Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2637/17 (O. G.)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Kolektivni ugovor
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2637/17
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2637/17, rješavajući apelaciju Obrada Guzijana, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Obrada Guzijana podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 107321 16 Gž 2 od 11. aprila 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Obrad Guzijan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banjaluke, podnio je 22. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 107321 16 Gž 2 od 11. aprila 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Addiko Bank a.d. Banjaluka (pravni sljednik tužene) zatraženo je 21. marta 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i pravni sljednik tužene su u periodu od 26. marta do 5. aprila 2019. godine dostavili tražene odgovore.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelant je 10. decembra 2010. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv „Hypo Alpe Adria Bank“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužena) radi zaštite prava iz radnog odnosa.
6. Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 107321 10 P od 20. januara 2012. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tuženu da apelantu na ime neisplaćenog minulog rada za period od 10. novembra 2009. do 31. jula 2011. godine isplati određene novčane iznose (bliže navedene u izreci presude), uz obavezu tužene da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.151,25 KM.
7. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 107321 12 Gž od 23. novembra 2012. godine uvažena je žalba tužene, ukinuta je prvostepena presuda i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud propustio da sa strankama raspravi značenje ugovorene osnovne plate iz ugovora o radu od 1. januara 2005. godine, već je bez rezerve prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke. Naime, Okružni sud je istakao da Osnovni sud u ponovnom postupku treba da utvrdi da li je u ugovorenoj plati od 1.050,00 KM sadržan procenat minulog rada koji je apelant imao na taj dan (1. januara 2005. godine).
8. U ponovnom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 107321 15 P 2 od 17. juna 2016. godine kojom je obavezao tuženu da apelantu na ime neisplaćenog minulog rada za period od 1. novembra 2009. do 31. jula 2011. godine isplati novčane iznose precizirane za svaki mjesec posebno (odnosno ukupan iznos od 4.273,60 KM) sa zakonskom zateznom kamatom na način preciziran u izreci, uz obavezu tužene da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.900,75 KM.
9. U obrazloženju presude je konstatovano da je apelant u tužbi i tokom postupka naveo da je bio kod tužene u radnom odnosu na osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme još od 1972. godine, da je raspoređen i da je radio na radnom mjestu „saradnik za poslove trezora“, te da mu u skladu sa Zakonom o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) i Opštim kolektivnim ugovorom (u daljnjem tekstu: OKU) pripada pravo na uvećanje plate po osnovu radnog staža za 0,5% za svaku navršenu godinu rada, odnosno da tužena nije ispoštovala svoju zakonsku obavezu i nije mu vršila isplatu naknade po osnovu minulog rada. Tokom postupka apelant je uredio svoj tužbeni zahtjev na način da naknadu za minuli rad potražuje za period od 10. novembra 2009. do 31. jula 2011. godine.
10. Dalje je konstatovano da je tužena u odgovoru na tužbu i tokom postupka osporila osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva navodeći da je s apelantom zaključila ugovor o radu kojim je za sporni period ugovorena neto plata u iznosu od 1.050,00 KM koja je obračunata na bazi najniže cijene rada propisane za finansijske organizacije za navedeni period, te u skladu s odlukom tužene o grupama složenosti poslova i radnih zadataka. Tužena je navela da nije oštetila apelanta kojeg je vrednovala na bazi spomenutih kriterijuma na osnovu njegove stručne spreme i složenosti poslova radnog mjesta, da je imala u vidu njegovo radno iskustvo i godine radnog staža, na osnovu čega je i odredila platu u iznosu od 1.050,00 KM, te da sastavni dio osnovne plate čini i minuli rad, dok je apelantova plata ugovorena u fiksnom iznosu, na šta je apelant pristao potpisivanjem ugovora o radu.
11. Osnovni sud je ponovo izveo predložene dokaze i sproveo vještačenje po vještaku ekonomske struke, te je postupio po uputi iz rješenja Okružnog suda od 23. novembra 2012. godine. Nakon sprovedenog dokaznog postupka Osnovni sud je naveo da je među strankama nesporno da je apelant bio zaposlen kod tužene u periodu navedenom u tužbi za koji potražuje isplatu na ime minulog rada, te da je u spornom periodu tužena apelantu isplaćivala platu u iznosima ugovorenim ugovorom o radu, dok je sporno da li apelantu pripada pravo na uvećanje plate za iznos neisplaćenog minulog rada s obzirom na to da tužena tvrdi da je ovaj iznos već zaračunat u iznos osnovne plate. Osim toga, sud je bio u obavezi da po uputi Okružnog suda raspravi značenje ugovorene osnovne plate (iz ugovora o radu od 1. januara 2005. godine) i da li je u ugovorenoj plati od 1.050,00 KM sadržan procenat minulog rada koji je apelant imao na taj dan. U vezi s tim je navedeno da je Osnovni sud na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je apelant bio u radnom odnosu kod tužene na osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme, da je bio raspoređen na radno mjesto saradnika za poslove trezora uz ugovorenu osnovnu platu od 1.050,00 KM (ugovorom zaključenim 1. januara 2005. godine) koja mu je isplaćivana i u spornom utuženom periodu. Osnovni sud se u svom obrazloženju pozvao na odredbe ZOR-a (čl. 92 i 160) kojima je propisano uvećanje plate po osnovu radnog staža, odnosno da se kolektivnim ugovorima ne može odrediti manji obim prava od onog koji je određen zakonom. Osnovni sud se takođe pozvao i na odredbe čl. 39 i 41 OKU iz 1998. godine, odnosno člana 23 OKU iz 2010. godine, kao i na čl. 26 i 29 Granskog kolektivnog ugovora finansijskih organizacija RS (u daljnjem tekstu: GKU) kojima je propisano da je sastavni dio osnovne plate uvećanje po osnovu ukupnog radnog staža radnika koje iznosi 0,50% za svaku godinu radnog staža. Dalje, Osnovni sud je primjenom navedenih zakonskih i podzakonskih propisa zaključio da tužena kod obračuna plate apelantu nije uvećavala platu u smislu navedenih zakonskih propisa u iznosu od 0,50% za svaku godinu radnog staža (minuli rad), već je apelantu čitavo vrijeme isplaćivana plata u nepromijenjenom iznosu (1.050,00 KM). U prilog ovom zaključku ide i činjenica da je tužena drugim radnicima (o čemu je apelant iznio dokaze u toku postupka), zaposlenim na istom radnom mjestu kao i apelant, isplaćivala identičan iznos plate za to radno mjesto, odnosno da ni drugim radnicima nije vršena isplata plate uz obračun pripadajućeg minulog rada. Osnovni sud je istakao da činjenica da je tužena s apelantom imala ugovorenu visinu primanja plata ne oslobađa tuženu od obaveze da apelantu isplaćuje osnovnu – ugovorenu platu uvećanu za iznos minulog rada. Osim toga, Osnovni sud je ocijenio neosnovanim prigovor tužene da u svom Pravilniku nema ovakvo uvećanje plate jer je u ZOR-u i navedenim kolektivnim ugovorima predviđeno da radniku ne može pravilnikom pripadati manje prava od onih predviđenih zakonom i kolektivnim ugovorom. Osnovni sud je takođe utvrdio da je ugovorena i isplaćena plata apelanta (od 1.050,00 KM) predstavljala osnovnu platu u koju nije bio uključen i obračunat minuli rad, odnosno da apelantu u spornom periodu nije isplaćivan iznos naknade za minuli rad. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je obavezao tuženu da apelantu isplati neisplaćenu razliku plata u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka ekonomske struke (od 27. novembra 2015. godine), koji je sud prihvatio kao valjan i objektivan dokaz, kao i da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 4.900,75 KM.
12. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 107321 16 Gž 2 od 11. aprila 2017. godine djelimično je uvažena žalba tužene i prvostepena presuda preinačena tako što je tužena obavezana da apelantu isplati naknadu plata zbog neisplaćenog uvećanja plata za ostvareni radni staž za period od 1. novembra 2009. do 31. jula 2011. godine u iznosu od 512,88 KM sa zakonskom zateznom kamatom u iznosu od 512,88 KM, uz obavezu tužene da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 428,40 KM, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
13. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, kao i zaključak prvostepenog suda o visini spornih potraživanja koji su zasnovani na nalazu i mišljenju sudskog vještaka ekonomske struke od 27. novembra 2015. godine. Okružni sud je istakao da je navedeni zaključak prvostepenog suda u suprotnosti s izvedenim dokazima, te da predstavlja pogrešno tumačenje ugovora o radu. Naime, apelant i tužena su ugovorom od 1. januara 2005. godine ugovorili iznos od 1.050,00 KM koji su definisali kao osnovnu platu koju je tužena dužna isplatiti apelantu u 12 mjesečnih obroka. Dalje, prema čl. 39 stav 1 i 41 stav 3 OKU, koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja ugovora o radu (1. januara 2005. godine), osnovna plata za puno radno vrijeme utvrđuje se tako što se najniža cijena rada pomnoži s odgovarajućim koeficijentima koji se utvrđuju posebnim kolektivnim ugovorima u rasponu 1:6, dok sastavni dio osnovne plate čini uvećanje po osnovu ukupnog staža radnika koje iznosi 0,5% za svaku godinu, dok je GKU na isti način određena osnovna plata. Okružni sud je naveo da u slučaju kada stranke u ugovoru o radu upotrijebe termin osnovne plate koji nisu bliže definisale istim, onda se u slučaju spora taj termin ima razumjeti u njegovom značenju koje je definisano OKU, po kojem je u termin osnovne plate uključeno i uvećanje plate srazmjerno radnom stažu zaposlenog. U vezi s tim, Okružni sud smatra da su bez osnova apelantovi prigovori da je tužena sa svim zaposlenim na istom radnom mjestu kao i apelant 1. januara 2005. godine ugovorila iste mjesečne plate iako su imali različit radni staž, te da u tako ugovorenim platama nije vrednovan radni staž. Ovo iz razloga što je zaključivanje takvih ugovora o radu odraz volje zaposlenih koji su ih prihvatili bez bližeg određenja strukture osnovne plate, te imajući u vidu značenje osnovne plate prema OKU koji uključuje i uvećanje plate za ostvareni radni staž.
14. Okružni sud je istakao da je apelant 1. januara 2005. godine imao ostvarene 33 godine penzijskog staža, odnosno da je u plati ugovorenoj tog dana (u iznosu od 1.050,00 KM) sadržan i procenat za koji je plata uvećana po ovom osnovu i koji iznosi 16,50%, dok je svakog narednog avgusta u godini trebalo da se uvećava po stopi od 0,50%. Međutim, ovo uvećanje od avgusta 2005. godine i dalje je izostalo pri obračunu plate za apelanta jer je tužena u čitavom narednom periodu isplaćivala isti iznos osnovne plate koji sadrži uvećanje samo za penzijski staž ostvaren s 1. januarom 2005. godine. Okružni sud dalje navodi da se ukupan procenat uvećanja osnovne plate za ostvareni penzijski staž prema navedenom nije mogao obračunati na osnovnu platu koja u sebi uključuje penzijski staž od 33 godine, odnosno 16,50% uvećanja (na dan 1. januar 2005. godine), kako je to prvostepeni sud pogrešno prihvatio kroz varijante nalaza i mišljenja sudskog vještaka ekonomske struke (od 27. novembra 2015. godine) jer je taj dio uvećanja plate isplaćivan u čitavom spornom periodu. Stoga, kako dalje navodi Okružni sud, osnovna plata iz ugovora od 1. januara 2005. godine se trebala uvećati samo za dio radnog staža ostvaren u spornom periodu od 1. novembra 2009. godine do 31. jula 2011. godine, koji nije sadržan u ugovorenoj osnovnoj plati od 1.050,00 KM. Takođe, žalba tužene u tom smislu osnovano ukazuje da je prvostepena presuda zasnovana na pogrešnoj ocjeni dokaza, nalaza i mišljenja sudskog vještaka ekonomske struke u pogledu visine dosuđenog potraživanja, zbog čega je Okružni sud na raspravi održanoj 11. aprila 2017. godine ponovo saslušao sudskog vještaka ekonomske struke koji je prethodno, na zahtjev suda, svoje pismene nalaze i mišljenja od 27. maja i 27. novembra 2015. godine ispravio 30. i 31. marta 2017. godine u skladu s podacima tužene o apelantovom radnom stažu.
15. Okružni sud je istakao da se presuda nije mogla zasnovati na obračunu sadržanom u nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke od 27. novembra 2015. i 30. marta 2017. godine budući da taj obračun ne uzima u obzir da je u plati koja je apelantu isplaćena u spornom periodu već sadržano uvećanje plate od 16,50% srazmjerno radnom stažu apelanta na dan ugovaranja plate (1. januara 2005. godine), prema kojem je na uvećanje plate od 16,50% izvršeno novo uvećanje u procentima od 19,00, 19,50 i 20,00%. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke (od 31. marta 2017. godine) proizlazi da je apelant u vrijeme ugovaranja mjesečne plate u iznosu od 1.050,00 KM na dan 1. januar 2005. godine imao ostvaren radni staž od 33 godine kojem odgovara procenat uvećanja plate od 16,50%, odnosno da je ugovorena plata na taj dan bez uvećanja za radni staž po procentnom računu iznosila 876,75 KM (1.050,00 KM x (100-1650)/100=876,75 KM), dok je uvećanje po osnovu radnog staža iznosilo 173,25 KM. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da apelantu nije isplaćeno uvećanje plate za period od novembra 2009. do avgusta 2010. godine u procentu od 2,50% od osnovice (koja iznosi 876,75 KM) ili mjesečni iznos po 21,92 KM, te od avgusta 2010. godine do jula 2011. godine u procentu od 3,00% od osnovice ili mjesečni iznos po 26,30 KM, zbog čega je djelimično uvažio žalbu tužene i preinačio prvostepenu presudu. Odluku o troškovima postupka Okružni sud je donio u skladu s apelantovim uspjehom u predmetnom sporu (približno 12%), te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da je osporenom odlukom Okružnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, u suštini, zbog proizvoljne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. U vezi s tim, apelant je naveo da je Okružni sud pogrešno izvršio obračun novčanih iznosa koje je tužena dužna naknaditi na ime minulog rada, odnosno da se Okružni sud pogrešno oslonio u cijelosti na nalaz vještaka ekonomske struke koji je sačinjen po njegovom nalogu. Apelant je naveo hronologiju predmetnog postupka i iznio svoje viđenje konkretnog slučaja, osvrnuvši se na nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke od 31. marta 2017. godine (na osnovu kojeg je Okružni sud donio osporenu odluku), te je istakao da on ni pod kojim uslovima ne može biti pravilan. Osim toga, apelant navodi da je Osnovni sud u drugim predmetima po tužbi njegovih kolega, kod identičnog činjeničnog i pravnog osnova, zaključio da poslodavac nije obračunavao minuli rad u ugovorenoj osnovnoj plati, te da je na taj način povrijeđeno njegovo pravo na jednako postupanje. Apelant povredu prava na imovinu veže za osporenu odluku Okružnog suda kojom je višestruko umanjen iznos koji mu je dosuđen prvostepenom presudom, kao i troškovi postupka. Osim toga apelant je ukazao na dužinu predmetnog parničnog postupka koji je trajao „gotovo cijelih sedam godina“, te je naveo da se radi o radnom sporu koji je hitne prirode i da nisu postojale okolnosti koje bi opravdale navedenu dužinu postupka.
b) Odgovor na apelaciju
17. Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije bilo povrede prava na suđenje u razumnom roku navodeći da je predmet po žalbi prvi put primljen 24. maja 2012. godine, a završen 23. novembra 2012. godine, dok je drugi put predmet primljen 21. decembra 2016. godine i završen je 11. aprila 2017. godine (uz održavanje rasprave). Osim toga, Okružni sud je naveo da nije bilo povrede prava na pravično suđenje u vidu proizvoljnog utvrđivanja činjenica i primjene prava, te je istakao da je nakon održane rasprave preinačio prvostepenu presudu i snizio dosuđene iznose razlike plata i troškova parničnog postupka. Ovo iz razloga što je zaključeno da su stranke ugovorom utvrdile platu koja je na dan ugovaranja podrazumijevala i uvećanje plate za ostvareni radni staž apelanta. Osim toga, Okružni sud smatra da nema povrede prava na jednako postupanje budući da se apelant pozvao na presude Osnovnog suda donesene u sličnim situacijama s obzirom na to da navedene presude nisu bile predmet ispitivanja pred Okružnim sudom.
18. Osnovni sud je kratko naveo kada je podnesena tužba u konkretnom predmetu i kada je postupajući sudija zadužen s njim, te kada je donesena presuda koja je preinačena osporenom presudom Okružnog suda. Osim toga, Osnovni sud je istakao da ostaje pri razlozima navedenim u presudi tog suda od 17. juna 2016. godine jer smatra da je sud omogućio apelantu pravično suđenje i donio zakonitu odluku.
19. Tužena je navela da su neosnovani apelantovi navodi, kao i da nije došlo do povrede prava na koje se apelant pozvao u apelaciji, te je predložila da se apelacija odbije uz apelantovu obavezu da tuženoj naknadi troškove sastavljanja odgovora na apelaciju. V.Relevantni propisi
20. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se tekst relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US i 49/09) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
21. Zakon o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) glasi:
1. Plate Član 92.
U skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, radnik ima pravo na uvećanje plate po osnovu otežanih uslova rada, radnog staža, prekovremenog rada, rada noću, rada praznikom i drugim danima u koje se po zakonu ne radi.
3. Teritorijalno i personalno važenje kolektivnih ugovora Član 160.
[...] Kolektivnim ugovorom ne može se odrediti manji obim prava od onog koji je određen zakonom.
Granskim kolektivnim ugovorom ne može se odrediti manji obim prava radnika od onog koji je određen opštim kolektivnim ugovorom, niti se pojedinačnim kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu može odrediti manji obim prava radnika od onog koji je određen granskim kolektivnim ugovorom.
22. Opšti kolektivni ugovor – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 13/98, 31/99 – odluka US, 39/99, 26/00 i 21/01) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 39.
Osnovna plata za puno radno vreme utvrđuje se tako što se najniža cena rada kao izraz vrednosti za najjednostavniji rad pomnoži sa odgovarajućim koeficijentima koji se utvrđuju posebnim kolektivnim ugovorima, odnosno ugovorima na nivou delatnosti u rasponu 1,00:6,00, sa završnim koeficijentom 6,00.
Razvrstavanje poslova po složenosti (stručnoj spremi propisanoj za radno mesto ) u posebnim i pojedinačnim kolektivnim ugovorima vrši se prema jedinstvenoj nomenklaturi zanimanja, s tim da se poslovi po složenosti međusobno ne mešaju i da imaju ravnomerne raspone.
Član 41.
[...] Sastavni deo osnovne plate je uvećanje po osnovu ukupnog penzijskog staža radnika, koje iznosi 0,50% za svaku godinu penzijskog staža.
23. Granski kolektivni ugovor finansijskih organizacija Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 11/07) glasi:
1. Osnovna plata Član 29.
(1)Sastavni dio osnovne plate je uvećanje po osnovi ukupnog radnog staža radnika, koje iznosi 0,5% za svaku godinu radnog staža.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda od 11. aprila 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelant je navedenu presudu Okružnog suda primio 24. aprila 2017. godine, a apelacija je podnesena 22. juna 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant pobija presudu Okružnog suda, tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
30. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
31. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu potraživanja iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
U odnosu na osporenu presudu Okružnog suda
32. Apelant ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane Okružnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetom apelacijom pokreću, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
34. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku Okružni sud osporenom presudom preinačio prvostepenu presudu tako što je umanjio iznose koji su dosuđeni apelantu prvostepenom presudom, kao i troškove parničnog postupka. Ustavni sud zapaža da je osnovanost svog tužbenog zahtjeva apelant zasnivao na činjenici da mu na osnovu ZOR-a i OKU pripada pravo na uvećanje plate po osnovu radnog staža (minuli rad), što je tužena propustila da uradi. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tuženu da apelantu na ime neisplaćenog minulog rada naknadi određene novčane iznose u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka ekonomske struke, kao i da apelantu naknadi troškove postupka. Osporenom presudom Okružni sud je konstatovao da je prvostepeni sud pogrešno tumačio ugovor o radu (zaključen između parničnih stranaka 2005. godine) te je, pozivajući se na odredbe OKU (čl. 39 i 41) i nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke od 31. marta 2017. godine, smanjio dosuđene iznose, kao i troškove parničnog postupka u skladu s apelantovim uspjehom u parnici.
35. U vezi s naprijed navedenim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u konkretnom slučaju, suprotno zaključku prvostepenog suda, utvrdio da je apelant s tuženom zaključio ugovor o radu (1. januara 2005. godine) u kojem su iznos od 1.050,00 KM ugovorili kao osnovnu platu, koji termin prema odredbama OKU predstavlja platu u koju je uključeno i uvećanje plate srazmjerno apelantovom radnom stažu koji je imao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora. U vezi s tim, Okružni sud je zaključio da je tužena u spornom periodu vršila isplatu osnovne plate u koju je bilo obračunato uvećanje za apelantov penzijski staž ostvaren sa 1. januarom 2005. godine (u visini od 16,50%) ,odnosno da je prvostepeni sud na osnovu pogrešnog obračuna sadržanog u nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke od 27. novembra 2015. godine izvršio novo uvećanje u procentima od 19,00, 19,50 i 20,00% umjesto da izvrši povećanje u skladu s izračunom vještaka za sporni period (razlika između procenta uvećanja plate koji je isplaćivan – 16,50% i procenta koji je tužena trebala isplatiti za sporni period). Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud svoju odluku zasnovao na odredbi člana 41 stav 3 OKU (koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja ugovora o radu i koja propisuje šta predstavlja sastavni dio osnovne plate) i nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke od 31. marta 2017. godine koji je sud prihvatio kao valjan i objektivan, dok je odluku o troškovima postupka donio primjenom Advokatske tarife i u skladu s apelantovim uspjehom u sporu. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud nesporno utvrdio da je tužena u spornom periodu isplaćivala apelantu uvećanje plate u iznosu od 16,50%, a da je u skladu s izračunom vještaka trebalo izvršiti isplatu razlike između isplaćenog uvećanja i procenta koji se odnosi na utuženi period budući da je nespornim utvrđeno da apelantu za period nakon zaključivanja ugovora o radu nije vršeno povećanje plate po osnovu radnog staža koji je apelant ostvario nakon zaključivanja tog ugovora, zbog čega je Okružni sud i preinačio prvostepenu presudu. U vezi s tim, Ustavni sud ima u vidu i da iz činjenica predmeta proizlazi da navedenim ugovorom o radu nije bilo eksplicitno ugovoreno šta predstavlja osnovnu platu koju su apelant i tužena ugovorili, kao što je to i obrazložio Okružni sud, pa su zbog svega navedenog apelantovi navodi neosnovani.
36. Osim toga, u vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na jednako postupanje (prema kojim je Osnovni sud u drugim predmetima kod identičnog činjeničnog i pravnog osnova zaključivao da poslodavac nije obračunavao minuli rad u ugovorenoj osnovnoj plati) Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene odluke, apelantove tužbe i odgovora na žalbu proizlazi da apelant u postupku pred redovnim sudovima nije problematizovao ovo pitanje. Međutim, nezavisno od toga, Ustavni sud zapaža da apelant u predmetnoj apelaciji ne osporava prvostepenu presudu kojom je, kao i u presudama koje apelant navodi kao primjer, utvrđeno da tužena nije obračunavala minuli rad u ugovorenoj osnovnoj plati, već osporava drugostepenu presudu kojom je potvrđeno da tužena nije obračunavala minuli rad u ugovorenoj osnovnoj plati, ali u manjim iznosima od onih koje je utvrdio prvostepeni sud. Dakle, imajući u vidu da apelant ne ukazuje da je drugostepeni sud u drugim predmetima u kontekstu istog činjeničnog i pravnog pitanja donio drugačije odluke, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi o nejednakom postupanju neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja nije mogao da zaključi da je postojala bilo kakva proizvoljnost redovnog suda u utvrđivanju činjenica i primjeni materijalnog prava prilikom donošenja osporene odluke, a koja bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje redovnih sudova, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi u vezi s utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom materijalnog prava.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava.
U odnosu na navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku
38. Apelant je takođe naveo da je predmetni postupak trajao predugo (skoro sedam godina) i da se radi o predmetu (radni spor) koji je po zakonu hitan, te da mu je na taj način povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku.
39. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
40. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut 10. decembra 2010. godine i da je postupak okončan donošenjem presude Okružnog suda od 11. aprila 2017. godine. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje iznosi šest godina i četiri mjeseca.
41. Ustavni sud u konkretnom slučaju nije mogao zaključiti da se radi o naročito složenim pravnim i činjeničnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali razmotriti, ali je Osnovni sud u ponovnom postupku, prema uputi Okružnog suda, trebalo da raspravi sporna pitanja i izvrši naknadno vještačenje. Osim toga, s obzirom na to da se radilo o pitanjima zaštite prava iz radnog odnosa, Ustavni sud zapaža da se radilo o postupku koji je po samom zakonu hitan i koji je značajan za apelanta.
42. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud donio prvostepenu presudu 20. januara 2012. godine, dakle nakon jedne godine i jednog mjeseca od podnošenja tužbe, dok je Okružni sud u žalbenom postupku odluku donio 23. novembra 2012. godine (nakon deset mjeseci). U ponovnom postupku Osnovni sud je donio presudu nakon tri godine i pet mjeseci (računajući od dana donošenja drugostepene odluke), dok je Okružni sud postupak po žalbi okončao nakon devet mjeseci.
43. Sumirajući sve navedeno i ocjenjujući dužinu trajanja postupka u cjelini, posebno imajući u vidu okolnost da je apelant do konačne odluke u svom predmetu došao prije podnošenja apelacije, da su u postupku u okviru analiziranog perioda donesene četiri odluke, od čega tri meritorne, te da neme elemenata koji ukazuju da su sudovi bezrazložno odugovlačili postupak, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta, koji je istina hitne prirode i iziskuje adekvatnu ažurnost u postupanju, nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elemenat prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
44. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, veže za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru razmatranja navoda o povredi prava na pravično suđenje u prethodnim tačkama ove odluke, pri čemu je zaključeno da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud prilikom donošenja osporene odluke, kojom je preinačio prvostepenu presudu u pogledu visine dosuđenog potraživanja na ime minulog staža, dao jasno i argumentovano obrazloženje iz kojeg ne proizlazi da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, odnosno nije bilo proizvoljnost u primjeni materijalnog prava na koju je apelant neosnovano ukazivao, niti postupanje redovnih sudova ukazuje da su redovni sudovi povrijedili pravo na suđenje u razumnom roku.
46. Ustavni sud, takođe, smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine kada se navodi o kršenju navedenih prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
47. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević