Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3915/17 („Hotel“ d.o.o. Cazin)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Propisano zakonom
- Javni interes
- Miješanje u imovinu
- Proporcionalnost
- Izvršni postupak
- Nekretnina
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršnom postupku
- Odluka kojom se proglašava zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-3915/17
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3915/17, rješavajući apelaciju „Hotela“ d.o.o. Cazin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Hotela“ d.o.o. Cazin podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 Ip 016795 17 Pž 2 od 14. jula 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Hotel“ d.o.o. Cazin (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ferid Mujagić, advokat iz Bihaća, podnio je 14. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 Ip 016795 17 Pž 2 od 14. jula 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), tražioca izvršenja „Krajina-Export“ d.o.o. sa sjedištem u Bihaću (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) i izvršenika „Dubrava“ d.d. Cazin zatraženo je 30. oktobra 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i izvršenik „Dubrava“ d.d. Cazin dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 5. novembra do 12. novembra 2018. godine. Tražilac izvršenja nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Iz stanja spisa proizlazi da je tražilac izvršenja pokrenuo izvršne postupke protiv izvršenika „Dubrava“ d.d. Cazin još 30. oktobra 2006. godine na osnovu više izvršnih isprava (četiri presude – od kojih jedna tog Općinskog suda od 24. februara 2003. godine i tri presude Općinskog suda u Bihaću donesene 24. juna 2005. godine, 17. oktobra 2006. godine i 5. januara 2006. godine). U tim izvršnim postupcima su donesena rješenja (četiri) od 3. marta, odnosno 27. februara 2009. godine o izvršenju na nekretninama izvršenika radi namirenja glavnog duga, potraživanja u iznosima pojedinačno navedenim predmetnim presudama. Na osnovu navedenih isprava dalje proizlazi da je izvršenik tražiocu izvršenja djelimično isplatio iznos duga koji je predmet navedenih rješenja o izvršenju.
6. Slijedom navedenog, tražilac izvršenja je Općinskom sudu 13. marta 2015. godine podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika „Dubrava“ d.d. Cazin. Tražilac izvršenja je predložio da sud donese rješenje o izvršenju kojim će na osnovu navedenih presuda Općinskog suda (četiri) dopustiti izvršenje radi namirenja glavnog duga po navedenim presudama kao izvršnim ispravama u iznosu od 141.068,76 KM sa zakonskom zateznom kamatom na način preciziran u prijedlogu. Predložio je da se izvršenje odredi na nekretninama izvršenika označenim kao u prijedlogu, i to: hotel „Sedra“, tri objekta upisana u zk. ul. broj 13 k. o. SP Ostrožac, površine 3.613 m² i hotel „Sedra“ sa pratećim objektima površine 6.644 m² upisan u zk. ul. 53 k. o. SP Ostrožac (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), koje izvršenje će se provesti zabilježbom u zemljišnim knjigama, utvrđenjem vrijednosti predmetnih nekretnina, njihovom prodajom i namirenjem tražioca izvršenja iz iznosa dobijenog prodajom te prijenosom novčanih sredstava na transakcijski račun tražioca izvršenja u „UniCredit bank“ d.d. Mostar, Poslovnica Bihać.
7. Općinski sud je Rješenjem broj 020-0-Ip-016795 14 Ip od 17. marta 2015. godine dopustio predloženo izvršenje tražioca izvršenja. Sud je zaključkom donesenim istog dana odredio zabilježbu predmetnog izvršenja na predmetnim nekretninama u skladu sa članom 72. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Zabilježba izvršenja je 19. marta 2015. godine upisana u korist tražioca.
8. Rješenjem Općinskog suda broj 20 0 Ip 016795 14 Ip 2 od 5. aprila 2017. godine, u čijem je uvodu navedeno da je doneseno u izvršnom predmetu tražioca izvršenja protiv izvršenika „Dubrava“ d.d. Cazin (u daljnjem tekstu: izvršenik) i apelanta kao drugooznačenog izvršenika, odbijen je kao neosnovan prigovor izvršenika izjavljen protiv rješenja o izvršenju tog suda od 17. marta 2015. godine, kao i prijedlog izvršenika za naknadu troškova izvršnog postupka. U izreci rješenja, stav III, odlučeno je: „Izvršni postupak ima se nastaviti i protiv novog vlasnika nekretnina [apelanta], a do visine vrijednosti nepokretnosti u odnosu na nekretnine upisane u [predmetni zk. ul.].
9. U obrazloženju rješenja je prvenstveno navedeno da je „tokom postupka sud utvrdio da je izvršenik prometovao sa većim dijelom nekretnina na kojim je određeno izvršenje, pa je shodno ovakvom saznanju pozvao punomoćnike stranaka da se očituju o istom. Punomoćnik tražioca izvršenja je predložio da se izvršenje nastavi i naspram apelanta kao novog vlasnika nekretnina, dok je punomoćnik izvršenika i novog vlasnika dijela nekretnina [apelanta ]“ smatrao da, s obzirom na zaključeni ugovor između izvršenika i apelanta o kupoprodaji predmetnih nekretnina (zaključen 14. juna 2014. godine, čija ja zabilježba izvršena u zemljišnim knjigama 10. jula 2014. godine, a 4. juna 2015. godine okončan upis prava vlasništva na predmetnim nekretninama), nije sporno pravo na namirenje iz vrijednosti predmetnih nekretnina svih povjerilaca koji su uknjiženi u C listu do trenutka zaključenja navedenog ugovora 14. juna 2014. godine, ali da osporavaju sva kasnija potraživanja jer smatraju da kupac te obaveze nije preuzeo, tj. jer nije bio upoznat o tome u vrijeme zaključenja ugovora. Navedeno je da se osporavaju sva potraživanja koja se trebaju namiriti iz vrijednosti nekretnina upisanih u zk. ul. broj 1402 k. o. SP Ostrožac proizašla nakon zaključenja ugovora o kupoprodaji. Taj sud je također naveo da tražilac izvršenja osporava pravo na namirenje iz vrijednosti predmetnih nekretnina upisanih u zk. ul. broj 53. k. o. SP Ostrožac jer je zabilježba izvršena nakon što je prestalo pravo vlasništva izvršenika i prešlo na novog vlasnika – apelanta kao izvršenika.
10. Osnovni sud je utvrdio da je prigovor izvršenika neosnovan i da se izvršenje ima nastaviti i naspram apelanta kao novog vlasnika dijela nekretnina koje su predmet izvršenja. Naime, taj sud je utvrdio da je konkretno rješenje o izvršenju doneseno na osnovu više izvršnih isprava (presuda Općinskog suda u Bihaću od 24. juna 2005. godine, 17. oktobra 2006. godine, 5. januara 2006. godine i presude tog suda od 24. februara 2003. godine). Obrazloženo je da iz stanja spisa „također proizlazi da je ovaj izvršni postupak pokrenut još 30. oktobra 2006. godine na osnovu izvršne isprave presude Općinskog suda u Bihaću“ preciziranog broja od 24. juna 2005. godine radi naplate preciziranog iznosa glavnog duga, kamata i troškova postupka, „te da je tokom postupka sa ovim izvršnim predmetom spojeno nekoliko izvršnih predmeta“ i da je taj sud u tim predmetima donio četiri rješenja o izvršenju (od kojih jedno 27. februara 2009. godine, preostala 3. marta 2009. godine) radi naplate duga u preciziranim novčanim iznosima. Svim rješenjima je bilo određeno izvršenje na nekretninama izvršenika upisanim u zk. ul. broj 13 k. o. SP Ostrožac. Dalje, taj sud je utvrdio kako se predmetne nekretnine nisu uspjele prodati pa je sud 7. jula 2014. godine donio rješenje o obustavi postupka. Međutim, Kantonalni sud je odlukom od 13. novembra 2014. godine ukinuo navedeno rješenje i ukazao da se povreda odredaba izvršnog postupka sastoji u tome što tražiocu izvršenja nije bilo omogućeno da predloži novi predmet i sredstvo izvršenja. Općinski sud je zatim istakao: „Iz stanja spisa nadalje proizlazi da je tražilac izvršenja podnoseći prijedlog za izvršenje dana 24. 12. 2014. godine kao predmet i sredstvo izvršenja označio nekretnine upisane u zk. ul. broj 13 KO SP Ostrožac i zk. ul. broj 53 KO SP Ostrožac i da je u tom prijedlogu objedinio sva potraživanja koja je imao po osnovu četiri izvršne isprave na osnovu kojih je i prethodno pokrenuo izvršne postupke koji su temeljem odredbe iz člana 73. stav 2. ZIP-a objedinjeni, pa se tako vode pod jednim brojem 20 0 Ip 016795 14 Ip 2.“
11. Općinski sud smatra neosnovanim pozivanje izvršenika na odredbu člana 37. u vezi sa članom 70. ZIP-a „jer je izvršenje određeno na nekretninama koje su upisane u zk. ul. broj 13. KO SP Ostrožac gdje se kao vlasnik nekretnina vodi izvršenik, te zk. ul. broj 53. KO SP Ostrožac gdje se kao vlasnik vodi izvršenik, odnosno zk. ul. broj 1402 KO SP Ostrožac gdje se kao vlasnik nekretnina trenutno vodi [apelant]“. U vezi s tim je istaknuto da je „u vrijeme donošenja rješenja o izvršenju u baznim predmetima“ zemljišnoknjižno stanje bilo takvo da je izvršenik imao pravo korištenja/raspolaganja u korist izvršenika, dok je u B listu pod 1 bilo upisano da su nekretnine državno vlasništvo sa dijelom 1/1, a pod 2 je konstatirana zabilježba u korist izvršenika i zabrana otuđenja po osnovu ugovora o kupoprodaji i da je isti vlasnik tih nekretnina sa dijelom 1/1. Međutim, Osnovni sud je utvrdio da je trenutno isto irelevantno jer je „došlo do promjene zemljišnoknjižnog stanja na način da je dio nekretnina iz zemljišnoknjižnog uloška broj 53 KO SP Ostrožac preneseno u novoformirani zemljišnoknjižni uložak broj 1402 KO SP Ostrožac, a u kojem zk. ul. se kao vlasnik nekretnina vodi pravno lice [apelant]“, dok je „u zk. ul. broj 53 KO SP Ostrožac kao vlasnik nekretnina upisan izvršenik, dok se na nekretninama upisanim u zk. ul. broj 52 KO SP Ostrožac kao vlasnik vodi pravno lice [apelant], pa pravo vlasništva na predmetnim na predmetu izvršenja trenutno nije upitno“.
12. Općinski sud je nadalje ukazao da su neosnovani navodi izvršenika o povredi postupka iz člana 8. ZIP-a jer, kako je obrazloženo, nikako ne može doći do prekomjernog zahvatanja imovine izvršenika budući da se protiv njega vodi „više desetina izvršnih postupaka koje vodi isti sud i sudija, a gdje vrijednost potraživanja iznosi i preko 1.000.000,00 KM, pa se izvršenje na nekretninama izvršenika ne može cijeniti za svaki predmet ponaosob, nego samo zbirno“. U pogledu provođenja izvršenja naspram apelanta kao novog vlasnika nekretnina upisanih u zk. ul. broj 1402 k. o. SP Ostrožac, taj sud je ukazao da je odredbom člana 72. stav 3. ZIP-a propisano da promjena vlasnika nekretnina tokom izvršnog postupka ne sprječava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nekretnine, kao i da sve radnje preduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku preduzimati one radnje koje ne bi mogao preduzeti prijašnji vlasnik da do promjene vlasništva nije došlo. Dakle, primjenom citirane odredbe zakona taj sud je utvrdio da se izvršenje ima nastaviti i prema apelantu kao novom vlasniku predmetnih nekretnina, apelantu, prema stanju evidentiranom u zemljišnim knjigama. Također je taj sud naveo da nije ovlašten da odlučuje o valjanosti upisa predmetnih nekretnina u teretnom listu (C list) zemljišnoknjižnog uloška jer to spada u djelokrug poslova Zemljišnoknjižnog ureda tog suda, u kojem postupku stranke mogu osporavati nevaljanost upisa ili eventualno u posebnom parničnom postupku. Istaknuto je da trenutno zemljišnoknjižno stanje evidentirano u zk. ul. 1402 k. o. SP Ostrožac ukazuje „da je u korist tražioca izvršenja izvršena zabilježba izvršenja npr. pod rednim brojem 47 u C listu, to se izvršni postupak za ovog tražioca izvršenja ima nastaviti i naspram novog vlasnika nekretnina [apelanta]“. Na osnovu navedenog, ovaj sud je primjenom odredbe člana 49. stav 2. ZIP-a odlučio kao u izreci presude.
13. Kantonalni sud je Rješenjem broj 20 0 Ip 016795 17 Pž 2 od 14. jula 2017. godine, „odlučujući o žalbi izvršenika izjavljenoj po punomoćniku“, odbio kao neosnovanu žalbu izvršenika i potvrđeno rješenje prvostepenog suda. Istim rješenjem odbijen je zahtjev izvršenika za naknadu troškova izvršnog postupka u iznosu od 990,99 KM.
14. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je prvenstveno istakao da su protiv prvostepenog rješenja žalbu izjavili izvršenici po punomoćniku, te je ponovio činjenično stanje utvrđeno u postupku pred prvostepenim sudom. U vezi s tim je navedeno da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je prvostepeni sud na prijedlog tražioca izvršenja protiv izvršenika na osnovu više izvršnih isprava, presuda Općinskog suda u Bihaću od 24. juna 2005. godine, 17. oktobra 2006. godine, 5. januara 2006. godine i presude od 24. februara 2003. godine, odredio izvršenje na nekretninama upisanim u zk. ul. broj 13. k. o. SP Ostrožac i zk. ul. broj 53. k. o. SP Ostrožac, i to zabilježbom izvršenja u zemljišnoj knjizi, utvrđivanjem vrijednosti nekretnina, te njihovom prodajom i namirenjem tražioca izvršenja. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud na osnovu izvršnih isprava donio četiri rješenja o izvršenju (donesena 3. marta, odnosno 27. februara 2009. godine) kojim je dopustio predmetno izvršenje tako da je „protiv izvršenika na navedenim nekretninama izvršenje određeno radi naplate potraživanja tražioca izvršenja u ukupnom iznosu od 164.715,25 KM“. Nadalje je navedeno da je u međuvremenu izvršenik sa apelantom zaključio „ugovor o kupoprodaji dijela nekretnina koje su upisane u zk. ul. 53. k. o. SP Ostrožac“, i to konkretno za dvije precizirane katastarske čestice koje u naravi čini hotel „Sedra“ sa pratećim objektima te trafostanica, tako da su „navedene dvije parcele koje su bile predmet citiranog kupoprodajnog ugovora i koje su do tada bile upisane u zk. ul. 53 k. o. SP Ostrožac otpisane iz tog zemljišnoknjižnog uloška i upisane su u novi zk. ul. broj 1402 k. o. SP Ostrožac, a kao vlasnik tih nekretnina je upisan [apelant] sa dijelom 1/1“. Nadalje je navedeno da iz stanja spisa proizlazi da je izvršenik na osnovu navedenih izvršnih isprava tražiocu izvršenja isplatio djelimično iznos duga, a da je prvostepenom sudu 13. marta 2015. godine dostavio pismeni podnesak pod nazivom „prijedlog za izvršenje“ kojim je objedinio nenaplaćeni iznos potraživanja iz svih naprijed navedenih izvršnih isprava, na osnovu kojih je protiv izvršenika ranije doneseno više rješenja o izvršenju, „tako da je u odnosu na izvršenika tražilac izvršenja predložio da se na istim nekretninama na kojima je ranije već bilo određeno izvršenje na identičan način odredi izvršenje radi naplate ukupnog potraživanja“ u preciziranom iznosu.
15. Kantonalni sud je istakao da izvršenici izjavljenom žalbom nisu doveli u sumnju činjenično utvrđenje prvostepenog suda, kao i odlučenje prvostepenog suda zasnovano na odredbi člana 72. stav 3. ZIP-a, da se predmetni izvršni postupak ima nastaviti i protiv apelanta kao novog vlasnika nekretnina upisanih u zk. ul. broj 1402 k. o. Ostrožac do visine vrijednosti potraživanja tražioca izvršenja, a koje nekretnine su bile predmet kupoprodajnog ugovora zaključenog između izvršenika. Također, Kantonalni sud smatra neosnovanim navode izvršenika da se nije moglo odrediti izvršenje na nekretninama koje su sada upisane u zk. ul. 1402 k. o. SP Ostrožac jer te nekretnine nisu vlasništvo izvršenika, već apelanta kao njihovog kupca. Navedeno jer je taj sud „iz stanja spisa predmeta pouzdano utvrdio da su ove nekretnine ranije bile upisane u zk. ul. broj 53 k. o. SP Ostrožac, te su bile vlasništvo [izvršenika] u vrijeme kada je prvostepeni sud u odnosu na te nekretnine protiv tog izvršenika odredio izvršenje radi naplate dospjelih potraživanja tražioca izvršenja prema više presuda Općinskog suda u Bihaću kao izvršnih isprava, a da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud rješenjem o izvršenju od 17. 03. 2015. godine u odnosu na [izvršenika] samo izvršio spajanje i objedinjavanje u jedan izvršni postupak više rješenja o izvršenju, koja je prvostepeni sud protiv tog izvršenika ranije odredio i koja rješenja o izvršenju su postala pravosnažna“. Imajući u vidu navedeno, taj sud je žalbu izvršenika odbio uz obrazloženje da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, pa je prvostepeno rješenje potvrdio primjenom odredbe člana 235. tačka 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je rješenjem Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelant smatra da je prvostepeni sud u smislu odredbe člana 22. ZIP-a mogao odrediti izvršenje samo protiv izvršenika („Dubrava“ d.d. Cazin), odnosno da nije imao zakonsku mogućnost da apelanta označi kao izvršenika budući da tražilac izvršenja nije dokazao da je apelant preuzeo dug izvršenika. Dalje ukazuje da tražilac izvršenja nije ni naznačio apelanta kao izvršenika u rješenju o izvršenju, već da je navedeno samoinicijativno uradio. Naime, apelant smatra da je kao izvršenik u smislu odredbe člana 39. stav 1. ZIP-a morao biti naznačen u rješenju o izvršenju, a ne u rješenju o prigovoru, na koji način je ostao uskraćen na izjavljivanje efektivnog pravnog lijeka, odnosno prigovora na rješenje o izvršenju. Također smatra da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek zato što, kako ističe, nije bio naznačen kao izvršenik u rješenju o izvršenju, već je kao izvršenik označen tek prilikom podnošenja prigovora. Apelant navodi da se povreda prava na imovinu ogleda u činjenici da je sa prvoizvršenikom kao prodavcem zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina, koji ugovor je notarski obrađen, te na kojim nekretninama je izvršio uknjižbu u zemljišnim knjigama. Stoga smatra da postoji mogućnost da na osnovu osporene presude bude lišen svoje zakonito stečene imovine.
II.Odgovor na apelaciju
17. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje pri razlozima iznesenim u svom rješenju za koji smatra da je donesen u skladu sa ZIP-om, tako da nema povrede prava na koju apelant ukazuje u apelaciji.
18. Općinski sud je naveo da u postupku koji se vodio pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja je apelacijom ukazano i da je ovaj sud u potpunosti proveo postupak izvršenja u skladu sa važeći odredbama ZIP-a.
19. Prvoizvršenik u odgovoru na apelaciju ističe da je apelant postupao savjesno prilikom zaključenja ugovora i da nije mogao na bilo koji način pretpostaviti da će sud postupiti na navedeni način, kao i da će izvršenje provesti na nekretninama koje su u njegovom vlasništvu. V.Relevantni propisi
20. Zakon o izvršnom postupku FBiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 35/12 i 46/16) u relevantnom dijelu glasi: Član 72. st. 1, 2. i 3.
Zabilježba izvršenja (1) Čim donese rješenje o izvršenju sud će po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba izvršenja.
(2) Tom zabilježbom tražilac izvršenja stiče pravo da svoje potraživanje namiri iz nepokretnosti (pravo na namirenje), a lice koje nakon upisane zabilježbe izvršenja stekne određena prava nad tom nepokretnošću dužno je trpiti prvenstveno ostvarenje prava na namirenje tražioca izvršenja stečenog tom zabilježbom.
(3) Promjena vlasnika nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti. Sve radnje preduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku preduzimati one radnje koje ne bi mogao preduzeti prijašnji vlasnik da do promjene vlasništva nije došlo.
21. Zakon o zemljišnim knjigama FBiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 58/02, 19/03 i 54/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5. stav 1.
Konstitutivno djejstvo (1)Vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek sa upisom u zemljišnu knjigu, uključujući i ona koja su predviđena u članu 87. ovoga Zakona.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 20 0 Ip 016795 17 Pž 2 od 14. jula 2017. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 8. augusta 2017. godine, a apelacija je podnesena 14. septembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant ukazuje da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
27. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
28. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je odbijena žalba koju su on i izvršenik izjavili protiv rješenja o prigovoru i isto rješenje je potvrđeno, tvrdeći da postoji mogućnost da bude lišen imovine koju je stekao na zakonit način i na osnovu ugovora o kupoprodaji zaključenim sa prvoizvršenikom.
29. Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, opće je prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. istog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo da, između ostalog, kontroliraju korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine i treba da se posmatraju u svjetlu prvog pravila (vidi Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, stav 51).
30. Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojim koncept „imovina“ u prvom dijelu člana 1. ima autonomno značenje koje nije ograničeno vlasništvom na fizičkim dobrima i nezavisno je od formalne klasifikacije u domaćem pravu: određena druga prava i interesi koji konstituiraju imovinu mogu se također smatrati „imovinskim pravima“ i zbog toga predstavljati „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 (vidi Evropski sud, Iatridis protiv Grčke [GC] broj 31107/96, ECHR 1999-II, stav 54).
31. Shodno navedenom, Ustavni sud, prije svega, treba da ispita da li se u konkretnom slučaju radi o apelantovoj imovini. Iz raspoloživih dokaza proizlazi da je apelant 10. jula 2014. godine na osnovu ugovora o kupoprodaji upisao zabilježbu tog ugovora u zemljišnim knjigama, pa samim tim nije sporno da se radi o apelantovoj imovini koja je zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je stoga osporenom odlukom došlo do miješanju u apelantovo pravo na imovinu budući da su redovni sudovi odbili njegovu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja i koje rješenje je potvrđeno, a koje se odnosilo na osporavanje rješenja o izvršenju od 17. marta 2015. godine.
32. Stoga, za Ustavni sud ostaje da odgovori na sljedeća pitanja: a) da li je miješanje predviđeno zakonom, b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i c) da li je miješanje proporcionalno tom cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa.
33. U vezi sa zakonitošću miješanja u apelantovo pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu, između ostalog, odredbe člana 72 st. (1), (2) i (3) ZIP-a kojima je jasno propisana situacija u kojoj se našao apelant. Naime, u okolnosti konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud na osnovu pravosnažnih i izvršnih isprava, presuda Općinskog suda u Bihaću od 24. juna 2005. godine, 17. oktobra 2006. godine, 5. januara 2006. godine, 24. februara 2003. godine prema kojima je izvršenje određeno 27. februara, odnosno 3. marta 2009. godine), odredio izvršenje radi naplate potraživanja tražioca izvršenja na nekretninama izvršenika upisanim u zk ul. broj 13. k. o. SP Ostrožac i u zk ul. broj 53. k. o. SP Ostrožac. Dakle, Ustavni sud zapaža da iz spisa predmeta proizlazi da je zabilježba izvršenja na predmetnim nekretninama izvršenika izvršena na osnovu pravosnažnih rješenja o izvršenju donesenih 2009. godine, dakle, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenog rješenja, znatno prije nego što je na istim nekretninama apelant upisao svoja prava proistekla iz zaključenog kupoprodajnog ugovora (koji je, kako proizlazi iz obrazloženja rješenja, zaključen 14. juna 2014. godine, čija ja zabilježba izvršena u zemljišnim knjigama 10. jula 2014. godine, a 4. juna 2015. godine okončan upis prava vlasništva na predmetnim nekretninama). Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u vezi s tim dao jasno obrazloženje da je prvostepeni sud rješenjem o izvršenju od 17. marta 2015. godine samo izvršio spajanje i objedinjavanje u jedan izvršni postupak više rješenja o izvršenju, koja je taj sud protiv izvršenika, a na prijedlog tražioca izvršenja odredio ranije i koja rješenja o izvršenju su postala pravosnažna i izvršna (2009. godine). Dakle, zabilježbom izvršenja tražilac izvršenja stječe pravo da svoje potraživanje namiri iz predmetnih nekretnina, a lice (apelant u konkretnom slučaju) koje je nakon upisane zabilježbe izvršenja steklo određena prava nad tim nekretninama dužno je trpjeti prvenstveno ostvarenje prava na namirenje tražioca izvršenja stečenog tom zabilježbom (stav 2. člana 72), dok istovremeno promjena vlasnika nekretnine tokom izvršnog postupka ne sprječava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nekretnine (stav 3. člana 72). Kako se radi o jasnim i preciznim odredbama koje ne ostavljaju prostor za različito tumačenje, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo u imovinu u okolnostima konkretnog slučaja bilo zakonito. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporeno rješenje nije u suprotnosti s principima i zahtjevima kojima se, u okviru člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zahtijeva da takva odluka mora biti zasnovana na relevantnim domaćim propisima.
34. U pogledu pitanja da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu u skladu s javnim interesom, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizira svoj pravni sistem, te da s tim ciljem ima legitimno pravo da uspostavlja ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima koja su potrebna da bi pravni sistem pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967, serija A, broj 6, stav 5). Dakle, sljedeće pitanje koje se nameće u vezi s ovim ustavnopravnim sporom jeste da li citirane odredbe, kao takve, predstavljaju izraz javnog interesa, te da li je miješanje proporcionalno tom cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa.
35. Imajući u vidu sadržaj citiranih odredaba, Ustavni sud smatra da se radi o jasnim zakonskim odredbama i da se javni interes ogleda u potrebi da se reguliraju pravila izvršnog postupka na nekretninama i zaštite interesi tražioca izvršenja u situaciji kada dođe do promjene vlasništva na nekretnini koja je predmet izvršenja nakon evidentiranja zabilježbe izvršenja u javnim evidencijama, što svakako predstavlja izraz javnog interesa.
36. Odgovarajući na pitanje da li takve odredbe narušavaju pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa, odnosno predstavljaju li preveliki teret za apelanta, Ustavni sud zapaža, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, te sadržaj relevantnih odredaba ZIP-a, koje odredbe zakona su u konkretnom slučaju primijenjene, da, osim toga što nije došlo do zloupotrebe apelantovih ustavnih prava, u konkretnom predmetu na apelanta nije stavljen ni „pretjeran” teret jer su zakonski modaliteti navedenih ograničenja proporcionalni ciljevima koji se žele postići.
37. S obzirom na navedeno, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo ni do kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
38. Ustavni sud zapaža da je apelant ukazao i na povredu prava na pravično suđenje, koje navode je doveo u vezu s proizvoljnom primjenom odredaba ZIP-a, ukazujući da u predmetnom postupku nije mogao biti označen kao izvršenik. Međutim, Ustavni sud zapaža da su ovo pitanje redovni sudovi detaljno razmotrili i dali obrazloženje zašto su ovi navodi, koje apelant zapravo ponavlja i u apelaciji, neosnovani. Ustavni sud u datom obrazloženju, s obzirom na sadržaj relevantnih odredbi ZIP-a (član 72. stav 3), kojim je propisano: „Promjena vlasnika nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti. Sve radnje preduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku preduzimati one radnje koje ne bi mogao preduzeti prijašnji vlasnik da do promjene vlasništva nije došlo“, ne nalazi elemente proizvoljnosti. Stoga, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u odlučenju redovnih sudova da se predmetni izvršni postupak ima nastaviti i protiv apelanta kao novog vlasnika predmetnih nekretnina. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, neosnovani. Pravo na djelotvoran pravni lijek
39. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da ova odredba ima supsidijarni karakter i da se primjenjuje samo u vezi s drugim pravom zaštićenim Evropskom konvencijom. Apelant nije naveo u odnosu na koje pravo mu je, navodno, uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek, pa se samo može zaključiti da se ovi navodi odnose na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju apelant u predmetnom izvršnom postupku učestvovao prilikom donošenja rješenja o prigovoru, te da je u toj fazi postupka iznio razloge zbog kojih smatra da je prijedlog tražioca izvršenja neosnovan, a koje navode je prvostepeni sud razmotrio i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni sud zapaža da je nakon toga apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe koju je detaljno ispitao Kantonalni sud u osporenom rješenju. Stoga okolnost da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali ishodom koji bi za apelanta bio pozitivan ne znači da su ti pravni lijekovi nedjelotvorni ili da su apelantu na bilo koji način bili uskraćeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su osporene odluke zasnovane na zakonu, donesene u javnom interesu, a na apelanta nije stavljen ni „pretjeran teret“ jer su zakonski modaliteti navedenih ograničenja proporcionalni ciljevima koji se žele postići.
41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da nema proizvoljnosti u primjeni odredbe člana 72. stav 3. ZIP-a kad je redovni sud zaključio da se predmetni izvršni postupak ima nastaviti i protiv apelanta kao novog vlasnika predmetnih nekretnina.
42. Ustavni sud zaključuje i da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu jer je apelant imao i koristio mogućnost da izjavi propisane pravne lijekove, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali ishodom koji bi za njega bio pozitivan ne znači da su ti pravni lijekovi nedjelotvorni ili da su apelantu na bilo koji način bili uskraćeni.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević