Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-534/19 (A. B.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-534/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-534/19, rješavajući apelaciju Ade Balijagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ado Balijagić protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 007830 17 Gž 4 od 6. novembra 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 007830 14 P 3 od 21.

novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ado Balijagić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirnes Ajanović advokat iz Tuzle, podnio je 5. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 007830 17 Gž 4 od 6. novembra 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 007830 14 P 3 od 21. novembra 2017. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Apelacionog suda, obavezan je apelant da tuženom („DHL Internacional" d.o.o. Sarajevo) nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novačnom iznosu.

3. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je, između ostalog, naveo da iz podataka spisa predmeta proizlazi da je apelant podnio tužbu protiv tuženog radi naknade materijalne štete, te da je prvostepeni sud donio odluku 11. aprila 2013. godine koja je ukinuta odlukom Apelacionog suda od 22. aprila 2014. godine. Zatim, da iz podataka spisa predmeta proizlazi da u ponovljenom postupku na ročište za glavnu raspravu od 26. oktobra 2015. godine nisu pristupile uredno obaviještene parnične stranke, te da je prvostepeni sud donio rješenje od 20. novembra 2015. godine kojim se tužba smatra povučenom i kojim je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, uz obrazloženje da nijedna stranka nije opredijeljeno navela koje troškove postupka traži, iako spominje troškovnik tuženog od 9. novembra 2015. godine kojim je opredijeljeno naveo troškove za koje traži naknadu. Apelacioni sud je ukazao da je protiv navedenog rješenja tuženi podnio žalbu zbog odluke o troškovima postupka, koja je rješenjem Apelacionog suda od 27. jula 2017. godine uvažena i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. S tim u vezi, Apelacioni sud je naveo da se parničnim strankama, suprotno apelantovim navodima, u praksi (iako Zakon o parničnom postupku Brčko distrikta BiH izričito ne regulira pitanje naknade troškova u slučaju kada obje stranke ne pristupe na zakazano ročište, iako su blagovremeno obaviještene o održavanju istog, što u konačnom rezultira donošenjem rješenja kojim se tužba smatra povučenom) priznaje pravo na naknadu troškova u slučaju kada su tokom parnice u podnescima ili na samim ročištima određeno navodili troškove čiju naknadu traže, a prije završetka raspravljanja nisu sastavili i sudu dostavili poseban popis tih troškova. Nadalje, Apelacioni sud je naveo da je tuženi troškovnikom od 9. novembra 2015. godine, prije nego što je prvostepeno rješenje izrađeno 20. novembra 2015. godine, blagovremeno opredijeljeno tražio naknadu troškova parničnog postupka, te da je time postupio sukladno odredbi člana 129. stav 2. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta BiH. Također, Apelacioni sud je naveo da je neosnovan i apelantov navod da je prvostepeni sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka trebao primjeniti Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u FBiH (,Službene novine FBiH” broj 18/05), s obzirom da je prvostepeni sud troškove nagrade punomoćniku tuženog obračunao prema u Brčko Distriktu BiH mjerodavnoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u FBiH („Službene novine FBiH" broj 67/02), koja se pred sudovima primjenjuje na osnovu Naloga Supervizora za Brčko Distrikt BiH od 15. jula 2003. godine.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo.

5. U Zakonu o parničnom postupku Brčko distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 8/09, 52/10 i 27/14), relevantne odredbe glase:

Član 129.

(2) Stranka je dužna da u zahtjevu opredijeljeno navede troškove za koje traži naknadu. Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna da stavi najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, a ako se radi o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna da zahtjev za naknadu troškova stavi u prijedlogu o kome sud treba da odluči.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi, a koje navode je razmotrio Apelacioni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević