Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1226/19 (D. V.)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Ništavost
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1226/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-1226/19, rješavajući apelaciju D. V., na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio D. V.
protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 005689 17 Gž od 19. travnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. D. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Ozrenka Jakšić odvjetnica iz Zvornika, podnio je 15. ožujka 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 83 0 P 005689 18 Rev od 16. siječnja 2019. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 005689 17 Gž od 19. travnja 2018. godine.
2. Ustavni sud konstatira da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3341/18 od 5. srpnja 2018. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Okružnog suda broj 83 0 P 005689 17 Gž od 19. travnja 2018. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanta odbačena, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Osporenom odlukom Okružnog suda žalba tužiteljice (L. H.-Ć.) je djelimično uvažena pa se prvostupanjska presuda djelimično preinačava tako da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelimično usvojen kao osnovan pa su obvezani tuženi (AD ,,Zvornik stan“ Zvornik, Grad Zvornik i apelant) da tužiteljici na ime naknade štete solidarno isplate određeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom i da tužiteljici nadoknade troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, te su tuženi obvezani da solidarno plate troškove žalbenog postupka u određenom novčanom iznosu, a zahtjev tužiteljice je odbijen preko dosuđenog dijela. Također je odbijen kao neosnovan zahtjev apelanta za naknadu troškova žalbenog postupka.
4. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je tijekom predmetnog parničnog postupka prvostupanjski sud 22. veljače 2008. godine donio presudu kojom je utvrđeno da je tužiteljica stekla pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru na osnovu ugovora i aneksa ugovora 1984. gdoine, nakon čega je utvrđeno da su ugovor o prijenosu nekretnine u državnom vlasništvu (predmetnog poslovnog prostora) između JP „, Zvornik-stan" u Zvorniku i SO Zvornik, odnosno ugovor o prijenosu nekretnina u državnom vlasništvu između SO Zvornik i ODGP „Inžinjering“ Zvornik, te kupoprodajni ugovor između ODGP „Inžinjering“ Zvornik i apelanta, svi iz 1996. godine, ništavi i ne proizvode pravno djelovanje. Okružni sud je naveo da je tužiteljica 1. veljače 1999. godine, Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), podnijela zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog poslovnog prostora, te je po rješenju Ministarstva 26. ožujka 2004. godine uvedena u posjed. Dalje je Okružni sud naveo da nema dokaza da je predmetni poslovni prostor proglašen napuštenim, te nije prešao na zaštitu i upravljanje Republike Srpske, a kako je to propisano čl. 2. i 3. Zakona o korištenju napuštene imovine Republike Srpske. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da činjenica da je tužiteljica shodno članku 10. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine podnijela nadležnom organu Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog poslovnog prostora (bez obzira što nekretnina nije bila proglašena napuštenom) ne isključuje primjenu odredaba Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), na čemu insistira apelant, kad je utvrđeno da su tuženi tužiteljicinim predmetnim poslovnim prostorom raspolagali međusobno na nezakonit način, pravnim poslovima čija je ništavost utvrđena. Okružni sud je naveo da se na nezakonitosti raspolaganja temelji uzročno posljedična veza između postupanja tuženih i štete koju je tužiteljica pretrpjela u skladu s člancima 154. i 155. ZOO, koja se ogleda u visini izmakle koristi koju je tužiteljica osnovano mogla očekivati kroz izdavanje tog poslovnog u skladu s člankom 189. stavak
3. ZOO. Nadalje, Okružni sud je naveo da tužiteljici, prema visini uspjeha u ovom sporu pripada i naknada troškova u skladu sa člancima 386. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a na osnovu zahtjeva tužiteljice za naknadu troškova postupka podnesenog na glavnoj raspravi od 18. svibnja 2017. godine, a shodno članku 396. ZPP. Konačno, Okružni sud je naveo da je odbijen kao neosnovan zahtjev apelanta za naknadu troškova žalbenog postupka (po osnovu odgovora na žalbu po punomoćniku u iznosu od 824,40 KM), jer smatra da odgovor nije bio potreban radi zaštite njegovih prava i interesa u ovom parničnom postupku, a o troškovima cjelokupnog postupka je odlučeno primjenom članka 397. stavak 2. ZPP.
Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelanta ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević