Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-270/19 (T.S.E. Transporti Speciali Europei d.o.o. Kladanj)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-270/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-270/19, rješavajući apelaciju T.S.E. Transporti Speciali Europei d.o.o. Kladanj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio T.S.E.
Transporti Speciali Europei d.o.o. Kladanj protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 235173 16 Pž od 11. decembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 235173 15 Ps od 27. aprila 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. T.S.E. Transporti Speciali Europei d.o.o. Kladanj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kladnja, kojeg zastupa Haris Salkanović advokat iz Živinica, podnio je 18. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 235173 16 Pž od 11. decembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 235173 15 Ps od 27. aprila 2016. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je prvotuženi (HS Putevi d.o.o. Doboj Jug) da apelantu na ime glavnog duga za izvršene usluge prevoza isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je u preostalom dijelu apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen. Osim toga, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog (S.S.) kojim je tražio da mu solidarno s prvotuženim isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da iz utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je apelant za prvotuženog obavljao usluge prevoza robe, da prvotuženi na izvodu otvorenih stavki na dan 31. decembar 2013. godine nije osporavao apelantovo potraživanje u iznosu od 28.646,77 KM, te da je osnovom nalaza i mišljenja vještak ekonomske struke utvrđeno da ukupan iznos dugovanja prvotuženog prema apelantu iznosi 28.646,77 KM. Osnovom navedenog, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog, te naglasio da je pravilno prvostepeni sud, suprotno apelantovim prigovorima, odbio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog. Naime, Kantonalni sud je ukazao da, između ostalih, vlasnik udjela društva sa ograničenom odgovornošću (drugotuženi je prema podacima spisa osnivač i direktor društva sa ograničenom odgovornošću, odnosno prvotuženog) ne odgovara za obaveze društva osim u slučajevima, odnosno pod uslovima propisanim članom 6. stav 2. Zakona o privrednim društvima (ako koristi društvo za postizanje ličnog cilja koji nije suglasan ciljevima drugih članova i društva u cjelini, upravlja imovinom društva kao svojom imovinom, koristi društvo za prevaru ili oštećenje svojih povjerilaca i utiče na smanjenje imovine društva u svoju korist ili korist trećih lica, ili utiče da društvo preuzme obaveze iako je znao ili morao znati da društvo nije ili neće biti sposobno da izvrši svoje obaveze). Kantonalni sud je naveo da apelant nije dokazao postojanje ni jednog od citiranih uslova pod kojem bi drugotuženi bio odgovoran za predmetnu obavezu prvotuženog, te naglasio da to što su obaveze prvotuženog prema drugim povjeriocima u 2011. godini iznosile 1.398.961,00 KM, a u 2012. godini (kada je nastalo predmetno dugovanje prema apelantu) 1.040.224,00 KM, kao i da je zakonski zastupnik apelanta sve poslove ugovarao s drugotuženim (kao direktorom prvotuženog), a da ga pri tome nije upozoravao da je prvotuženi već prezadužen (što proizlazi iz iskaza zakonskog zastupnika apelanta) ne upućuje na postojanje uslova iz navedene zakonske odredbe koji bi opravdavali obavezivanje drugotuženog da solidarno s prvotuženim isplati predmetno dugovanje apelantu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o privrednim društvima, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević