Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3910/17 (J. L.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3910/17

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3910/17, rješavajući apelaciju Jelene Lukić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jelene Lukić podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 092966 17 Rev od 4. jula 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jelena Lukić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko distrikt), koju zastupa Dragan Oparnica, advokat iz Brčko distrikta, podnijela je 18. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 092966 17 Rev od 4. jula 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

1. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Apelacionog suda, kao i od Marka Đurića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 11. februara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

2. Apelacioni sud je 21. februara 2019. godine dostavio odgovor na apelaciju, Osnovni sud 6. marta 2019. godine, dok tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

2. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

3. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 092966 15 P od 21. juna 2016. godine utvrđeno je da je tužilac vlasnik jednoiposobnog stana u stambeno-poslovnom objektu, izgrađenom na parceli k. č. broj 1575/2, upisanoj u k.o. Brčko 1, na IV spratu, površine 47m2, označen kao stan 3 (u daljnjem tekstu: sporni stan), što je apelantica dužna priznati i trpjeti da se tužilac uknjiži u Zemljišnoknjižnom uredu Osnovnog suda kao vlasnik predmetnog stana sa dijelom od 1/1 i suvlasnik na zemljištu i zajedničkim dijelovima zgrade, sve u roku od 30 dana, po pravosnažnosti ove presude (stav I presude). Stavom II presude odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužilac tražio da se utvrdi da je po osnovu sticanja u braku sa apelanticom postao suvlasnik na dijelu od 4/5 spornog stana, što je apelantica dužna priznati i trpjeti da se tužilac uknjiži u Zemljišnoknjižnom uredu Osnovnog suda kao suvlasnik predmetnog stana sa dijelom od 4/5 i suvlasnik na zemljištu i zajedničkim dijelovima zgrade, sve u roku od 30 dana, po pravosnažnosti ove presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Stavom III je određena privremena mjera, te se zabranjuje tuženoj da optereti ili raspolaže predmetnim stanom. Apelantica je obavezana da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.428,20 KM.

4. Kako je naveo Osnovni sud, među strankama nije sporno da su živjeli u braku od 28. jula 2014. godine do 28. decembra 2015. godine, kada je brak formalno prestao danom pravosnažnosti presude o razvodu braka. Među strankama nije sporno da je predmetni stan kupljen u toku trajanja braka. Među strankama je sporno da li sporni stan predstavlja posebnu imovinu tužioca s obzirom na to da je kupljen isključivo njegovim sredstvima, odnosno sredstvima koje je on stekao prije braka, ili je, kako tužena tvrdi, kupljen sredstvima tužene koja joj je poklonio tužilac, pa predstavlja njenu posebnu imovinu. Na osnovu svih činjenica i dokaza koji su provedeni, Osnovni sud je usvojio tužbeni zahtjev tužioca i utvrdio da je sporni stan njegova isključiva imovina, jer, po ocjeni suda, nije stečen radom u toku bračne zajednice, već predstavlja posebnu imovinu tužioca stečenu od imovine koju je on imao prije braka, a shodno odredbi člana 228. Porodičnog zakonu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ broj 23/07, u daljnjem tekstu: PZBDBiH). Kod nesporne činjenice da je sporni stan kupljen isključivo od sredstava koje je tužilac stekao prije zaključenja braka, te da apelantica nije dokazala da je kupljen njihovim zajedničkim sredstvima, radom i zajedničkim ulaganjem, niti je dokazala da je stečen po nekom drugom pravnom osnovu, poklonom tužioca, sporni stan ne može ući u režim zajedničke imovine, te je zbog tog razloga odlučeno kao u izreci, a tužena nijednim uvjerljivim i pouzdanim dokazom ovakve tvrdnje i dokaze tužioca nije dovela u ozbiljnu sumnju. S obzirom na to da je osnovni tužbeni zahtjev usvojen, odnosno da je Osnovni sud zaključio da je sporni stan posebna imovina tužioca i njegovo isključivo vlasništvo stečeno njegovim sopstvenim radom i sredstvima i zbog tog razloga ne može predstavljati bračnu tekovinu, to je tužbeni zahtjev u stavu II presude opredijeljen kao eventualni podneskom od 22. januara 2016. godine odbio kao neosnovan. |

5. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 092966 16 Gž od 3. novembra 2016. godine apelantičina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u I, III i IV stavu izreke.

6. Apelacioni sud nalazi da tužena navodima žalbe nije dovela u pitanje činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku.

7. Naime, tužitelj je zahtjev za utvrđenje da sporni stan predstavlja njegovu posebnu imovinu zasnovao na činjeničnim navodima da je kupoprodajna cijena plaćena novcem koji je on stekao u inostranstvu prije zasnivanja zajednice života sa apelanticom, a da je kupac stana prema ugovoru o kupoprodaji tužena zbog činjenice da su u vrijeme sklapanja ugovora (u vrijeme kupovine spornog stana) tužitelj i apelantica živjeli u bračnoj zajednici. Apelantica je, po ocjeni Apelacionog suda, tvrdnjom da je sporni stan njena posebna imovina u postupku morala dokazivati i dokazati da je novčana sredstva kojima je isplaćena kupoprodajna cijena njoj poklonio tužitelj. Apelantica jeste u postupku navela da je tužitelj njoj poklonio novčana sredstva u iznosu koji predstavlja kupoprodajnu cijenu, ali je prvostepeni sud ustanovio da tu činjenicu kao relevantnu za odluku suda o osnovanosti navedenog zahtjeva tužitelja apelantica, iako je na njoj bio teret dokazivanja, nije dokazala. Kako je zaključio Apelacioni sud, nepružanje sudu drugih dokaza u pogledu činjenice da je kupoprodajna cijena isplaćena novčanim sredstvima tužene vodilo je zaključku prvostepenog suda da je zahtjev tužitelja da je predmetni stan njegova posebna imovina osnovan. Po ocjeni Apelacionog suda, suprotan zaključak, odnosno zaključak da je sporni stan posebna imovina apelantice prvostepeni sud nije mogao zasnovati samo na činjenici da je apelantica kupac stana prema sklopljenom kupoprodajnom ugovoru.

8. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 092966 17 Rev od 4. jula 2017. godine apelantičina revizija izjavljena protiv Presude Apelacionog suda broj 96 0 P 092966 16 Gž od 3. novembra 2016. godine je odbijena.

9. Kako je obrazloženo, činjenica da je predmetni stan uknjižen na apelantičino ime ne znači da je tužilac imao namjeru da apelantici pokloni stan u znak zahvalnosti za njenu brigu o njegovom zdravlju, kako apelantica tvrdi, pa iako je sporni stan kupljen 5. marta 2015. godine, u toku trajanja bračne zajednice tužioca i apelantice (brak su zaključili 28. jula 2014. godine, a presudom Osnovnog suda u Derventi od 23. novembra 2015. godine njihov brak je razveden). Sporni stan, kako je zaključio prvostepeni sud, ne predstavlja njihovu zajedničku imovinu (bračnu tekovinu). Stoga je prvostepenom presudom odbijen apelantičin zahtjev za takvo utvrđenje koji dio presude apelantica žalbom nije ni pobijala. Dalje se obrazlaže da, pošto apelantica u postupku pred prvostepenim sudom nije dokazala da je tužilac njoj poklonio novčana sredstva u iznosu kupoprodajne cijene, niti je u postupku osporila navode tužioca da je ta novčana sredstva tužilac stekao radom u Švajcarskoj prije zaključenja braka sa apelanticom, prvostepeni sud je u I, III i IV stavu izreke usvojio tužbeni zahtjev tužioca. Revizijsko vijeće Apelacionog suda smatra da je žalbeno vijeće dalo pravilne i na zakonu zasnovane razloge za takvu svoju odluku, apelantičinu žalbu odbilo i prvostepenu presudu potvrdilo.

10. Revizijsko vijeće Apelacioniog suda je zaključilo da ne stoji povreda odredaba PZBDBiH na koju apelantica u reviziji ukazuje, kao povredu učinjenu pred prvostepenim sudom, jer je, odlučujući o zahtjevu tužioca koji je prvostepenom presudom odbijen, prvostepeni sud se pozvao na odredbu člana 228. PZBDBiH. Nadalje, apelantica u tome dijelu nije ni pobijala prvostepenu presudu, te, u nedostatku pravnog interesa, drugostepeni sud nije po žalbi ni preispitao prvostepenu presudu u stavu drugom izreke. Stoga je neosnovan revizioni navod da drugostepeni sud nije naveo odredbu materijalnog prava na kojoj je zasnovao svoju presudu u tome dijelu, te da je na taj način, po apelantičinom mišljenju, počinjena povreda postupka pred drugostepenim sudom. Revizijsko vijeće Apelacionog suda smatra da je tačan navod u apelantičinoj reviziji da tužilac nije bio uknjižen na spornom stanu i da taj stan nije unio u brak, ali je tužilac unio novčani iznos koji predstavlja iznos kupoprodajne cijene za kupljeni sporni stan, a stečen je njegovim radom u Švajcarskoj prije zaključenja braka sa apelanticom. Naime, među strankama nije sporna činjenica da je sporni stan kupljen novcem tužioca, nego je sporno da li je taj novčani iznos, kako tvrdi apelantica, poklonio njoj, što apelantica, ni po ocjeni revizijskog vijeća Apelacionog suda, nesumnjivo nije dokazala, pa je žalbeno vijeće Apelacionog suda pravilno odlučilo kada je pobijanom presudom apelantičina žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

11. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

12. Kako je apelantica u žalbi tvrdila da prvostepeni sud nije pravilno primijenio materijalno pravo, a drugostepeni i trećestepeni sud takav žalbeni navod nisu ni ispitali, niti su apelantici ukazali na bilo koju odredbu PZBDBiH koja bi opravdala odluku prvostepenog suda, već su svoje odluke zasnovali bez poziva na bilo koju odredbu materijalnog prava, time su apelanticu lišili prava na pravičan postupak koji, između ostalog, podrazumijeva i pravo da se kroz postupak po pravnim lijekovima ispita pravilna primjena materijalnog prava. Minimum prava na pravičan postupak podrazumijeva da će sudovi stranci u postupku u dijelu odluke u kojem se daju razlozi za odluku iz izreke pozvati se na određenu odredbu materijalnog prava pod koju je moguće podvesti činjenično stanje utvrđeno u toku postupka. U predmetnom postupku pred redovnim sudovima apelantici nije bio obezbijeđen ni minimum navedenog prava.

13. Naime, obje parnične stranke su tvrdile da se radi o njihovoj posebnoj imovini, ali apelantica ukazuje da sasvim druga odredba propisuje šta predstavlja posebnu imovinu bračnih supružnika (član 231. PZBDBiH). Stavom 2. člana 231. PZBDBiH je propisano da posebnu imovinu čini i imovina koju je za vrijeme trajanja bračne zajednice jedan bračni partner stekao po pravnom osnovu drugačijem od navedenog u članu 228. istog zakona. Dakle, u članu 228. PZBDBiH izričito propisuje šta predstavlja bračnu tekovinu, dok svako drugo sticanje imovine u braku (po drugom osnovu) predstavlja posebnu imovinu supružnika (član 231. PZBDBiH). Za razliku od prvostepenog suda drugostepeno vijeće nije ni navelo bilo koju odredbu materijalnog prava na kojoj zasniva svoju presudu, niti je u obrazloženju te presude odgovorilo na jasne navode žalbe u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava. Zbog navedenih razloga, apelantica je i u reviziji insistirala na tome da sporni stan koji je predmet tužbenog zahtjeva nikada nije bio u vlasništvu tužioca. Naime, na tom stanu se u zemljišnoknjižnoj evidenciji kao isključivi vlasnik vodila apelantica, koji je ona stekla zaključenjem ugovora o kupoprodaji sa prethodnim vlasnicima (Milenom i Dušanom Vidaković), što su činjenice utvrđene od nižestepenih sudova i vanrednim pravnim lijekom se nisu dovodile u pitanje. Iz navedenog jasno proizlazi da se radi o stanu koji, u smislu člana 231. stav 2. PZBDBiH, predstavlja posebnu imovinu tužene, jer iako stečen u braku, nije stečen ni po jednom osnovu iz člana 228. PZBDBiH. Apelantica smatra da predmetni stan ni u jednom trenutku nije bio posebna imovina tužioca, jer niti je on ikada bio uknjižen na stanu, niti je navedeni stan unio u brak kao posebnu imovinu, što su, takođe, nesporne činjenice. Kod takvih činjenica apelantica je i u reviziji isticala da tužilac svoj tužbeni zahtjev nije mogao zasnovati na tvrdnji da je predmetni stan njegova posebna imovina, već je zaštitu svojih interesa morao ostvarivati na sasvim drugačiji način i uz drugačiji tužbeni zahtjev (obligacionopravni, a ne stvarnopravni zahtjev). Dakle, pred nižestepenim sudovima su na nesumnjiv način utvrđene odlučne činjenice i to da je apelantica sredstva koja su isplaćena na ime kupoprodajne cijene za predmetni stan dobila od tužioca iz čega proizlazi da je sporni stan apelantičina posebna imovina, jer su sredstva za njega stečena po drugačijem osnovu od onih iz člana 228. PZBDBiH.

II.Odgovor na apelaciju

14. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud smatra da su navodi apelacije paušalni i neosnovani, te da je apelantici u potpunosti omogućeno učestvovanje pred sudom, da su provedeni svi dokazi koje je predložila tužena, da joj ničim nije uskraćeno pravo na pravično suđenje i pristup sudu, a niti joj je presudom uskraćeno njeno pravo na mirno uživanje njene imovine, sve u skladu sa važećim propisima u Brčko distriktu.

15. Apelacioni sud navodi da predmetni stan ne ulazi u režim zajedničke imovine, jer je kupljen sredstvima tužioca stečenim prije zaključenja braka stranaka i da predstavlja njegovu posebnu imovinu u smislu člana 231. PZBDBiH.

V.Relevantni propisi

16. U Porodičnom zakonu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ broj 23/07) relevantne odredbe glase:

B) Bračna tekovina Član 228.

(Bračna tekovina) (1) Bračnu tekovinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihod iz te imovine.

(2) Pokloni trećih osoba učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom, i sl.) ulaze u bračnu tekovinu, bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drugačije ne proizilazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera.

(3) Dobitak od igara na sreću je bračna tekovina.

(4) Prihodi od intelektualnog vlasništva ostvareni za vrijeme trajanja bračne zajednice su bračna tekovina.

Član 229.

(Veličina udjela bračnih partnera) (1) Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnim tekovinama, ako nisu drugačije ugovorili.

(2) Budući bračni partneri, odnosno bračni partneri mogu bračnim ugovorom drugačije urediti svoje odnose vezane za bračnu tekovinu.

(3) Ukoliko je u zemljišne knjige kao vlasnik tekovine upisan jedan bračni partner, drugi bračni partner može zahtijevati ispravku upisa.

C) Upravljanje bračnom tekovinom D) Posebna imovina Član 231.

(Posebna imovina) (1) Imovina koju bračni partner ima u času zaključenja braka ostaje njegova posebna imovina. (2) Posebna je i imovina koju za vrijeme trajanja bračne zajednice jedan bračni partner stekne po pravnom osnovu drugačije od navedenog u članu 228. ovog zakona.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 092966 17 Rev od 4. jula 2017. godine. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. jula 2018. godine, a apelacija je podnesena 14. septembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

[...]

23. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na tužbeni zahtjev kojim je tužilac tražio da se utvrdi da je sporni stan posebna bračna imovina, a apelantica je to kao tužena osporavala, dakle, nesporno je da se radi o utvrđivanju apelantičinih građanskih prava. Shodno navedenom, proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

24. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

25. Ustavni sud zapaža da je redovni sud na sve tri instance utvrdio da se radi o posebnoj bračnoj imovini tužitelja, te da sama činjenica da je predmetni stan uknjižen na apelantičino ime, po ocjeni suda, ne znači da je tužilac imao namjeru da apelantici pokloni stan u znak zahvalnosti za njenu brigu o njegovom zdravlju. Kako je obrazložio redovni sud, predmetni stan ne predstavlja njihovu zajedničku imovinu, odnosno bračnu tekovinu, i stoga je odbijen apelantičin prigovor za takvo utvrđenje. Dalje se obrazlaže da, kako apelantica u postupku pred prvostepenim sudom nije dokazala da je tužilac njoj poklonio novčana sredstva u iznosu kupoprodajne cijene, niti je u postupku osporila tužioca da je ta novčana sredstva tužilac stekao radom u Švajcarskoj nakon zaključenja braka sa apelanticom. Ustavni sud ukazuje i da je revizijsko vijeće Apelacionog suda potvrdilo razloge nižestepenih suda da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o zajedničkoj imovini supružnika, nego o posebnoj imovini tužitelja dajući o tome potpune i jasne razloge u osporenoj presudi.

26. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da razlozi koje je naveo redovni sud za svoje odlučenje nisu proizvoljni, odnosno da je svoju odluku obrazložio na argumentovan i jasan način koji je u potpunosti u skladu sa standardima Evropske konvencije. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe PZBDBiH, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u postupanju i u primjeni materijalnog i procesnog prava od redovnih sudova. Stoga su apelantičini navodi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, po mišljenju Ustavnog suda, neosnovani.

27. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantičine navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovanim.

Pravo na imovinu

28. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII.Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je u osporenoj odluci obrazloženo da je tužilac unio novčani iznos koji predstavlja iznos kupoprodajne cijene za kupljeni sporni stan, a stečen je njegovim radom u Švajcarskoj nakon zaključenja braka sa apelanticom, što ukazuje da zaključak redovnog suda da se radi o posebnoj bračnoj imovini nije donesen proizvoljnom primjenom relevantnih propisa na apelantičinu štetu, te da je redovni sud za svoju odluku dao jasne i obrazložene razloge.

30. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3910/17 (J. L.) | Sudska praksa | Aktio