Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1671/19 (M. P.)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1671/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. lipnja 2019. godine, u predmetu broj AP-1671/19, rješavajući apelaciju Mile Polića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mile Polić protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 P 009888 18 Gž 2 od 22. veljače 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mile Polić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Odvjetnički ured Bodirogić iz Bijeljine, podnio je 12. travnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 82 0 P 009888 18 Gž 2 od 22. veljače 2019. godine.
2. Osporenom odlukom Okružnog suda, u odnosu na naknadu materijalne štete žalbe parničnih stranaka su djelimično usvojene pa je prvostupanjska presuda preinačena, te je tuženi („Gross“ d.o.o. Gradiška) obvezan da apelantu na ime naknade razlike do punog iznosa plate za razdoblje od 20. srpnja 2010. do 14. studenog 2010. godine isplati iznos od 380,00 KM, a apelant je odbijen s viškom tužbenog zahtjeva u odnosu na ovaj vid naknade. Također je prvostupanjska presuda preinačena u pogledu odluke o troškovima postupka tako što je tuženi obvezan da apelantu, umjesto iznosa od 7.798,80 KM, isplati naknadu u iznosu od 3.900,00 KM.
3. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je apelant (preciziranim tužbenim zahtjevom) tražio da mu tuženi na ime materijalne štete zbog umanjenja primljene plaće u razdoblju od 11. studenog 2009. do 29. veljače 2016. godine isplati određeni novčani iznos. Naime, naveo je da je prvostupanjski sud utvrdio da je apelant pretrpio povrede na radu radeći kao radnik tuženog, na poslovima pomoćnog jamskog kopača u rudniku. Okružni sud je naveo da apelant nije precizirao razdoblje u kojem nije radio zbog povreda na radu, ali je razdoblje utvrđeno na osnovu tabelarnog prikaza zarade, kao sastavnog dijela dopune nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke. Osim toga je naveo da iz nalaza i mišljenja proizilazi da je apelant u 2010. godini primio približno istu naknadu na ime plaće kao i usporedni radnik na istim poslovima, zbog čega su neprihvatljivi navodi apelanta da mu je nakon povređivanja i premještanja na mjesto čistača smanjena plaća. Nadalje, Okružni sud je naveo da je, prema nalazu vještaka, apelantu, za razdoblje od 12. studenog 2009. do 31. prosinca 2010. godine, kao razlog privremene spriječenosti za rad navedena povreda, dok je za mjesec travanj kao razlog odsustva navedena bolest. Pri tome, Okružni sud je naveo da je prema nalazu vještaka apelantu isplaćena puna naknada na ime plaće prilikom odsustva sa posla zbog povrede u razdoblju od 20. srpnja 2010. do 14. studenog 2010. godine. Kako za to razdoblje nije naveden puni iznos plaće, Okružni sud je iznos utvrdio na osnovu prosjeka plaće u razdoblju privremene spriječenosti za rad za koje mu je plaća isplaćena punom iznosu, te je apelantu shodno članku 90. Zakona o radu dosuđena razlika plaće u iznosu od 380,00 KM. Nadalje, Okružni sud je naveo da apelant nije dokazivao iz kog razloga je nakon što je nastavio sa radom (od siječnja 2011. godine) bio na bolovanju narednih pet godina do umirovljenja (od listopada 2011. do 2016. godine), odnosno nije dokazivao da je to bolovanje bilo u uzročnoj vezi sa liječenjem od posljedica povreda na radu, pa se žalbom tuženog osnovano ističe da mu ne pripada naknada plaće do punog iznosa za vrijeme trajanja bolovanja. Konačno, Okružni sud je naveo da je (u odnosu na naknadu materijalne štete) žalba apelanta usvojena u odnosu na postojanje doprinosa tuženog, a žalba tuženog u odnosu na prigovor obaveze isplate naknade plaće do punog iznosa za cjelokupno sporno radzoblje. Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je Okružni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant/apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević