Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5068/17 (N. P.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Zastara
  • Prekid postupka
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni odnos
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5068/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-5068/17, rješavajući apelaciju Nenada Ponorca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nenada Ponorca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 184567 16 Rev od 29. augusta 2017. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 184567 15 Rsž od 6. juna 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nenad Ponorac (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banjaluke, kojeg zastupa Zoran Babić i Bojana Duja-Babić advokati iz Banjaluke, podnio je 1. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 184567 16 Rev od 29. augusta 2017. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 184567 15 Rsž od 6. juna 2016. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Rs 184567 14 Rs od 29. oktobra 2015. godine poništena su kao nezakonita rješenje načelnika Uprave policije Banja Luka, Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske iz 2012. godine, rješenje Disciplinske komisije Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske iz 2013. godine i rješenje Policijskog odbora Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske iz 2014. godine, te je obavezana Republika Srpska (u daljnjem tekstu: tužena) da apelanta vrati u radni odnos kod organa tužene (Ministarstvo unutrašnjih poslova), na poslove i radne zadatke policajaca, ili na poslove kod koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima, kao i da mu isplati naknadu na ime izgubljenih plata i uplati doprinose za periode i u iznosima koji su bliže navedeni u izreci presude.

3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je u predmetnom postupku utvrđeno da je apelant rješenjem organa tužene privremeno suspendovan 2012. godine do okončanja disciplinskog postupka koji je pokrenut protiv apelanta zbog teže povrede radnih dužnosti -ponašanje koje narušava ugled Ministarstva. Osnovni sud je, također, naveo da je disciplinska komisija donijela Zaključak o prekidu postupka (22. januara 2012. godine) shodno članu 61. stav 1. tačka a) i b) Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika, a da je ista komisija na glavnom pretresu (17. septembra 2013. godine) konstatovala da su se stekli uslovi za nastavak disciplinskog postupka. Osnovni sud je ukazao da je, nakon toga, Rješenjem Disciplinske komisije (od 12. novembra 2013. godine) apelantu izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa. U vezi sa navedenim, Osnovni sud je ukazao na odredbe člana 98. stav 2. i člana 100. Zakona o policijskim službenicima, te je istakao da, budući da je apelantu stavljeno na teret krivično djelo napad na službeno lice u vršenju poslova bezbjednosti, otkrivanju ili lišenju slobode učinilaca krivičnih djela, oštećenje tuđe stvari, te laka tjelesna povreda, za koja je propisana novčana kazna ili zatvor do dvije godine, nije postojao ni jedan uslov iz člana 61. stav 1. Pravilnika za prekid postupka, kojim su propisani uslovi pod kojima se može prekinuti započeti disciplinski postupak, niti da se na trajanje disciplinskog postupka prema apelantu može primjeniti odredba člana 35. stav 4. Pravilnika, prema kojoj u slučaju prekida postupka, isti može trajati dvije godine od momenta njegovog pokretanja. Zbog navedenog, Osnovni sud je zaključio da su osporene odluke nezakonite, budući da je nastupanjem pravnih posljedica iz člana 98. stav 2. Zakona o policijskim službenicima, tužena izgubila pravnu mogućnost utvrđivati disciplinsku odgovornost apelanta.

4. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Rs 184567 15 Rsž od 6. juna 2016. godine, uvažena je žalba tužene, te je prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu i apelantov tužbeni zahtjev je odbijen.

5. Okružni sud je naveo da je pogrešna ocjena prvostepenog suda da je prekid disciplinskog postupka utvrđen premda nisu postojali razlozi za prekid postupka propisani članom 61. Pravilnika. Naime, Okružni sud je ukazao da je prema zapisniku o glavnom pretresu pred disciplinskom komisijom iz 2013. godine određen prekid disciplinskog postupka zbog toga što je apelant istovremeno osumnjičen da je izvršio krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora preko pet godina do potvrđivanja optužnice i zbog tog što je protiv njega potvrđena optužnica za blaže krivično djelo, pri čemu je utvrđeno da se vrijeme prekida postupka ne računa u rok zastare, kako je to propisano stavom 2. člana 61. Pravilnika. Okružni sud je ukazao da su u konkretnom slučaju nesporne činjenice da je teža povreda službene dužnosti učinjena i dovršena 22. oktobra 2012. godine, da je disciplinski postupak okončan pred organima tužene 3. januara 2014. godine, te da je prekid postupka trajao sedam mjeseci i 26 dana, kako je to utvrđeno pravosnažnom odlukom disciplinske komisije o prekidu disciplinskog postupka. U vezi sa navedenim, Okružni sud je zaključio da, shodno članu 98. Zakona o policijskim službenicima, nije proteklo vrijeme od godinu dana od dana učinjene povrede u kojem je disciplinski postupak pred organima tužene morao biti završen.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 184567 16 Rev od 29. augusta 2017. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

7. Vrhovni sud se u obrazloženju presude pozvao na odredbe čl. 98. i 100. Zakona o policijskim službenicima i odredbe član 61. Pravilnika, te je istakao da pravilno nalazi drugostepeni sud, da odluka tužene o prekidu postupka mora da ima uticaja na tok trajanja disciplinskog postupka, u smislu da za vrijeme prekida postupka ne teče rok zastarjelosti vođenja disciplinskog postupka. Vrhovni sud je, također, naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da kod takvog stanja stvari nije pravilno postupanje prvostepenog suda kada se upušta u valjanost odluke tužene o prekidu disciplinskog postupka, tim prije, što je odluka tužene o prekidu postupka donesena na osnovu člana 61. stav 1. tačka a) i b) Pravilnika, kojim odredbama su propisani uslovi pod kojima je moguće prekinuti vođenje disciplinskog postupka. Osim toga, Vrhovni sud je naglasio da je odredbama člana 100. Zakona o policijskim službenicima propisano da će se posebnim pravilnikom koji donosi ministar na prijedlog direktora, urediti vođenje disciplinskog postupka protiv policijskih službenika u smislu, načina, rokova, trajanja i tome slično, zbog čega su neosnovani apelantovi revizioni prigovori da se odredbama člana 61. Pravilnika nije mogao propisati prekid disciplinskog postupka, kada Zakon o policijskim službenicima ne poznaje taj institut.

8. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant, u suštini, vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane redovnih sudova u osporenim odlukama. Apelant navodi da su sudovi pogrešno zaključili da u konkrentom slučaju nije došlo od zastarjelosti vođenja disciplinskog postupka, te da su na predmetnu pravnu stvar u pogledu rokova i prekida postupka trebale primijeniti odredbe Zakona o policijskim službenicima, a ne Pravilnika tužene, za koji smatra da je uveo u disciplinski postupak institut prekida postupka koji nije predviđen navedenim zakonom.

Relevantni propisi

9. Zakon o policijskim službenicima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske", broj 43/10).

Član 98. stav 2.

(2) Vođenje postupka zbog teže povrede radne dužnosti zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana saznanja za izvršenu povredu i učinioca, a najduže u roku od godinu dana od dana izvršenja povrede.

Član 100.

Disciplinski postupak, organ za vođenje disciplinskog postupka, način rada, glasanja i donošenja odluka, disciplinske sankcije za lakše i teže povrede radne dužnosti, način stepenovanja teže povrede radne dužnosti, pokretanje unutrašnjeg postupka, te pokretanje disciplinskog postupka, kao i trajanje unutrašnjeg i disciplinskog postupka reguliraju se pravilnikom koji donosi ministar na prijedlog direktora.

10. Pravilnik o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika („Službeni glasnik Republike Srpske" broj 83/10).

Član 35. stav 4.

(4) Prekidom disciplinskog postupka prekida se i rok zastarjelosti, s tim da se disciplinski postupak završava najdalje u roku od dvije godine od momenta kada je disciplinski postupak pokrenut.

Član 61.

(1) Disciplinski postupak se može prekinuti, ako disciplinski organ nađe da postoji prethodno pitanje sa čijim rješavanjem se disciplinski optuženom može izreći disciplinska sankcija - prestanak radnog odnosa, a to je:

a) kada je osumnjičen da je izvršio krivično djelo za koje se može iz reći kazna zatvora preko pet godina, do potvrđivanja optužnice,

b) kada je protiv disciplinski optuženog potvrđena optužnica za blaže krivično djelo, do pravosnažnosti presude.

[…] (2) Vrijeme trajanja prekida disciplinskog postupka ne ulazi u rok zastarijevanja disciplinskog postupka.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge kada su, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o policijskim službenicima i Pravilnika tužene zaključili da u konkrentom slučaju nije nastupila zastarjelost vođenja disciplinskog postupka protiv apelanta, pri čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost u obrazloženjima sudova. Pored toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant uglavnom ponavlja identične navode u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa koji regulišu pitanje prekida zastarjelosti vođenja disciplinskog postupka, koje je ranije isticao u toku postupka po reviziji. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na obrazloženje Vrhovnog suda iz kojeg jasno proizilazi da je taj sud pomenute apelantove navode imao u vidu i da ih je obrazložio u svojoj odluci, ističući zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5068/17 (N. P.) | Sudska praksa | Aktio