Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4997/17 (R. B.)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Isplata duga
- Vještak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 149
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4997/17
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4997/17, rješavajući apelaciju Rasima Bilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Rasima Bilića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 42 1 P 002441 15 Rev od 5. septembra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Rasim Bilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maglaja, kojeg zastupa Vesna Rujević, advokat iz Banjaluke, podnio je 28. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 42 1 P 002441 15 Rev od 5. septembra 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Zavidovićima – Odjeljenje u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te od „Sarajevo osiguranja“ d.d. Sarajevo – podružnica Tešanj (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 19. aprila 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud su u periodu od 25. aprila do 3. maja 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 31. decembra 2007. godine podnio tužbu protiv tuženog radi isplate osigurane sume.
6. Presudom Općinskog suda broj 42 1 P 002441 08 P od 10. februara 2012. godine obavezan je tuženi da apelantu isplati na ime osigurane sume određene novčane iznose po policama osiguranja od 19. oktobra 2003. i 26. maja 2003. godine sa zakonskom zateznom kamatom, kao i troškove parničnog postupka.
7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 41 1 P 002441 12 Gž od 31. januara 2013. godine žalba tuženog je uvažena, pa je prvostepena presuda ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
8. Rješenjem Općinskog suda broj 42 1 P 002441 13 P 2 od 20. januara 2014. godine u konkretnom predmetu određeno je vještačenje medicinske struke koje će obaviti Klinički centar Univerziteta u Tuzli, te dati nalaz i mišljenje na okolnosti pobliže precizirane u dispozitivu rješenja.
9. Presudom Općinskog suda broj 42 1 P 002441 13 P 2 od 24. oktobra 2014. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime isplate osigurane sume za trajni invaliditet isplati određene novčane iznose po policama osiguranja od 19. oktobra 2003. i 26. maja 2003. godine sa zakonskom zateznom kamatom.
10. Općinski sud je u obrazloženju presude, prije svega, naveo da je u dokaznom postupku, pored ostalog, izveo dokaz uvidom u i čitanjem nalaza i mišljenja tima vještaka Kliničkog centra Univerziteta u Tuzli i neposredno saslušao članove tog tima, nalaz neuropsihijatra i nalaz ortopeda. Zatim je navedeno da među parničnim strankama nije sporno da je apelant u saobraćajnoj nesreći koja se dogodila 7. novembra 2003. godine, kao putnik u autobusu, zadobio tjelesne povrede. Nadalje, ukazano je da nije sporno da su tuženi kao osiguravač i Općina Maglaj kod koje je apelant bio zaposlenik zaključili navedene police osiguranja, kao i da Općina Maglaj nije vršila uplatu premija osiguranja po zaključenim policama osiguranja. Imajući u vidu navedeno i relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Općinski sud je istakao da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan jer nije dokazao da je kod njega nastupila invalidnost iz konkretnog štetnog događaja, što je na osnovu člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) bio dužan dokazati kako bi sud apelantov tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim.
11. Naprotiv, navedeno je da iz izvođenja dokaza čitanjem nalaza i mišljenja Kliničkog centra Univerziteta u Tuzli nesporno proizlazi da povrede koje su nastale u predmetnoj saobraćajnoj nesreći prilikom prevrtanja autobusa su kvalificirane kao lake tjelesne povrede. Naime, ukazano je da je tom prilikom, kako se navodi u prvom nalazu neuropsihijatra, došlo do nagnječenja slabinske i krstačne kičme s prisutnim podlivom s desne strane slabinske regije. Nadalje je istaknuto da niti jednim dijagnostičkim postupkom, niti RTG snimkom, niti CT snimkom nije potvrđeno postojanje preloma pršljena ili nekog drugog težeg povređivanja lumbosaklarne kičme, zdjelice ili predjela desnog kuka, odnosno znaka teške tjelesne povrede koja bi dovela do umanjenja opće životne aktivnosti. Isto tako, navedeno je da dijagnoze koje su navedene u prvim nalazima neuropsihijatra ukazuju samo na pretpostavku da je došlo do oštećenja diskusa na nivou L4-L5, što nije potvrđeno u početnoj fazi liječenja. Također je ukazano da je u prvom nalazu i mišljenju dato da je apelant prvi put pregledan 8. novembra 2003. godine, zatim 11. novembra 2003. godine, također od strane neuropsihijatra, a zatim nakon mjesec dana. Nadalje je istaknuto da je sljedeći pregled neurologa uslijedio tek nakon godinu dana i u njemu se mahom navode tegobe vezane za predio vratne kičme, bolove i trnjenje u rukama (nalaz od 18. januara 2005. godine). Također je ukazano da su vještaci tima Kliničkog centra univerziteta u Tuzli naveli da im nije jasno kako su vještaci koji su ranije obavljali vještačenja mogli proglasiti nekoga s ovakvim tokom liječenja invalidom s umanjenjem opće životne aktivnosti od 30 %, odnosno 40 %, tim više što je apelant nakon udesa hodao, putovao putničkim - taksi vozilom, sve do mjesta boravka koje je udaljeno najmanje 100 km od mjesta udesa. Nadalje je ukazano da samo nagnječenje kičme po svom karakteru ne dovodi do umanjenja opće životne aktivnosti. Dakle, Općinski sud je naveo da je tim vještaka Kliničkog centra Univerziteta u Tuzli, nakon pregleda apelanta i nakon napravljenog EMNG, kao i nakon analize dokumentacije i toka liječenja, mišljenja da su tegobe koje apelant ima posljedica normalnog procesa starenja i degenerativnih promjena u predjelu lumbosakralne kičme, a ne posljedica povređivanja. Na kraju, Općinski sud je naveo da je nalazu i mišljenju vještaka Kliničkog centra Univerziteta u Tuzli poklonio punu vjeru jer je taj nalaz sačinjen stručno, sveobuhvatno uz obavljena potrebna snimanja, a također taj nalaz nije osporen pitanjima koja je postavio apelantov punomoćnik s obzirom na to da su članovi tima dali iscrpne odgovore i obrazloženja na sva postavljena pitanja apelantovog punomoćnika.
12. Presudom Kantonalnog suda broj 42 1 P 002441 14 Gž 2 od 5. marta 2015. godine apelantova žalba je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda.
13. Vrhovni sud je Presudom broj 42 1 P 002441 15 Rev od 5. septembra 2017. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio.
14. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene presude ukazao da se apelantovi revizioni prigovori prvenstveno odnose na postupak izvođenja i ocjene dokaza vještačenjem iz oblasti medicine kao jednog od ključnih dokaza na kojem su zasnovane odluke nižestepenih sudova. U vezi s tim, istaknuto je da suprotno apelantovim navodima, Vrhovni sud u postupanju drugostepenog suda nije našao povrede parničnog postupka iz člana 155. ZPP u vezi sa članom 149. ZPP. Naime, ukazano je da je tačno da je drugostepeni sud svojom ranijom odlukom ukinuo pobijanu prvostepenu presudu i ukazao prvostepenom sudu na potrebu otklanjanja učinjene povrede parničnog postupka do koje je došlo prilikom izvođenja dokaza vještačenjem iz oblasti medicine. Naime, navedeno je da je prvostepeni sud, u smislu odredbe člana 149. stav 2. ZPP, usvojio apelantov prijedlog da vještačenje izvrše dva vještaka za različite podoblasti (traumatologija i neurologija), koji su u svojim nalazima i mišljenjima utvrdili različit stepen invalidnosti apelanta (30 % odnosno 40 %). U vezi s tim, ukazano je da je s ciljem otklanjanja povrede postupka koja je učinjena donošenjem presude na osnovu nalaza vještaka koji nisu bili međusobno usaglašeni drugostepeni sud je ocijenio da je potrebno da sud ponovo sasluša vještake radi pravilnog utvrđivanja stepena invaliditeta apelanta. Međutim, istaknuto je da je tuženi u ponovnom postupku predložio, a prvostepeni sud prihvatio, da se na tu okolnost izvede dokaz vještačenjem od strane Kliničkog centra Univerziteta u Tuzli koje, po svojoj prirodi, predstavlja nadvještačenje budući da ga izvodi specijalizirana ustanova i više vještaka koji nalaz izrađuju kao tim. Nakon što je taj dokaz izveden na glavnoj raspravi kao jedini dokaz na okolnost stepena invalidnosti apelanta, u smislu odredaba člana 149. stav 4. ZPP, ukazano je da su nižestepeni sudovi donijeli odluku kojom su tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan jer nisu utvrdili da je kao posljedica osiguranog slučaja kod apelanta nastupio trajni invaliditet.
15. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da izvođenje dokaza nadvještačenjem nije bilo u suprotnosti s ranijom odlukom drugostepenog suda. Naime, ukazano je da je prvostepeni sud, cijeneći da se radi o složenijem vještačenju, umjesto usaglašavanja različitih nalaza i mišljenja dvojice vještaka, prihvatio prijedlog tuženog da se provede nadvještačenje od strane Kliničkog centra Univerziteta u Tuzli kao stručne ustanove, upravo s ciljem pravilnog utvrđivanja sporne činjenice o kojoj su dva vještaka prethodno dala različite nalaze i mišljenja, a koja je od značaja za pravilnu primjenu materijalnog prava. Vrhovni sud je također naveo da u situaciji kada sudovi nisu utvrdili da je na apelantovoj strani nastupio osigurani slučaj, odluka kojom je kao neosnovan odbijen njegov zahtjev prema tuženom za ispunjenje obaveze plaćanja ugovorene osigurane sume je zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Najzad, Vrhovni sud je istakao da budući da u konkretnom slučaju nije utvrđeno postojanje bilo kakvog utjecaja spornog događaja na promjenu zdravstvenog stanja apelanta, odnosno da nije došlo do nastupanja trajnog invaliditeta apelanta kao posljedice osiguranog slučaja, nižestepeni sudovi su izveli pravilan pravni zaključak da nisu ispunjeni uvjeti za isplatu osigurane sume, odnosno da je apelantov zahtjev za ispunjenje ugovorne obaveze tuženog neosnovan.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
16. U predmetnoj apelaciji, apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, u suštini, zbog toga što su Općinski sud, Kantonalni sud i Vrhovni sud u konkretnom slučaju učinili povrede procesnog zakona. U vezi s tim, apelant ukazuje da sudovi nisu cijenili njegove prigovore koji se odnose na postupak izvođenja i ocjene dokaza vještačenjem iz oblasti medicine, već su prihvatili nalaz i mišljenje tima vještaka Kliničkog centra Univerziteta u Tuzli koji je neprofesionalan i pristrasno sačinjen i kao takav neprihvatljiv jer vještačenje nije provedeno prema pravilima struke i nauke. Osim toga, apelant tvrdi da je rješenje od 20. januara 2014. godine doneseno bez prihvatljivog razloga jer su postupajući vještaci u predmetu bili iz odgovarajućih oblasti, dakle stručni i nekompromitirani. Nadalje, apelant smatra da mu je navedenim ponašanjem redovnih sudova povrijeđeno i pravo na imovinu jer je uskraćen za imovinu koja mu pripada po osnovu navedenih zaključenih polica osiguranja. Isto tako, apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku navodeći da je sudovima trebalo nepunih deset godina da donesu konačnu odluku u ovom sporu, pa je u skladu s tim istakao i zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 300,00 KM za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka.
II.Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je istakao da je u obrazloženju osporene presude iznio razloge za donesenu odluku, te je naveo da apelantu u revizionom postupku nisu povrijeđena navedena prava.
18. Kantonalni sud je naveo da je u svojoj odluci iznio razloge koji opravdavaju donošenje drugostepene odluke i koji nisu u suprotnosti s odredbama materijalnog prava koje su navedene u obrazloženju drugostepene presude, kao i da je u konkretnom predmetu postupao u granicama zakonom propisanih rokova.
19. Općinski sud je istakao da apelantu u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena navedena prava.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. stav (1) (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 149. stav (4) (4)Složenija vještačenja povjeriće se prvenstveno stručnim ustanovama kao što su bolnice, hemijski laboratoriji, fakulteti i slično.
21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
ZAJEDNIČKE ODREDBE ZA IMOVINSKA OSIGURANJA I
OSIGURANJA LICA
Odsjek 1.
OPŠTE ODREDBE
Pojam Član 897.
Ugovorom o osiguranju obavezuje se ugovarač osiguranja da, na načelima uzajamnosti i solidarnosti, udružuje određeni iznos u zajednici osiguranja, odnosno zajednici rizika (osiguravač), a zajednica se obavezuje da, ako se desi događaj koji predstavlja osigurani slučaj, isplati osiguraniku ili nekom trećem licu naknadu, odnosno ugovorenu svotu ili učini nešto drugo.
OBAVEZE OSIGURAVAČA
Isplata naknade ili ugovorene svote Član 919.
(1) Kad se dogodi osigurani slučaj, osiguravač je dužan isplatiti naknadu ili svotu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti duži od četrnaest dana, računajući od kada je osiguravač dobio obavještenje da se osigurani slučaj dogodio.
(2) Ali ako je za utvrđivanje postojanja osiguračeve obaveze ili njenog iznosa potrebno izvjesno vrijeme, ovaj rok počinje teći od dana kada je utvrđeno postojanje njegove obaveze i njen iznos.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 42 1 P 002441 15 Rev od 5. septembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelantov zastupnik je navedenu presudu Vrhovnog suda primio 5. oktobra 2017. godine, a apelacija je podnesena 28. novembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi isplate osigurane sume. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
a) U odnosu na primjenu prava
30. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku proizvoljno izveli i cijenili dokaze vještačenjem iz oblasti medicine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
31. Ustavni sud zapaža da je tuženi u ponovnom postupku predložio, a prvostepeni sud prihvatio, da se na okolnost utvrđivanja stepena invaliditeta apelanta izvede dokaz vještačenjem od strane Kliničkog centra Univerziteta u Tuzli, koje po svojoj prirodi predstavlja nadvještačenje budući da ga izvodi specijalizirana ustanova i više vještaka koji nalaz izrađuju kao tim. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da nakon što je taj dokaz izveden na glavnoj raspravi kao jedini dokaz na okolnost stepena invalidnosti apelanta, u smislu odredaba člana 149. stav 4. ZPP, ukazano je da su redovni sudovi donijeli odluku kojom su tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan jer nisu utvrdili da je kao posljedica osiguranog slučaja kod apelanta nastupio trajni invaliditet. Ustavni sud, također, zapaža da je Vrhovni sud istakao da izvođenje dokaza nadvještačenjem nije bilo u suprotnosti s ranijom odlukom drugostepenog suda. Naime, ukazano je da je prvostepeni sud, cijeneći da se radi o složenijem vještačenju, umjesto usaglašavanja različitih nalaza i mišljenja dvojice vještaka, prihvatio prijedlog tuženog da se provede nadvještačenje od strane Kliničkog centra Univerziteta u Tuzli kao stručne ustanove, upravo s ciljem pravilnog utvrđivanja sporne činjenice o kojoj su dva vještaka prethodno dala različite nalaze i mišljenja.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji ukazuju da postupanje redovnih sudova nije bilo pravično, odnosno da je došlo do proizvoljne primjene procesnog zakona.
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku
33. U vezi s apelantovim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I stav 38).
34. U konkretnom slučaju Ustavni sud će razmatrati razumnost dužine trajanja postupka od 31. decembra 2007. godine, kada je apelant pokrenuo parnični postupak podnošenjem tužbe, pa do 5. septembra 2017. godine, kada je Vrhovni sud donio presudu kojom je okončan postupak predmetni postupak. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog parničnog postupka jeste devet godina i osam mjeseci.
35. Nadalje, Ustavni sud nalazi da su u postupku vršena razna vještačenja iz oblasti medicine, kao i da je Općinski sud donio rješenje o nadvještačenju od strane Kliničkog centra Univerziteta u Tuzli. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud nalazi da se radilo o složenijem predmetu.
36. Ustavni sud zatim zapaža da su sudovi u relevantnom periodu donijeli pet meritornih odluka i jedno procesno rješenje. Naime, prvostepeni postupak nakon podnošenje tužbe pred Općinskim sudom trajao je četiri godine i jedan mjesec, dok je žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom trajao 11 mjeseci (računajući od dana donošenja prvostepene presude). Nakon toga, ponovni prvostepeni postupak je trajao godinu i osam mjeseci, žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom je trajao četiri mjeseca (računajući od dana donošenja prvostepene presude u ponovnom postupku), dok je revizioni postupak trajao dvije godine i šest mjeseci (računajući od dana donošenja drugostepene presude).
37. Ustavni sud naglašava da dužinu trajanja postupka ocjenjuje u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Dakle, sagledavajući postupak u cjelini, imajući u vidu posebno činjenicu da su redovni sudovi donijeli pet meritornih odluka i jedno procesno rješenje, da je apelant do konačne odluke u svom predmetu došao prije podnošenja apelacije, te da se radilo o složenijem predmetu, Ustavni sud nalazi da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
38. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
39. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje u vezi s proizvoljnom primjenom procesnog prava, pa s obzirom na to da je u odnosu na pravo na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio na način da nije utvrdio povredu, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi i u odnosu na pravo na imovinu.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili da izvođenje dokaza nadvještačenjem nije bilo u suprotnosti s ranijom odlukom drugostepenog suda, odnosno da je prvostepeni sud, cijeneći da se radi o složenijem vještačenju, umjesto usaglašavanja različitih nalaza i mišljenja dvojice vještaka, prihvatio prijedlog tuženog da se provede nadvještačenje od strane Kliničkog centra Univerziteta u Tuzli kao stručne ustanove, upravo s ciljem pravilnog utvrđivanja sporne činjenice o kojoj su dva vještaka prethodno dala različite nalaze i mišljenja. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje budući da su redovni sudovi u okviru relevantnog perioda od devet godina i osam mjeseci donijeli pet meritornih odluka i jedno procesno rješenje, kao i da se u konkretnom slučaju radilo o složenijem predmetu.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević