Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3294/17 (OPUS d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Zakup
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3294/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-3294/17, rješavajući apelaciju OPUS d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija OPUS d.o.o. Mostar podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 100230 17 Pž od 11. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. OPUS d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Paponja - Bunoza iz Mostara, podnio je 2. augusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 100230 17 Pž od 11. maja 2017. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 P s 100230 12 Ps od 24. novembra 2016. godine.
2. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 100230 12 Ps od 24. novembra 2016. godine obavezan je apelant da tužiocu "Telekomunikacije RS" a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužilac), isplati iznos od 16.000,23 KM sa zakonskom zateznom kamatom, na način bliže opisan u izreci presude uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu 979,80 KM, dok je odbijen kao neosnovan zahtjev tužioca za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.
3. Okružni privredni sud je, u obrazloženju presude, naveo da iz provedenih dokaza proizilazi da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu po osnovu zaključenog ugovora o zakupu TK infrastrukure tužioca u radio relejnom objektu u Širokom Brijegu gdje je ugovorom propisano naknada za korištenje usluge iznajmljivanja u ukupnom iznosu od 282,00 KM plus PDV. Također je navedeno da tužilac zadržava pravo da u slučaju promjena cijena korištenja navedenih usluga (kod tužioca) izvrši korekciju navedenih cijena u skladu sa cjenovnikom tužioca, a da je apelant saglasan sa promjenom cijene, kao i da obaveza plaćanja usluga počinje sačinjavanjem zapisnika o obezbjeđenju usluge i da je tužilac apelantu vršio usluge fakturisanja navedenog zakupa.
4. Okružni privredni sud je naveo da predmetni poslovni odnos između parničnih stranaka ima karakter ugovora o zakupu u smislu odredbe člana 567. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) gdje je tužilac apelantu dao u zakup navedeni objekat tužioca kao i korištenje prostora u tom objektu, a tuženi se obavezao između ostalog vršiti plaćanje navedenih usluga po ispostavljenim fakturama i to u roku od 15 dana, te da je tužilac apelantu ispostavio račune koje apelant nije osporavao i iste je primio, te ostao dug u utuženom iznosu pa je sud primjenom čl. 567. i 262. ZOO-a utvrdio da je tužbeni zahtjev tužioca osnovan.
5. Okružni privredni sud je ukazao da je visinu tužbenog zahtjeva, koju je tuženi osporio, utvrdio na osnovu predmetnog ugovora, faktura te odluke tužioca o promjeni cijena usluga iznajmljivanja TK infrastrukture u radio relejnim objektima tužioca, pa je sud primjenom odredbe člana 262. ZOO obavezao apelanta na plaćanje iznosa kako je to navedeno u izreci.
6. Okružni privredni sud je naveo u da nije prihvatio navode tuženog koji se odnose na član 3. tačka 2. zaključenog ugovora kojim je propisano da obaveza plaćanja iz ugovora nastaje momentom tj. od dana obezbjeđenja usluge po zapisniku potpisanom od strane obje ugovorne strane, te da kako ne postoji zapisnik koji je potpisan od strane ugovornih strana to usluga od strane tužioca nije ni izvršena odnosno ista nije ni pružena. S tim u vezi, Okružni privredni sud je naveo da iz odgovora na tužbu jasno proizilazi da apelant nikada nije ni sporio navode da usluga nije pružena nego je sporio da je dug apelanta prema tužiocu riješen putem kompenzacije za potraživanje preduzeća "Katarina" d.o.o. koje je imalo od tužioca po osnovu postavljenog antenskog uređaja na objektu tog preduzeća. Stoga je, Okružni privredni sud ocijenio da iz ovih navoda apelanta jasno proizilazi da je usluga od strane tužioca pružena odnosno da je ista obezbjeđena, a apelant je samo osporio visinu odnosno da je ista zatvorena putem kompenzacije. Okružni privredni sud je, dalje, naveo da kako apelant nije dokazao svoje tvrdnje koje se odnose na to da tužilac nije pružio traženu uslugu, to je Okružni privredni sud primjenom odredbe čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) navedene tvrdnje apelanta odbio kao neosnovane.
7. Također, Okružni privredni sud je odbio tvrdnje apelanta koje se odnose na nedostavljanje računa s obzirom da iz odgovora na tužbu jasno proizilazi da su predmetne obaveze zatvorene putem navedene kompenzacije odnosno da apelant tvrdi da je iste zatvorio kompenzacijom između tužioca, apelanta i preduzeća "Katarina" d.o.o., pa se postavlja pitanje kakve su to obaveze zatvarane putem kompenzacije apelanta prema tužiocu ako isti nije dobio račune. Stoga je, Okružni privredni sud ocijenio da su navodi apelanta u toku postupka i odgovora na tužbu u suprotnosti i proturječni.
8. Okružni privredni sud je naveo da ne može prihvatiti tvrdnje koje se tiče osporavanja visine tužbenog zahtjeva odnosno fakturisanje iznosa od strane tužioca u većem od ugovorenog s obzirom da je članom 3 tačka 4. predmetnog ugovora jasno ugovoreno da u slučaju da promjena cijena kod tužioca apelant je kao kupac saglasan da se cijene automatski mijenjaju, a o čemu će pismeno obavještenje dostaviti tužilac apelantu, a iz provedenih dokaza jasno proizilazi da je tužilac obavještavao apelanta o promjeni cijena na osnovu odluke tužioca od 31. decembra 2009. godine.
9. Okružni privredni sud je naveo da je odluku o troškovima sudskog postupka donio u skladu sa odredbama čl. 386. i . 387. ZPP-a, a koji troškovi se odnose na taksu na tužbu i presudu u iznosu od po 500,00 KM u skladu sa Zakonom o sudskim taksama, a kako je tužilac uspio u parnici u procentu od 97,98% to je sud dosudio troškove u iznosu od 979,80 KM, a odbio preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.
10. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 100230 17 Pž od 11. maja 2017. godine apelantova žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda u pobijanom obavezujućem dijelu preinačena tako što je apelant obavezan da tužiocu umjesto iznosa od 16.000,23 KM isplati iznos od 5.279,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na način bliže opisan u izreci presude uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 860,00 KM.
11. Viši privredni sud je u obrazloženju presude naveo da apelant u žalbi naveo da je pobijana presuda nejasna i kontradiktorna jer se u izreci presude navodi da je apelant dužan isplatiti tužiocu iznos od 16.000,23 KM, dok je prema specificiranim računima iznos duga 10.071,49 KM, da je apelant osporavao i visinu tužbenog zahtjeva, pa je tužilac u ovoj pravnoj stvari morao predložiti i provesti dokaz finansijskim vještačenjem, a što nije provedeno, iz kojih razloga tužilac nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva, da u spisu ne postoji ni jedan dokaz da je usluga doista i pružena, pa tužilac nije dokazao pravni osnov tužbenog zahtjeva, da je tuženi isticao da mu nikad nisu dostavljeni računi, što je sud u potpunosti propustio cijeniti, da tokom postupka nije proveden ni jedan dokaz iz kojeg bi bilo vidljivo daje tužilac dostavio pismenu obavijest o povećanju cijena, da sve jasno ukazuje da tuženi nije imao pravičan pristup sudu koji se garantuje članom 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima, jer je prvostepeni sud donosio proizvoljne i paušalne zaključke na štetu tuženog, da je teret dokazivanja prebačen isključivo na stranu tuženog, dok u odnosu na tužioca sud zaključuje da su isti pružili uslugu iako ne postoji zapisnik o obezbjeđenju usluge.
12. Viši privredni sud je ukazao da je u članu 3. predmetnog ugovora o korištenju usluge koji je zaključen između parničnih stranaka 30. augusta 2007. godine, propisano da mjesečna naknada za korištenje usluge iz člana 2. ovog ugovora (kojim je su detaljno navedeni pojedinačni iznosi za korištenje prostora, tornja i dodatni troškovi održavanja, uslovi okoline - grijanja, klima, vodoinstalacije i si.), te da u cijenama nije sadržan PDV i da je korisnik saglasan da Telekom Srpske ima pravo da mijenja cijene usluga i druge komercijalne uslove, koje su predmet ovog ugovora, ukoliko su te izmjene proistekle iz izmjena cjenovnika usluga, te da su saglasni da će se cijene automatski mijenjati u skladu sa cjenovnikom usluga odobrenim od strane nadležnog organa, a na osnovu pismenog obavještenja. Viši privredni sud je, također, naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da poslovni odnos u kojem su bile parnične stranke ima karakter ugovora o zakupu i da se apelant obavezao izvršiti plaćanje navedenog zakupa u roku od 15 dana po ispostavljanju fakture.
13. Viši privredni sud je naveo da shodno zaključenom ugovoru visina mjesečne zakupnine iznosi 329,94 KM (282,00 KM plus PDV) koju je tužilac ispostavio u računima za septembar, oktobar, novembar i decembar 2009. godine, te za januar i februar 2010. godine, što je prvostepeni sud pravilno utvrdio i obavezao apelanta da za navedene mjesece isplati tužiocu. Dalje je navedeno da je nesporno je da je odlukom tužioca od 31. decembra 2009. godine, utvrđena nova cijena i uslovi zakupa, te da je tužilac shodno ovoj odluci ispostavljao račune apelantu za period od mjeseca marta 2010. do 31. decembra 2010. godine, međutim iz stanja u spisu ne proizlazi da je tužilac shodno odredbama člana 3. predmetnog ugovora, obavijestio apelanta pismenim putem o promjeni cijena usluga. Stoga, Viši privredni sud je utvrdio da je apelant obavezan da i za navedeni period platiti tužiocu mjesečnu zakupninu u iznosu od po 329,94 KM, pa je prvostepena presuda preinačena na način kako je to navedeno u izreci ove presude. Viši privredni sud je, također, naveo da je osnovan apelantov žalbeni navod da je pobijanom presudom obavezan da isplati iznos od 16.000,23 KM, dok je prema specificiranim računima iznos duga od 10.071,49 KM, te da tužilac nije dokazao da je tuženom dostavio pismeno obavještenje o povećanju cijena, pa je ovaj sud cijeneći navedene cijene u zaključenom ugovoru, utvrdio visinu potraživanja iz kojih razloga je preinačena prvostepena presuda i obavezan apelant da tužiocu isplati iznos od 5.279,00 KM. Viši privredni sud je naveo da je apelantova žalba djelimično osnovana, pa je shodno uspjehu u parnici obavezao apelanta da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 860,00 KM, a što se odnosi na sudske takse na tužbu i presudu u iznosu od 500,00 KM, te troškove sastava žalbe u iznosu od 360,00 KM, a sve shodno primjeni Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.
14. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su u predmetnoj pravnoj stvari, koja je okončana osporenom odlukom Višeg privrednog suda pogrešno izvedeni zaključci te da je teret dokazivanja prebačen isključivo na njega kao tuženog. Apelant navodi da tužilac nije dokazao pravni osnov i visinu tužbenog zahtjeva budući da nije dokazao da je postajao zapisnik iz člana 3. tačka 2. predmetnog ugovora da je usluga pružena odnosno budući da je apelant osporio visinu tužbenog zahtjeva, a tužilac nije predložio finansijsko vještačenje postavlja se pitanje čime je tužilac dokazao visinu tužbenog zahtjeva. Osim toga, apelant smatra da je mu nisu dosuđeni troškovi postupka shodno uspjehu u postupku jer prema troškovima postupka koje je tužilac imao i dosuđenim troškovima proizilazi da je uspjeh tužioca 85% u predmetnom postupku, a zapravo uspjeh apelanta je u predmetnoj parnici 65%, a tužioca 35%.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
18. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Viši privredni sud prilikom donošenja odluke o apelantovoj žalbi koju je djelimično usvojio i dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, a u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. U pogledu apelantovih navoda kojima osporava odluku o troškovima postupka, Ustavni sud ukazuje da je Viši privredni sud naveo da je apelantova žalba djelimično osnovana, pa je shodno uspjehu u parnici obavezao apelanta da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 860,00 KM, a što se odnosi na sudske takse na tužbu i presudu u iznosu od 500,00 KM, te troškove sastava žalbe u iznosu od 360,00 KM. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, povodom primjene kriterija uspjeha u parnici sadržanog u odredabi člana 386 stav 2. ZPP-a, ukazao da je diskreciono pravo redovnih sudova da odlučuju na koji će način stranke snositi troškove postupka ako se radi o djelimičnom uspjehu u parnici. Naime, da se u odsustvu eksplicitnih zakonskih odredaba o tome šta se smatra djelomičnim uspjehom u parnici odredbe ZPP tumače u skladu s principima zakonitosti i pravičnosti i, konačno, da se uspjeh u parnici ocjenjuje ne samo kvantitativno već i kvalitativno, što omogućava da se svi troškovi dodijele stranci koja je u postupku uspjela s osnovom svog tužbenog zahtjeva, a ne i njegovom visinom (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4717/11 od 18. novembra 2014. godine, tačka 26, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, imajući u vidu da je u okolnostima konkretnog predmeta apelant dao povod za tužbu, da je tužitelj sa svojim zahtjevom prema apelantu kvalitativno uspio a kvantitativno djelomično uspio, Ustani sud smatra da nema proizvoljnosti ni u odluci Višeg privrednog suda o troškovima postupka koje je obavezao apelanta da u skladu s navedenim kriterijima plati tužiocu.
19. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević