Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2017/19 (F.N.)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Izdržavanje
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Razvod braka
- Dijete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2017/19
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2017/19, rješavajući apelaciju F. M. i mldb. E. N., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija F. N. i mldb. E. N.
podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 091499 19 Gž od 20. februara 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelantica F. N. (u daljnjem tekstu: apelantica) i mldb. E. N. (u daljnjem tekstu: mldb. dijete) iz Bihaća, koje zastupa Edžerija Trejić, advokat iz Bihaća, podnijeli su 6. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 091499 19 Gž od 20. februara 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i M. N. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 16. maja 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tuženi je dostavio odgovor 23. maja 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 P 091499 18 P od 28. septembra 2018. godine razveden je brak između apelantice i tuženog zaključen u Bihaću 6. februara 2015. godine i upisan u matične knjige precizirane u presudi. Presudom je određeno da će mldb. dijete živjeti sa majkom-apelanticom koja će vršiti roditeljsko staranje nad mldb. djetetom, a otac mldb. djeteta-tuženi će redovno i neometano održavati lične i neposredne kontakte sa mldb. djetetom na način što će svaki vikend preuzimati mldb. dijete iz vrtića, tj. od petka u 16 sati do ponedjeljka ujutro kada ga je dužan odvesti u vrtić. Presudom je utvrđeno da će prvu polovinu ljetnog i prvu polovinu zimskog raspusta mldb. dijete boraviti kod tuženog, a drugu polovinu kod apelantice, a za vrijeme državnih i vjerskih praznika će boraviti kod roditelja po dogovoru. Presudom je određeno da je apelantica dužna tuženog informirati o svim važnim stvarima koje se tiču života mldb. djeteta. Presudom je obavezan tuženi da na ime djelimičnog izdržavanja mldb. djeteta doprinosi mjesečno sa iznosom od 300,00 KM, počevši od 1. aprila 2018. godine pa ubuduće dok za to budu postojali zakonski uvjeti, i to tako što će dospjele iznose platiti odmah i odjednom, a dospijevajuće najkasnije do 10. u mjesecu za tekući mjesec uplatom na apelanticin račun.
6. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da su apelantica i tuženi zaključili brak u Bihaću 6. februara 2015. godine u kojem su dobili dijete. Navedeno je i da na osnovu saglasnih izjava apelantice i tuženog proizlazi da su im bračni odnosi trajno poremećeni i da mirenje nije moguće. Zbog navedenog, Općinski sud je donio presudu kojom je predmetni brak razveden primjenom odredaba čl. 32, 41. i 44. Porodičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: Porodični zakon). Nadalje, Općinski sud je, nakon konsultacija s organom starateljstva, izrađenom socijalnom anamnezom i na osnovu prijedloga organa starateljstva, odlučio da će mldb. dijete živjeti s majkom-apelanticom, a da će tuženi kao otac mldb. djeteta održavati neposredni kontakt s mldb. djetetom na način preciziran u dispozitivu presude. Općinski sud je obavezao tuženog da za izdržavanje mldb. djeteta izdvaja iznos od 300,00 KM mjesečno, a pri tom je uzeo u obzir sve potrebe koje mldb. dijete ima, njegov uzrast, kao i materijalne mogućnosti oba roditelja, te istakao da navedeni iznos uključuje i troškove vrtića od 150,00 KM, ali da su potrebe djeteta ipak nešto veće, kako je i navedeno. Kako je utvrđeno da tuženi kao otac mldb. djeteta ima mjesečne prihode od oko 2.000,00 KM i da, u vezi s tim, ima mogućnost da plaća na ime izdržavanja mldb. djeteta iznos od 300,00 KM, to je Općinski sud donio presudu kao u dispozitivu. Općinski sud je istakao i da će apelantica kao majka mldb. djeteta u preostalom dijelu od presuđenog iznosa pa do stvarnih potreba mldb. djeteta doprinositi njegovom izdržavanju.
7. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 17 0 P 091499 19 Gž od 20. februara 2019. godine žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je tuženi obavezan da na ime izdržavanja mldb. djeteta plaća iznos od 300,00 KM tako što ga je obavezao na plaćanje iznosa od 150,00 KM, počevši od 1. aprila 2018. godine pa ubuduće dok za to budu postojali zakonski uvjeti, i to tako što će dospjele iznose platiti odmah i odjednom, a dospijevajuće najkasnije do 10. u mjesecu za tekući mjesec uplatom na apelanticin račun. U preostalom dijelu žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Presudom je odbijen apelanticin zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na žalbu u iznosu preciziranom u presudi. U obrazloženju je navedeno da je taj sud mišljenja da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno odlučio kada je mldb. dijete povjerio na staranje apelantici, imajući u vidu preporuku organa starateljstva i dob djeteta. Međutim, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je previsoko odmjerio visinu doprinosa tuženog za izdržavanje mldb. djeteta pa je usvojio žalbu na način preciziran u dispozitivu.
8. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je, između ostalog, članom 235. stav 4. Porodičnog zakona propisano da saopćenje o prosječnim potrebama lica koja zahtijevaju izdržavanje objavljuje jednom godišnje federalni ministar rada i socijalne politike u odnosu na troškove života (u daljnjem tekstu: saopćenje ministra), a koje će sud uzeti u obzir prilikom donošenja odluke u postupku izdržavanja. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, te potrebe iznose 30% od prosječne plaće u FBiH. Kako je u konkretnom slučaju, prema saopćenju ministra, prosječna plaća u 2017. godini iznosila 860,00 KM, to je iznos od 258,00 KM (30% prosječne plaće) iznos koji bi tuženi trebao plaćati na ime izdržavanja mldb. djeteta. Kantonalni sud je, nadalje, istakao da je nesporno utvrđeno da tuženi plaća troškove vrtića za mldb. dijete u iznosu od 150,00 KM, te kako je i apelantica zaposlena i prima plaću, to je, prema mišljenju tog suda, Općinski sud previsoko odredio iznos za izdržavanje od 300,00 KM jer tom iznosu treba dodati iznos koji tuženi plaća na ime troškova vrtića za mldb. dijete. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
9. Apelantica smatra da je njoj i mldb. djetetu osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da Kantonalni sud nije mogao utvrditi iznos od 150,00 KM na ime izdržavanja uzimajući u obzir da tuženi plaća vrtić od 150,00 KM (što, prema apelanticinom navodu, nije tačan iznos jer plaća 140,00 KM) budući da tuženi nigdje u presudi Općinskog suda, pogotovo ne u dispozitivu, nije obavezan na plaćanje tih troškova i može prestati da ih plaća u svakom trenutku. Apelantica navodi da takav postupak Kantonalnog suda može samo dovesti do pokretanja novih postupaka ako se i kada desi da tuženi prestane plaćati vrtić.
II.Odgovor na apelaciju
10. Tuženi je ponovio sadržaj osporenih presuda, te istakao da je nesporno da već plaća troškove vrtića i da nije tačan podatak o visini njegovih primanja jer je na bolovanju zbog operacije karcinoma zbog čega smatra da apelaciju treba odbiti.
V.Relevantni propisi
11. U Porodičnom zakonu („Službene novine FBiH“ br. 35/05, 41/05 – ispravka i 31/14) relevantne odredbe glase:
Član 235.
(1) U postupku za izdržavanje sud će utvrditi ukupan iznos sredstava potrebnih za izdržavanje.
(2) Prilikom utvrđivanja potreba osobe koja zahtijeva izdržavanje, sud će uzeti u obzir njeno imovno stanje, sposobnost za rad, mogućnost zaposlenja, zdravstveno stanje i druge okolnosti od kojih zavisi ocjena njenih potreba.
(3) Prilikom utvrđivanja mogućnosti osobe koja je dužna davati izdržavanje, sud će uzeti u obzir sva njena primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njene vlastite potrebe i zakonske obaveze izdržavanja.
(4) Federalni ministar rada i socijalne politike objavit će jednom godišnje, najkasnije do 1. marta tekuće godine, podatke o prosječnim potrebama osobe koja zahtijeva izdržavanje, s obzirom na troškove života, koje će sud uzeti u obzir u postupku za izdržavanje.
Član 236.
(1) Kad se izdržavanje zahtijeva za dijete sud će, pored okolnosti iz člana 235. ovog Zakona, uzeti u obzir i uzrast djeteta, kao i potrebe za njegovo školovanje.
(2) U postupku za izdržavanje djeteta sud će posebno cijeniti kao doprinos za izdržavanje djeteta rad i brigu koju u odgoj i podizanje djeteta ulaže roditelj sa kojim dijete živi.
(3) Radno sposoban roditelj ne može se osloboditi dužnosti izdržavanja maloljetnog djeteta.
12. U Saopćenju federalnog ministra rada i socijalne politike o prosječnim potrebama osobe koja zahtijeva izdržavanje s obzirom na troškove života („Službene novine FBiH“ broj 21/18) relevantne odredbe glase:
Prosječne potrebe osobe koja zahtijeva izdržavanje, s obzirom na troškove života, koje će sud u skladu sa odredbama Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine uzimati u obzir u postupku za izdržavanje iznose 30% od prosječne isplaćene mjesečne neto plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine za 2017. godinu, a što iznosi 258,00 KM VI.Dopustivost
13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 17 0 P 091499 19 Gž od 20. februara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 21. marta 2019. godine, a apelacija je podnesena 6. maja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
17. Apelantica osporava navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom prekršena njena prava i prava mldb. djeteta iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
20. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje prava mldb. djeteta na doprinos izdržavanju tuženog kao njegovog oca, iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa su stoga garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjive.
21. Apelantica kao majka mldb. djeteta smatra da joj je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava u okviru Kantonalnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
22. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se pokreću apelacijom, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
23. Dovodeći u kontekst utvrđeno činjenično stanje s relevantnim propisima, Ustavni sud upućuje na, u prethodnim tačkama ove odluke, prezentirane činjenice predmeta iz kojih proizlazi da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da tuženi već plaća troškove vrtića za mldb. dijete (i to na osnovu iskaza same apelantice, a ne tuženog). Također, Ustavni sud zapaža i da predmetnom presudom Općinskog suda tuženi nije obavezan na plaćanje tih troškova, već je ta činjenica konstatirana kao već postojeća. Nadalje, Ustavni sud zapaža i da iz citiranih relevantnih propisa (čl. 235. i 236. Porodičnog zakona i saopćenje ministra), između ostalog, proizlazi obaveza roditelja na izdržavanje mldb. djeteta dok za to postoje zakonski uvjeti i da redovni sud prilikom određivanja visine izdržavanja, pored ostalih parametara navedenih u tim propisima, treba uzeti u obzir i podatak o novčanom iznosu koji je potreban za podmirivanje prosječnih potreba izdržavanih lica koji je naveden u saopćenju ministra (konkretno 258,00 KM – 30% od prosječne plaće u FBiH u prethodnoj godini). Dakle, iz navedenog proizlazi da se Kantonalni sud, kako je to i obrazložio u osporenoj odluci, pridržavao zadatih parametara i uzimajući u obzir da tuženi već plaća troškove vrtića u iznosu od 150,00 KM, obavezao ga je i na plaćanje dodatnih 150,00 KM, što je u konačnici i veći iznos od onog utvrđenog za prosječne potrebe izdržavanog lica. Zbog toga, Ustavni sud u konkretnom slučaju ne nalazi ništa što bi upućivalo na to da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo. Ustavni sud smatra da je obrazloženje Kantonalnog suda u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, te da su apelanticini navodi neosnovani.
24. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo apelantice i mldb. djeteta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
25. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu. Kako apelantica navode o kršenju ovog prava vezuje za tvrdnje da joj je prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, te kako je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno, to Ustavni sud smatra da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
26. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud preinačio presudu Općinskog suda na način da je snizio dosuđeni iznos za izdržavanje mldb. djeteta sa 300,00 KM na 150,00 KM, uzimajući u obzir da tuženi na ime troškova vrtića za mldb. dijete već plaća 150,00 KM, a što je utvrđeno u postupku pred prvostepenim sudom i što je u skladu s relevantnim zakonskim propisima.
27. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje ovog prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.
28. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) i Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević