Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1636/19 (D. L.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Uređenje međa
  • Vanparnični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1636/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: potpredsjednici Mirsad Ćeman i Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-1636/19, rješavajući apelaciju Draguljuba Lončine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Draguljub Lončina protiv Rješenja Okružnog suda u Prijedoru broj 76 0 V 015697 17 Gž 2 od 24. januara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Draguljub Lončina (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada, podnio je 11. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 76 0 V 015697 17 Gž 2 od 24. januara 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, međa između susjednih nekretnina predlagateljice S.E. i nekretnina protivpredlagača B.V. i LJ.M. uređena je na osnovu sporazuma učesnika, na način pobliže opisan u dispozitivu prvostepenog rješenja, te je između susjednih nekretnina predlagateljice S.E. i nekretnine apelanta kao protivpredlagača uređena međa, na način pobliže opisan u dispozitivu prvostepenog rješenja, te određeno da sastavni dio rješenja čini skica snimanja geodetskog vještaka D.K. od 7. jula 2015.godine. Osim toga, konstatovano je da je pravac pružanja međe na terenu pokazan strankama i obilježen vidnim međašnim oznakama.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je, između ostalog, naveo da iz stanja prvostepenog spisa proizlazi da je prvostepeni sud uviđajem na licu mjesta (uz učešće vještaka geodetske struke koji je identifikovao nekretnine) utvrdio da postoji sporna međašna površina i da se radi o nekretninama u posjednu predlagateljice i apelantovoj parceli. Zatim, da iz stanja prvostepenog spisa proizlazi da prema iskazu predlagateljice i apelanta u zadnjih desetak godina niko od učesnika nije držao u posjedu taj dio nekretnina niti je u tom pojasu bilo ograde. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud (suprotno apelantovim navodima) pravilno među uredio po pravičnosti (član 69. stav 2. Zakona o stvarnim pravima RS). Naime, Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da između predlagača i apelanta nije bilo sporazuma o načinu uređenja međe, te da spornu međašnu površinu niko ne drži u svom posjedu već duži niz godina niti je između parcele predlagača i apelanta postojala ograda, te naglasio da je kod nedostatka sporazuma i nemogućnosti utvrđivanja posljednje mirne državine pravičnost jedini način za uređenje međe koji je preostao prvostepenom sudu. Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud među uredio na način da je spornu međašnu površinu podijelio na dva jednaka dijela tako da se međa pruža sredinom te površine, te naglasio da apelant, ukoliko smatra da je uređenjem međe prema pravičnosti oštećen, ima mogućnost da u parničnom postupku dokazuje svoju svojinu i zahtijeva da se u skladu s tim označi međa. Također, Okružni sud je naveo da je neosnovan apelantov navod da je sporna parcela u njegovom posjedu i da je na njoj posadio drveće, zato što je prvostepeni sud pravilno na osnovu iskaza stranaka datih na ročištu od 7. jula 2015. godine utvrdio da spornu međašnu površinu niko od stranaka ne drži u svom posjedu posljednjih desetak godina niti je između parcela predlagača i apelanta postojala ograda, te da pravilnost ovog utvrđenja ne može dovesti u sumnju to što apelant nije potpisao zapisnik s navedenog ročišta, jer iz sadržaja zapisnika proizlazi da se apelant s ročišta udaljio nezadovoljan odlukom suda o načinu uređenja međe (nije prigovorio sadržaju zapisnika ili date izjave).

Apelacioni navodi

4. Iz apelacije proizlazi da apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Također, apelant navodi „...da ga sud nije pozvao na ročište s ostalim učesnicima nakon izlaska na lice mjesta 7. jula 2015. godine“, te da mu je povrijeđeno “pravo raspravljanja pred sudom i u razumnom roku“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. U odnosu na apelantove navode "da ga sud nije pozvao na ročište s ostalim učesnicima nakon izlaska na lice mjesta 7. jula 2015. godine", te da mu stoga povrijeđeno "pravo na raspravljane pred sudom", Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnog navoda, u prilog svom stavu nije dostavio bilo kakav dokaz (žalba) iz kojeg bi se moglo utvrditi da je apelant te navode isticao tokom postupka po žalbi pred drugostepenim sudom. Stoga, Ustavni sud ukazuje da ne može razmatrati ove navode, budući da je apelant propustio da te navode istakne u toku postupka pred Okružnim sudom, te na taj pruži mogućnost Okružnom sudu da se o tome izjasne (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26., objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 34/05). U odnosu na navode koji se tiču povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da apelant nije ponudio argumente i dokaze kojima bi potkrijepio te svoje navode, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Potpredsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Čeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1636/19 (D. L.) | Sudska praksa | Aktio