu nije odbio, a da je prethodno nije razmotrio (vidi Evropski sud, Lindner i Hammermayer protiv Rumunije,

HUDOC, 2002).

40. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizlazi da je Kantonalni sud u cjelini prihvatio i saglasio se s razlozima i obrazloženjem iz prvostepene presude u pogledu ocjene provedenih dokaza na osnovu kojih je utvrđeno činjenično stanje, ukazujući na relevantne dijelove iz prvostepene presude. Shodno navedenom, proizlazi da je Kantonalni sud razloge i obrazloženja iz prvostepene presude inkorporirao u svoju odluku, što, ukoliko se imaju u vidu navedena načela, ne dovodi u pitanje standard obrazložene presude.

41. Ustavni sud je imao u vidu i druge apelantove veoma opširne navode kojima je pokušao ukazati na kršenje prava na pravičan postupak, koje je ispitao prilikom donošenja ove odluke, ali ih ne smatra od značaja dodatno elaborirati jer nalazi da su redovni sudovi dali logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore, kao i da apelantovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka protiv njega.

42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada je Općinski sud sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, te kada je za svoju odluku u tom pogledu dao detaljno i jasno obrazloženje koje zadovoljava standarde pravičnog suđenja, poštujući načelo in dubio pro reo, te kada je apelantove žalbene navode ispitao Kantonalni sud koji je, odbijajući žalbu, potvrdio stavove iz prvostepene presude.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1232/17 (M. D.) | Sudska praksa | Aktio